Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2489/20 (A. P.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokaz
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2489/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2489/20, rješavajući apelaciju Adema Pajazetovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Pajazetovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 040928 20 Kž od 12. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 040928 18 K od 19. decembra 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Pajazetović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 17. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 040928 20 Kž od 12. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 040928 18 K od 19. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. juna do 9. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 23 0 K 040928 18 K od 19. decembra 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda osim u odluci o kazni, apelant je proglašen krivim da je u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi sa članom 323. stav 4. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je optužnicom od 26. marta 2018. godine, koja je potvrđena 17. aprila 2018. godine, apelantu stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela iz čl. 328. stav 4. u vezi sa 323. stav 4. KZFBiH, te da su u na glavnom pretresu izvedeni dokazi optužbe (pobrojani na str. 3. i 4. presude) i dokazi odbrane (pobrojani na str. 5. presude). U nastavku je naveden sadržaj svih izvedenih dokaza, izvršena njihova analiza i ocjena, pojedinačno i u njihovoj ukupnosti. Općinski sud je na str. od 6. do 15. naveo sadržaj iskaza saslušanih svjedoka optužbe (osam iskaza svjedoka), od kojih je veći broj neposrednih očevidaca inkriminiranog događaja koji se desio u firmi „Saniteks“ prilikom demontiranja zastarjele opreme (željeza), te je nakon interpretiranja iskaza navedena ocjena suda i činjenica koja je utvrđena prilikom saslušanja svjedoka, u zavisnosti od toga na koju okolnost su svjedoci saslušani. Veći broj saslušanih svjedoka (od ukupno osam svjedoka optužbe) potvrdio je, prema mišljenju Općinskog suda, subjektivni i objektivni identitet optužnice, označavajući jasno da je apelant angažirao i plaćao radnike da izvrše demontažu željeza kao sekundarne sirovine iz „Saniteksa“, da ih je usmeno angažirao da rade na „crno“, pri čemu prethodno nisu prošli obuku zaštite na radu i protivpožarne zaštite. Na taj način je, prema ocjeni Općinskog suda, utvrđeno da je apelant „ispunio“ bitna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret jer je općeopasnom radnjom i općeopasnim sredstvom izazvao opasnost za život ljudi, zbog čega je prouzrokovana smrt jedne osobe R. K. (u daljnjem tekstu: oštećeni) kao posljedice požara. Također je u ključnom interpretiran nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je u svom usmenom izlaganju pojasnio pismeni nalaz i činjenicu da je smrt oštećenog nastupila uslijed eksplozije rezervoara ljepljive mase koja se koristi za proizvodnju tkanine, da su požar i visoka temperatura uzrok smrti oštećenog koja je posljedično dovela do karbonizacije njegovog tijela. U nastavku je naveden sadržaj pismenog nalaza i mišljenja vještaka zaštite od požara koji je ocijenjen u vezi sa iskazima saslušanih svjedoka na okolnost uzroka požara – pripaljenja cigarete jednog od radnika koje je apelant angažirao, što je za posljedicu imalo zapaljenje ljepila na bačvi.
7. Iz iskaza ostalih svjedoka – rukovodioca zaštite na radu u firmi „Saniteks“, inspektora zaštite od požara i kantonalne inspektorice zaštite na radu, Općinski sud je u ključnom utvrdio da angažirani radnici nisu imali reguliran radno-pravni status, da su bili angažirani od strane apelanta (o čijem angažmanu direktor društva nije bio upoznat jer su radili za dnevnicu bez reguliranog radno-pravnog statusa), da za posao koji su obavljali nisu bili obučeni niti stručni, da nisu imali odgovarajuću zaštitu na radu, niti položene ispite protivpožarne zaštite, čime je, prema ocjeni suda, potvrđen u cjelini subjektivni i objektivni identitet optužbe i bitna obilježja krivičnog djela. U nastavku su ocijenjeni iskazi svjedoka odbrane koji, prema mišljenju Općinskog suda, nisu bili relevantni za konkretnu pravnu, a analiza i ocjena apelantovog iskaza u svojstvu svjedoka je opširno interpretirana nakon ocjene materijalnih dokaza. Naime, Općinski sud je izvršio ocjenu materijalnih dokaza optužbe, između ostalog, zapisnik o ispitivanju apelanta u Sektoru kriminalističke policije od 30. marta 2016. godine i njegov iskaz u svojstvu osumnjičenog od 7. marta 2018. godine, iz kojih je u ključnom utvrđeno da je nesporno apelant angažirao pet radnika na „crno“ da demontiraju opremu, da je prethodno bio upozoren (od strane dva svjedoka) da u toj opremi postoje lakozapaljivi materijali, da angažirani radnici nisu imali adekvatnu opremu niti su bili obučeni za demontažu opreme u kojoj su postojali visokozapaljivi materijali. Uvidom u sadržaj ugovora o prodaji sekundarnih sirovina od 11. februara 2016. godine je utvrđeno, u relevantnom dijelu ugovora, da je apelant (kao kupac u ugovoru) bio u obavezi voditi brigu o radnicima koje je angažirao, odnosno o njihovoj sigurnosti, zaštitnoj opremi, stručnoj osposobljenosti, te da je bio u obavezi prije započinjanja radova na opasnim postrojenjima pribaviti elaborat o svemu prethodno navedenom, što je apelant propustio učiniti. U nastavku je naveden sadržaj ostalih materijalnih dokaza – zapisnici o inspekcijskom nadzoru od 28. marta i 13. aprila 2016. godine iz kojih proizlazi da angažirani radnici nisu imali odgovarajuću zaštitnu opremu, zatim sadržaj informacije Porezne uprave prema kojoj angažirani radnici nisu bili prijavljeni niti su zaposlenici firme koja je zaključila ugovor o kupoprodaji sekundarnih sirovina.
8. Također je naveden sadržaj nalaza i mišljenja vještaka iz oblasti zaštite na radu i zaštite od požara od strane vještaka kojeg je predložila optužba i vještaka kojeg je predložila odbrana, koji su u pogledu nastanka požara podudarni, dok se u pogledu posljedice razlikuju, jer je vještak odbrane, suprotno vještaku optužbe, tvrdio da se požar mogao izbjeći da je firma „Saniteks“ imala ispravan sistem za dojavu i gašenje požara, te da su stoga obje ugovorne strane kršile odredbe Zakona o zaštiti od požara.
9. Apelantov iskaz u svojstvu svjedoka je ocijenjen kontradiktornim i u suprotnosti s iskazima svjedoka optužbe – angažiranim radnicima na demontaži opreme koji su u svojim iskazima na okolnost radnog angažmana u inkriminiranom periodu bili vrlo jasni, i to: da ih je za posao demontaže angažirao apelant za ugovorenu dnevnicu, da im pri tome nije dao odgovarajuću opremu, da nisu bili obučeni za demontažu, da je apelant od strane jednog od svjedoka optužbe upozoren da materijal koji je trebalo demontirati sadrži opasne supstance, te da je jedan od angažiranih radnika aktivirao požar u kojem je oštećeni smrtno nastradao.
10. Imajući u vidu naprijed navedeno, a naročito saglasne nalaze i mišljenja vještaka optužbe i odbrane u pogledu uzroka požara i zaštite od požara, saglasne izjave svjedoka optužbe i sve izvedene materijalne dokaze, Općinski sud je zaključio da je apelant kao suvlasnik firme na strani kupca (Adda Promet) ispunio bitna obilježja krivičnog djela teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine za koje je osuđen kaznom zatvora u trajanju od pet godina.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 23 0 K 040928 20 Kž od 12. maja 2020. godine uvažio žalbu apelantovog branioca i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom proglašen krivim osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U preostalom dijelu je prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
12. U obrazloženju presude su, prije svega, istaknuti žalbeni osnovi kojima je ukazano na bitne povrede postupka, povredu krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnoj sankciji. Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu u smislu odredbe iz člana 321. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem testu: ZKPFBiH) i po službenoj dužnosti te je cijeneći da je žalba osnovana samo u pogledu odluke o krivičnoj sankciji u nastavku naveo razloge neosnovanosti ostalih žalbenih prigovora.
13. U pogledu neosnovanosti prigovora koji se tiču bitne povrede postupka tvrdnjom da je presuda zasnovana na dokazima na kojima se prema odredbama ZKPFBiH ne može zasnivati presuda, da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da nisu primijenjene odredbe ZKPFBiH, što je utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, navedeno je sljedeće: da se prvostepeni sud u vezi činjeničnih i pravnih zaključaka o apelantovoj krivici pozvao na određene dokaze i detaljno ih analizirao, pojedinačno i zajedno, dovodeći ih u uzajamnu logičnu vezu primjenom načela slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKPFBiH; da su tek nakon toga izvedeni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo za koje je izrekom prvostepene presude apelant proglašen krivim; da je prvostepeni sud naveo jasnu i argumentiranu ocjenu vjerodostojnosti svih izvedenih dokaza među kojima i protivrječnih dokaza, i to u vezi svih odlučnih činjenica od kojih zavisi pravilna i zakonita sudska odluka, dajući jasne i valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i Kantonalni sud; da presuda nije zasnovana na apelantovom iskazu datom u istrazi, a niti na njegovom iskazu datom u svojstvu osumnjičenog, već da je prvostepeni sud izvršio ocjenu apelantovog iskaza koji je dao na glavnom pretresu dovodeći ga u vezu s iskazima saslušanih svjedoka optužbe uz zaključak da je njegov iskaz kontradiktoran iskazima svjedoka optužbe koji su izričito naveli da ih je za demontažu otpadnog željeza angažirao apelant i pri tome im nije dao odgovarajuću opremu i alat, te da nisu položili stručne ispite za rad u posebnim uvjetima – postrojenjima koja sadržavaju opasne supstance, što ukazuje da prvostepeni sud uopće nije prihvatio apelantove iskaze iz istrage i sa glavnog pretresa. Nadalje, prvostepeni sud nije zasnovao pobijanu presudu ni na iskazima saslušanih svjedoka i apelantovom iskazu koji su navedeni u zapisniku o izvršenoj kontroli od strane inspektora za protivpožarnu zaštitu jer proizlazi da je prvostepeni sud iz navedenog zapisnika kao materijalnog dokaza prihvatio samo navode koji se odnose na angažiranje radnika koji su vršili demontažu bez znanja iz protivpožarne zaštite i da od strane apelanta nisu preduzete mjere zaštite od požara na mjestu gdje je vršena demontaža uređaja i postrojenja u kojima se nalazila lakozapaljiva materija.
14. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su žalbeni prigovori da sud nije pravilno ocijenio iskaze svjedoka i da nije pravilno izvršio ocjenu nalaza i mišljenja vještaka za protivpožarnu zaštitu (dva nalaza). Suprotno tome, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude pravilno izvršio ocjenu iskaza svjedoka i vještaka, pojedinačno i u međusobnoj vezi, dovodeći ih u vezu s materijalnim dokazima, pri čemu je u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge u pravcu dokaza koje je prihvatio i dokaza koje nije prihvatio, o čemu je navedeno adekvatno i jasno obrazloženje. Također, kako je dalje obrazloženo, prvostepeni sud je pravilno izvršio ocjenu iskaza vještaka za protivpožarnu zaštitu koji je angažiran od strane apelantove odbrane, koji u konačnici nije prihvaćen jer se vještak prilikom vještačenja upustio u pravnu ocjenu navodeći u zaključku da je firma „Saniteks“ bila u obavezi osigurati da se poštuju pravila zaštite od požara bez obzira na to ko i kako je bio angažiran da radi u njenim objektima, jer pravna ocjena nije u djelokrugu vještaka nego pripada sudu.
15. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka time što je u pravnoj kvalifikaciji navedeno „dakle, opće opasnom radnjom i opće opasnim sredstvom izazvao opasnost za život ljudi čime je prouzrokovao smrt jedne osobe” Kantonalni sud je istakao da ova pravna kvalifikacija u konkretnom slučaju nije obavezni sastojak presude, nego je dovoljno u presudi navesti krivično djelo koje odgovara činjeničnom opisu iz izreke presude, a prvostepeni sud je u činjeničnom opisu pravilno naveo da je apelant počinio teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi sa članom 323. stav
4. KZFBiH. U činjeničnom opisu krivičnog djela su u izreci presude navedene odredbe člana 8. stav 2. i člana 39. Zakona o zaštiti od požara FBiH pod koje su pravilno podvedene apelantove radnje, te da apelant kao suosnivač firme i faktički odgovorno lice, na mjestu gdje se obavlja rad, nije postupio po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i na taj način iz nehata izazvao opasnost za život ljudi, pri čemu je smrtno stradao oštećeni.
16. Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu i u odluci o kazni ocijenivši da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne od olakšavajućih okolnosti cijenio da je krivično djelo izvršeno iz nehata, a od otežavajući okolnosti cijenio je težinu djela, posljedice u vidu pogibije mlade osobe (oštećenog) i društvenu neodgovornost apelanta po zajednicu i okolinu prilikom izvođenja opasnih radova. Pri tome je Kantonalni sud ocijenio da su neprihvatljivi žalbeni prigovori u pravcu teških propusta firme „Saniteks” u pogledu provođenja mjera zaštite na radu i zaštite od požara. U vezi s tim je zaključeno da je prvostepeni sud u svojoj presudi pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje propusti firme „Saniteks” i pravilno kao otežavajuću okolnost cijenio da je oštećeni mlada osoba. Međutim, ocijenjeno je da je osnovan žalbeni prigovor da je kazna prestrogo odmjerena i da su otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani previše došle do izražaja. Stoga je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni primjenom odredbe člana 49. stav 1. KZFBiH i apelantu za počinjeno krivično djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelacijom je suštinski ukazano na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog prava, povredu procesnih propisa, načela pretpostavke nevinosti i jednakosti u postupanju, prava na obrazloženu odluku i djelotvoran pravni lijek. U opširnoj apelaciji u kojoj su najvećim dijelom citiraju dijelovi drugostepene presude i izražava nesaglasnost sa stavovima iz presude se suštinski ukazuje na nedostatak obrazloženja o žalbenim razlozima koji su, prema apelantovom mišljenju, bili od suštinskog značaja. Apelant navodi da je u žalbi ukazao na nezakonitost određenih dokaza, i to zapisnik o njegovom saslušanju u svojstvu osumnjičenog iz istrage i zapisnik o inspekcijskom nadzoru u kojem je sadržana njegova i izjave nekih od saslušanih svjedoka na kojima se, kako smatra, nije mogla zasnovati sudska odluka, a drugostepeni sud je povodom ovog suštinskog prigovora izveo proizvoljan zaključak. Zatim je u žalbi ukazao na nerazumljivost i protivrječnosti izreke prvostepene presude s razlozima presude, nedostatak razloga o odlučnim činjenicama u vezi s ocjenom dokaza, ističući da je načelo slobodne ocjene dokaza preširoko shvaćeno i da prvostepeni sud nije potpuno i jasno iznio činjenice zbog kojih je neke od izvedenih dokaza prihvatio a druge nije. U vezi s tim smatra da drugostepena presuda nije ispitala prigovore prema kojima prvostepena presuda nije ocijenila bitne sadržaje iskaza saslušanih svjedoka iz kojih proizlazi da je jedan od „angažiranih“ radnika izazvao požar i da prvostepeni sud nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje terete apelanta i one koje mu idu u korist, već da je dijelove svjedočenja „izvlačio iz konteksta“ pogrešno ih interpretirao i proizvoljno utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost.
18. Osim toga, istaknuto je da žalba nije odgovorila na suštinski prigovor prema kojem je prvostepeni sud pogrešno pristupio ocjeni nalaza i mišljenja vještaka zaštite na radu kojeg je predložila odbrana iz kojeg se mogao izvesti zaključak da na apelantovoj strani nema propusta u pogledu provođenja mjera zaštite na radu i zaštite od požara i da se u konačnici požar nije desio u prostoru u kojem je bila oprema koju je trebalo demontirati. Izneseni razlozi pokazuju, prema apelantovom mišljenju, da u okolnostima konkretnog slučaja nisu pravilno primijenjene odredbe ZKPFBiH u pogledu zakonske ocjene dokaza, što je utjecalo na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, te da je očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa, zbog čega krivični postupak u odnosu na apelanta nije bio pravičan. Smatra da Kantonalni sud nije djelotvorno ispitao apelantove prigovore od suštinske važnosti, već ih je odbio formalistički bez analize i ocjene njihove opravdanosti.
II.Odgovori na apelaciju
19. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano. U vezi s tim je navedeno da je u postupku povodom apelantove žalbe odlučeno o svim žalbenim prigovorima i dati argumentirani i valjani razlozi koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je predloženo da se apelacija odbije.
20. Općinski sud je istakao da apelaciju smatra neosnovanom iz svih razloga koji su navedeni u osporenoj prvostepenoj presudi.
21. Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana jer su apelantu u postupku koji se protiv njega vodio osigurane sve garancije prava na pravično suđenje. Osim toga, apelacijom nije konkretizirano koja odredba zakona nije primijenjena na zakonit način, već su ti navodi općeniti i paušalno navedeni. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
KRIVIČNA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI LJUDI I IMOVINE
Član 323. stav (4) Izazivanje opće opasnosti (4) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Član 328. stav (4) Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. stav 4.; člana 324. st. 3. i 4.; člana 325. stav 3. i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 321.
Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 23 0 K 040928 20 Kž od 12. maja 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2020. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant pobija presude Kantonalnog suda i Općinskog suda ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
31. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer se u tom postupku radilo o utvrđivanju osnovanosti „krivične optužbe“ protiv apelanta.
32. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud za ljudska prava-u daljnjem tekstu: Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
33. Apelacijom je suštinski ukazano na nepravičnost postupka u cjelini uz obrazloženje da su sudovi nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo te da nedostaje obrazloženje o suštinskim prigovorima. Ovo iz razloga, kako je navedeno, što su neki od izvedenih dokaza, prema apelantovom mišljenju, nezakoniti, a ostali dokazi su ocijenjeni proizvoljno, čime je povrijeđeno načelo presumpcije nevinosti i jednakosti u postupanju.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
35. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da se u pravilu svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane i da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije, aplikacija broj 30164/04, odluka od 17. decembar 2013. godine, tačka 27).
36. U vezi s navodima apelacije da su sudovi proizvoljno ocijenili dokaze prihvatajući pri tome i nezakonite dokaze, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koje su u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
37. U konkretnom slučaju, apelacijom se ukazuje na nezakonitost dokaza iz istrage, i to zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog i zapisnika o inspekcijskom nadzoru u kojem je sadržana apelantova izjava i izjave nekih od saslušanih svjedoka, tvrdnjom da drugostepeni sud u tom pravcu nije dao adekvatno obrazloženje, odnosno da se nije očitovao na žalbene razloge koji su od suštinske važnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelantovi iskazi iz istrage i iskaz sa glavnog pretresa analizirani i ocijenjeni u vezi sa spornim pitanjima na način da su dovedeni u vezu s ostalim izvedenim dokazima, prije svega iskazima svjedoka optužbe koji su bili neposredni očevici inkriminiranog događaja a onda s materijalnim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud apelantove iskaze iz istrage i sa glavnog pretresa ocijenio kontradiktornim i suprotnim iskazima svjedoka optužbe koji su, kao i apelant, svjedočili na okolnost radnog angažmana u inkriminiranom periodu koji se u ključnom odnose na pitanja na koji način su angažirani za posao demontaže, ko ih je angažirao i za koji novčani iznos, da li su za obavljanje konkretnog posla bili obučeni i upozoreni na postojanje opasnih (zapaljivih) supstanci. Iz zapisnika o inspekcijskom nadzoru koji je sačinjen nakon inkriminiranog događaja, konstatirane su činjenice koje se tiču radnog angažmana saslušanih svjedoka, njihove obučenosti za konkretni posao i opreme kojom su raspolagali. S tog aspekta su u obrazloženju presude navedene ključne činjenice utvrđene iz izvedenih dokaza koji se tiču naprijed navedenih pitanja, između ostalog radnog angažmana i obučenosti angažiranih radnika za konkretan posao demontaže sekundarnih sirovina, pri čemu je jasno navedeno zbog čega je apelantov iskaz neuvjerljiv i zbog čega nije mogao biti prihvaćen.
38. Ustavni sud nadalje uočava da su istovjetni apelantovi navodi bili predmet ocjene Kantonalnog suda povodom redovnog pravnog lijeka i da apelant smatra da ih Kantonalni sud nije suštinski razmotrio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju. U svjetlu navedenih načela, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Kantonalnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne mogu utjecati na drugačiju odluku koja se tiče apelantove krivice, uključujući i razloge u pogledu dokaza koje apelant smatra nezakonitim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvaćanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40). Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani s obzirom na jasna i argumentirana obrazloženja osporenih presuda u pogledu ocjene dokaza.
39. Dalje, apelant ukazuje da je sud proizvoljno cijenio (ostale) dokaze i da je iz tog razloga činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, pozivajući se na odredbu člana 296. stav 2. ZKPFBiH cijeneći dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, naveo sadržaj svih izvedenih dokaza i činjenice koje su na osnovu predmetnih dokaza utvrđene, nakon čega su svi dokazi ocijenjeni međusobno i u njihovoj ukupnosti te je izveden zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Pri tome je Općinski sud imao u vidu dokaz kojeg je, osim optužbe, izvela i apelantova odbrana, a radi se o vještačenju vještaka za protivpožarnu zaštitu. U tom pravcu je Općinski sud zaključio da se oba nalaza i mišljenja podudaraju u pogledu uzroka požara koji je doveo do smrtne posljedice jednog lica, ali da je vještak kojeg je angažirala apelantova odbrana, ukazujući na obaveze pravnih lica u protivpožarnoj zaštiti, upustio i u pravnu ocjenu koja nije u djelokrugu vještaka, iz kojeg razloga u tom dijelu nalaz i mišljenje nije prihvaćen. Kantonalni sud je povodom apelantove žalbe, koja je najvećim dijelom također bazirana na prigovorima o pogrešnoj ocjeni dokaza, potvrdio stavove Općinskog suda, za šta je dao obrazloženje koje, suprotno navodima apelacije, ne ostavlja utisak proizvoljnosti jer su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori koje je isticala apelantova odbrana.
40. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za apelantovu krivičnu odgovornost došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o načelu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, te je stoga apelacija i u ovom dijelu neosnovana. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršeno apelantovo pravo na jednak pristup sudu, jer u okolnostima konkretnog slučaja apelantu nije uskraćeno pravo na izvođenje bilo kojeg dokaza u prilog njegovoj odbrani, niti je izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koja je apelant osuđen.
41. Imajući u vidu sve naprijed navedeno Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ove navode dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud razmotrio apelantove žalbene navode, te potvrdio osporenu prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana (osim u odluci o kazni), ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz jasne i precizne razloge u pogledu dokaza koje su prihvatili i onih koje nisu prihvatili, te kada niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo i kada je postupak proveden uz poštovanje načela jednakosti stranaka, uz obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
44. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić