Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2817/20 (S. T.)

Odluka donesena 16. 12. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u imovinu
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Zakup
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Propisano zakonom
  • Legitiman cilj
  • Stanarsko pravo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2817/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 12. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2817/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Selver Teskeredžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Selvera Teskeredžića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 297610 19 Rev od 27. maja 2020. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Selveru Teskeredžiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Selvera Teskeredžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 297610 19 Rev od 27. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 297610 14 Gž od 23. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 297610 12 P od 16. juna 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Selver Teskeredžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Spaho“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 297610 19 Rev od 27. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 297610 14 Gž od 23. oktobra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 297610 12 P od 16. juna 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene (D. P.) zatraženo je u periodu od 21. oktobra 2020. do 28. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore u periodu od 29. oktobra 2020. do 19. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 3. januara 2012. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđivanja i isplate zakupnine.

6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 297610 12 P od 16. juna 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade za korištenje stana koji se nalazi u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) isplati određeni novčani iznos za svaki mjesec počevši od decembra 2008. do 30. maja 2014. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu ubuduće mjesečno plaća određeni novčani iznos dok za to postoje zakonski uvjeti.

7. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je na osnovu zk. ul. broj 40 k. o. SP Sarajevo utvrđeno da je apelant upisan kao vlasnik na predmetnom stanu, dok je na osnovu Presude Općinskog suda broj 065-0-P-06-002989 od 30. maja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-002989 od 19. marta 2008. godine, utvrđeno da je tužena, kao član porodičnog domaćinstva nakon smrti nosioca stanarskog prava, stekla pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan, što je apelant dužan trpjeti. Imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je istakao da nema mjesta primjeni člana 38. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) jer ne postoje zakonski, a niti podzakonski propisi koji reguliraju način utvrđivanja visine zakupnine. Također je istakao da nema mjesta primjeni člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer tužena koristi stan koji je u apelantovom vlasništvu po osnovu pravomoćne sudske odluke, a istom odlukom nije utvrđena obaveza tužene da plaća zakupninu.

8. Apelant je podnio žalbu protiv prvostepene presude, te je Općinski sud 21. oktobra 2014. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu na postupanje po apelantovoj žalbi.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 297610 14 Gž od 23. maja 2018. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

10. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o tzv. zaštićenom stanaru koji stanuje u stanu koji je apelantovo vlasništvo i za koje stanovanje apelant traži naknadu u visini zakupnine koja bi bila uobičajena za stan u području grada u kojem se nalazi. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da se prestanak stanarskih prava ne odnosi na zaštićene stanare. Također je ukazao da su zaštićeni stanari imali obavezu, kao i nosioci stanarskih prava, plaćati korištenje stana u skladu sa članom 38. ZSO. Naveo je da, međutim, nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nisu donesene odluke o visini stanarine za nosioce stanarskog prava, pa tako ni najma za korisnike ili bilo kakav propis o visini koji bi se mogao primijeniti na ovaj slučaj. Kantonalni sud je ukazao da u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima apelant ima pravo na naknadu na oduzeto ili ograničeno pravo vlasništva. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o nedopuštenom korištenju (tužena ima pravo korištenja), ne radi se o institutu korištenja tuđe stvari u svoju korist, ne radi se o slučaju na koji je primjenjiv institut naknade štete, niti stranke imaju ugovorni odnos o najmu/zakupu, koji nastaje voljom ugovornih strana. Samim tim, prema mišljenju Kantonalnog suda, nema osnova za apelantovo potraživanje zakupnine, u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka arhitektonske struke. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o posebnoj kategoriji zaštićenih stanara za koje u utuženom periodu ne postoji propis kojim bi bila utvrđena visina plaćanja korištenja stana. U vezi s tim, ukazao je da je Vrhovni sud zauzeo stav da „nije zadatak sudova da kreiraju, već da primjenjuju zakonske i podzakonske propise“, na koji način se postiže pravna sigurnost i jednakost u primjeni prava kao osnovnih načela vladavine prava. Kantonalni sud je istakao da u ovom slučaju nije moguće odrediti naknadu ni u smislu odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Huten-Czapska protiv Poljske (predstavka broj 35014/97) i predmetu Schirmer protiv Poljske (aplikacija 68880/01, presuda od 21. septembra 2004. godine) jer u tom pravcu nisu predlagani niti izvođeni dokazi u smislu utvrđivanja parametara prema kojima bi ekonomski opravdanu cijenu bilo moguće utvrditi (stanje zgrade, uvjeti stana, materijalne prilike apelanta i tužene, a gdje bi tržišna cijena bila samo jedan od potrebnih parametara). Dakle, čak i u situaciji kada bi sud mogao prihvatiti ulogu zakonodavca i kreirati nedostajuću pravnu normu svojom presudom, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju apelant tokom postupka nije dokazao i činjenično supstancirao sve one elemente na osnovu kojih bi se mogla utvrditi predmetna naknada, koja bi se mogla smatrati uravnoteženom sa stanovišta legitimnih interesa apelanta kao vlasnika stana i tužene kao zaštićenog stanara. Kantonalni sud je istakao da je navedeno obrazloženje preuzeo iz Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 179544 13 Rev od 11. februara 2014. godine, koja je u odnosu na konkretan predmet primjenjiva i s obzirom na vrstu spora i s obzirom na utuženi period.

