Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2840/21 (E.B. i M.B.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2840/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2840/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli E. B. i M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli E. B. i M. B. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 202978 19 Gž od 2. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. B. i M. B. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnijeli su 6. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 202978 19 Gž od 2. juna 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi (S.K.) zasmetao apelante u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu stana u kojem se obavlja poslovna djelatnost Agencije "Fiskal" (vlasništvo pravoapelanta, a u kojoj je zaposlena drugoapelantica, supruga prvoapelanta) na način što je 10. jula 2018. godine promijenio bravu na ulaznim vratima stambeno-poslovne zgrade izgrađene na nekretnini bliže označenoj u dispozitivu rješenja, razbio interfon sa imenom apelanata, isključio stubišnu rasvjetu, promijenio ključ na kutiji za satove od struje, izbacio otirač ispred vrata stana (poslovnog prostora apelanata), te da se naloži tuženom da se ubuduće suzdrži od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom izvršenja i novčane kazne. Također je odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je tuženi zasmetao apelante u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu gore navedenog stana na način što je 27. augusta 2018. godine promijenio bravu na ulaznim vratima stambeno-poslovne zgrade izgrađene na nekretnini bliže označenoj u dispozitivu rješenja, provalio u stan apelanata bliže opisan u dispozitivu rješenja, otuđio pokretnine iz stana apelanata, te da se naloži tuženom da se ubuduće suzdrži ovakvog ili sličnog smetanja posjeda pod prijetnjom izvršenja i izricanja novčane kazne.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je članom 327. stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisano da se posjedovnom tužbom posjednik traži da se utvrdi čin smetanja posjeda, naredi uspostava posjedovnog stanja kakvo je bilo u času smetanja posjeda te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. U tom pogledu je naveo da je citiranom odredbom određen sadržaj izreke tužbenog zahtjeva, te naglasio da je tužba zbog smetanja posjeda po svojoj pravnoj prirodi kondemnatorna tužba kojom se naređuje onome koji je posjed smetao da uspostavi prijašnje stanje, te zabranjuje takvo ili slično smetanje. Kantonalni sud je ukazao da se zaštita posjeda, u smislu člana 327. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, ostvaruje na dva načina: posebnom tužbom zbog smetnja posjeda ili putem samopomoći. U vezi s tim je naveo da iz iskaza prvoapelanta, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi da je tuženi promijenio bravu na ulaznim vratima zgrade 10. jula 2018. godine, nakon čega je prvoapelant angažovao Z.G. da promijeni bravu, a koji je bravu promijenio 21. jula 2018. godine i prvoapelantu predao ključeve ulaznih vrata. Dalje je naveo da je prema iskazu prvoapelanta brava na ulaznim vratima zgrade ponovo promijenjena u augustu 2018. godine, nakon čega je prvoapelant uz pomoć svojih prijatelja ponovo promijenio bravu kako bi ušao u posjed svoga stana, te da prvoapelant posjeduje ključ od ulaznih vrata zgrade. Budući da je cilj zaštite posjeda da se uspostavi stanje posjeda kakvo je bilo prije smetanja posjeda, Kantonalni sud je naveo da nije potrebna zaštita putem suda (podnošenjem tužbe) u situaciji kada se prvoapelant prije podnošenja tužbe koristio pravom na samopomoć (za prvo i drugo smetanje posjeda zbog promjene brave na ulaznim vratima zgade), pa je tužba apelanata u tom dijelu bila nedopuštena. U odnosu na tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je tuženi 10. jula 2018. godine razbio interfon sa imenom apelanata, isključio stubišnu rasvjetu, promijenio ključ na kutiji za satove od struje, izbacio otirač ispred vrata stana, te 27. augusta 2018. godine provalio u stan apelanata, te da se nalaži tuženom da se ubuduće kloni ovakvog ili sličnog smetanja posjeda tužba, Kantonalni sud je naveo da je isti neuredan, jer ne sadrži zahtjev za uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo u momentu smetanja posjeda, u smislu člana 327. stav 3. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim je naveo da je iz prednjih razloga tužbu trebalo odbaciti, a ne odbiti tužbeni zahtjev apelanata, ali kako su posljedice za apelante iste, odlučio je kao u dispozitivu rješenja. Međutim, Kantonalni sud je naveo da i u situaciji urednog tužbenog zahtjeva apelanti, u smislu člana 7. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku, nisu dokazali da je tuženi izvršio prednje radnje smetanja. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelanti navode, između ostalog, da je konkretnom slučaju čin smetanja od strane tuženog ostao nekažnjen, a što mu ostavlja mogućnost da ubuduće ponovo učine čin smetanja posjeda. Dalje navode da je sud trebao pružiti posjedovnu zaštitu u situaciji kada su apelanti sami uspostavili prijašnje posjedovno stanje, a koja bi se sastojala od utvrđenja čina smetanja posjeda te zabrane takvog ili sličnog smetanja. Također navode da se odlukama nižestepenih sudova apelantima onemogućen pristup sudu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić