Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-664/20 (L. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Javna rasprava
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Stambeni odnosi
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 46b
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-664/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-664/20, rješavajući apelaciju Ljiljanke Marijanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljiljanka Marijanović protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013365 16 U od 27. novembra 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljiljanka Marijanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Lana Gušanac, advokat iz Mostara, podnijela je 18. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013365 16 U od 27. novembra 2019. godine.
2. Rješenjem Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPI-09-04-25-9/12 od 21. marta 2016. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji se nalazi na adresi Balinovac, objekat „D“ lamela 1, sprat IV, stan broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je rješenje doneseno u postupku izvršenja presude Kantonalnog suda broj: 07 0 U 011868 15 U od 14. decembra 2015. godine. Navedenom presudom je djelomično uvažena tužba apelantice, poništeno rješenje tuženog Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: tuženi) od 28. januara 2015. godine i rješenje Ministarstva od 1. decembra 2014. godine i predmet je vraćen Ministarstvu na ponovno rješavanje. Presudom je naloženo Ministarstvu da u ponovnom postupku prvo utvrdi da li je i kada apelantica podnijela zahtjev davatelju stana na korištenje (odnosno njegovom pravnom sljedniku), u kojem je tražila zaključenje ugovora o korištenju stana, pa zavisno od utvrđenja te činjenice odluči na koji će način stambeni organ primijeniti član 28. Zakona o stambenim odnosima. Postupajući po navedenoj presudi Ministarstvo je aktom od 8. februara 2016. godine pozvalo apelanticu da dostavi dokaz da li je i kada podnijela zahtjev davatelju stana na korištenje (odnosno njegovom pravnom sljedniku), u kojem je tražila zaključenje ugovora o korištenju stana. Postupajući po navedenom traženju apelantica je podneskom od 18. februara 2016. godine dostavila Ministarstvu zahtjev upućen likvidacionom upravniku Gospodarske banke, pa je Ministarstvo navedeni zahtjev prihvatilo kao zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i odlučilo navedenim rješenjem. Iz dokaza u spisu predmeta proizlazi da apelantica u podnesku od 18. februara 2016. godine, koji je dostavila Ministarstvu, tvrdi da je vlasnik predmetnog stana bila PBS Filijala Mostar. Međutim, kako je dalje istaknuto u toku cijelog upravnog postupka apelantica nikada nije dostavila rješenje kojim bi dokazala da je predmetni stan njoj dodijeljen. Utvrđeno je da apelantica posjeduje pravovaljanu odluku Radne zajednice PBS – Osnovne banke Mostar od 10. augusta 1988. godine kojom joj se daje na korištenje drugi stan (ulica Blagoja Parovića broj 9 u Mostaru) koja je stupila na snagu danom donošenja i koja nikada nije stavljena snage. Istaknuto je da se navedeni stan trenutno koristi od strane članova porodice apelantice i u odnosu na njega apelantica može ostvariti svoje pravo. Rukovodeći se načelom materijalne istine iz člana 7. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) Ministarstvo je zaključilo da, iako je možda i postojala namjera da se predmetni stan dodijeli apelantici do donošenja konkretnog i konačnog akta o dodjeli predmetnog stana nije došlo, te s toga Ministarstvo ne može udovoljiti njenom zahtjevu za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
4. Rješenjem tuženog broj UPII-05-23-5-32/09-1 od 23. maja 2016. godine odbijena je žalba apelantice protiv rješenja Ministarstva od 21. marta 2016. godine. U obrazloženju rješenja tuženi je istakao da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 013365 16 U od 27. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelantice protiv rješenja tuženog od 23. maja 2016. godine.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na prijedlog apelantice primjenom člana 28. stav 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) zakazao i održao javnu raspravu 27. novembra 2019. godine, na koju nisu pristupili apelantica, punomoćnik tuženog, a ni punomoćnica zainteresirane osobe, iako su o terminu rasprave bili uredno obaviješteni, a svoj izostanak nisu opravdali. Sud je primjenom odredbe člana 31. stav 2. ZUS-a odlučio da spor raspravi bez prisustva stranaka. Kantonalni sud je dalje naveo da je zakonitost osporenog upravnog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga tužbe saglasno odredbi člana 34. ZUS-a. Nadalje je istakao da je članom Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Odredbu istovjetnog sadržaja propisuje i član 46b. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (,,Službene novine Federacije F BiH“, broj 36/06).
7. U obrazloženju je dalje navedeno da Sud smatra da analizom navedenih dokaza nije moguće zaključiti da li je apelantica prije rata dobila rješenje o dodjeli bilo kojeg stana od strane PBS Glavna filijala Mostar, a posebno ne predmetnog stana u smislu člana Xe. navedene Odluke. Sud je smatrao da pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u smislu odredbe članka Xe. Odluke, odnosno člana 46b. stav 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo imaju samo one osobe koje imaju rješenje o dodjeli konkretnog stana prije rata, a koji je bio u izgradnji, odnosno stana za koji nije izvršen tehnički prijem.
8. U odnosu na izjavu S.Š. od 13. marta 1991. godine koju je kao rukovoditelj Sektora zajedničkih poslova PBS Glavna filijala Mostar dostavila SIZ-u stanovanja Mostar, u kojoj je tvrdila da je apelantici dodijeljen predmetni stan, Kantonalni sud je utvrdio da uz dostavljenu izjavu apelantica nije priložila dokaz da joj je predmetni stan stvarno i dodijeljen. Također, je utvrđeno da je indikativno da u navedenoj izjavi S.Š. nije navela zbog čega je uopće dostavljala navedenu izjavu, jer se u njoj nije pozvala ni na kakav zahtjev navedenog SlZ-a kojim bi bili traženi podaci iz izjave. U odnosu na izjavu N.D., od 27. aprila 2012. godine, koji u toj izjavi tvrdi da je bio predsjednik Stambene komisije PBS Glavne filijale Mostar i da je apelantici odlukom Stambene komisije od 2. februara 1990. godine dodijeljen predmetni stan, (izjava je dakle data 22 godine od donošenja navodne odluke), Kantonalni sud je utvrdio da nije uz izjavu priložio navedenu odluku. Iako Gospodarska banka d.d. Mostar-u likvidacionom postupku u zahtjevu od 10. maja 2012. godine tvrdi da Banka posjeduje dokumentaciju na osnovu koje je 1991. godine izdano rješenje o dodjeli stana apelantici, Kantonalni sud je utvrdio da uz navedeni zahtjev nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi, a niti ih je navedena Banka dostavila Ministarstvu po njegovom traženju. Pored toga, navedena Banka tvrdi da je apelantici stan dodijeljen 1991. godine, dok N.D. u svojoj izjavi tvrdi da je apelantici stan dodijeljen odlukom Stambene komisije od 2. februara 1990. godine.
9. Na temelju izloženog Kantonalni sud je smatrao da apelantica nije dokazala da joj je PBS Glavna filijala Mostar pravosnažnim rješenjem dodijelila predmetni stan na korištenje, pa su po ocjeni suda organi uprave pravilnom primjenom člana Xe. stav 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova, odnosno člana 46b. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo donijeli osporena rješenja, jer pravo utvrđeno navedenom Odlukom, odnosno Zakonom imaju samo one osobe koje imaju rješenje o dodjeli konkretnog stana prije rata, a koji je bio u izgradnji. Sud je zaključio da donošenjem osporenih upravnih rješenja nisu povrijeđena ni pravila upravnog postupka. Navodi apelacije
10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istakla je da je osporena odluka Suda donesena pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da je diskriminirana u odnosu na D.K. koja je naknadno otkupila i prodala predmetni stan. Relevantni propisi
11. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“, broj 36/06 od 10.7.2006. godine) Član 9.
Iza člana 46.a dodaje se novi član 46.b koji glasi:
"Član 46.b […] (3) Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora."
12. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine Federacije BiH“, broj 32/02) Xe. stav 4) Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud nalazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje i imovinu nalazi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, to jest zbog čega je u predmetnom postupku odbio tužbu apelantice kojom je osporavala zakonitost rješenja organa uprave kojim je odbijen njen zahtjev, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao iscrpnu analizu provedenog postupka i izvedenih dokaza te dao razloge za zaključak da apelantica nije dokazala da joj je prije rata predmetni stan dodijeljen i da ima pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana shodno navedenim propisima. Pored toga Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenu odluku donio nakon što je prethodno zakazao i održao javnu raspravu, na koju je apelntica bila uredno pozvana. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju nije uskraćeno pravo da bude saslušana u upravnom sporu kako je predložila u tužbi niti pravo korištenja pravnih lijekova. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U odnosu na navode apelantice da je žrtva diskriminacije jer je D.K. naknadno otkupila i prodala predmetni stan, Ustavni sud zapaža da je u provedenim upravnim i postupku upravnog spora utvrđeno da apelantica nije dokazala da joj je predmetni stan bio dodijeljen. S toga su i navodi o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije također, očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić