Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/20 (D. S.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-721/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-721/20, rješavajući apelaciju Dragiše Stijovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragiše Stijovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 116497 16 Rev od 6. decembra 2019. godine.

zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragiša Stijović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenica, kojeg zastupa Srđan Petrić advokat iz Zenica, podnio je 21. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 116497 16 Rev od 6. decembar 2019. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 116497 15 P od 30. oktobra 2015. godine obavezana je tužena da apelantu na ime obične štete i izmakle dobiti isplati iznos od 22.893,70 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka. Istom presudom odbijena je tužena sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

3. Općinski sud je utvrdio da je apelant 5. januara 2015. godine podnio tužbu protiv tužene Investiciono-komercijalne banke d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena), kojim tužbenim zahtjevom je tražio isplatu novčane protuvrijednosti oročenog štednog uloga u iznosu od 10.880,00 EUR-a po Ugovoru o oročenoj štednji od 24. marta 2014.godine, kao običnu štetu, kamatu po stopi od 3,65% godišnje na iznos glavnice od 10.880 EUR-a za period oročenja od 25 mjeseci te na ime izmakle koristi iznos od 1.614,27 KM. Na temelju izvedenih dokaza Općinski sud je ocijenio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant sa tuženom prvo zaključio Ugovor o otvaranju i vođenju štednog računa po viđenju od 21. februara 2013. godine, pri čemu je apelant tuženoj položio iznos od 10.880,00 EUR-a. Također nije sporno da je 24. marta 2014. godine apelant sa tuženom na temelju naprijed deponovanog iznosa zaključio Ugovor o oročenom štednom ulogu na iznos od 10.880,00 EUR-a, koji je oročio na period od 25 mjeseci po kamatnoj stopi od 3,65% godišnje. Navedeni ugovor je na zahtjev apelanta raskinut 30. jula 2014. godine. Navedene činjenice Općinski sud je utvrdio uvidom u Ugovor o otvaranju i vođenju štednog računa po viđenju od 21. februara 2013. godine i Ugovor o oročenom štednom ulogu od 24. marta 2014. godine. Iz iskaza apelanta proizilazi da je u martu 2013. godine čuo da tužena daje dobru kamatu, zbog čega su on i njegova supruga došli kod tužene, kada je prvi put vidio Midhata Karalića, zaposlenika tužene. Nakon isteka prvog ugovora ponovo je otišao u banku i odmah prišao Midhatu, koji ga je odveo do neke žene, gdje je napravio novi ugovor. Tri -četiri mjeseca nakon zaključenja drugog ugovora dobio je poziv iz banke od Midhata, koji mu je predložio novi ugovor na pet mjeseci sa boljom kamatom i to kamatom od 3,5 % na mjesečnom nivou ,rekavši mu da banka pravi neku akciju“. Dana 30. jula 2014. godine Midhat je radnici na blagajni rekao „da Stijović prekida ugovor i da te pare diže i stavlja na drugo oročenje, da bi mu radnica sa blagajne isplatila 10.800,00 EUR-a“. Dalje apelant je istakao „....da je on uzeo od 800,00 i nešto EUR-a a Midhatu je predao 10.000,00 EUR-a, nakon čega je Midhat izbrojao novac i dao mu ugovor na 5 mjeseci. Pare su ostale u rukama Midhata, dok je on uzeo ugovor i izašao“.

4. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Midhat Karalić od 17. septembra 2012.godine bio u radnom odnosu kod tužene, dakle da je bio zaposlenik tužene u vrijeme zaključenja ugovora sa apelanta od 21. februara 2013. godine i 24.marta 2014. godine i 30. jula 2014. godine. Također, Općinski sud smatra da među parničnim strankama nije sporno da su tužena i apelant zaključili, ugovor o oročenom štednom ulogu dana 21. februara 2013. godine i 24. marta 2014.godine, međutim smatra da je sporno, da li su parnične stranke zaključile ugovor o rentnoj štednji u valuti EUR-ima na dan 30. jula 2014. godine. Uvidom u taj ugovor je utvrđeno da je isti sačinjen u pismenoj formi, da je potpisan od strane apelanta, a u dijelu koji se odnosi na tuženu da stoji potpis Midhata Karalića i da je isti ovjeren pečatom tužene. U svom iskazu datom na glavnoj raspravi svjedok Besim Sinanović je izjavio, da je prema Pravilniku o načinu potpisivanja dokumenata tužene od 29. marta 2012. godine ovlašten za potpisivanje ugovora u ime tužene u slučajevima kada je nadležni rukovodilac za potpisivanje ugovora Vesna Cogo na godišnjem i da je dana 30. jula 2014.godine „kada je zaključen predmetni ugovor on zamijenjivao Vesnu Cogo, koja je bila na godišnjem“, međutim predmetni ugovor nije potpisao. Prema tome, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka Zlatka Dugandžića, iskaz svjedoka Besima Sinanovića, sud je došao do uvjerenja da na dan 30. jula 2014.godine Vesna Cogo, inače ovlašteno lice za potpisivanje ugovora, nije radila, da ju je zamjenjivao Besim Sinanović, koji je imao ovlaštenje da u njenom odsustvu potpiše ugovor, da isti nije potpisao.

5. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je utvrdio da je ugovor od 30. jula 2014. godine potpisan između parničnih stranaka, iako Midhat Karalić nije imao ovlaštenje da zaključi isti, što prozilazi iz iskaza svjedoka i internih akata - odluka tužene, koj dokaze je prvostepeni sud izveo na glavnoj raspravi. Tužena je sporila tužbeni zahtjev tvrdnjom da apelant navedena sredstva nije položio na blagajni tužene, stoga navedena sredstava ne može ni potraživati. Cijenići sve izvedene dokaze Općinski sud je zaključio da je apelant 30. jula 2014. godine oročio iznos 10.000,00 EUR-a, stoga smatra neosnovnim navode tužene da apelant nije položio navedeni novac na blagajni tužene, odnosno da je iz nekih privatnih relacija sa Midhatom Karalićem novac zadržao. Ovo iz razloga što po ocjeni suda apelant nije mogao potpisati ugovor prije nego što preda novac u onom iznosu na koji se zaključuje ugovorom. S tim u vezi Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbe čl. 170. stav l., čl. 154. stav 1. čl. 155, čl. 189. stav 1. i čl. 170. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud smatra da je tužena u skladu sa čl. 170. stav l. ZOO-a obavezna da apelantu, kao trećem licu nadoknadi svu štetu koju je isti imao usljed zaključenja predmetnog ugovora. Osim toga smatra da činjenica da Midhat Karalić ili bilo koji drugi zaposlenik tužene nije imao ovlaštenje za zaključenje ugovora u smislu odredbe člana 170. stav 1. ZOO po ocjeni suda ne utiče za osnovanost zahtjeva za naknadu štete. U cilju utvrđivanja visine štete i izmakle dobiti Općinski sud je posebno cijeneći nalaz vještaka od 24. juna 2015. godine odlučio kao u izreci presude, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe čl. 383., čl. 386. stav 1., čl. 387. stav 1. i čl. 396. stav 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

6. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 116497 16 Gž od 11. jula 2016. godine žalba tužene je uvažena presuda prvostepenog suda preinačena tako što je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime obične štete i izmakle dobiti isplati iznos od 22.893,70 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove postupka.

7. Kantonalni sud je naveo da je tužena izjavila žalbu protiv prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime Kantonalni sud je nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u dijelu žalbenih razloga zaključio da je žalba tužene osnovana. Naime Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev apelanta, na način da je odlučeno o nečem drugom, a ne o onome što je tužbenim zahtjevom traženo. U vezi s tim je istakao da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 22.893,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos. U vezi s tim je ukazao da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu novčane protuvrijednosti oročenog štednog uloga u iznosu od 10.880,00 EUR-a po Ugovoru o oročenoj štednji od 24. marta 2014.godine, kao obične štete i obračunate kamate na glavnicu od 10.880 EUR-a za 25 mjeseci po stopi od 3,65% godišnje te po navedenom ugovoru na ime izmakle koristi iznos od 1.614,27 KM. Osporenom presudom apelantu po ocjeni tog suda jeste dosuđen iznos od 22.893,70 KM ali ne na bazi činjeničnog supstrata iz tužbe, kao obične štete u visini novčane protuvrijednosti oročenog štednog uloga od 10.880 EUR-a, po osnovu Ugovoru o oročenoj štednji od 24. marta 2014. godine. Iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizilazi da se dosuđeni iznos apelantu odnosi na običnu štetu u visini novčane protuvrijednosti oročenog štednog uloga od 10.000,00 EUR-a po Ugovoru o rentnoj štednji od 30. jula 2014.godine izračunatoj od strane samog prvostepenog suda u iznosu od 19.558,30 KM, te izmakle koristi - dobiti u vidu obračunate kamate na glavnicu od 10.000,00 EUR-a po stopi od 3,65% mjesečno.

8. Dakle Kantonalni sud smatra da je presudom prvostepenog suda izmijenjen činjenični supstrat, a time i pravni osnov na kojem je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev, tako da je obična šteta i izmakla korist dosuđena apelantu po Ugovoru o rentnoj štednji od 30. jula 2014. godine, ocijenivši da je navedeni ugovor punovažan i da obavezuje stranke iako tužbenim zahtjevom apelant nije tražio utvrđenje valjanosti tog ugovora, a niti je apelant na tom ugovoru zasnovao svoj tužbeni zahtjev. Prema tome Kantonalni sud smatra da budući da je prvostepeni sud nije odlučivao o onome što je tužbenim zahtjevom traženo smatra da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev apelanta, zbog čega je Kantonalni sud bio dužan preinačiti prvostepenu presudu, jer mu to izričito nalaženo odredbom člana 229. tačka 5. ZPP. Prema tome smatra da u postupku pred prvostepenim sudom među parničnim strankama je bilo nesporno da je Ugovor o oročenom štednom ulogu od 24. marta 2014. godine na kojem je apelant i zasnovao svoj tužbeni zahtjev raskinut, da je tužena apelantu isplatila – vratila glavnicu u iznosu od 10.880,00 EUR-a i obračunao i isplatio kamatu na istu za period od 24. marta 2014.godine pa do dana raskida ugovora.

9. Iz navedenog proizilazi da apelant temeljem Ugovora o oročenoj štednji od 24. marta 2014 godine nije pretrpio nikakvu štetu i pa stoga zahtjev iz tužbe, onako kako je formulisan u tužbi po ocjeni Kantonalnog suda nije osnovan. Stoga, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio, presudu prvostepenog suda preinačio primjenom odredbi čl. 154. stav 1. i čl. 155 ZOO i tužbeni zahtjev apelanta je u cijelosti odbijen dok je odluku o troškovima postupka taj sud donio primjenom odredbe čl. 386. stav 1. i čl. 387 stav 1. ZPP. Stoga Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 229. tačka 5. odlučio kao u izreci presude.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 43 0 P 116497 16 Rev od 6. decembra 2019. godine reviziju apelanta odbio, kao i zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

11. Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 241. ZPP, a koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP, Vrhovni sud je zaključio da revizija nije osnovana. Smatra da u postupku koji je prethodio reviziji nisu bile sporne činjenice da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor o oročenom štednom ulogu od 24. marta 2014. godine prema kojem je apelant iznos od 10.880,00 EUR-a oročio na period od 25 mjeseci po kamatnoj stopi od 3,65% godišnje, da je ovaj ugovor na zahtjev apelanta raskinut 30. jula 2014. godine, a da je apelantu blagajnica u momentom raskida predala pripadajući iznos od 10.880,00 EUR-a i pripadajuću kamatu od 8,64 EUR-a na taj iznos glavnice od dana oročenja do dana raskida ugovora. Nakon toga apelant je iznos od 10.000,00 EUR-a predao radniku tužene, Midhatu Karaliću, potpisavši (novi) Ugovor o rentnoj štednji od 30. jula 2014. godine prema kojemu je iznos od 10.000,00 EUR-a oročio na 5 mjeseci po kamatnoj stopi od 3,65% mjesečno. Dakle Vrhovni sud smatra da je nesporno da apelant iznos od 10.000,00 EUR-a nije položio na blagajnu tužene, a u međuvremenu pomenutom Midhatu Karalić tužena je otkazala ugovor o radu. Dakle, apelant je tužbeni zahtjev za naknadu štete zasnovao na Ugovoru o oročenom štednom ulogu od 24. marta 2014. godine i u odnosu na ovaj ugovor tražio običnu štetu (KM protuvrijednost 10.880,00 EUR-a) te izmaklu korist (kamata po stopi od 3,65% godišnje na iznos 10.880,00 EUR-a za period oročenja od 25 mjeseci), a po pravnom osnovu iz odredbe člana 170. stav 1. ZOO (odgovornost pravnog lica za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu). Za odštetu koja odgovara ovom ugovoru apelant je proveo finansijsko vještačenje i u skladu sa nalazom vještaka konačno opredijelio tužbeni zahtjev u visini iznosa od 22.893,70 KM.

12. Dakle, Vrhovni sud smatra da je Kantonalni sud ispravno postupio kada je zaključio da je prvostepeni sud odlučio mimo tužbenog zahtjeva apelanta, „o nečem drugom a ne o onome što je tim zahtjevom traženo“. Smatra , kad apelant kao oštećeni traži naknadu štete u visini koja odgovara Ugovoru o oročenom štednom ulogu od 24. marta 2014. godine, prvostepeni sud po ocjeni Vrhovnog suda nije ovlašten odrediti tu naknadu po Ugovoru o rentnoj štednji od 30. jula 2014. godine, jer je time presudio o nečemu drugom a ne onome o čemu je apelant postavio tužbeni zahtjev. Prema tome, smatra da je ispravan stav drugostepenog suda da je činjenični osnov zahtjeva za naknadu štete mogao izmijeniti samo apelant. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 2. stav 1. ZPP, kojom je regulisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Ovo znači da sud stranci može dosuditi samo ono što je tražila i najviše onoliko koliko je tražila, odnosno ne može odlučiti mimo niti preko postavljenog zahtjeva. Svaka dosuda protivno tome znači povredu navedene zakonske odredbe, u parničnom postupku označene kao prekoračenje tužbenog zahtjeva sa zakonom propisanim procesno pravnim dejstvom. Prema tome kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP reviziju odbio, dok je u skladu sa odredbom čl. 397. stav 1. u vezi sa čl. 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava revizije.

Apelacioni navodi

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno prava na pravično sušenje zbog povrede prava na pristup sudu, zbog pogrešne primjene materijalnog prava i jer smatra da osporena presuda ne sadrži adekvatno obrazloženje. Naime apelant ističe da se osporenom presudom“ štiti“ tužena, odnosno navedeno predstavlja „bježanje“ tužene od odgovornosti za štetu koju mu je pričinio zaposlenik iste.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa i da taj sud da nije dao valjano obrazloženje za svoje odlučenje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

18. Ustavni sud zapaža da apelant apelacionim navodima, u konkretnom slučaju, osporava presudu Vrhovnog suda kojom je revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda odbijena primjenom odredbe člana 248. ZPP, te kojom je Vrhovni sud potvrdio stav drugostepenog suda, da je prvostepeni sud odlučio mimo tužbenog zahtjeva apelanta, o nečem drugom a ne o onome što je tim zahtjevom traženo. Ovo, jer je prvostepeni sud odlučio o naknadi štete koja odgovara po jednom ugovoru umjesto po (drugom) ugovoru po kojem je apelant postavio tužbeni zahtjev. S tim u vezi je ukazao da je apelant kao oštećeni tražio naknadu štete u visini koja odgovara Ugovoru o oročenom štednom ulogu od 24. marta 2014. godine, pa stoga prvostepeni sud nije bio ovlašten odrediti tu naknadu po Ugovoru o rentnoj štednji od 30. jula 2014. godine, jer je time presudio o nečemu drugom a ne onome o čemu je apelant postavio tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio ispravnim stav Kantonalnog suda da je činjenični osnov zahtjeva za naknadu štete, s obzirom na odredbu člana 2. stav 1. ZPP (prema kojem sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku), mogao izmijeniti samo apelant. Imajući u vidu navedeno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda prilikom donošenja odluke, odnosno ne nalazi da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju primijenjeni na štetu apelanta.

19. U odnosu na apelacione navode, da redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud u osporenoj odluci, kao konačnoj odluci u konkretnom slučaju, nisu dali adekvatno obrazloženje, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, navedeni sudovi nisu ni bili obavezni da iznesu sve detalje i da daju odgovor na sve iznesene argumente, nego su bili dužni da odgovore na relevantne navode i obrazlože razloge za svoje odluke, što su i učinili. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32). Stoga, imajući u vidu obrazloženje Vrhovnog suda koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari te dovodeći ga u vezu sa stavovima Evropskog i Ustavnog suda navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.

20. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku, tj. izjavljivanje žalbe protiv odluke prvostepenog suda i izjavljivanja revizije Vrhovnom sudu. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

22. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-721/20 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio