Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/21 („Lutrija Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

  • Javna vlast
  • Procesna odluka
  • Javne nabavke
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2639/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2639/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela „Lutrija Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka

58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela „Lutrija Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032678 20 Uvp od 24. svibnja 2021.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „Lutrija Bosne i Hercegovine“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelantica), koju zastupa Sanel Nezirić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 21. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032678 20 Uvp od 24. svibnja 2021. godine.

2. Rješenjem tuženika (Ured za razmatranje žalbi BiH) od 7. svibnja 2019. godine uvažen je priziv „Državne lutrije Srbije“ d.o.o. Beograd od 10. siječnja 2019. godine izjavljen na pregovarački postupak bez objave obavještenja od 9. studenoga 2019. godine, objavljen od apelantice kao ugovornoga organa, u postupku javne nabavke usluge „nadogradnja softvera za uplatu i isplatu srećaka i softvera za redovna i izvanredna kola TV Binga i održavanje online sustava apelantice“, i poništen je poziv za pregovarački postupak kao i sve odluke i radnje proistekle iz postupka.

3. Presudom Suda BiH od 20. listopada 2020. godine odbijena je tužba apelantice podnesena protiv rješenja tuženika od 7. svibnja 2019. godine.

4. Osporenom presudom Suda BiH od 24. svibnja 2021. godine odbijen je zahtjev apelantice za preispitivanje sudbene odluke.

5. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je da je tuženik i po shvaćanju ovoga suda pravilno ocijenio da se utemeljeno prizivom ukazuje da apelantica kao ugovorni organ, nije dala razloge za pokretanje pregovaračkoga postupka u smislu čl. 21. st. 1. Zakona o javnim nabavkama, kojim se propisuje postupanje u slučaju zaštite ekskluzivnih prava, pri čemu nisu dati uvjerljivi i dovoljni argumenti niti dokazi da ne postoji druga opcija za nabavku od one koju je odabrao ugovorni organ (odabrana „Nirvana“ d.o.o. Zagreb). Sud BiH naveo je da obzirom da apelantice u smislu čl. 102. Zakona o javnim nabavkama, nije dokazala da je jedina valjana mogućnost provođenja nabavke bila putem pregovaračkoga postupka bez obavještenja, pravilno je osporenom odlukom tuženika poništen cjelokupan postupak, počevši od poziva, kao i sve radnje proistekle iz toga postupka. Sud BiH istakao je da dakle aplantica nije pružila dokaze da nitko drugim osim ponuđača „Nirvana“ d.o.o. Zagreb ne može izvršiti konkretnu predmetnu nabavku nadogradnje sotfvera (jer je jedino taj ponuđač vlasnik izvornoga softverskoga koda), te da je u smislu čl. 102. st.

2. Zakona o javnim nabavkama, u postupku pravne zaštite apelantica bila obvezana dokazati postojanje činjenica i okolnosti na temelju kojih je donijela odluku o pravima, poduzela radnje ili propuštanja, te provela postupke, koji su predmet postupka po prizivu, što u konkretnome slučaju apelantica nije dokazala. Sud BiH istakao je da iako je apelantica pozvana od strane tuženika dopisom od 15. ožujka 2019. godine da se izjasni i navede razloge zbog kojih je opravdano korištenje javnih sredstava za nadogradnju softvera, a ne nabavku novoga softvera, ugovorni organ nije dao valjane argumente, pa tako ni u slučaju razloga pokretanja pregovaračkoga postupka bez objave obavještenja. Sud BiH istakao je da se utemeljeno u zahtjevu istječe da je tuženik sa sjedištem u Sarajevu nadležan za donošenje odluka po prizivima za vrijednosti nabavke u iznosima većim od 80.000,00 KM, te da je vrijednost konkretne nabavke manja od toga iznosa. Sud BiH istakao je da pak činjenica da je i predmetnome prizivu odlučivao tuženik sa sjedištem u Sarajevu umjesto njegova filijala u Mostaru, ne predstavlja povredu odredaba postupka koja bi za posljedicu imala nezakonitost odluke, jer se ne radi i povredi stvarne nadležnosti već je u pitanju povreda mjesne nadležnosti. Sud BiH istakao je da s obzirom da je o predmetnome prizivu odlučivao centralni organ, proslijeđivanje priziva nekoj od filijala, tj. filijali Mostar (naročito imajući u vidu činjenicu kvalifikacije članova tuženika u Sarajevu, koji imaju veće kvalifikacije), po zaključku ovoga suda ne bi utjecalo na bolju kvalitetu rada i konačne odluke.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica u predmetnoj apelaciji navodi da je dala valjane razloge za pokretanje predmetnoga pregovaračkoga postupka, da je obrazložena opravdanost dogradnje postojećega softvera umjesto nabavke novoga, te da je time opravdano korištenje javnih sredstava. Apelantica, također, istječe kako je ukazivala na nenadležnost postupajućega organa u Sarajevu, odnosno na činjenicu da je trebala postupati filijala u Mostaru, te navodi kako su sudovi u cijelosti paušalno obrazložili da nije niti relevantno koji organ odlučuje i donosi odluke u postupcima javnih nabava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud zapaža da je apelantica društvo s ograničenom odgovornošću čiji je utemeljitelj Federacija Bosne i Hercegovine (članak 19. Zakona o igrama na sreću, „Službene novine Federacije BiH“ br. 48/15 i 60/15) i kao takva nositeljica određenih javnopravnih ovlaštenja. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, a priori, odgovoriti na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da predmetnom apelacijom apelantica osporava presudu Suda BiH, donesenu u postupku u kojemu je tuženik svojim rješenjem usvojio priziv „Državne lutrije Srbije“ d.o.o. Beograd, te je poništio poziv apelantice za pregovarački postupak, kao i sve odluke i radnje proistekle iz toga postupka, uz obrazloženje da nisu bili ispunjeni uvjeti propisani relevantnim odredbama Zakona o javnim nabavkama. Stoga, iz navedenoga proistječe da se u tomu postupku nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, već se odlučivalo o proceduralnim pitanjima vezanim za pokrenuti postupak, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2639/21 („Lutrija Bosne i Hercegovine“… | Sudska praksa | Aktio