Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3488/20 (J. S.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Testament
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3488/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-3488/20, rješavajući apelaciju Jadranke Shamash, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Shamash podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 117819 18 Gž 2 od 6. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jadranka Shamash (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilijaša, koju je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnijela je 25. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 117819 18 Rev od 2. jula 2020. godine. Dopisom od 5. aprila 2021. godine apelantica je obavijestila Ustavni sud da je u predmetnoj apelaciji zastupaju Aida Kreso i Suzana Nadarević, advokatice iz Sarajeva (za koje je dostavila posebnu punomoć), te je zatražila prioritetno razmatranje njene apelacije.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5081/18 od 11. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 117819 18 Gž 2 od 6. jula 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 117819 18 Rev od 2. jula 2020. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Odlučujući po tužbi B. P. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv apelantice, radi utvrđenja v.sp. 10.050,00 KM, Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 65 0 P 117819 16 P 2 od 29. januara 2018. godine. Navedenom presudom utvrđeno je da je istinita i pravno valjana isprava potpisana od strane Vidović Slavka sa datumom od 10. decembra 2001. godine u 13,00 sati i sa sadržajem u tekstu: „Ovo iz razloga lošeg stambenog smještaja i zdravstvenog stanja, koji sam obolio iza ranjavanja. Boža Popović, br. telefona 033541773, da joj se javi, dajem joj i dalje punomoć za moje i ostavljam nekretnine, pokretne, kuću i zemlju-2561 i sve ostale prateće prostorije, štalu, šupu, sušnicu i sve što se vodilo na ime Vidović Slavko, da možeš prodati, namiriš sve svoje troškove i da se sahranim, Trebinje u groblju Podgreblje. Molim upravu doma penzionera da sahrane u groblje Podgreblje. Dabogda kome smestijo i oni ovako, kao što ja sam sebi oduzeo život po stare dane. Nap. Božice Popović-podigni spomenik. Molim od ovog testa a ostatak zadrži sebi. LK broj 1557/94 Ilijaš-Podlugovi 13.4.1994.god. Ovo treba da se dostavi Popović Božici“ te je utvrđeno da ista predstavlja svojeručni testament ostavioca Vidović Slavke. Istom presudom je utvrđeno da je tužiteljica, na osnovu pravno valjanog svojeručnog testamenta Vidović Slavka od 10. decembra 2001 .godine, kao testamentarni nasljednik stekla pravo vlasništva sa dijelom od 1/1 na nekretninama (preciziranim u presudi, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da je tužena apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužiteljica na osnovu ove presude upiše kao vlasnica predmetnih nekretnina.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li je fotokopija pismena-testamenta u spisu pravno valjana i istinita, da li ista predstavlja svojeručni testament Slavka Vidovića i u skladu s tim pripada li tužiteljici pravo na imovinu testatora. Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelantica kao zakonski nasljednik drugog nasljednog reda iza umrlog strica Slavka Vidovića (u daljnjem tekstu: ostavioc) proglašena kao jedina nasljednica na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1 i da se upisala kao vlasnica u zemljišnim knjigama. Dalje, utvrđeno je da je ostavioc izvršio samoubistvo 13. decembra 2001. godine u kolektivnom centru u Trebinju, kao i da je za života raspolagao predmetnim nekretninama ugovorom o poklonu i ugovorom o doživotnom izdržavanju, koji ugovori su opozvani presudom Općinskog suda od 25. decembra 2002. godine (u kojem postupku je tužiteljica zastupala ostavioca). Također, rješenjem Osnovnog suda u Trebinju broj O 397/04 od 23. augusta 2006. godine odlučeno je da se neće raspravljati zaostavština iza ostavioca (umrlog Slavka Vidovića) po naknadno pronađenom testamentu, te je tužiteljica upućena na parnicu.

5. U toku postupka Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza (između ostalog cijenio je iskaz lica T. B., N. M. i M. K.) nesporno utvrdio da je ostavilac zaključio svojeručni testament, da je nakon toga ostavilac izvršio samoubistvo, kao i da je testamentom isključivo tužiteljici ostavio svu svoju imovinu uz nalog da mu podigne spomenik. Naime, iz iskaza navedenih lica koje je sud prihvatio proizlazi da je postojao originalni testament, da je isti proglašen i da se nalazio u spisu tužilaštva u Trebinju koji je očito nemarom isti otpisalo iz arhive. Dalje, postojanje svojeručnog testamenta ostavioca povrđuje i iskaz svjedoka N. M. (koja je preuzela predmetni ostavinski postupak i čiji iskaz sud prihvaća) da postupajući sudija u ostavinskom postupku ne bi proglasio testament na osnovu samo fotokopije, kao i iskaz svjedoka M. K. koji je bio na licu mjesta neposredno nakon suicida ostavioca i vršio uviđaj. Dalje, dovodeći u vezu provedene dokaze sa odredbama čl. 62., 65., 66., 82., 87. i 88. Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON) Općinski sud je utvrdio da je ostavioc sačinio valjan svojeručni testament kojim je za testamentarnog nasljednika proglasio tužiteljicu kojoj je ostavio svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu. Osim toga, utvrđeno je da pismeno (testament) sadrži sve neophodne elemente svojeručnog testamenta, kao i da je tužiteljica bila punomoćnik ostavioca u postupku povrata njegove imovine (koju je ugovorom o doživotnom izdržavanju prenio na treću osobu), kao i da je brinula o njemu dugi niz godina a prije toga je to radio njen otac. Također, provedenim dokazima je utvrđeno da je ostavioc bio ogorčen na svu svoju rodbinu (koju nije naveo u testamentu), kao i da je živio u izuzetno teškim uslovima, da je bio bolestan, depresivan i bez pomoći bilo koga od članova porodice, što ga je navelo da tužiteljici (kao jedinoj osobi u koju je imao povjerenja i koja mu je pomagala) ostavi svu svoju imovinu. S druge strane, sud nije prihvatio iskaz apelantice da je ostaviocu redovno pomagala, posebno ako se ima u vidu da je sve vrijeme živjela van BiH. Općinski sud je cijenio da je ostavioc u trenutku sačinjavanja spornog testamenta bio sposoban za rasuđivanje, te da je neosnovani i nedokazan prigovor apelantice u tom pogledu zbog nepostojanja dokaza za to.

6. Općinski sud je naveo da je namjera ostavioca iskazana u testamentu određena, jasna i bezuslovna kojom je isti izvršio raspored svoje zaostavštine odnosno, da se iz navedene izjave ostavioca jasno vidi kome će pripasti njegova zaostavština zbog čega u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 89. ZON. Također, sporni testament sadrži sve elemente svojeručnog testamenta pa je u tom smislu isti punovažan, dok je sa vjerovatnošću vještak grafološke struke potvrdio da je testament lično napisao i potpisao ostavioc. Pored toga, vještak medicinske struke – neuropsihijatar se nije mogao decidno izjasniti u pogledu sposobnosti za rasuđivanje ostavioca, te je naveo da isti nije bolovao od bilo kakve bolesti, psihičke ili somatske odnosno, da je bio u stanju reaktivne depresije zbog starosti, bolesti, teških uslova života i izostanka pomoći bližeg člana porodice. Općinski sud je ovaj nalaz vještaka medicinske struke prihvatio u cijelosti jer je dat od kompetentne osobe, na objektivan i stručan način i isti nije u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima (sadržajem testamenta, iskaz svjedoka T. B. i nalaz vještaka grafološke struke). S druge strane, sud nije prihvatio dijelove nalaza vještaka grafološke struke kojima se očituje o psihofizičkom stanju ostavioca jer su u suprotnosti sa nalazom vještaka medicinske struke i iskazom svjedoka T. B., dok je ostali dio nalaza (vještaka grafološke struke) sud prihvata kao objektivan i tačan. Općinski sud je iskaz svjedoka T. B. također prihvatio kao tačan i objektivan, najprije jer svjedok nema interesa za uspjeh u sporu bilo koje strane, ali prvenstveno iz razloga što je svjedok boravila i svakodnevno se družila sa ostaviocem (u kolektivnom centru gdje su bili smješteni), pa je ista mogla „iz prve ruke“ i na najbolji i najsigurniji način – neposredno uvjeriti se o zdravstvenom stanju ostavioca i životnim (ne)prilikama sa kojim se susretao. Iz iskaza ovog svjedoka proizlazi činjenica da se tužiteljica starala o povratu imovine ostaviocu, kao i da je ostavioc spominjao da će nekome testamentom ostaviti imovinu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odlučio kao i izreci presude

7. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 117819 18 Gž 2 od 6. jula 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantice i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo odlučenje prvostepenog suda i sadržaj apelanticinih žalbi kojima osporava prvostepenu presudu (nepostojanje utvrđenih odlučnih činjenica, nejasno i protivrječno obrazloženje, ocjene dokaza), te je naveo da su žalbe neosnovane.

8. Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelanticinim navodima, prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze pojedinačno i dovođenjem u vezu jednog sa drugim u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da je iz provedenih dokaza utvrdio činjenice pri čemu je dao jasna i logična pojašnjenja i razloge u skladu sa članom 191. ZPP odnosno, da prvostepena presuda ispunjava standarde potrebne za ocjenu presude kao u potpunosti zakonite i pravilne. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je prilikom utvrđivanja valjanosti sačinjenog testamenta prvostepeni sud pravilno pozvao na odredbu čl. 62., 65., 66., 82., 87. i 88. ZON, pri čemu je dao jasne i konkretne navode po pitanju utvrđivanja forme i sadržaja testamenta, tako isto po pitanju sposobnosti za rasuđivanje ostavioca (testatora). Kantonalni sud je ukazao na sadržaj obrazloženja prvostepenog suda (strana devet) u pogledu forme i sadržaja testamenta gdje su navedeni razlozi da se u konkretnom slučaju radi o valjanom svojeručnom testamentu iz kojeg se može sa sigurnošću utvrditi koja je bila posljednja volja ostavioca. Pri tome, Kantonalni sud je ponovio utvrđenje prvostepenog suda da je ostavioc izostavio svoju rodbinu iz testamenta, zbog toga što je bio ogorčen na njih jer je bio smješten u dom u kojem nije imao osnovne uslove za život, te u vezi sposobnosti ostavioca za rasuđivanje smatrajući da je prvostepeni sud dao jasno i logično obrazloženje zašto nije poklonio vjeru vještaku grafološke struke po pitanju oboljenja centralnog nervnog sistema ostavioca. Dalje, Kantonalni sud je ukazao na dio prvostepene presude (strane 11 i 12 obrazloženja) u kojima je prvostepeni sud na iscrpan način objasnio na koji način je iz svih provedenih dokaza došao do utvrđenog činjeničnog stanja, tj. da je ostavioc bio sposoban za rasuđivanje u vrijeme sačinjavanja testamenta, te je istakao da nema potrebe dodatno elaborirati već navedeno.

9. Kantonalni sud je naveo da nisu od značaja žalbeni navodi apelantice koji se odnose na nezakonito ovjeravanje fotokopije testamenta i bavljenja ,,nadripisarstvom“ od strane tužiteljice. Ovo iz razloga što o ovim pitanjima ne postoje krivične presude koje bi upućivale na krivičnopravno postupanje tužiteljice, dok je prvostepeni sud utvrdio da je testament potpisan i sačinjen od strane ostavioca (grafološkim vještačenjem i po svjedoku koji je pronašao testament), za koje utvrđenje je prvostepeni sud dao jasno i valjano obrazloženje koje nema potrebe ponavljati. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je tužiteljica pomagala ostaviocu u vezi određenih pravnih poslova (kao kćerka njegovog prijatelja) i pojavljivala se kao punomoćnik ostavioca u sudskim postupcima, dok je prije nje to činio njen otac dok je bio živ, dok tvrdnja apelantice da se tužiteljica bavila „nadripisarstvom“ nije činjenica koja je dokazana. Osim toga, navod o „nadripisarstvu" ne utiče na ocjenu volje ostavioca da svu svoju imovinu ostavi tužiteljici, uz obavezu da se pobrine o njegovoj sahrani, što govori o određenom odnosu povjerenja između ostavioca i tužiteljice. Kantonalni sud je istakao da, suprotno članu 88. ZON na koji ukazuju žalbe, u konkretnom slučaju nema sumnje da je ostavioc (testator) imao volju da isključi svu rodbinu od bilo kakvog prava na njegovu imovinu i da svu imovinu ostavi tužiteljici, nakon što ona podmiri svoje troškove (kojih je ostavioc očigledno bio svjestan) i nakon što mu se plati pogreb. Navedena odredba također govori o prednosti onoga kojem je testamentom određena neka obveza, a ovdje je upravo to i učinjeno - obaveza tužiteljici da se pobrine o ostaviočevoj sahrani. Pored navedenog, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud na jasan, siguran, logički i povjerljiv način dao razloge zbog čega je poklonio vjeru svjedoku T. B. dok nije poklonio vjeru svjedoku N. M. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari ostavioc u depresivnom stanju, ogorčen zbog osuđenosti na težak život u domu u kojem nije imao adekvatne uvjete za život, ostavljen od rodbine, odlučio izvršiti samoubistvo i testamentom isključiti svu rodbinu iz bilo kakvog prava na svoju imovinu i tu imovinu ostaviti tužiteljici, kćeri prijatelja, koji su se brinuli o njegovim pravima, uz ostavljanje obveze o njegovoj sahrani. Sve navedeno, prvostepeni sud je utvrdio iz provedenih dokaza, brižljivom ocjenom, a potom pravilnim podvođenjem pod materijalno pravo.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 117819 18 Rev od 2. jula 2020. godine odbačena je revizija apelantice izjavljena protiv presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 117819 18 Gž 2 od 6. jula 2018. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju vrijednost osporavanog dijela presude ne prelazi cenzus koji je propisan članom 237. stav (2) ZPP, dok apelantica u reviziji nije postupila prema stavu (5) navedenog člana već je samo ukazala na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te na povrede odredaba procesnog i materijalnog prava.

Apelacioni navodi

11. U predmetnoj apelaciji, apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, smatra problematizira primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, apelantica je opisala hronologiju predmetnog postupka izražavajući sumnju u utvrđeno činjenično stanje u pogledu postojanja testamenta, kao i primjene relevantnih odredbi ZON u konkretnom slučaju. Pri tome, apelantica se osvrnula i navela utvrđene činjenice i način odlučenja redovnih sudova izražavajući sumnju u postojanje originalnog testamenta i odlučenje sudova u konkretnom slučaju. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbu člana 82. stav 3. ZON i da se u konkretnom slučaju ne radi o testamentu ostavioca, te da su u osporenoj presudi Kantonalnog suda ostale nerazjašnjene i nepotpuno utvrđene činjenice. Osim toga, apelantica je navela da je dovedena u nepovoljniji položaj u pogledu izjavljivanja pravnog lijeka (revizije) zbog izmjene ZPP i cenzusa za izjavljivanje redovne revizije obzirom da izvanrednu reviziju sud uzima samo u iznimnim slučajevima.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su detaljno razmotrili i navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Kantonalni sud je u osporenoj odluci prihvatio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda i obrazložio zašto smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u situaciji kad je ocjenom provedenih dokaza (između ostalog i vještačenjem vještaka grafološke struke te iskaza svjedoka koji je pronašao testament) nesporno utvrđeno da radi radi o valjanom svojeručnom testamentu iz kojeg se može sa sigurnošću utvrditi koja je bila posljednja volja ostavioca. U tom kontekstu, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudove te odredbe ZON na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odlučenje ( čl. 62., 65., 66., 82., 87. i 88. ZON), Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne vidi nikakvu proizvoljnost u detaljnim i jasnim obrazloženjima redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio apelanticine žalbene navode i detaljno ih analizirao, te da je dao odgovor na svaki navod koji je ocijenio bitnim.

16. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U pogledu apelanticinih tvrdnji da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje apelantica dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3488/20 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio