Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/20 (F.K.,M.K. i E. P.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1976/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-1976/20, rješavajući apelacije F. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

F. K. i M. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 360116 15 Gž od 26. maja 2020. godine i Emin Pleho protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 383989 21 Rev od 10. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383989 15 Gž od 20. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 383989 13 P od 1. decembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1976/20

1. F. K. i M. K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vogošće, koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 11. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 360116 15 Gž od 26. maja 2020. godine, kojom je odbijena žalba apelanata i potvrđena Presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 360116 13 P od 19. januara 2015. godine, kojom je odbijen njihov tužbeni zahtjev od 14. juna 2013. godine za naknadu nematerijalne štete.

2. AP-2266/21

2. Emin Pleho (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Alagić advokat iz Sarajeva, podnio je 25. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 383989 21 Rev od 10. maja 2021. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 383989 15 Gž od 20. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 383989 13 P od 1. decembra 2014. godine. Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1976/20.

4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obaveže tužena (Republika Srpska) da im isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede slobode i prava ličnosti, zbog progona iz doma, razdvajanja od bliskih srodnika, zbog smrti bliskog srodnika, pretrpljenog straha, zbog duševnih i fizičkih bolova usljed zarobljavanja i ranjavanja, prisilnog premještanja, povrede ugleda, časti, sloboda i prava ličnosti, zbog ranjavanja i/ili boravka u logoru), odnosno u nekim slučajevima i na ime naknade materijalne štete. Osporenim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata zbog zastarjelosti potraživanja, uz obrazloženje da se na konkretne slučajeve primjenjuju odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, a ne odredbe člana 377. ZOO, koje se primjenjuju ukoliko je šteta pričinjena krivičnim djelom.

6. U obrazloženju osporenih odluka ukazano je na odredbe člana 377. ZOO kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, istaknuto je da se citirana zakonska odredba primjenjuje kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete. Dakle, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi samo na izvršioca krivičnog djela, a ne i na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni u obrazloženjima osporenih odluka je zaključeno da nema mjesta za primjenu člana 377. ZOO-a.

Apelacioni navodi

7. Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da su u predmetnim pravnim stvarima proizvoljno primijenjene odredbe ZOO kojima je regulisano pitanje zastarjelosti potraživanja, te ukazuju da su se trebale primijeniti odredbe kojima su propisani duži zastarni rokovi, odnosno član 377. ZOO, bez obzira da li se naknada potražuje od lica koje odgovara za štetu neposredno ili posredno. Pored navedenog, apelanti u apelaciji broj AP-1976/20 navode da je osporena odluka Kantonalnog suda, kojom je odbijena njihova žalba i potvrđena prvostepena presuda, nerazumnjiva iz razloga što su u obrazloženju osporene presude pogrešno navedeni tužioci, odnosno apelanti. Osim toga, u apelaciji broj AP- 2266/21 apelant se pozvao i na povredu člana 1. i 2.Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti zbog kršenja navedenih ustavnih prava traže kompenzaciju u određenom novčanom iznosu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U odnosu na navode iz apelacije broj AP-1976/20 koji se tiču nerazumljivog obrazloženja drugostepene presude, u kojem se pominju druga lica, a ne apelanti, Ustavni sud zapaža da je u pitanju očigledna omaška u pisanju presude, budući da su u uvodu osporene presude ispravno označeni apelanti, kao tužioci, odnosno podnosioci žalbe, kao i osporena prvostepena presuda, dok je u obrazloženju presude ispravno naveden datum podnošenja tužbe u predmetnom postupku, tako da ta omaška u označavanju apelanata u obrazloženju drugostepene presude ne čini presudu nerazumljivom, niti utiče na meritorno odlučenje, zbog čega apelanti nisu ni tražili ispravku te očigledne omaške od Kantonalnog suda, pa se podrazumijeva, što je vidljivo i iz apelacionih navoda, da apelanti predmentom apelacijom u suštini osporavaju jedinstven stav redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava u pogledu rokova zastare potraživanja. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

11. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

12. Pored navedenog, Ustavni sud je rješavajući o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju dosljedno podržavao navedenu praksu, te nije nalazio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluke o dopustivosti br. AP-3607/20 od 10. novembra 2020. godine i AP-4324/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/20 (F.K.,M.K. i E. P.) | Sudska praksa | Aktio