11. Apelant je izjavio reviziju protiv drugostepene presude, te je predmetni spis 1. februara 2019. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po apelantovoj reviziji.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 297610 19 Rev od 27. maja 2020. godine odbijena je apelantova revizija kao neosnovana.

13. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ukazao da je u predmetnoj pravnoj stvari pitanje odnosa prava apelanta kao vlasnika stana, s jedne strane, i prava tužene kao korisnika stana (tzv. zaštićeni stanar), s druge strane, pri čemu apelant zahtijeva plaćanje naknade za korištenje predmetnog stana zasnivajući taj zahtjev, između ostalog, i na pravu na mirno uživanje imovine. Vrhovni sud je ukazao da su prava tužene kao zaštićenog stanara regulirana odredbom člana 2. stav

2. ZSO, dok su prava apelanta kao vlasnika stana na kojem je stečeno stanarsko pravo regulirana odredbama čl. od 55. do 58. ZSO (vidi Relevantne propise), te da su se apelantova prava svodila na pravo da se, po prestanku stanarskog prava zaštićenog stanara, useli u stan, odnosno da od stambenog organa traži useljenje u svoj stan ili dio stana pod određenim uvjetima. Pri tome je ukazao da apelantovo pravo da traži useljenje u svoj stan nije derogirano Zakonom o prodaji stanova, ali da je odredbom člana 46. stav 1. tog zakona propisano da se prestanak svih stanarskih prava ne odnosi i na zaštićene stanare. Također je ukazao da je odredbom člana 38. ZSO bila propisana obaveza nosioca stanarskog prava da za korištenje stana plaća stanarinu, ali da nakon donošenja Zakona o prodaji stanova nisu donesene odluke o visini stanarine za nosioce stanarskog prava koji su to pravo zadržali na stanovima u privatnom vlasništvu, niti je zakonom uređeno pitanje visine naknade za najam stanova. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da vlasnik ima pravo na punu naknadu za ograničeno ili oduzeto pravo vlasništva u skladu sa članom 6. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ali da zaštićeni stanari stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu i ne plaćaju naknadu za korištenje tih stanova. Kod takvog stanja stvari, prema mišljenju Vrhovnog suda, narušena je ravnoteža između legitimnih interesa apelanta i tužene jer je apelant kao vlasnik stana ograničen u korištenju svoje imovine i pravu da iz te imovine izvlači profit, što predstavlja kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Međutim, istakao je da u konkretnom slučaju stranke nisu zaključile ugovor o najmu stana i ugovorile mjesečnu najamninu (zakupninu), na osnovu kojeg bi apelant zahtijevao isplatu zakupnine, niti u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe člana 27. ZOO (obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora). Prema mišljenju Vrhovnog suda, uspostavljanje ravnoteže legitimnih interesa vlasnika stanova i zaštićenih stanara moguće je prije svega intervencijom zakonodavca koja je za sada izostala. Kako važećim stambenim zakonodavstvom nije regulirano pitanje visine naknade (najma) za korištenje stanova u privatnom vlasništvu, Vrhovni sud je istakao da je zadatak sudova da tumače i primjenjuju zakone, a ne da ih kreiraju. Vrhovni sud se također pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Huten-Czapska protiv Poljske i Schirmer protiv Poljske. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da apelant u konkretnom slučaju nije dokazno i činjenično supstancirao sve one elemente na osnovu kojih bi se mogla utvrditi predmetna naknada, koja bi se mogla smatrati uravnoteženom sa stanovišta legitimnih interesa apelanta i tužene.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je dokazao da je tužena upotrijebila njegovu stvar, zbog čega su sudovi, u skladu sa članom 219. ZOO, trebali dosuditi traženu naknadu. S obzirom na to, apelant ističe da od sudova nije očekivao stvaranje pravne norme, već primjenu postojeće koja je izostala. Pri tome se apelant pozvao na određene odluke redovnih sudova u FBiH, te u vezi s tim naveo da su sudovi tim odlukama usvajali tužbene zahtjeve vlasnika stanova i dosuđivali naknadu. Apelant smatra da su redovni sudovi propustili obrazložiti primjenu materijalnog prava u presudama, te je apelant ostao uskraćen za obrazloženje zašto se u njegovom slučaju ne radi o institutu korištenja tuđe stvari u svoju korist. Apelant, dalje, smatra da je pogrešno pozivanje sudova na praksu u predmetima Huten-Czapska protiv Poljske i Schirmer protiv Poljske jer u tim predmetima nije odlučivano o dosuđivanju pravične naknade, nego o zahtjevima za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Također, apelant ukazuje da mu je trajanjem postupka u dužini od osam godina povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. U pogledu prava na imovinu, apelant navodi da Ustavni sud u odlukama br. AP 2804/14 i AP 5609/14 neosnovano nije utvrdio povredu prava na imovinu (vlasnika stanova), te smatra da je stav iz tih odluka kontradiktoran stavu iz Odluke broj AP 2816/13 u kojoj je utvrđeno da „nije postignuta proporcionalnost u miješanju u apelanticinu imovinu“. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije postignuta proporcionalnost u miješanju u njegovu imovinu u situaciji kad u konkretnom slučaju posljedicu zbog nedonošenja propisa snose samo vlasnici nekretnina.

b)Odgovori na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima koje je naveo.

16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u presudi jasno obrazložio zbog čega je potvrdio prvostepenu presudu, te se pozvao na praksu. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je pokušao poštovati Listu rješavanja predmeta koju je utvrdio VSTV.

17. U odgovoru na apelaciju Općinski sud istakao da pred tim sudom nisu počinjene povrede ljudskih prava, te je istakao da je postupak pred tim sudom okončan u razumnom roku od dvije godine.

18. U odgovoru na apelaciju tužena je istakla da se odredba člana 219. ZOO može primijeniti za slučajeve kada netko neovlašteno koristi neku stvar, što se u konkretnom slučaju ne odnosi na tuženu, jer nije neovlašteno zauzela tuđi stan nego ga koristi na osnovu presude. Tužena je istakla da se Odluka broj AP 2816/13, na koju se pozvao apelant, ne zasniva na istom činjeničnom i pravnom osnovu kao u konkretnom predmetu.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

20. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora Član 27.

(1) Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.

(2) Odredbe propisa kojima se, delimično ili u celini, određuje sadržina ugovora sastavni su delovi tih ugovora, te ih upotpunjavaju ili stupaju na mesto ugovornih odredbi koje nisu u saglasnosti sa njima.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

21. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH” br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99)

22. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (2) Građanin koji je do stupanja na snaga Zakona o stambenim odnosima (»Službeni list SRBiH«, broj 13/74) stekao stanarsko pravo na stan u porodičnoj stambenoj zgradi odnosno na posebnom dijelu zgrade (u daljem tekstu: stan u svojini građana) ima sva prava i obaveze koji se ovom zakonom propisuju za nosioca stanarskog prava i članove njegovog porodičnog domaćinstva odnosno korisnike stana, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 38.

U skladu sa propisima skupštine kantona nosilac stanarskog prava dužan je plaćati stanarinu i druge troškove vezane za korišćenje stana i zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, kao i snositi određene troškove održavanja stana. Ako nosilac stanarskog prava koristi stan koji prelazi potrebe nosioca stanarskog prava utvrđene prema mjerilima o racionalnom korišćenju stana na tu razliku plaća povišenu stanarinu.

Ako se ugovorne strane ne mogu sporazumjeti o visini stanarine, svaka strana, prije potpisivanja ugovora o korišćenju stana, može podnijeti zahtjev stambenom organu da utvrdi visinu stanarine.

Član 55.

Po prestanku stanarskog prava na stan u svojini građana vlasnik stana ima pravo da se useli u taj stan.

Član 56.

Vlasnik stana može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu odgovarajući stan.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može od stambenog organa tražiti useljenje u svoj stan ili dio svoga stana ako nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan koji odgovara njegovim stvarnim potrebama.

Vlasnik stana od prije 1. januara 1959. godine može tražiti od stambenog organa useljenje u svoj stan ili u dio svoga stana u slučaju kada nosiocu stanarskog prava ponudi u zamjenu stan po veličini i opremi srazmjerno dijelu stana koji stvarno koristi nosilac stanarskog prava sa članovima porodičnog domaćinstva, ako izdaje dio stana podstanarima ili izdaje dio stana za vršenje poslovne djelatnosti.

U skladu sa propisom skupštine kantona utvrđuje se da li ponuđeni stan odgovara stvarnim potrebama nosioca stanarskog prava, odnosno da li je srazmjeran dijelu stana koji stvarno koristi.

Pravo na useljenje po odredbama st. 2. i 3. ovog člana ima i vlasnik stana koji je stan stekao nasljeđem od umrlog vlasnika od prije 1. januara 1959. godine.

Vlasnik stana, koji se useli u svoj stan ili dio stana po odredbama st. 2, 3. i 5. ovog člana, ne može stan zamijeniti niti otuđiti za vrijeme od pet godina od dana useljenja.

Vlasnik stana, u slučajevima iz ovog člana snosi sve troškove preseljenja nosioca stanarskog prava. Ako se stranke ne sporazumiju o troškovima preseljenja, visinu tih troškova utvrđuje stambeni organ.

Član 57.

Ako više suvlasnika porodične stambene zgrade ili stana traži useljenje prema odredbama čl. 55. i 56. ovog zakona, pravo na useljenje ima onaj suvlasnik za kojeg nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdi da su njegovi razlozi opravdaniji.

Vlasnik odnosno suvlasnik stana može ostvariti prava propisana odredbama čl.

55. i 56. ovog zakona i radi useljenja svoga punoljetnog djeteta ili svoga roditelja.

Član 58.

Propisom skupštine kantona, prema konkretnim prilikama i potrebama u opštini, predviđaju se uslovi i mjere za omogućavanje useljenja vlasnika stanova u svoje stanove u slučajevima kada vlasnici stanuju u nepovoljnim uslovima, a naročito kada se radi o teškim slučajevima vlasnika stanova od prije 1. januara 1959.

godine.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

24. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 297610 19 Rev od 27. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 10. juna 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi isplate naknade za korištenje stana, dakle predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

33. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeno materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev za utvrđivanje i isplatu naknade za korištenje stana od „zaštićenog stanara“ odbijen zbog nedostatka propisa o visini stanarine. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena kao „zaštićeni stanar“ plati naknadu za korištenje stana u njegovom vlasništvu zbog nepostojanja zakonskog, a ni ugovornog uporišta za isplatu naknade za korištenje. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao isto ili slično činjenično i pravno pitanje u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 2804/14 od 7. marta 2014. godine, AP 1886/14 od 22. marta 2017. godine i AP 5609/14 od 15. juna 2017. godine, te u Odluci o dopustivosti broj AP 4934/18 od 4. juna 2020. godine (dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u Odluci broj AP 2804/14 Ustavni sud je (tačka 34) istakao: „Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja prema kojima sud u parničnom postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva koji je u konkretnom slučaju opredijelio, odnosno definirao sam apelant (isplata stanarine) protiv tužene kao 'zaštićenog stanara' (a ne javne vlasti), Ustavni sud je utvrdio da je Vrhovni sud naveo iscrpne razloge na kojima je zasnovao stav o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da mu tužena kao 'zaštićeni stanar' isplaćuje stanarinu koja uopće nije normativno regulirana, što podrazumijeva i njenu visinu, odnosno da u tom smislu redovni sud ne može preuzeti ulogu zakonodavca koji ima obavezu da jasno definira odnos dvije naizgled suprotstavljene strane (vlasnika i zaštićenog stanara), s jedne strane, i javne vlasti, s druge strane, vodeći računa o njihovim pojedinačnim interesima i općem interesu koji zastupa. Stoga, Ustavni sud u takvim specifičnim okolnostima u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava, konkretno odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu stanarine koja uopće nije normativno regulirana pa zato ni njena visina, te je zaključio da u ovom segmentu nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ Dovodeći odlučenje redovnih sudova u konkretnom predmetu u vezu s navedenom praksom, Ustavni sud smatra da se praksa iz Odluke broj AP 2804/14 može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj, pa se stoga u ovom dijelu Ustavni sud u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci.

36. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

b)U odnosu na dužinu trajanja postupka Relevantna načela

37. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je parnični postupak pokrenut podnošenjem tužbe 3. januara 2012. godine, te da je okončan presudom Vrhovnog suda 27. maja 2020. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine postupka je period od oko osam godina i pet mjeseci.

Analiza razumnosti trajanja postupka

39. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi isplate naknade za korištenje stana. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

40. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je doprinio dužini postupka.

41. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud prvostepenu presudu donio nakon dvije godine i pet mjeseci od podnošenja tužbe. Međutim, Ustavni sud zapaža da je žalbeni postupak trajao duži period, odnosno da je Kantonalnom sudu trebalo tri godine i sedam mjeseci da odluči o apelantovoj žalbi na presudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju naveo da predmete rješava prema Listi predmeta koja se sačinjava prema Uputstvu VSTV-a. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zapazio da kada sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koje je donio VSTV“, kao i u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obavezi postupati u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, u skladu s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odluku o apelantovoj reviziji donio nakon godinu i četiri mjeseca. Uvažavajući sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina trajanja konkretnog postupka u periodu od oko osam godina i pet mjeseci ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se odgovornost za to u odlučujućoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu, kojem su u žalbenom postupku bile potrebne tri godine i sedam mjeseci da donese drugostepenu odluku, pri čemu taj sud u odgovoru na apelacione navode nije ponudio objektivno opravdanje kojim bi eventualno opravdao dužinu trajanja žalbenog postupka.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će ju na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 4867/16 predmet razmatranja pred Ustavnim sudom bila konačna odluka Vrhovnog suda kojom je okončan parnični postupak u kojem je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, kao vlasnika nekretnine, kojim su tražili da se obaveže tuženi kao „zaštićeni stanar“ da zaključi ugovor o zakupu i da apelantima plaća zakupninu. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke u predmetu koji se ticao prava vlasnika stanova, s jedne strane, i tzv. zaštićenih stanara, s druge strane, dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u pravo apelanata na imovinu legitimno i služi općem interesu, kao i da zadovoljava načelo proporcionalnosti. Pri tome, u navedenoj odluci Ustavni sud je tački 38. ukazao: „Ustavni sud napominje da je radi prevazilaženja konkretne i budućih sličnih situacija, koja kod ostvarenja slobodne procjene javne vlasti ne smije dovesti do rezultata koji su očigledno neopravdani, zakonodavac obavezan da što hitnije sistemski riješi ozbiljan paradoks (nedostatak propisa) zbog kojeg su ograničena kako prava vlasnika stanova u privatnom vlasništvu (povrat stana, zakupnina) tako i prava 'zaštićenih stanara' (pravo na otkup) na način da se, s jedne strane, definitivno riješi odnos vlasnika stana i 'zaštićenih stanara', a s druge strane, javne vlasti, imajući pritom u vidu njihove pojedinačne interese i opći interes koji zastupa, uz pravičnu raspodjelu finansijskog i socijalnog tereta“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4867/16 od 23. oktobra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da ni u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu apelantovog pozivanja na praksu zauzetu u Odluci broj AP 2816/13 od 3. marta 2016. godine (koja se odnosi na tzv. vojni stan), Ustavni sud smatra da praksa nije primjenjiva budući da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, te je slijedom toga pozivanje neosnovano.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je predmetni postupak trajao oko osam godina i pet mjeseci, kojoj dužini je u pretežnoj mjeri doprinijela pasivnost Kantonalnog suda koji je odluku donio tek nakon tri godine i sedam mjeseci, pri čemu nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost.

51. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. stav (5) i člana 74. Pravila, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2817/20 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio