Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-233/21 (V.Đ.)
Odluka donesena 05. 10. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-233/21
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
05. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-233/21 rješavajući zahtjev V.Đ. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev V.Đ. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. V.Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 22. januara 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružnis sud) broj 87 0 P 026621 20 Gž od 4. novembra 2020. godine.
2. Podneskom od 2. septembra 2021. godine apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se odredio prekid izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 026621 21 I do donošenja konačne odluke po predmetnoj apelaciji.
3. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 026621 18 P od 4. februara 2020. godine utvrđeno je da je tužilac S.G. (u daljnjem tekstu: tužilac) vlasnik dijela parcele (30 m2) koja ukupno iznosi 415 m2, pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni dio parcele) koji se u javnim evidencijama vodi na ime apelanta i koji je prikazan na skici snimanja koja čini sastavni dio presude, te da se tužilac, shodno navedenom utvrđenju, uknjiži kao vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 u javnim evidencijama na spornom dijelu parcele, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je zaključio da među parničnim strankama nije sporno da se apelant vodi kao vlasnik spornog dijela parcela u javnim evidencijama, niti je sporno da je tužilac 1998. sporni dio parcele ogradio, na istoj sagradio nadstrešnicu i pripojio preostaloj cjelini svog dvorišta. Tokom postupka nije bilo sporno da je u vrijeme postavljanja ograde i nadstrešnice sporni dio parcele (30 m2) kao i cijela parcela bila u vlasništvu apelantovog oca G.Đ., koji je cijelu parcelu notarski obrađenim ugovorom 2015. godine poklonio apelantu koji se na istoj na osnovu tog ugovora upisao kao vlasnik.
5. Međutim, prema ocjeni Osnovnog suda, sporno je da li je tužilac u konkretnom slučaju zakonit odnosno savjestan posjednik spornog dijela parcele, te time da li je mogao steći pravo vlasništva. Shodno spornom pitanju, Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na osnovu člana 344. st. 2. i 3. Zakona o stvarnim pravima, kojom je propisano da savjestan držalac nekretnine na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Tokom postupka izvršen je uvađaj na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke. Potom je Osnovni sud iz iskaza svjedoka V.Đ, M.G., D.Đ., S.G. i G.G., uključujući i iskaz tužioca, koje je sud u cijelosti prihvatio kao istinite, uvjerljive i pouzdane, utvrdio da je predmetna ograda (koja je obuhvatila i sporni ćošak apelantove parcele) sagrađena u ljeto 1998. godine, da je prilikom određivanja trase ograde koja je imala kosu putanju, tadašnji vlasnik i posjednik parcele G.Đ., apelantov otac, lično ukazao i rekao tužiocu da se trasa ograde ravno postavi i da se time obuhvati i špic (sporni dio) njegove parcele koji se nalazio između tužiočeve i komšijine parcele koji je za njega, s obzirom na položaj i površinu, bio neiskoristiv. Shodno iskazima svjedoka ograda je postavljena ravno, a apelantov otac je pri tome lično izrezao drvene tarabe koje su postavljene za ogradu, a potom je, zajedno sa tužiocem, učestvovao i u izgradnji postojeće nadstrešnice koja je također izgrađena na spornom dijelu parcele i koja se naslanja na ogradu. Osnovni sud je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrdio i činjenicu da od momenta postavljanja ograde (ljeto 1998. godine), koja je obuhvatila i dio sporne parcele, tužilac sa porodicom dio sporne parcele drži u svom posjedu bez ikakvog ometanja.
6. Nasuprot izjavama navedenih svjedoka, koji su u cijelosti prihvaćeni, Osnovni sud nije u cijelosti prihvatio kao istinite, uvjerljive i objektivne navode saslušanih svjedoka G.Đ., Z.Đ. i apelanta (osim u dijelu koji se tiče godine izgradnje ograde i nadstrešnice) iz razloga što su njihovi iskazi u bitnim dijelovima u suprotnosti sa iskazima prethodno navedenih svjedoka i tužioca, pri čemu su oni proturječni i sopstvenim činjeničnim navodima. Po ocjeni Osnovnog suda iskazi navedenih svjedoka su nelogični i apsolutno neuvjerljivi posebno da se apelantov otac G.Đ protivio zauzimanju dijela spornog dijela parcele od strane tužioca prilikom postavljanja ograde iz razloga što su svi ispitani svjedoci, pa i oni lično, potvrdili da je po izlijevanju betonske cokle za ogradu upravo G.Đ. lično izrezao drvene tarabe za ogradu koju je tužilac postavio, a potom da je G.Đ. lično pomagao tužiocu da poslije toga sagradi i nadstrešnicu na spornom dijelu parcele, a sve navedeno je apelantu bilo poznato jer je i sam pomagao oko izgradnje odnosno postavljanja kapije tako što je vario metalne stubove. Zbog svega navedenog Osnovni sud je iskaze tužioca, G.Đ. i Z.Đ. cijenio kao netačne, nelogične i neuvjerljive iz kojih razloga na njima nije zasnovao utvrđenje o bitnim činjenicama.
7. Shodno navedenom činjeničnom utvrđenju, te činjenici da tužilac, shodno članu 123. ZPP-a, nije dokazao da je sa pravnim prednikom apelanta zaključio ugovor o poklonu ili neki drugi pravni posao koji bi za osnov imao prenos prava svojine na spornom dijelu parcele Osnovni sud je izveo zaključak da tužilac u konkretnom slučaju nije bio zakonit posjednik.
8. Osnovni sud je odlučujući o savjesnosti tužioca, što je među strankama sporno, ocijenio da je tužilac, iako je u trenutku stupanja u posjed sporne parcele znao da ona nije njegova, ipak bio savjestan iz razloga što je upravo prednik apelanta, kao tadašnji vlasnik spornog dijela parcele izričito tražio i dozvolio tužiocu da ispravi označenu trasu ograde koja je obuhvatila i sporni dio komšijine parcele, koja je predmet spora, a potom tu svoju volju predaje u posjed očitovao i na posredan način tako što je lično rezao drvene tarabe koje su postavljene kao ograda, a nakon toga tužiocu pomagao i da izgradi nadstrešnicu koja je izgrađena na spornom dijelu parcele, pa je na taj način tužilac od momenta gradnje sporne ograde i nadstrešnice postao savjestan posjednik. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je izričito i posredno očitovanje volje apelantovog oca G.Đ. o predaji dijela njegove parcele u posjed tužiocu djelovalo i prema apelantu, kao njegovom sinu koji je o svemu bio upoznat posebno jer je tom prilikom lično učestvovao odnosno pomagao prilikom postavljanja kapije za postavljenu ogradu.
9. Osnovni sud je posebno naglasio da nije sporno da apelant osporava tužiocu savjesnost posjeda na spornom dijelu parcele i to prvi put tek dana 22. aprila 2018. godine kada se na ročištu izjasnio o tužbenom zahtjevu. Međutim, kako je naglasio Osnovni sud, budući da tokom postupka nije dokazano da je apelant ranije tužiocu osporavao posjed, a da je u međuvremenu prije 22. aprila 2018. godine protekao rok od 20 godina neprekidnog savjesnog posjeda na spornom dijelu parcele, odlučeno je kao u izreci presude.
10. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu broj 87 0 P 026621 20 Gž od 4. novembra 2020. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je naveo da istaknutim prigovorima apelanta nije dovedeno u pitanje zakonitost i pravilnost osporene presude. U vezi s tim Okružni sud je naveo da osporena presuda nije donesena uz povredu odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 1. u vezi sa članom 8. i u vezi sa članom 123. ZPP-a, jer je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao pravilnu i iscrpnu ocjenu dokaza koji su provedeni u postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude i pravilno izveo zaključak o odlučnoj činjenici da je tužilac provedenim dokazima dokazao da je 1998. godine postavio ogradu a da apelant, u smislu člana 123. ZPP-a, nije dokazao da je tužioca ometao u posjedu spornog dijela parcele tj. tužilac je dokazao da je proteklo duže od 20 godina neprekidnog savjesnog posjeda čime je stekao vlasništvo u ljeto 2018. godine spornog dijela parcele.
11. U vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem Okružni sud je naveo da se žalbom ne ukazuje ništa bitno što bi bilo suprotno utvrđenju prvostepenog suda, već apelant uglavnom ponavlja navode koje je iznosio tokom postupka koje je prvostepeni sud uzeo u obzir, pri čemu je neosnovanost prigovora obrazložio. Po ocjeni Okružnog suda osporena presuda nije rezultat pogrešne primjene prva na štetu apelanta, kako se žalbom neosnovano ukazuje.
12. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da je tužilac trebao i morao znati da nema pravo vlasništva na spornom dijelu parcele, pa i pored toga što je sud utvrdio da je tužilac nezakoniti posjednik isti sud izvodi zaključak da je tužilac savjesni posjednik. Ovakav stav suda je neprihvatljiv jer tužilac nikako nije mogao steći pravo vlasništva na spornom dijelu parcele na temelju održaja. Pogrešno je utvrđenje redovnih sudova da je tužilac posjed na spornom dijelu parcele vršio 20 godina neometano, što je posljedično dovelo do toga da apelant izgubi legalno stečenu imovinu. Apelant smatra da sudovi nisu bili nepristrasni jer su se stavili na stranu tužioca jer sud nije poklonio vjeru njegovim dokazima odnosno iskazima svjedoka koje je predložio pa shodno tome tvrdi da nije imao pravično suđenje. Apelant traži da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
13. Uz zahtjev za donošenje privremene mjere kojom apelant traži da se izvršni postupak koji je u toku prekine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji apelant je priložio kopiju zapisnika sa ročišta od 20. novembra 2019. godine, kopiju žalbe na prvostepenu presudu, kao i dopunu žalbe, kopiju izjave pred organom uprave od 11. avgusta 2015. godine i kopiju rješenja organa uprave od 16. januara 2017. godine. Apelant smatra da iz priloženih dokumenata proizlazi da je suđenje u konkretnom slučaju bilo nepravično. Naime, iz navedenih dokumenta proizlazi da je spor nastao 2015. godine, što dovodi u pitanje stav suda o savjesnosti tužioca. Iz rješenja nadležnog organa uprave od 16. januara 2017. godine vidljivo je da je isti organ naložio rušenje nadstrešnice. Pogrešan je stav redovnih sudova da je nastupio dvadesetogodišnji rok savjesnosti posjeda jer se apelantov otac nije protivio građenju iako se radi o izmoljenom posjedu jer se tužilac izjasnio da će dobrovoljno i po dolasku apelanta 2015. godine ukloniti višak montažnog objekta i betonskog postolja. Apelant navodi da je tužilac po pravosnažnosti presude pokrenuo postupak izvršenja uknjižbom vlasništva te namirenjem sudskih troškova. Apelant smatra da bi provođenjem izvršenja za njega nastupila „nenadoknadiva duševna mora i trpljenje velikih duševnih bolova“ ali i za njegovu porodicu i u vezi s tim dostavlja zapisnik sa lica mjesta od 20. avgusta 2021. godine i rješenje o određivanju vještaka za premjer od 3. avgusta 2021. godine.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
17. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
18. Usto, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
19. Shodno navedenom, imajući u vidu dokaze koje je apelant priložio uz zahtjev za donošenje privremene mjere i navode koje je u tom pravcu naveo, a tiču se prije svega kršenja apelantovih ustavnih prava u predmetnom parničnom postupku, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić