Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4566/20 (N. K.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Nenadležnost za odlučivanje
- Troškovi postupka
- Ustav entiteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-4566/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u predmetu broj AP 4566/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nerica Kopilaš, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) tačka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnijela Nerica Kopilaš.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404702 15 Rsž od 5. lipnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Nerici Kopilaš u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 300,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnome roku, uz obvezu da nakon isteka toga roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnijela Nerica Kopilaš protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404702 15 Rsž od 5. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 404702 14 Rs od 20. ožujka 2015. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nerica Kopilaš zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nerica Kopilaš (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Širokoga Brijega, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškoga, podnijela je 19. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 404702 15 Rsž od 5. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 404702 14 Rs od 20. ožujka 2015. godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnoga postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 2672/20 od 14. listopada 2020. godine, u odnosu na predmet broj AP 2674/20, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela Ustavnome sudu 30. srpnja 2020. godine protiv rješenja Kantonalnoga suda od 5. lipnja 2020. godine (osporeno i ovom apelacijom) jer je pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) bio u tijeku postupak povodom revizije apelantice izjavljene protiv navedenoga rješenja Kantonalnoga suda. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinoga donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelantica ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanoj tiskanici apelacije, pod točkom 8.a) ostale odluke, navesti i predmetnu odluku Ustavnoga suda.
3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnoga suda, od Kantonalnoga suda i Općinskoga suda i tuženice (Federacija BiH, Sudbena policija) zatraženo je 15. veljače 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. svibnja 2021. godine.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. svibnja 2021. godine.
6. Tuženica je dostavila odgovor na apelaciju 19. travnja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proistječu iz navoda apelantice i dokumenata predočenih Ustavnome sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantica je 16. siječnja 2014. godine podnijela tužbu Općinskome sudu protiv tuženice radi potraživanja iz radnoga odnosa.
9. Presudom Općinskoga suda od 20. ožujka 2015. godine naloženo je tuženici da apelantici izvrši uplatu duga na ime razlike naknade za ishranu tijekom rada za određeno razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj na ime razlike naknade za korištenje godišnjega odmora isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 842,40 KM.
10. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je istaknuo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 386. st. 1. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP), te da je sud obvezao tuženicu na naknadu troškova postupka koji se sastoje od sastavljanja tužbe po punomoćniku u iznosu od 240,00 KM, zastupanja na pripremnome ročištu, kao i ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, uvećano za PDV u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM. Općinski sud je istaknuo da su troškovi obračunati sukladno važećoj Odvjetničkoj tarifi (u daljnjemu tekstu: OT) u vrijeme poduzimanja svake pojedine radnje. Općinski sud je istaknuo da nema utemeljenja potraživanje naknade za odsustvo apelantičinog punomoćnika iz ureda jer se ne radi o nužnim troškovima za vođenje ovoga postupka. Općinski sud je istaknuo da je nesporno da svaka stranka može angažirati bilo kojega punomoćnika, odnosno odvjetnika po svojemu izboru, ali ovaj sud je mišljenja da odvjetnik nema mogućnosti od tuženice potraživati troškove koji se odnose na prijevoz na relaciji Ljubuški – Sarajevo – Ljubuški i odsustvo iz ureda, koji troškovi mogu pasti samo na teret osobe koja ga je angažirala, a nikako na teret tuženice. Općinski sud je istaknuo da je stoga odbio ovaj dio potraživanja troškova postupka, te da je sud imao u vidu da apelantičin punomoćnik nije niti dokazao korištenje osobnoga vozila, niti ponudio bilo koji drugi dokaz glede troškova prijevoza, što je sve cijenjeno prilikom donošenja konačne odluke.
11. Apelantica je izjavila priziv protiv prvostupanjske odluke 2. travnja 2015. godine.
12. Predmetni spis je dostavljen na postupanje Kantonalnome sudu 6. srpnja 2015. godine.
13. Rješenjem Kantonalnoga suda od 5. lipnja 2020. godine apelantičin priziv je odbijen i prvostupanjsko je rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi potvrđeno.
14. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istaknuo da zaključak prvostupanjskoga suda nije doveden u pitanje navodima apelantičinog priziva jer je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 387. stavak 1. ZPP-a prilikom odlučivanja o troškovima postupka cijenio koji su troškovi bili nužni radi vođenja postupka, odnosno radi zaštite apelantičinih prava i interesa. Kantonalni sud je istaknuo da su troškovi korištenja osobnoga automobila i odsustva iz ureda očigledno nastali uslijed činjenice da je apelantica kao punomoćnika angažirala odvjetnika čije sjedište nije na području postupanja prvostupanjskoga suda. Kantonalni sud je istaknuo da imajući u vidu vrstu i složenost postupka, vrijednost spora, angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, ne može se smatrati neophodnim za vođenje parnice, pa se tako niti troškovi nastali tim povodom ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Kantonalni sud je istaknuo da okolnost da je apelantica prema stanju spisa raspoređena kao službenica tuženice na području Zapadnohercegovačkoga kantona je, sukladno odredbama o izberivoj mjesnoj nadležnosti iz članka 40. ZPP-a, okolnost zbog koje je mogla tužbu podnijeti na području suda na kojemu rad obavlja, pa je na taj način bila u mogućnosti angažirati odvjetnika po svojemu izboru, a bez dodatnih troškova radi prijevoza i odsustva iz ureda. Kantonalni sud je istaknuo da je apelantica bila slobodna angažirati za zastupanje bilo kojega odvjetnika po svojemu izboru, što je i učinila, ali da ovo pravo ne podrazumijeva apelantičino pravo da joj tuženica naknadi nerazmjerno visok iznos troškova postupka (vrijednost spora tijekom postupka nije prelazila iznos od 3.000,00 KM, a troškovnik punomoćnika je opredijeljen na iznos od 2.616,12 KM). Kantonalni sud je istaknuo da je navedeno stanovište potvrđeno i u odlukama Ustavnoga suda AP 4407/13 od 15. rujna 2016. godine i AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine.
15. Rješenjem Vrhovnoga suda od 13. listopada 2020. godine apelantičina revizija je odbačena.
16. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istaknuo da je, prema članku 237. stavak 2. ZPP-a, propisano da revizija nije dopuštena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a stavkom 3. istoga članka da Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima ukoliko ocijeni da bi odlučivanje o reviziji bilo od značaju za primjenu prava u drugim slučajevima. Vrhovni sud je istaknuo da protiv odluke o troškovima postupka revizija je dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta: 1. da je u tomu sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, 2. da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP-a, a prema pravnome stavu zauzetom na sjednici Građanskoga odjeljenja Vrhovnoga suda od 17. rujna 2009. godine. Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnome slučaju vrijednost pobijanoga dijela odluke o troškovima postupka je iznos od 2.343,00 KM, dakle ispod imovinskoga cenzusa, što znači da nisu ispunjeni kumulativni uvjeti za dopuštenost revizije protiv odluke o troškovima parničnoga postupka. Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnome slučaju nema utemeljenja niti za izuzetno odlučivanje o apelantičinoj reviziji u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP-a jer to ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelantica se pozvala na povredu prava iz Ustava FBiH (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad) kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelantica navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da joj troškovi odsustva odvjetnika iz ureda za vrijeme putovanja pripadaju temeljem članka 26. točka 5. OT, a troškovi prijevoza odvjetnika sukladno članku 31. OT. Apelantica, nadalje, navodi da je drugostupanjski sud pogrešno tumačeći odredbu članka 387. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku odluku, te odbio apelantičin priziv u dijelu troškova prijevoza osobnim automobilom i odsustva iz ureda, koji su troškovi uredno specificirani i priloženi na ročištu za glavnu raspravu. Apelantica je u apelaciji ukazala i to da su glede troškova postupka redoviti sudovi u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava suda u konkretnome postupku, a u prilog tome se pozvala i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnoga suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Apelantica, nadalje, navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud „nerazumno dugim postupkom“ od šest godina povrijedili njezina prava, smatrajući da se takve parnične stvari mogu i moraju riješiti žurno, u roku do godinu dana, te stoga traži da joj se odredi naknada nematerijalne štete. Apelantica, također, navodi kako se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je došlo do umanjena njezine imovine navedenim proizvoljnim tumačenjem odredbi ZPP-a.
b)Odgovori na apelaciju
18. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da sud cijeni da nema mjesta apelantičinoj tvrdnji da je na bilo koji način povrijeđeno pravo na pristup sudu i/ili pravo na pravično suđenje s obzirom na to da je sud u svim fazama postupka postupao sukladno pozitivnim zakonskim propisima.
19. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da apelantičine navode smatra neutemeljenim, te predlaže da se apelacija odbije kao takva jer u postupku pred tim sudom nisu učinjene povrede ustavnih prava.
20. Tuženica je u odgovoru na apelaciju istaknula da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na ime troškova za vrijeme odsustva iz ureda, kao i troškovi korištenja osobnoga automobila koje apelantica potražuje jer traženi troškovi nisu bili nužni radi vođenja parnice. Tuženica je istaknula da je apelantica bila slobodna angažirati za zastupanje bilo kojega odvjetnika po svojemu izboru, ali to pravo ne podrazumijeva i da joj tuženica nadoknađuje nerazmjerno veće iznose troškova. Tuženica je istaknula da je u proteklome razdoblju u istovrsnim predmetima donesen veliki broj odluka u kojima se tužbeni zahtjev odbija kao neutemeljen, a po pitanju naknade nerazmjerno većega iznosa troškova postupka koji su se bez štetnoga utjecaja na prava tužitelja mogli izbjeći.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnome postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnome dijelu glasi: Članak 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnome roku.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova.
22. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. 1., 2. i 4.
Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda.
24. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
25. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome Ustavu. S obzirom na to da se apelantica poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovome Ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovome dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
27. Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
28. Prema članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
29. Ustavni sud zapaža da je apelantica apelaciju broj AP 2674/20 podnijela protiv odluka Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, pri čemu je u trenutku podnošenja te apelacije predmet bio na rješavanju po apelantičinoj izjavljenoj reviziji pred Vrhovnim sudom, zbog čega je navedenu apelaciju Ustavni sud odbacio kao preuranjenu u okviru Odluke broj AP 2672/20 od 14. listopada 2020. godine. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnoga suda od 13. listopada 2020. godine, koje je apelantica dostavila uz apelaciju broj AP 4566/20, odbačena je revizija koju je apelantica izjavila protiv rješenja Kantonalnoga suda od 5. lipnja 2020. godine, dakle revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnome postupku osporena odluka Kantonalnoga suda. Nadalje, osporenu odluku Kantonalnoga suda apelantica je zaprimila 14. srpnja 2020. godine, a predmetna je apelacija (AP 2674/20) podnesena 30. srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda.
30. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica u predmetnoj apelaciji navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnome roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnome dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava vezana za kaznene postupke.
34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnome roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
35. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Općinskoga suda i rješenje Kantonalnoga suda, kojima je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se jamstva iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnome pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje; u daljnjemu tekstu: Europski sud). Iz navedenoga jasno proistječe da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proistječe da se u osporenome postupku radilo o utvrđivanju apelantičinih građanskih prava i obveza, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.
U odnosu na osporene odluke Kantonalnoga suda i Općinskoga suda
36. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenoga činjeničnoga stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, sukladno praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnoga stanja i primjene procesnoga i materijalnoga prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnoga suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Ustavni će se sud, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenome postupku došlo do proizvoljnoga postupanja redovitoga suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednome pravičnome postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni će sud u konkretnome slučaju, obzirom na pitanja koja se u apelaciji postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
38. U konkretnome slučaju, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovitih sudova. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi jasno obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva apelantičinog punomoćnika iz ureda i troškove prijevoza punomoćnika na ime uporabe osobnoga automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnome slučaju nisu bili nužni. Sukladno tomu, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi, nasuprot apelantičinim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnoga slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja, tako i glede primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, imajući u vidu naprijed navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2020. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da obrazloženje redovitih sudova u konkretnome slučaju nije proizvoljno.
39. Glede apelantičinog pozivanja na Odluku Ustavnoga suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tome predmetu Ustavni je sud ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelantica u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je u svezi s troškovima postupka (u točki 8.) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice s obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnoga suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredbi koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnoga suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantičino pozivanje na predmetnu odluku Ustavnoga suda.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.
U odnosu na suđenje u razumnome roku Relevantna načela
41. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Europskoga suda i Ustavnoga suda, razumnost duljine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinoga predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskoga suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnoga suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
42. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, serija A, broj 228-B, stavak 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51.).
Razdoblje koje treba uzeti u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnoga postupka razmatrati razdoblje od 16. siječnja 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskome sudu, pa do donošenja rješenja Kantonalnoga suda od 5. lipnja 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnoga postupka jeste šest godina i oko pet mjeseci. Analiza duljine trajanja predmetnoga postupka
44. U konkretnomu slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnome postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanticu, te koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnome sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenome predmetu.
45. Ocjenjujući ponašanje Općinskoga suda, Ustavni sud, najprije, zapaža da je parnični postupak pokrenut apelantičinom tužbom od 16. siječnja 2014. godine, te da je presuda Općinskoga suda donesena 20. ožujka 2015. godine. Nakon toga, apelantica je izjavila priziv na prvostupanjsku presudu, nakon čega je cjelokupan predmetni spis dostavljen na postupanje Kantonalnome sudu 6. srpnja 2015. godine (dakle, ukupno razdoblje od jedne godine i oko šest mjeseci). Navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskoga postupka s obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojega se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao temelj za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnoga suda u predmetnome postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon zaprimanja predmetnoga spisa, odluku donio 5. lipnja 2020. godine, dakle prizivni postupak pred tim sudom trajao je u razdoblju od četiri godine i oko 11 mjeseci. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao višestruko dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnoga suda, u postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije niti ponudio odgovor glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.
46. Ocjenjujući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupcima nije utjecala na duljinu trajanja predmetnoga postupka.
47. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnoga postupka, koji je pri tomu po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnoga roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednoga od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
48. Prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
49. S obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, gospodarske uvjete u Bosni i Hercegovini (podatci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne duljine trajanja predmetnoga postupka apelantici treba isplatiti iznos od 300,00 KM.
50. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka toga roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
51. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
b)Pravo na imovinu
52. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa od redovitih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi s povredom prava na pravično suđenje u odnosu na osporene odluke. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnome roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, trajao šest godina i oko pet mjeseci, pri čemu Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugome trajanju predmetnoga postupka, nije niti ponudio odgovore glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom.
54. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi u svojim odlukama dali jasne razloge, kako glede utvrđenoga činjeničnoga stanja tako i glede primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
55. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić