Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2138/21 (B. K.)
Odluka donesena 26. 01. 2022.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2138/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 01. 2022.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 26. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-2138/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Bećir Kalender, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bećir Kalender protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 019385 20 Gž 4 od 24. ožujka 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Bećir Kalender (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Slaven Jukić, odvjetnik iz Livna, podnio je 15. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 019385 20 Gž 4 od 24. ožujka 2021. godine.
2. Presudom Općinskoga suda u Livnu od 30. srpnja 2020. godine obvezan je tuženik-protutužitelj (A.J.) da apelantu na ime naknade koristi ostvarene korištenjem nekretnine, kuće i pomoćnoga objekta apelanta, predmetne nekretnine bliže označene u izreci odluke, za razdoblje od 1. siječnja 2009. godine do 2. srpnja 2020. godine isplati iznos od 55.200,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te na ime naknade koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednoga zemljišta apelanta za isto vremensko razdoblje iznos od 5.060,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Odbijen je preostali dio tužbenoga zahtjeva apelanta za isplatu naknade koristi ostvarene korištenjem predmetnih nekretnina za razdoblje od 2. srpnja 2020. godine pa do konačne predaje u posjed apelantu, sa pripadajućim zakonskom kamatom, kao i preostali dio tužbenoga zahtjeva apelanta za isplatu naknade koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednoga zemljišta za isto razdoblje (stavak II izreke). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja kojim je tražio da se obveže apelant da mu na ime ulaganja u objekt, koji je bio predmetom ugovora između stranaka, isplati iznos od 20.034,78 KM, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak III izreke).
3. Presudom Kantonalnoga suda od 24. ožujka 2021. godine priziv tuženika je djelomično uvažen, pa je prvostupanjska presuda preinačena u stavku I izreke, tako da se obvezuje tuženik da apelantu na ime naknade koristi ostvarene korištenjem predmetnih nekretnina isplati mjesečni iznos od 400,00 KM počevši od 8. rujna 2011. godine do 2. srpnja 2020. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u stavku III izreke tako da se obvezuje apelant da tuženiku naknadi troškove na ime ulaganja u objekt u iznosu od 9.379,88 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok se sa preostalim dijelom protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja odbija. Priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena u stavku I izreke u odnosu na isplatu naknade koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednoga zemljišta za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, tako da se taj tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbija kao neutemeljen.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom postupka utvrđeno da su parnične stanke zaključile usmeni ugovor o kupoprodaji nekretnina, po prilici u svibnju 2006. godine, te da su nakon toga zaključile pismeni predugovor o kupoprodaji 10. svibnja 2007. godine, kojim su regulirala sva međusobna prava i obveze. Nadalje, da je utvrđeno da je odmah po usmenom dogovoru stranaka, nakon što su stranke obišle nekretnine, i to stambeni objekt i pomoćne objekte, apelant izvršio predaju u posjed nekretnina tuženiku, koji se nakon toga i uselio. Zatim, da je utvrđeno da je apelant predao posjedovni list za predmetne nekretnine koji je glasio na ime N. K. (srodnik apelanta), te da se obvezao predugovorom da će po isplati iznosa na ime kupoprodajne cijene srediti vlasničke papire, tj. omogućiti uknjižbu predmetne nekretnine na tuženika. Nadalje, da je tijekom postupka utvrđeno da je tuženik na ime cijene isplatio iznos od 2.500,00 KM u tijeku 2006. godine, te da se obvezao plaćati preostali iznos kupoprodajne cijene do kraja 2012. godine, s tim da je prestao plaćati početkom 2008. godine, pa je nesporno utvrđeno da je uplatio ukupan iznos od 14.950,00 KM. Također, istakao je da je utvrđeno da tuženik nije odmah po useljenju otpočeo radove na stambenome objektu, ali da na pomoćnome objektu, tj. štali, jeste, jer je obavljao stočarsku proizvodnju, te da je izvršio radove nadziđivanjem i postavljanjem krova, kojega nije bilo na objektu. Nadalje, da je utvrđeno da cijena zakupa stambenoga objekta, obzirom na tržišne i ostale uvjete iznosi 150,00 KM, a pomoćnoga objekta 250,00 KM. Osim toga, da je utvrđeno da renoviranje stambenoga objekta je po prilici vršeno tri godine poslije useljenja tuženika, tj. između 2009. i 2010. godine. Kantonalni je sud istakao da je utemeljen prizivni navod tuženika glede računanja, tj. nastupanja dana od kada se ima smatrati da je tuženik nesavjestan glede korištenja predmetne nekretnine. Istakao je da prvostupanjski sud smatra da se radi o 1. siječnju 2009. godine, što je očigledno pogrešno. Naime, istakao je da treba imati u vidu situaciju da je predugovor stranaka zaključen 10. svibnja 2007. godine, te da su se prava i obveze stranaka trebala regulirati do kraja 2012. godine. Nadalje, da je tuženik vršio uplate na koje se obvezao, ali kako je tražio da mu apelant osigura dobivanje isprava o vlasništvu ili barem posjedu, te kako je tuženik i prestao s plaćanjem jer je očigledno da apelant nije bio sposoban ispuniti takvo traženje tuženika, nastupile su izmijenjene okolnosti koje su svakako utjecale na prava i obveze parničnih stranaka. Glede toga, istakao je da je relevantna činjenica da je apelant tužbom od 8. rujna 2011. godine tražio predaju u posjed predmetne nekretnine (te da je povodom toga u drugome postupku donesena pravomoćna presuda od 16. studenoga 2017. godine), pa da se u smislu čl. 46. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOVPO) ima smatrati da je tuženik nesavjestan posjednik od predaje tužbe u tomu postupku, dakle 8. rujna 2011. godine. Istakao je da iako je tuženik naknadno postao nesavjestan posjednik, valja zaključiti da je u prethodnome razdoblju, bio savjestan posjednik u smislu čl. 77. ZOVPO. Nadalje, istakao je da je u tomu dijelu prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je apelantu dosudio nešto što i nije tražio, budući da je apelant tražio isplatu mjesečnoga iznosa od 400,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Kantonalni je sud istakao i da su djelomično utemeljeni prizivni navodi tuženika glede traženja iz protutužbenoga zahtjeva, tj. glede nužnih ulaganja u predmetnu nekretninu. Naime, istakao je da pogrešno prvostupanjski sud rezonira da je u vrijeme radova na predmetnome objektu tijekom 2009. godine i 2010. godine tuženik bio nesavjestan posjednik, a kako je to već gore navedeno. Dakle, kako je u drugome postupku povodom predaje u posjed predmetne nekretnine apelant tužbu podnio 8. rujna 2011. godine, dotadašnja ulaganja u predmetni objekt tuženiku kao savjesnome posjedniku u tomu razdoblju pripadaju, temeljem čl. 44. st. 3. ZOVPO. Kantonalni sud je istakao da je iz nalaza i mišljenja vještaka iz ožujka 2017. godine vidljivo koji su to nužni radovi bili u iznosu od 9.377,88 KM, pa je tuženiku valjalo te troškove i dosuditi, budući da su isti bili izvršeni u vremenu kada je tuženik bio savjesnim posjednikom predmetne nekretnine. Nadalje, Kantonalni je sud istakao da je utemeljen prizivni navod tuženika glede izgubljene dobiti. Naime, istakao je da je prema čl. 189. st. 3. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao utemeljeno očekivati prema redovitome tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije ostvarenje je spriječeno radnjom ili propuštanjem tuženika. Dakle, istakao je da je utemeljenost očekivane koristi valjalo potkrijepiti dokazima, tj. da je apelant u to vrijeme imao namjeru da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom i da se ranije bavio poljoprivrednom proizvodnjom, a što apelant u konkretnome slučaju nije dokazao. Naime, istakao je da nije bila dovoljna samo apstraktna mogućnost za bavljenje poljoprivrednom i stočarskom proizvodnjom. Dakle, istakao je da apelant tijekom postupka nije dokazao koliko i kako je radio na svojemu poljoprivrednome imanju do zaključenja predugovora i koliku je zaradu svojim radom ostvarivao, niti je dokazivao da se vratio na svoje imanje i isto iskorištavao, te da mu je prethodno dobit bila spriječena radnjama tuženika.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako drugostupanjski sud „niti jednom riječju ne navodi razloge zbog kojih je uvažio priziv apelanta i odbio tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata koristi ostvarene korištenjem poljoprivrednoga zemljišta“. Nadalje, navodi kako je netočno stanovište drugostupanjskoga suda od kada se tuženik ima smatrati nesavjesnim posjednikom, te da je glede toga točan zaključak prvostupanjskoga suda. Osim toga, navodi kako tuženik nije dokazao da je vršio ulaganja u predmetne objekte.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić