Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-690/20 (B. A.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-690/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-690/20, rješavajući apelaciju Branka Arapovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Arapovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 Rs 055913 19 Rev od 19. novembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Arapović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Adonisa Đuliman i Nijaz Đuliman advokati iz Mostara, podnio je 20. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 055913 19 Rev od 19. novembra 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 Rs 055913 14 Rs od 16. decembra 2014. godine, obavezan je tuženi "SOKO AIR" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati dug na ime razlike plaće za period od 1. februara 2010. godine do 1. septembra 2014. godine i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosima bliže označenim u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Općinski sud je naveo da iz izjave apelanta kao parnične stranke proizilazi da je zaposlen kod tuženog od 1979. godine, te da je po završetku rata pozvan sa ostalim kolegama da radi i u kontinuitetu je radio od 1992. godine do 22. oktobra 2002. godine kada je upućen na "privremeno čekanje posla" pismenom obaviješću sa tim datumom. Zatim da je apelant sa tuženim imao zaključen ugovor o radu, da mu nikada nije zaključena radna knjižica, koja se i dalje nalazi kod tuženog, te da od upućivanja na čekanje tuženi apelantu nikada nije isplatio niti dio plaća, a niti mu je uplaćivao doprinose u korist Fonda PIO. Općinski sud je istakao da je među strankama sporno da li je apelant u radnom odnosu kod tuženog, jer tuženi tvrdi da je apelant 23. oktobra 2002. godine upućen na privremeno čekanje, te kako isti nije radio odnosno nije pozivan od tuženog treba se smatrati da mu je prestao radni odnos. Dalje je naveo da je apelant je toku postupka, nakon provedenog finansijskog vještačenja, a u skladu sa istim konačno postavio svoj tužbeni zahtjev (kojim je tražio da mu tuženi isplati određeni iznos na ime razlike plaće za period od 1. februara 2010. godine do 1. septembra 2014. godine u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) sa zakonskom zateznom kamatom kako je to bliže navedeno u izreci presude. Općinski sud je istakao da je osnovano potraživanje apelanta za isplatu naknade plaće za utuženi period. Zatim je ukazao na sadržaj čl. 68. i 69. st. 1. i 2., te člana 72. stav 3. Zakona o radu, te naveo da u toku postupka tuženi nije dokazao da je eventualno donio odluku kojom reguliše visinu naknade u slučaju prekida rada, kao ni da je apelantu prestao radni odnos u smislu odredbi čl. 86., 87. i 88. Zakona o radu, kojim odredbama je regulisan način prestanka radnog odnosa zaposlenika. Također je naveo da je radna knjižica i dalje kod tuženog, a što u smislu člana 134. stav 2. Zakona o radu znači da je apelant i dalje u radnom odnosu kod tuženog. Zatim je ukazao na član 47. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti proizvodnje i prerade metala u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) kojim je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo bez krivice zaposlenika. Općinski sud je istakao da je iz provedenih dokaza i navedenih odredbi Zakona o radu na nedvojben način utvrdio da apelant kao zaposlenik tuženog ima pravo na naknadu plaće za vrijeme za koje nije radio, te da apelantu nije plaćena naknada plaće počev od februara 2010. godine pa do avgusta 2014. godine, a apelant u tom periodu nije radio jer je došlo do prekida rada kod tuženog, za šta apelant kao zaposlenik nije kriv već je do obustave poslovanja tuženog došlo iz ekonomskih razloga, to apelantu u smislu člana 72. stav 3. Zakona o radu pripada naknada plaće u iznosu najniže plaće obračunate prema članu 8. OKU-a. Dalje je naveo da je visina neisplaćenih plaća utvrđena prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke, kako je to navedeno u izreci presude.

4. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 055913 15 Rsž od 7. juna 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog podnesena protiv prvostepene presude.

5. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je neosnovan žalbeni navod tuženog da apelant nije priložio ugovor o radu zaključen sa tuženim iz razloga što je vještak financijske struke sačinjavajući nalaz i mišljenje u ovoj parničnoj stvari od tuženog tražio podatke kako bi utvrdio eventualnu razliku naknade plaće ali da mu tuženi nije dao nikakav odgovor niti dokumentaciju, pa je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru iskazu apelanta. Također je naveo da iz samog sadržaja žalbe tuženog slijedi da apelant u utuženom periodu nije radio, a da je kod tuženog došlo do prekida rada čemu apelant nije doprinio ni na kakav način.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 055913 19 Rev od 19. novembra 2019. godine usvojena je revizija tuženog i preinačene su nižestepene presude tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, kao i njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da izloženi stav nižestepenih sudova o postojanju zakonskih osnova koji opravdavaju osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa, gdje pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi njegova neosnovanost, dosljedno čemu se tužbeni zahtjev apelanta pokazuje neosnovanim. Vrhovni sud je istakao da je apelant bio dužan dokazati činjenice koje su stvarna osnova njegove tužbe. Zatim je naveo da istinitost određene tvrdnje dokazuje u pravilu onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Postojanje radnog odnosa, prema mišljenju Vrhovnog suda, pretpostavlja izvršavanje prava i obaveza koje čine sadržaj ugovora o radu, dakle, poslodavac je obavezan u radnom odnosu radniku dati posao, te mu za obavljeni rad, isplatiti plaću, a radnik je obavezan prema uputama poslodavca datim u skladu sa prirodom i vrstom rada lično obavljati preuzeti posao. Zatim je naveo da proizilazi da od 22. oktobra 2002. godine apelant nije dolazio na posao, nije radio, niti je tražio od tuženog da mu osigura posao i isplatu plaće, a činjenica da tuženi kao poslodavac nije apelantu zaključio radničku knjižicu i odjavio apelanta sa obaveznih osiguranja, ne upućuje da je postojao radni odnos koji je obavezivao tuženog na isplatu plaće ili naknade plaće.

8. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan zaključak nižestepenih sudova da sama činjenica da tuženi, kao poslodavac, nije riješio status zaposlenika, niti mu je dao otkaz, niti ga pozvao natrag na posao, stvara pretpostavku da radnik može zahtijevati isplatu naknade plaće. Naime, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće i štetu ukoliko mu je nezakonito otkazan ugovor o radu, a ne uslijed toga što mu poslodavac isti nije otkazao, dakle, zbog nečinjenja poslodavca. Osim toga je naveo da je ugovor o radu davao pravo apelantu kao zaposleniku da zahtijeva od tuženog da ispunjava preuzete ugovorne obaveze, a to je da mu da posao i da mu za obavljeni rad isplati plaću. Također je naveo da se neprihvatljivim čini i njihov zaključak da u situaciji kada ugovor o radu nije otkazan ima osnova za primjenu odredbe člana 72. Zakona o radu, jer zaposlenik nije kriv što je upućen na tzv. čekanje posla. Zatim je ukazao na sadržaj člana 72. st. 1. i 3., te naveo da iz citirane odredbe jasno slijedi da prekid rada iz odredbe člana 72. stav 3. Zakona o radu podrazumijeva zastoj u odvijanju procesa rada koji mora biti posljedica okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, dakle viša sila, privremeni zastoj u proizvodnji i slično. Dalje je ukazao da apelant u toku postupka, iako je tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je došlo do zastoja u procesu proizvodnje 2001. godine, nije ni dokazivao da li je i do kada trajao ovaj zastoj proizvodnje, iz čega slijedi da nisu ni dokazani uslovi iz navedene odredbe da apelant nije bio radno angažovan u spornom periodu zbog privremenog prekida rada kod tuženog. Vrhovni sud je istakao da stoga o postojanju takvih okolnosti i njihovom trajanju, koje ima u vidu član 72. st. 1. i 3. Zakona o radu, mora se zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja, budući da apelant, koji je iznio te okolnosti - privremeni zastoj u proizvodnji, nije dokazao njihovo postojanje i njihovo trajanje.

9. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Osim tooga, apelant je istakao da je Vrhovni sud u pogledu identične činjenične i pravne situacije u drugim predmetima (u pogledu primjene odredaba čl. 72. Zakona o radu i procesnih odredbi o teretu dokazivanja) zauzeo drugačije stajalište, pri čemu je naveo Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 045534 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine (prema navodima apelanta u kojoj je zauzet pravni stav o tom pravnom pitanju) i dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 045535 17 Rev od 28. maja 2019. godine.

10. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03), u relevantnom dijelu glasi:

2. Naknada plaće Član 72. stav (3) Zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.), u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istakao da apelant u toku postupka, iako je tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je došlo do zastoja u procesu proizvodnje 2001. godine, nije ni dokazivao da li je i do kada trajao ovaj zastoj proizvodnje, iz čega slijedi da nisu ni dokazani uslovi iz odredbe člana 72. st. 1. i 3. Zakona o radu, da apelant nije bio radno angažovan u spornom periodu zbog privremenog prekida rada kod tuženog. Pri tom, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u predmetu broj AP-3446/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3446/19 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda. U navedenoj odluci (vidi tačka 8. Odluke), Ustavni sud je naveo imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. U pogledu navoda apelanata da je Vrhovni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke tj. da je u drugom predmetu utvrdio primjenjivost člana 72. ZOR-a i zaključio da je teret dokazivanja bio neosnovano prebačen na apelanta, Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova.

15. U vezi apelantovih navoda vezanih za povredu načela pravne sigurnosti odnosno pozivanja apelanta na Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 045534 17 Rev od 10. oktobra 2017. godine, za koju tvrdi da je suprotna pravnom stanovištu osporene presude, Ustavni sud zapaža da apelant navedenu odluku nije dostavio uz predmetnu apelaciju, zbog čega Ustavni sud ne može ispitati apelantove navode u tom pravcu odnosno da li se u navedenoj odluci radi o istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude istakao da apelant u toku postupka, iako je tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je došlo do zastoja u procesu proizvodnje 2001. godine, nije ni dokazivao da li je i do kada trajao ovaj zastoj proizvodnje, iz čega slijedi da nisu ni dokazani uslovi iz odredbe člana 72. st. 1. i 3. Zakona o radu, da apelant nije bio radno angažovan u spornom periodu zbog privremenog prekida rada kod tuženog. Ustavni sud u navedenom stavu Vrhovnog suda nije našao bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da je apelant uz predmetnu apelaciju, dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 53 0 Rs 045535 17 Rev od 28. maja 2019. godine kojom je preinačena drugostepena odluka u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade plaće u smislu člana 72. stav 3. Zakona o radu, iz koje slijedi da je neprihvatljiv zaključak drugostepenog suda da tužitelju ne pripada pravo na naknadu plaće u smislu navedene odredbe koji se odnosi na privremeni zastoj u proizvodnji, kod činjenice da više od četiri godine radne neanganžovanosti tužitelja ne može se smatrati privremenim zastojem u proizvodnji, te da tužitelj tokom postupka nije dokazao razloge zbog kojih nije radio tako da na pouzdan način nije utvrđeno da li je do prekida došlo krivicom tužitelja ili zbog privremenog zastoja u proizvodnji ili iz drugih razloga. Po ocjeni Vrhovnog suda u tom predmetu kod ovakvog utvrđenja i nespornih činjenica da tuženi ne radi više godina i da je sam tuženi učinio nespornim da tužitelj nije kriv što je došlo do prekida rada kod tuženog, neprihvatljivo je stanovište drugostepenog suda kojim stavlja na teret tužitelju da dokazuje činjenice da nije kriv što nije dolazio na posao. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća da samo postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. marta 2017. godine).

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-690/20 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio