Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/20 (M. V.)

Odluka donesena 05. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-798/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-798/20, rješavajući apelaciju Mileta Vukoje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Vukoje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 122138 19 Rev od 14. januara 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 122138 15 Gž od 24. septembra 2019.

godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 122138 13 P od 12. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Vukoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Mladenka Puljić advokatica iz Mostara, podnio je 3. marta 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 122138 19 Rev od 14. januara 2020. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 122138 15 Gž od 24. septembra 2019. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 122138 13 P od 12. oktobra 2015. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 122138 13 P od 12. oktobra 2015. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 122138 15 Gž od 24. septembra 2019. godine i protiv koje je revizija odbijena presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 122138 19 Rev od 14. januara 2020. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o korištenju stana, preciziran u presudi a koji je 2. marta 1998. godine zaključen između JP “Urbing” d.o.o. Mostar i apelanta, a koji ima za predmet korištenje stana u Mostaru preciziranog u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Presudom je utvrđeno i da je apsolutno ništav govor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 31. oktobra 2006 godine koji je zaključen između SOKO “Zrakoplovstvo” d.d. Mostar, kao prodavca i apelanta, kao kupca. Presudom je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda brisanje apelantovog prava vlasništva na predmetnom stanu upisanom u KPU k.o. Mostar, poduložak broj 265. Istom presudom apelant i ostali tuženi SOKO „Zrakoplovstvo“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JP „Urbing“ (u daljnjem tekstu: drugotuženi-zajedno tuženi) su solidarno obavezani da nadoknade tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.369,60 KM, sa zakonskom kamatom od dana presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude. Presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice a kojim je tražila da apelant zajedno s članovima svoga domaćinstva i stvarima koje mu pripadaju, iseli i preda u posjed tužiteljici predmetni stan.

3. U obrazloženju svih presuda je, u suštini, navedeno kako slijedi. U postupku je utvrđeno da je 5. decembra 1975. godine Marku Petroviću (u daljnjem tekstu: preednik tužiteljice) dodijeljen na korištenje predmetni stan i to od strane prednika prvotužene RO ,,Soko“ OUR Fabrika ,,Vazduhoplovstvo“ Mostar, na osnovu kojeg je 23. jula 1976. godine zaključen ugovor o korištenju predmetni stana. Utvrđeno je i da su u toku ratnih sukoba prednik tužiteljice kao nosilac stanarskog prava i tužiteljica kao njegova supruga napustili predmetni stan i isti je dobio status privremeno napuštenog stana, da je prednik tužiteljice preminuo 22. februara 2001. godine, a tužiteljica je bila njegova supruga i član porodičnog domaćinstva. Zatim je utvrđeno i da je prednik tužiteljice kao nosilac stanarskog prava još 20. decembra 1995.godine podnio općinskom organu uprave zahtjev za povrat predmetnog stana u kojem postupku je nakon njegove smrti tužiteljica zatražila i prijenos stanarskog prava na predmetnom stanu kojem je i udovoljeno. Nadalje je utvrđeno da je JP za obnovu i izgradnju Mostar- Sektor za upravljanje stambenim fondom i poslovnim prostorima u Općini Mostar (prednik drugotužene) sa apelantom kao nosiocem stanarskog prava po rješenju od 2. marta 1998. godine koje je donijela prvotužena zaključio ugovor o korištenju predmetni stana te da iz ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo koji je potvrdilo Javno pravobranilaštvo Grada Mostara 25. oktobra 2006. godine proizlazi da je apelant od prvotuženog kupio predmetni stan po cijeni od 6.895,00 DEM u certifikatima, sa pravom za uknjižbu u zemljišnim knjigama a koja uknjižba je i izvršena rješenjem od 9. februara 2009. godine u ZK Ured Općinskog suda u Knjizi položenih ugovora sa vlasništvom od 1/1 dijela na apelanta. Utvrđeno je da apelant nikada nije uselio u predmetni stan već da je u njega uselio Slavko Trogrlić i koristio ga sve do 26. jula 2004.godine kada je vratio ključ od stana i kada je u stan smješten Jure Dragoje koji i dalje u stanu boravi. Utvrđeno je i da je rješenjem Grada Mostara od 2. jula 2010. godine tužiteljici priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu, naloženo vraćanje stana u posjed, a Juri Dragoju kao bespravnom korisniku stana određen prestanak pravo korištenja i naloženo da se iseli iz predmetnog stana u roku od 15 dana bez osiguranja drugog smještaja.

4. S tim u vezi Općinski sud je istakao da je tužiteljica kao nosilac stanarskog prava kojoj je vraćen privremeno napušteni stan svojom tužbom tražila da se utvrdi ništavost spornog ugovora o korištenju stana zaključenog između apelanta i drugotuženog kao i ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključenog između prvotuženog i apelanta te brisanja upisa u zemljišnoj knjizi položenih ugovora, kao i predaje u posjed predmetnog stana. Općinski sud je u vezi sa navedenim obrazložio da u smislu člana 19. stav l. Zakona o stambenim odnosima nosilac stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedno lice, u konkretnom slučaju to je bio suprug tužiteljice-njen prednik, a temeljem člana 19. stav 2. istog zakona propisano je ako je ugovor o korištenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug. Kako je u upravnom postupku utvrđeno da je tužiteljica supruga predratnog nositelja stanarskog prava –prednika tužiteljice sa kojim je živjela u zajedničkom domaćinstvu, da je prednik tužiteljice umro, to, prema mišljenju tog suda, u smislu člana 19. stav 3. Zakona o stambenim odnosima tužiteljica kao drugi bračni drug ostaje sama nosilac stanarskog prava. Prema mišljenju tog suda zbog navedenog nisu utemeljeni apelantovi navodi da je prednik tužiteljice kao njen suprug i kao bivši nositelj stanarskog prava svojevoljno bez prisile vratio ključeve stana vlasniku i davatelju na korištenje i na taj način prestao biti nositelj stanarskog prava jer je nositeljicom stanarskog prava bila i tužiteljica.

5. Nadalje je obrazloženo da je utvrđeno da je apelant stanarsko pravo na predmetnom stanu stekao 2. marta 1998. godine rješenjem prvotužene na osnovu kojeg je zaključio ugovor o korištenju stana istog dana. Navedeno je da je tokom postupka taj sud utvrdio da apelant nakon donošenja navedenih rješenja nikada nije uselio u predmetni stan iako je zaključio ugovor o korištenju stana i otkupio stan, zbog čega apelant nije mogao steći stanarsko pravo koje se u smislu člana 11. stav l. Zakona o stambenim odnosima stiče danom zakonitog useljenja u stan. Prema obrazloženju Općinskog suda prvotuženi je nezakonito raspolagao sa predmetnim stanom kada ga je protivno odredbama člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima dodijelio apelantu obzirom da navedeni član propisuje da nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5., kao i kada je stanarsko pravo za kojeg je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati sa stanom nakon proteka roka iz člana 18d. ovog zakona, do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove te je u smislu st. 3. člana 13. istog zakona svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18d. ovog zakona ništava. U smislu člana 18d. istog zakona, kako je obrazložio taj sud, stan iz člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do izvršenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona, dok se po isteku ovog roka stan u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje u skladu sa članom l3. ovog zakona, a primjenjuje se na sve stanove bez obzira da li su proglašeni napuštenim ili ne. Općinski sud je obrazložio i da je članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da su ugovori o korištenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana l. stav l. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi. Općinski sud je obrazložio da su, s tim u vezi, rješenje kojim se apelantu daje na korištenje predmetni stan, kao i ugovor o korištenju stana, temeljem odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ništavi, pa je usvojio ovaj dio tužiteljicinog tužbenog zahtjeva..

6. Općinski sud je istakao i da je odredbom člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari i da mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženika. Na osnovu provedenih dokaza na koje se poziva tužiteljica sud je utvrdio da apelant predmetni stan nije koristio od 1998. godine kada mu je rješenjem prvotuženog i dodijeljen na korištenje, a da je do 26. jula 2004. godine stan koristio Slavko Trogrlić koji je vratio ključ od stana i u stan je tada smješten Jure Dragoje koji i sada u stanu živi. Stoga je, prema obrazloženju tog suda, tužiteljica predaju u posjed stana mogla tražiti samo od onoga ko je u faktičkoj vlasti predmetnog stana, a to je Jure Dragoje pa je u ovom dijelu njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

7. Postupajući po apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 P 122138 15 Gž od 24. septembra 2019. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu prihatajući utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 58 0 P 122138 19 Rev od 14. januara 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova te navedeno da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je ugovor o korištenju stana od 2. marta 1998. godine koji je zaključen između drugotuženog i apelanta ništavan obzirom da je članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da su ugovori o korištenju stanaova koji su proglašeni napuštenim po članu 1. stav l. Zakona o napuštenim stanovima kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998 godine, ništavi. Kako je u konkretnom slučaju ugovor o korištenju stana apelant sa drugotuženim zaključio 2. marta 1998. godine, prema mišljenju Vrhovnog suda, jasno proizilazi da je navedeni ugovor ništav po samom zakonu, jer je u postupku nesporno utvrđeno da je predmetni stan u to vrijeme imao status napuštenog stana iz člana 1. stav 1. Zakona o napuštenim stanovima. U takvoj situaciji, kako je obrazložio Vrhovni sud, i sporni ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo je ništav, jer je ništavošću ugovora o korištenju stana ništav i status apelanta kao nosioca stanarskog prava zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno primijenili pravo kada su donijeli osporene odluke. Zbog navedenog Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ne obrazlaže posebno kršenje navedenih prava ali proizlazi da isto vidi u proizvoljnoj primjeni prava jer zaključeni ugovori nisu ništavi.

Relevantni propisi

10. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Primjena Zakona o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 9/95 i 3/95), Uredbe o korištenju napuštenih stanova ("Narodni list HZHB", broj 13/93) i propisa donesenih prema tim propisima, kao i drugih propisa koji uređuju pitanje napuštenih stanova donesenih u periodu između 30. aprila 1991. godine i stupanja na snagu ovog zakona, a koji su primjenjivani na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) prestaju danom stupanja na snagu ovog zakona.

Od dana stupanja na snagu ovog zakona, organi vlasti Federacije i druga tijela u Federaciji, prestaju sa preduzimanjem novih radnji kojima se stanovi proglašavaju napustenim. Nadležni organi iz stava 2. ovog člana o pravima nositelja stanarskog prava na povratak u stanove koji su proglašeni privre-meno odnosno trajno napuštenim i privremenih korisnika napuštenog stana, o daljem korištenju tog stana rješavat će na osnovu odredaba ovog zakona i Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (u daljem tekstu: ZOSO).

Član 16.

Ugovor o korištenju stana koji je shodno propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine, ništavi su.

Odredba iz stava 1. ovog člana odnosi se i na ugovore o korištenju stana zaključene prije 7. februara 1998. godine ako po njima nije izvršeno useljenje u stan.

Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatrat će se bespravnim korisnikom stana.

11. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11), Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103. stav 1.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom koji se zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima eksplicitno propisano da su ništavi svi ugovori o korištenju stanova, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, koji je shodno propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavani napuštenim, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine. Kako iz činjenica predmeta proizlazi da je precizirani stan proglašen napuštenim te apelantu dodijeljen na korištenje 2. marta 1998. godine, dakle nakon zakonom propisanog roka, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su sporne ugovore o korištenju preciziranog stana i njegovom otkupu oglasili ništavim. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da je bez uticaja na rješenje konkretnog predmeta način na koji je prednik tužiteljice predao predmetni stan i kada je podnesen zahtjev za povrat stana obzirom da bi u bilo kojoj naprijed navedenoj situaciji ugovori koji je zaključio apelant i dalje bili ništavi, a obzirom da ne ispunjavaju uvjet iz navedenog člana 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da iz činjenica predmeta proizlazi da se apelant nakon što mu je predmetni stan dodijeljen nikada nije ni uselio u taj stan, pa je i takvim postupkom izostao obavezni uvjet za uspostavljanje veze apelanta sa stanom, po osnovu koje bi se taj stan mogao smatrati njegovim domom. Također, obzirom da su sporni ugovori oglašeni ništavim, apelant, bez obzira što se uknjižio kao vlasnik stana, nije postao njegovim vlasnikom jer ništavost spornih ugovora povlači za sobom i ništavost upisa u zemljišne knjige. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-798/20 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio