Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2079/21 (S. M. i drugi)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2079/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2079/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Sadeta Mujagić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Sadeta Mujagić, Blaženko Ostojić, Dženan Bošnjak, Nihad Ramić, Ekrem Gazibara, Almir Husić, Vahid Dorić, Džanel Hujić, Ramo Hodžić, Džemail Ragipović, Midhat Adrović, Azmir Turčalo, Mesut Cucak, Rifet Herenda i Riad Mahmutović protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424422 16 Rsž od 16.
ožujka 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424422 14 Rs od 6. studenoga 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadeta Mujagić, Blaženko Ostojić, Dženan Bošnjak, Nihad Ramić, Ekrem Gazibara, Almir Husić, Vahid Dorić, Džanel Hujić, Ramo Hodžić, Džemail Ragipović, Midhat Adrović, Azmir Turčalo, Mesut Cucak, Rifet Herenda i Riad Mahmutović (u daljnjemu tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnijeli su 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424422 16 Rsž od 16. ožujka 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 424422 14 Rs od 6. studenoga 2015. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbačena je tužba apelanata kojim su tražili da se utvrde da su nezakonite odluke tuženika (KJKP „Gradski saobraćaj“ d.o.o. Sarajevo) kojima su apelantima izrečene opomene pred otkaz ugovora o radu, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sve donesene 17. travnja 2013. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da po prijedlogu apelanata na okolnosti utemeljenosti tužbenoga zahtjeva izvršen je uvid u Pravilnik o odgovornosti djelatnika za povrede radnih obveza (u daljnjemu tekstu: Pravilnik) od 15. studenoga 2012. godine, odluke od 17. travnja 2013. godine, kojima je izdano usmeno upozorenje i saslušan apelant Vahid Dorić u svojstvu parnične stranke, te saslušani svjedoci tuženika. Kantonalni je sud istakao da je na temelju provedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da su u vrijeme donošenja spornih odluka apelanti bili djelatnicima tuženika, da su tim odlukama oglašeni odgovornim za povrede radnih obveza utvrđenih čl. 6. st. 1. toč. 12. Pravilnika, jer su nenajavljeno obustavili prijevoz u određenome vremenskome razdoblju. Nadalje, da se unatoč više zahtjeva od uprave i nadzornoga odbora tuženika nisu vratili na posao, za koje je povrede čl. 14. Pravilnika predviđena mogućnost izricanja mjere otkaza ugovora o radu i opomena pred otkaz ugovora o radu, te da je čl. 17. istoga Pravilnika propisano brisanje opomene pred otkaz ugovora o radu istekom jedne godine od dana dostavljanja odluke, o čemu evidenciju vodi po službenoj dužnosti kadrovska služba tuženika. Kantonalni je sud istakao da je nesporno da se radi o odluci koja je donesena tijekom trajanja radnoga odnosa i da je prvostupanjski sud stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje o postavljenome tužbenome zahtjevu. Kantonalni je sud istakao da je čl. 54. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da se tužba za utvrđenje može podnijeti kada je to posebnim propisima predviđeno ili kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekoga prava ili pravnoga odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave. Kantonalni je sud istakao da je postojanje pravnoga interesa pretpostavka za dopuštenost tužbe za utvrđenje. Kantonalni je sud istakao da je, odlučujući o prigovoru tuženika da apelanti nemaju pravni interes za utvrđenje da su nezakonite odluke kojima im je izdato usmeno upozorenje, prvostupanjski sud pravilno utvrdio prigovor utemeljenim. Kantonalni je sud istakao da je i po ocjeni ovoga suda, bez obzira na činjenicu da je tužba podnesena prije isteka roka od jedne godine u smislu čl. 17. Pravilnika, apelanti nemaju pravni interes za utvrđenje da su nezakonite navedene odluke. Kantonalni je sud istakao da je tužba podnesena samo 13 dana prije isteka roka od jedne godine, koji je propisan čl.
17. Pravilnika, kada nadležna služba tuženika po službenoj dužnosti vrši brisanje izrečenoga pisanoga upozorenja. Kantonalni je sud istakao da kako je tijekom trajanja postupka, pa i prije održavanja pripremnoga ročišta, istekao rok od jedne godine, a da apelanti nisu niti predlagali dokaze na okolnost da izrečena mjera eventualno nije brisana, naprotiv prizivnim navodima apelanata, pobijano rješenje je pravilno i zakonito, bez obzira što nije doneseno u fazi prethodnoga ispitivanja tužbe u smislu čl. 67. st. 1. toč. 7. ZPP.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti smatraju da su pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi u situaciji kada su apelanti imali mogućnost tražiti zaštitu svojega prava pred nadležnim sudom, što su i učinili podnoseći tužbu u danome roku iz Zakona o radu. Apelanti istječu da, kako je poništenje odluke o izricanju opomene radni spor, to su sudovi pogrešno odlučili kada su utvrdili da nisu nadležni da postupaju u ovome sporu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su/je sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti br. AP- 1309/21 od 5. svibnja 2021. godine, AP-763/21 od 7. travnja 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić