Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1160/20 (I. J.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Dokazni postupak
  • Porez
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1160/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1160/20, rješavajući apelaciju Ivana Jozića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ivana Jozića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031098 20 U od 6. veljače 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ivan Jozić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić iz Mostara, podnio je 26. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031098 20 U od 6. veljače 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uprava za neizravno oporezivanje) i Uprave za neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Regionalnog centra Mostar (u daljnjem tekstu: Regionalni centar) zatraženo je 10. travnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Uprava za neizravno oporezivanje su 20. i 26. travnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Regionalni centar u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Regionalnog centra od 15. listopada 2015. godine utvrđeno je da roba – putničko-motorno vozilo, marke i tipa Mercedes, sa oznakama pobliže navedenim u tom rješenju (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), ocarinjena po carinskoj prijavi od 3. listopada 2012. godine CI Tomislavgrad, nema preferencijalni status robe iz EU, te se slijedom navedenog mijenjaju podaci u spomenutoj prijavi na način da se briše povlastica EUP, te je shodno tome izvršen novi obračun neizravnih poreza, te je apelant kao carinski dužnik obvezan da na ime manje plaćenih neizravnih poreza po navedenoj carinskoj prijavi i zatezne kamate uplati ukupan iznos od 1.490,56 KM, i to na ime carine iznos od 833,98 KM, na ime poreza na dodanu vrijednost iznos od 141.78 KM, na ime zatezne kamate na carinske dažbine iznos od 440,00 KM i na ime zatezne kamate na PDV iznos od 74,80 KM.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Regionalnog centra od 15. listopada 2015. godine, Uprava za neizravno oporezivanje je rješenjem od 18. rujna 2018. godine predmetnu žalbu odbila kao neutemeljenu. Istim rješenjem je izmijenjeno rješenje Regionalnog centra na način da se u točki 3. dispozitiva u dijelu koji se odnosi na plaćanje zatezne kamate briše tekst: „zatezna kamata na carinske dažbine 440,00 KM“ i „zatezna kamata na PDV 74,80 KM“. U istoj točki dispozitiva rješenja umjesto iznosa od 1490,56 KM navodi se iznos od 975,76 KM, a umjesto teksta „slovima: tisućučetristodevedeset i 56/100 KM“ navodi se tekst „slovima: devestosedamdesetpet i 76/100 KM“, dok je u ostalom dijelu navedeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

7. Uprava za neizravno oporezivanje je obrazložila da iz stanja spisa proizlazi da je apelant kao uvoznik, po carinskoj prijavi od 3. listopada 2012. godine, prijavio za stavljanje u slobodan promet robu – sporno vozilo, po računu/ugovoru od 26. rujna 2012. godine od pošiljaoca TJ- Fahrzeugdesigen E. K., Njemačka, da je u polju 36. upisana šifra povlastice EUP koja znači da je predmetna roba EU podrijetla, na temelju priložene izjave na računu, te shodno tome izvršen obračun neizravnih poreza, uz primjenu preferencijalnih mjera iz spomenutog sporazuma, i to carine po stopi od 3 % i poreza na dodanu vrijednost po stopi od 17 %. Nadalje, Uprava za neizravno oporezivanje je navela da iz spisa proizlazi da je Kontrolni tim Grupe za kontrolu RC Mostar izvršio kontrolu puštanja u slobodan promet robe sa preferencijalnim podrijetlom, o čemu je sačinjen zapisnik od 20. svibnja 2013. godine, te pokrenuo postupak naknadne provjere priloženog dokaza o podrijetlu, pa je nakon dobivanja rezultata provjere prvostupanjski organ izvršio izmjenu podataka u predmetnoj prijavi tako što je izbrisao podatke koji se odnose na carinsku povlasticu, te je obračunao pripadajuće neizravne poreze i naložio uplatu razlike. Prilikom odlučenja Uprava za neizravno oporezivanje je imala u vidu odredbe članka 17. st. 1. i 4. točka c), čl. 24., 56. stavak 1., 59. i 75. Zakona o carinskoj politici BiH, odredbe članka 27. Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Europske zajednice i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), te odredbe čl. 16. i 33. Protokola 2 Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između EU i BiH (o definiciji pojma „proizvodi s podrijetlom“ i načinima administrativne suradnje za primjenu odredbi ovog Sporazuma između Zajednice i Bosne i Hercegovine; u daljnjem tekstu: Protokol 2), koje je citirala, naglasivši da je aktom Sektora za carine od 16. srpnja 2015. godine, upućenom Odsjeku za carinske poslove RC Mostar, dostavljen dopis Carinskog organa Njemačke od 15. lipnja 2015. godine, uz koji je dostavljen akt od 28. studenog 2014. godine, za koji je prvostupanjski organ osigurao ovjeren prijevod, a u kojem obavještavaju da je naknadna provjera pokazala da vozilo Mercedes C 220 CDI nije roba sa oznakom podrijetla Europske unije u smislu Protokola broj 2 Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između EU i BiH, te da je izjavu o podrijetlu dalo poduzeće TJ Fahrzeugdesigen E. K. navedeno na kupoprodajnom ugovoru, međutim poduzeće nije bilo u stanju dokazati izvorno podrijetlo vozila. Prihvaćajući rezultate provjere da se spornom vozilu ne može priznati preferencijalno EU podrijetlo, prvostupanjski organ je donio pobijano rješenje kojim je izvršio izmjenu podataka u carinskoj prijavi u smislu brisanja povlastice EUP i naložio naplatu razlike neizravnih poreza i zatezne kamate.

8. Ispitujući pravilnost pobijanog rješenja, Uprava za neizravno oporezivanje je ocijenila da je prvostupanjski organ pravilno zaključio da se predmetnoj robi ne može priznati status robe podrijetlom iz EU i kao takva ne može uživati pogodnosti po osnovi preferencijalnog statusa, pa je shodno članku 75. Zakona o carinskoj politici BiH pobijanim rješenjem pravilno izvršio izmjenu podataka tako što je izbrisao podatke koji se odnose na carinsku povlasticu, te je obračunao pripadajuće neizravne poreze i naložio uplatu razlike. U tom smislu, Uprava za neizravno oporezivanje je pojasnila da sama činjenica da je neko vozilo proizvedeno u zemlji iz EU sama po sebi nije dokaz da je roba sa podrijetlom, jer proizvodi s podrijetlom iz Zajednice će kod uvoza u BiH imati povlastice iz Sporazuma uz predočavanje jednog od dokaza o podrijetlu (EUR 1 ili izjava na računu), kako je navedeno u članku 16. stavak 1. Protokola 2, iz čega proizlazi da za primjenu povlastice nije dovoljno da je roba proizvedena u EU, već je potrebno da robu prati valjan dokaz o podrijetlu.

9. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj protiv rješenja tužene (Uprave za neizravno oporezivanje) od 15. listopada 2015. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 031098 20 U od 6. veljače 2020. godine predmetnu tužbu odbio.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je, između ostalog, naveo da je apelant na temelju carinske prijave od 3. listopada 2012. godine ocarinio sporno vozilo, sa računom od 26. rujna 2012. godine, koji glasi na iznos od 3.400,00 eura, koji je izdao pošiljatelj iz Njemačke, uz korištenje povlastice za robu podrijetlom iz Europske unije, na temelju izjave na računu, zbog čega je carina obračunata po preferencijalnoj stopi, a shodno tome smanjena je i PDV osnovica, kao i da je uz carinsku prijavu, kao dokaz o preferencijalnom podrijetlu te robe, priložena izjava o podrijetlu. Nadalje, Sud BiH je naveo da su domaći carinski organi primjenom članka 33. Protokola 2 tražili provjeru predmetne izjave na računu, te su shodno rezultatima provjere, iz kojih proizlazi da izdani dokaz o podrijetlu (službena ovjera ovlaštenog zastupnika za Mercedes u BiH) nije validan i da se predmetnoj robi ne može priznati preferencijalni status. Naime, Sud BiH je naveo da iz spisa proizlazi da je Grupa za kontrolu Regionalnog centra Mostar, aktom od 4. rujna 2015. godine, Grupi za procedure Odsjeka za carine Regionalnog centra Mostar podnijela prijedlog za naknadnu naplatu uvoznih dažbina po carinskoj prijavi od 3. listopada 2012. godine (na temelju koje je uvezeno sporno vozilo), te da je Grupa za procedure zatražila provjeru vjerodostojnosti izjave o podrijetlu dane na račun od 26. rujna 2012. godine od strane izvoznika iz Njemačke. Međutim, Sud BiH je istaknuo da su rezultati provjere sadržani u aktu carinskih organa Njemačke od 28. studenog 2014. godine pokazali da je evidentno da roba navedena u priloženoj potvrdi o preferencijalnom podrijetlu nije proizvod s oznakom podrijetla u smislu Sporazuma Europske zajednice i BiH. Nakon dobivenih rezultata provjere dokaza o podrijetlu – izjave na računu, a nakon provedenog postupka prvostupanjski organ je donio rješenje kojim je izvršio izmjenu podataka u navedenoj prijavi i obvezao apelanta kao uvoznika na uplatu razlike neizravnih poreza. U tom smislu Sud BiH je pojasnio da u konkretnom slučaju prihvaćanje carinske prijave sa podacima o preferencijalnom podrijetlu robe predstavlja redovan carinski postupak uz mogućnost carinskog organa da u skladu sa člankom 75. Zakona o carinskoj politici BiH vrši pregled prijava nakon carinjenja, a kada pregled ili revizija nakon carinjenja ukazuje na to da su propisi kojima se regulira određeni carinski postupak primijenjeni na temelju netočnih ili nepotpunih informacija u carinskoj prijavi, carinski organi u skladu s važećim propisima poduzimaju mjere za reguliranje nastale situacije uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju. Stoga je pravilan zaključak carinskih organa da apelantu uskrati pravo na preferencijalno tarifno postupanje na uvezenu robu.

11. Prilikom odlučenja Sud BiH je imao u vidu odredbu članka 75. Zakona o carinskoj politici, naglasivši da se u vrijeme izvršenog uvoza primjenjivao Sporazum, čiji Protokol 2 članak 33. propisuje da se naknadne provjere dokaza o podrijetlu obavljaju nasumice ili kada god carinske vlasti zemlje izvoznice imaju opravdane sumnje u autentičnost takvih dokumenata, podrijetlo odnosnih proizvoda ili u ispunjenje drugih uvjeta iz Protokola 2. Imajući u vidu da je carinski organ Njemačke dopisom od 28. studenog 2014. godine obavijestio Upravu za neizravno oporezivanje da apelantova uvezena roba nije roba sa oznakom podrijetla Europske unije u smislu Protokola 2, odnosno da je izjavu o podrijetlu dalo poduzeće koje je navedeno na kupoprodajnom ugovoru, ali to poduzeće nije moglo dokazati izvorno podrijetlo vozila, Sud BiH je ocijenio da je Uprava za neizravno oporezivanje pravilno odlučila budući da je za preferencijalan tretman kod uvoza predmetne robe morao biti predočen dokaz u smislu članka 16. stavak 1. Protokola 2, što je prilikom uvoza izostalo.

12. Nadalje, Sud BiH je ocijenio da nisu utemeljeni ni apelantovi prigovori da su dokazi koje je dostavio dostatni za preferencijalan tretman pri uvozu. U svezi s tim, Sud BiH je naveo da kopija knjige vozila, kopija dokumenta spornog vozila sa nazivom proizvođača, dokumentacija ovlaštenog zastupnika za Mercedes u BiH – Autokuće Lijanović d.o.o. Mostar ne predstavljaju dokaz u smislu članka 16. stavak 1. Protokola 2. Također, Sud BiH je ocijenio da nije od utjecaja ni apelantov prigovor da je Uprava za neizravno oporezivanje povrijedila odredbe Zakona o upravnom postupku, ne dostavivši podatke od carinskog organa Njemačke iz akta od 15. lipnja 2015. godine, odnosno da se apelant u odnosu na ovaj dokaz nije mogao očitovati. U tom smislu, Sud BiH je ukazao da članak

33. Protokola 2 propisuje da će se naknadne provjere dokaza o podrijetlu obavljati nasumice, ili kad god carinske vlasti zemlje uvoznice imaju opravdane sumnje u autentičnost takvih dokumenata, podrijetlo odnosnih proizvoda ili u ispunjenje drugih uvjeta iz Protokola 2. Pravilnim tumačenjem navedene odredbe proizlazi da Uprava za neizravno oporezivanje prilikom naknadne provjere nije imala obvezu dostave dokaza koje je dobila jer istu provjeru provodi ex officio. Konačno, Sud BiH je naveo da nije utemeljen apelantov prigovor da je Uprava za neizravno oporezivanje nepravilno i nepotpuno utvrdila činjenično stanje, jer ne postoji proturječnost u spisu glede utvrđenih činjenica, a, i prema ocjeni sudskog vijeća, utvrđeno činjenično stanje ima podlogu u rezultatima provedenog upravnog postupka, pri čemu je iz utvrđenog činjeničnog stanja Uprava za neizravno oporezivanje izvela pravilan zaključak o bitnim činjenicama na koje je pravilno primijenila materijalni propis. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

14. Apelant smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, smatra da je osporena presuda nastala suprotno odredbama Zakona o carinskoj politici, odredbama Sporazuma, ali i odredbama Zakona o upravnom postupku. Suština obrazloženja presude sastoji se u činjenici da je tuženi organ postupio u cijelosti u skladu s važećim protokolom, te da je pravilno utvrdio da sporno vozilo nije roba sa oznakom podrijetla Europske unije, te da izjava poduzeća od kojeg je navedeno vozilo kupio apelant ne vrijedi i da navedeno poduzeće nije bilo u stanju dokazati izvorno podrijetlo vozila, zbog čega se nije moglo priznati prefercionalno EU podrijetlo vozila, zbog čega je izvršena izmjena podataka i izvršen obračun neizravnih poreza i apelant obvezan na plaćanje iznosa od 975,76 KM. Apelant navodi da nije bilo osnove, niti zakonskog uporišta za ovakvo postupanje, a da je prilikom donošenja rješenja tuženog organa, kao i osporene presude postupljeno u suprotnosti s odredbama zakona, odredbama odgovarajućih pravilnika, te nije bilo osnove za naknadni obračun neizravnog poreza jer je navedeno vozilo proizvedeno u Europskoj uniji, točnije u Njemačkoj, o čemu postoje podaci u spisu, koje Uprava za neizravno oporezivanje, pa i Sud BiH, nisu uopće cijenili, a morali su, jer ti dokazi pokazuju da je sporno apelantovo vozilo proizvedeno upravo u Europskoj uniji, tj. u Njemačkoj, i to u ovlaštenoj tvornici gdje se proizvode jedino mercedesi, te nije bilo mjesta mijenjanju podataka i nametanju plaćanja obveza apelantu, kako je to urađeno.

15. Apelant navodi da se u spisu Uprave za neizravno oporezivanje nalazi čitav niz dokaza materijalne naravi, tj. odgovarajući certifikati iz kojih je vidljivo da je sporno vozilo proizvedeno u Bremenu 14. veljače 2003. godine, iz kupoprodajnog ugovora je vidljivo da je prva registracija obavljena 2. listopada 2003. godine, pa, prema apelantovom mišljenju, nije bilo osnove za ovakvo postupanje. Ističe da je činjenica da Sud BiH prilikom donošenja osporene presude uopće nisu zanimali navedeni dokazi, što je dovelo do povrede prava koja su navedena u ovoj apelaciji. Naime, iz obrazloženja osporene presude uopće nije vidljivo da je Sud BiH uopće pribavio predloženu dokumentaciju na uvid, da je izvršio uvid u nju, a što je apelant predložio, što samo po sebi govori u prilog činjenici da došlo do povreda postupka i nekih od temeljnih načela samog postupka i pred Sudom BiH.

16. Nadalje, apelant navodi da je u upravnom sporu koji je vođen pred Sudom BiH ukazao tom sudu na kršenja temeljnih postulata Zakona o upravnom postupku s obzirom na to da mu od strane tuženih, kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog organa, nisu nikada dostavljeni, niti čak prezentirani podaci od carinskog organa Njemačke od 15. lipnja 2015. godine, kao ni akt carinskih organa Njemačke od 28. studenog 2014. godine, na očitovanje, te da je takvim propustima Suda BiH, kao i organa od čijeg rješenja je vođen postupak ipak došlo do narušavanja ustavnih prava jednakosti svih pred zakonom, a očigledno je da je Sud BiH kroz ovakvu presudu zaštitio jaču stranu u postupku.

II.Odgovori na apelaciju

17. Sud BiH je naveo da su svi navodi iz apelacije bez osnove, o kojima se izjasnio u razlozima danim u presudi, pri kojima i dalje u cijelosti ostaje, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Sud BiH je također naveo da je odluka poreznih organa pravilna i zakonita. Pravilno su porezni organi na utvrđeno činjenično stanje primijenili članak 75. Zakona o carinskoj politici i članak 33. Protokola 2, zbog čega je konačno pravilan zaključak poreznih organa da je apelantu pravilno utvrđeno da uvezena roba nema preferencijalni status robe iz EU, te da je shodno tome pravilno naloženo apelantu kao uvozniku da na ime uvoznih dažbina za robu uvezenu po navedenoj carinskoj prijavi uplati razliku plaćenih neizravnih poreza u iznosu od 975,76 KM, pod prijetnjom prinudne naplate.

18. Uprava za neizravno oporezivanje je navela da je na temelju dostavljenih rezultata naknadne provjere dokaza o podrijetlu pravilno zaključila da uvezena roba ne može uživati pogodnosti na temelju preferencijalnog podrijetla koje su joj priznate prilikom carinjenja, odnosno u redovnom carinskom postupku, iz čega proizlazi da je apelant pobijanim rješenjem utemeljeno obvezan na plaćanje razlike uvoznih dažbina, pri čemu su u obrazloženju dani jasni i argumentirani razlozi za odluku sadržanu u dispozitivu. Nadalje, Uprava za neizravno oporezivanje je navela da je carinski postupak strogo formalan i da se provodi po točno određenim pravilima, te da se, između ostalog, prema važećim materijalnim propisima pogodnosti po osnovi preferencijalnog tarifnog postupanja mogu ostvariti u carinskom postupku isključivo i samo na temelju dokaza o podrijetlu koji su predviđeni preferencijalnim sporazumima, a to su izjava na računu ili potvrda o kretanju robe EUR 1 i da činjenicu o preferencijalnom podrijetlu proizvoda utvrđuje ili potvrđuje carinski organ ustanovljen u carinskom području zemlje izvoza (u konkretnom slučaju Njemačke), koji je jedini ovlašten izdati i odgovarajući dokaz o podrijetlu robe. Na temelju navedenog nesporno je da drugi dokazi na koje se apelant poziva i koji su dostavljeni tijekom postupka ne mogu služiti u svrhu dokazivanja preferencijalnog podrijetla robe, niti mogu biti vjerodostojan dokaz o podrijetlu uvezene robe, to se apelacijom neutemeljeno prigovara da ti dokazi nisu pravilno cijenjeni u upravnom postupku. Osim toga, činjenica da je uvezena roba proizvedena u nekoj od zemalja EU, sama po sebi, bez predočavanja adekvatnog dokaza o podrijetlu ne daje uvozniku, u ovom slučaju apelantu, pravo da u carinskom postupku ostvari pogodnosti po osnovi preferencijalnog podrijetla robe. Uprava za neizravno oporezivanje je dalje navela da je carinski organ, postupajući po zahtjevu uvoznika (apelanta) za preferencijalno tarifno postupanje, prihvatio priloženi dokaz o podrijetlu, ali je predložio da se njegova vjerodostojnost provjeri kod nadležnog organa, pa je tek nakon naknadne provjere dokaza o podrijetlu, koju prema odredbama Protokola 2 može izvršiti isključivo carinski organ zemlje izvoza, mogao utvrditi je li priloženi dokaz o podrijetlu vjerodostojan, odnosno ima li uvezena roba preferencijalno podrijetlo EU. Osim toga, carinski organ zemlje izvoza je nakon izvršene provjere službenim putem obavijestio Upravu za neizravno oporezivanje o rezultatima provjere iz kojih jasno proizlazi da se ne može potvrditi preferencijalno podrijetlo robe zbog nedostatka dokaza, zbog čega u konkretnoj situaciji nema mjesta sumnji u vjerodostojnost dostavljenih rezultata provjere, niti osporavanju činjenica o podrijetlu robe utvrđenih provjerom, pa je bez osnove apelantovo pozivanje na pravnu sigurnost odnosno nesigurnost u pravnom prometu. V.Relevantni propisi

19. Zakon o carinskoj politici Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 57/04, 51/06, 93/08, 54/10 i 76/11) u relevantnom dijelu glasi:

POGLAVLJE I - CARINSKA TARIFA BiH I TARIFNO RAZVRSTAVANJE ROBE Članak 17. stavak (1) i stavak (4) točka c)

1. Dažbine koje se zakonski potražuju prilikom nastanka carinskog duga temelje se na Carinskoj tarifi BiH.

4. Carinska tarifa BiH obuhvaća:

(c) preferencijalne tarifne mjere sadržane u sporazumima koje je BiH zaključila s određenim zemljama ili skupinama zemalja, a kojima se predviđa odobravanje preferencijalnog tarifnog postupanja.

Odjeljak 2 - Preferencijalno podrijetlo robe Članak 24.

Pravilima o preferencijalnom podrijetlu robe propisuju se uvjeti za dobijanje podrijetla koje roba mora ispuniti kako bi imala pogodnosti predviđene u članku 17. stavak 4. točka (c) ovoga zakona. Ta se pravila određuju u sklopu preferencijalnih sporazuma iz članka 17. stavak 4. točka (c) ovoga zakona.

Odjeljak 1 - Stavljanje robe u carinski postupak Članak 56. stavak (1)

1. Za robu koja se namjerava staviti u neki carinski postupak, podnosi se carinska prijava za taj carinski postupak.

A. Prijava u pisanom obliku

I. Redoviti postupak

Članak 59.

1. Prijave u pisanoj formi sačinjavaju se na obrascu koji je propisan provedbenim propisima ovog zakona. Prijave moraju sadržavati sve podatke koji su nužni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji se roba prijavljuje i biti potpisane.

2. Uz prijavu se prilažu svi dokumenti potrebni za primjenu propisa kojima se regulira carinski postupak za koji je roba prijavljena.

C. Pregled prijava nakon carinjenja Članak 75.

1. Carinski organi mogu, na svoju inicijativu ili na zahtjev deklaranta, napraviti izmjenu prijave nakon puštanja robe.

2. Nakon puštanja robe, a da bi se uvjerili u točnost podataka iz prijave, carinski organi mogu napraviti pregled poslovnih dokumenata i podataka koji se odnose na uvozne i izvozne radnje u svezi s tom robom ili na naknadne komercijalne radnje u koje je ta roba uključena. Takvi pregledi mogu se napraviti u prostorijama deklaranta, svake druge osobe koja je poslovno izravno ili neizravno uključena u navedene radnje ili svake druge osobe koja je u posjedu navedenog dokumenta i podataka u poslovne svrhe. Carinski organi mogu obaviti pregled robe kada ju je još uvijek moguće pokazati.

3. Kada revizija prijave ili pregled nakon carinjenja ukazuju na to da su propisi kojima se regulira određeni carinski postupak primijenjeni na temelju netočnih ili nepotpunih informacija, carinski organi, sukladno svim važećim propisima, poduzimaju mjere neophodne za reguliranje nastale situacije, uzimajući u obzir nove informacije koje su im na raspolaganju.

20. Odluka o prihvatanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Evropskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine i Privremenog sporazuma o trgovini i trgovinskim pitanjima između Evropske zajednice i Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori broj 5/08) u relevantnom dijelu glasi:

ČLANAK 27. (Članak 42. SSP-a) Pravila o podrijetlu Osim ukoliko nije drukčije predviđeno ovim Sporazumom, Protokolom 2. utvrđuju se pravila o podrijetlu za primjenu odredaba ovoga Sporazuma.

21. Odluka o ratifikaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori broj 10/08) Protokol 2. o definiciji pojma „proizvodi s podrijetlom” i načinima administrativne suradnje za primjenu odredaba ovoga sporazuma između Zajednice i Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

DOKAZ O PODRIJETLU

ČLANAK 16. stavak 1.

Opći uvjeti

1. Proizvodi s podrijetlom iz Zajednice prilikom uvoza u Bosnu i Hercegovinu i proizvodi podrijetlom iz Bosne i Hercegovine prilikom uvoza u Zajednicu imat će povlastice iz ovoga Sporazuma uz predočenje ili:

(a) potvrde o kretanju robe EUR.1, čiji se uzorak nalazi u Dodatku III. ili (b) izjave (u daljnjem tekstu: “izjava na računu”) u slučajevima navedenim člankom 22. (1), čiji se tekst nalazi u Dodatku IV, koju izvoznik unosi na račun, dostavnicu ili bilo koji drugi komercijalni dokument koji dovoljno podrobno opisuje proizvode o kojima je riječ i tako omogućuje njihovu identifikaciju.

ČLANAK 33. st. 1, 2. i 3.

Provjera dokaza o podrijetlu

1. Naknadne provjere dokaza o podrijetlu obavljat će se nasumice ili kad god carinske vlasti zemlje uvoznice opravdano sumnjaju u vjerodostojnost takvih dokumenata, u podrijetlo proizvoda u pitanju ili u ispunjenje drugih uvjeta iz ovog Protokola.

2. Za potrebe provedbe odredaba stavka 1, carinske će vlasti zemlje uvoznice vratiti potvrdu o kretanju robe EUR.1 i račun, ako je bio podnesen, izjavu na računu ili kopiju tih dokumenata carinskim vlastima zemlje izvoznice, uz navođenje razloga za provjeru, kada je to potrebno. Svi pribavljeni dokumenti i podaci koji ukazuju na netočnost podataka u potvrdi o podrijetlu bit će dostavljeni kao dokaz uz zahtjev za provjeru.

3. Provjeru će obaviti carinske vlasti zemlje izvoznice. U tu svrhu one će imati pravo zahtijevati bilo koji dokaz te obaviti bilo kakvu inspekciju izvoznikovih računa ili bilo koju drugu provjeru koju smatraju potrebnom.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 031098 20 U od 6. veljače 2020. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 14. veljače 2020. godine, a apelacija je podnesena 26. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka

1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vezan za pitanja izdavanja dokaza o podrijetlu robe, odnosno načina utvrđivanja preferencijalnog statusa robe iz EU, te naknadne naplate uvoznih dažbina, dakle da se radi o građansko-pravnim pitanjima, pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6787/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava navedenu presudu Suda BiH tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio pravo i pogrešno utvrdio činjenice. Apelant navodi da Sud BiH uopće nije cijenio dokaze koji se nalaze u spisu (certifikati, knjiga vozila, kupoprodajni ugovor), na koji način je došlo do povrede prava koja su navedena u ovoj apelaciji.

31. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća tih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

32. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i jesu li činjenice pogrešno utvrđene.

33. Ustavni sud također podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova glede procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).

34. Dovodeći navedena stajališta u kontekst sa činjenicama konkretnog predmeta i relevantnim propisima, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno ili procesno pravo ili da su činjenice potrebne za donošenje odluke u konkretnom predmetu ostale neutvrđene ili da su pogrešno utvrđene. Naime, iz osporene presude proizlazi da je taj sud za svoje zaključke dao jasna i argumentirana obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud, u svezi s tim, zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je Sud BiH, a prije njega i upravni organi, utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Pri tome je utvrđeno da je u konkretnoj upravnoj stvari pobijanim rješenjem apelant, na temelju članka 75. Zakona o carinskoj politici BiH, obvezan na plaćanje uvoznih dažbina za robu stavljenu u slobodan promet po carinskoj prijavi od 3. listopada 2012. godine CI Tomislavgrad zato što je u provedenom dokaznom postupku utvrđeno da je predmetna roba stavljena u slobodan promet na temelju netočnih podataka o podrijetlu robe, što je rezultiralo naplatom uvoznih dažbina u manjem iznosu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja upravnih organa, te osporene presude Suda BiH proizlazi da je naknadnom provjerom dokaza o podrijetlu – izjave na računu od 26. rujna 2012. godine, koju je izvršio carinski organ zemlje izvoznice – Njemačke, suglasno važećim odredbama čl. 16. stavak 1. i 33. Protokola 2, utvrđeno da se ne može potvrditi ispravnost dokaza o podrijetlu za predmetnu robu (sporno vozilo) zbog nedostatka dokaza i da uvezena roba nema „status proizvoda s podrijetlom iz EU“, što je i navedeno u odgovoru carinskog organa zemlje izvoza. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da su upravni organi, kao i Sud BiH u osporenoj presudi, na temelju dostavljenih rezultata naknadne provjere dokaza o podrijetlu, zaključili da uvezena roba (sporno vozilo) ne može uživati pogodnosti na temelju preferencijalnog podrijetla koje su joj priznate prilikom carinjenja, odnosno u redovnom carinskom postupku, pa je apelant utemeljeno obvezan na plaćanje razlike uvoznih dažbina. Iz činjenica predmeta proizlazi da su upravni organi, a nakon njih i Sud BiH, na utvrđene činjenice primijenili naprijed citirane zakonske propise koji su rezultirali odlukama o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva, a navedeno ne ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog ili procesnog prava. U odnosu na apelantove navode da Sud BiH uopće nije cijenio dokaze koji se nalaze u spisu (certifikati, knjiga vozila, kupoprodajni ugovor), Ustavni sud zapaža da se Sud BiH bavio ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da nisu utemeljeni apelantovi prigovori da su dokazi koje je dostavio dostatni za preferencijalan tretman pri uvozu, naglasivši da kopija knjige vozila, kopija dokumenta spornog vozila sa nazivom proizvođača, dokumentacija ovlaštenog zastupnika za Mercedes u BiH – Autokuće Lijanović d.o.o. Mostar ne predstavljaju dokaz u smislu članka 16. stavak 1. Protokola 2. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se pogodnosti po osnovi preferencijalnog tarifnog postupanja mogu ostvariti u carinskom postupku isključivo i samo na temelju dokaza o podrijetlu koji su predviđeni preferencijalnim sporazumima, a to su izjava na računu ili potvrda o kretanju robe EUR 1, kao i da činjenicu o preferencijalnom podrijetlu proizvoda utvrđuje ili potvrđuje carinski organ ustanovljen u carinskom području zemlje izvoza (u konkretnom slučaju Njemačke) koji je jedini ovlašten izdati i odgovarajući dokaz o podrijetlu robe. Stoga, Ustavni sud smatra da drugi dokazi, na koje je ukazao apelant, ne mogu služiti u svrhu dokazivanja preferencijalnog podrijetla robe, niti mogu biti vjerodostojan dokaz o podrijetlu uvezene robe, te da činjenica da je uvezena roba proizvedena u nekoj od zemalja EU, sama po sebi, bez predočavanja adekvatnog dokaza o podrijetlu, ne daje uvozniku, u ovom slučaju apelantu, pravo da u carinskom postupku ostvari pogodnosti po osnovi preferencijalnog podrijetla robe.

35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio da redovni sud nije proizvoljno primijenio pravo. U svezi s tim Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni i da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih odredbi Zakona o carinskoj politici i Protokola 2 kada je Sud BiH obvezao apelanta da na ime uvoznih dažbina za sporno vozilo uplati razliku plaćenih neizravnih poreza.

38. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1160/20 (I. J.) | Sudska praksa | Aktio