Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/21 ("Nov-Produkt" d.o.o. Srbac)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2262/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2262/21, rješavajući apelaciju koju je podnio "Nov-Produkt" d.o.o. Srbac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Nov- Produkt" d.o.o. Srbac protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 123208 21 Pž 3 od 13. svibnja 2021. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 123208 17 Ps od 31. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "Nov-Produkt" d.o.o. Srbac (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 25. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 123208 21 Pž 3 od 13. svibnja 2021. godine i Presude Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 123208 17 Ps od 31. prosinca 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višega privrednoga suda, odbijen je zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik („Ciambella Export-Import“ d.o.o. Banjaluka) isplati iznos od 16.718,63 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti u iznosu od 20.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud istakao je da među parničnim strankama je nesporna činjenica da je pravomoćnom presudom Okružnoga privrednoga suda apelant obvezan da tuženiku isplati iznos od 51.123,41 KM na ime glavnoga duga sa kamatom, te iznos od 9.102,50 KM na ime troškova postupka sa kamatom. Nadalje, da je nesporno da je na temelju te presude pokrenut postupak ovrhe, te da su tijekom ovršnoga postupka stranke 13. ožujka 2017. godine zaključile Sporazum o reguliranju međusobnih prava i obveza (u daljnjemu tekstu: Sporazum) iz navedene pravomoćne presude, te da se apelant obvezao da će iznos od 51.123,41 KM, kao glavni dug iz predmetne presude platiti u roku od 70 dana od dana zaključenja sporazuma, te da se tuženik odrekao redovitih i zateznih kamata na ovaj glavni dug. Viši privredni je sud istakao da je apelant na dan zaključenja predmetnoga sporazuma na blagajni tuženika platio iznos od 15.000,00 KM, te da su preostali iznos duga od 36.123,41 KM obje stranke u knjigovodstvenim evidencijama knjižile kao dugovanje odnosno potraživanje, što je vidljivo iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Viši privredni sud istakao je da je također nesporno da je 24. travnja 2017. godine tuženik sa računa apelanta, a na temelju rješenja o ovrsi, naplatio preostali iznos glavnoga duga u visini od 36.123,41 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 16.718,63 KM. Viši privredni sud naveo je da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja prvostupanjski sud utvrdio da je predmetom Sporazuma bio samo glavni dug sa kamatom iz navedene presude Okružnoga privrednoga suda, te da nije zaključen sporazum o troškovima parničnoga postupka, te da stoga prilikom naplate svojega potraživanja iz Sporazuma tuženik nije apelantu nanio štetu. Viši privredni sud istakao je da je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1089. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO; odredbe kojima se propisuje poravnanje) utvrdio da je Sporazumom zaključeno poravnanje samo o načinu isplate glavnoga duga, a kako je to propisano u odredbi čl. 2. i 4. predmetnoga Sporazuma. Viši privredni sud istakao je da je sukladno navedenome pravilno utvrđeno da je utemeljeno na temelju presude tuženik naplatio troškove postupka, te da je glede zahtjeva za naknadu štete u iznosu od 20.000,00 KM prvostupanjski sud pravilno našao da ovaj zahtjev apelant nije dokazao sukladno pravilima o teretu dokazivanja, te da se ne zna koju štetu i iz kojega razloga apelant potražuje. Viši privredni sud naveo je da iz svega navedenoga proistječe da nije došlo do neosnovanoga bogaćenja na strani tuženika, kako to u prizivu pogrešno shvaća apelant, je je utemeljenje za naplatu tuženik imao, kako u pravomoćnoj presudi Okružnoga privrednoga suda, tako i u Sporazumu, pa stoga nema mjesta primjeni čl. 210. ZOO (odredbe o stjecanju bez osnova).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi kako su u cijelosti nezakonite presude redovitih sudova, koje su ignorirale isprave (tj. Sporazum) kojim su se povjeritelj i dužnik sukladno zakonu sporazumjeli o visini i dinamici isplate duga. Apelant, također, navodi kako se takvim postupanjem redovitih sudova mijenja volja stranaka, jer je Sporazumom dogovoreno da će apelant platiti iznos duga od 51.123,41 KM, te da isplatom navedenoga iznosa nema više dospjelih a neisplaćenih obveza.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud jasno ukazao na činjenicu da su se predmetnim Sporazumom parnične stranke dogovorile isključivo o isplati i dinamici isplate glavnoga duga, te da je tuženik u konkretnome slučaju imao pravno utemeljenje za naplatu troškova postupka na temelju pravomoćne presude Okružnoga privrednoga suda, što nije niti bilo predmetom reguliranja navedenim Sporazumom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2262/21 ("Nov-Produkt" d.o.o. Srbac) | Sudska praksa | Aktio