Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1613/20 (H. M.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1613/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman, i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-1613/20, rješavajući apelaciju Hate Miljković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hate Miljković podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 V 029953 20 Rev od 10. marta 2020. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 V 029953 19 Gž od 2.
oktobra 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 V 029953 16 V od 9. maja 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Hata Miljković iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Ibrahim Kadić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 29. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 V 029953 20 Rev od 10. marta 2020. godine, rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 V 029953 19 Gž od 2. oktobra 2019. godine i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 V 029953 16 V od 9. maja 2019. godine.
2. Postupajući u vaparničnom postupku po apelantičinom prijedlogu za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, Općinski sud je rješenjem broj 23 0 V 029953 16 V od 9. maja 2019. godine, odredio naknadu za izuzete nekretnine apelantice, bliže označene u izreci rješenja, u određenom novčanom iznosu, koju je Općina Velika Kladuša (u daljnjem tekstu:
protivpredlagateljica) dužna isplatiti apelantici zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i nadoknaditi troškove postupka.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 23 0 V 029953 19 Gž od 2. oktobra 2019. godine, uvažena je žalba protivpredlagateljice, prvostepeno rješenje ukinuto i odbačen apelantičin prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 23 0 V 029953 20 Rev od 10. marta 2020. godine, odbijena je apelantičina revizija protiv drugostepenog rješenja.
5. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem određena naknada po tržnim cijenama jer protivpredlagateljica nije dokazala da je isplatila naknadu, dok je rješenjem drugostepenog suda žalba protivpredlagateljice uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i odbačen prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, jer su protekli rokovi zakonom određeni za potraživanje naknade. Dalje je naveo da se sporno pravno pitanje u ovom postupku odnosi na pravo apelantice kao pravnog sljednika ranijeg vlasnika nacionalizovanog zemljišta, koje je izuzeto još 1968.-1972. godine, da u vanparničnom postupku potražuje naknadu za izuzeto zemljište prijedlogom podnesenim 2016. godine. S tim u vezi, ukazao je da iz činjenica utvrđenih u postupku nesporno proizilazi da je sporno zemljište bilo u posjedu ranijeg vlasnika-apelantičinog oca, koje je nacionalizirano po članu 34. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i dijelom privedeno namjeni izgradnje dječijeg obdaništa i sportskog centra u Velikoj Kladuši. Dalje je ukazao da apelantica tvrdi da njen otac nije dobio naknadu za to zemljište, pa potražuje naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta u vrijeme podnošenja prijedloga. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, iz provedenih dokaza se vidi da je prednica protivpredlagateljice svojim odlukama kao i sporazumom sa apelantičinim prednikom uredila oblast određivanja naknade za nekretnine koje su izuzete. Istaknuo je da u postupku nije dokazivana i isplata tih naknada, ali je protivpredlagateljica isticala prigovor neblagovremenog podnošenja prijedloga za određivanje naknade, koji je drugostepeni sud ocijenio osnovanim.
6. Vrhovni sud je ukazao da je apelantica u postupku dokazala da su sporne nekretnine njenom predniku izuzete kao nacionalizovano neizgrađeno građevinsko zemljište, kao i da je određena naknada za to zemljište. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda, neovisno od apelantičine tvrdnje da njenom predniku nije isplaćena naknada, sama činjenica da je apelantica prijedlog podnijela 2016. godine potvrđuje ispravan stav drugostepenog suda da je sa tim prijedlogom zakasnila. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je članom 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja apelantičnog prijedloga, dato pravo ranijem vlasniku da podnese zahtjev za određivanje naknade u smislu stava 1. tog člana (u slučaju kada je eksproprijacija izvršena na osnovu ranijih propisa, ako nikada nije isplaćena), ali taj zahtjev je mogao biti podnijet samo u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu tog Zakona. Kako je navedeni Zakon o eksproprijaciji stupio na snagu 2007. godine a apelantica svoj prijedlog-zahtjev podnijela 2016. godine, Vrhovni sud je zaključio da proizilazi da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je žalba protivpredlagateljice usvojena, prvostepeno rješenje ukinuto i prijedlog odbačen jer nije u roku podnijet. Vrhovni sud je ukazao da kada je zemljište izuzeto i nacionalizovano po Zakonu o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, a naknada za to zemljište ranijem vlasniku utvrđena u postupku provedenom po Uredbi o postupku za sprovođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, zahtjev za određivanje naknade za izuzeto zemljište po ranijim propisima primjenom Zakona o eksproprijaciji (što apelantica traži) bio je moguć samo u prelaznom periodu tj. jednu godinu od stupanja na snagu Zakona o eksproprijaciji iz 2007. godine. Stoga ne ulazeći u osnovanost samog zahtjeva, zaključio je da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u drugostepenoj odluci kada je prijedlog (zahtjev) odbačen kao neblagovremen. Vrhovni sud je također ocijenio neosnovanim revizijske navode kojim se traži primjena stava o nezastarijevanju potraživanja naknada kada je izvršena tzv. „faktička“ eksproprijacija, jer se u konkretnom slučaju ne radi o istim činjeničnom stanju, a ni pravnom osnovu. Dalje je obrazložio da je od apelantičinog prednika izuzeto zemljište u skladu sa tada važećim zakonima, o čemu su nadležni organi donijeli rješenja i sa njim čak zaključili sporazum o naknadi za izuzeto zemljište. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da se ne radi o zauzimanju zemljišta bez zakonom provedenog postupka izuzimanja, niti se radi o postupku eksproprijacije zemljišta, već o izuzimanju zbog nacionalizacije, a samo određivanje naknade se vršilo prema tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprisano građevinsko zemljište.
7. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Također ukazuje da kako nije pravosnažno ili sporazumno određena visina naknade za izuzeto građevinsko zemljište, nije mogao početi teći rok za podnošenja zahtjeva za utvrđivanje naknade a istovremeno nije mogla stupiti zastarjelost u skladu sa stavom Ustavnog suda u Odluci broj AP-1499/17, tačka 34.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbacio apelantičin prijedlog za određivanje naknade za eksproprisane nekretnine, jer je apelantica navedeni prijedlog podnijela 2016. godine, odnosno nakon proteka roka propisanog članom 70. stav 3. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 70/07, 36/10, 25/12, 8/15 i 34/16). Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-2529/20 od 14. oktobra 2020. godine i AP-6871/18 od 17. jula 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud da u konkretnom slučaju nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu i da se stoga apelacija ne može razmatrati.
11. U pogledu apelantičinog ukazivanja na stav Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-1499/17, tačka 34, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj Odluci odbio apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine protiv odluka redovnih sudova kojim je utvrđena novčana naknada za eksproprirane nekretnine predlagača i obavezan apelant (protivnik predlagača) da je isplati predlagaču, u situaciji kada naknada za eksproprirane nekretnine nije određena pred nadležnim organom uprave. U pogledu spornog pitanja zastare u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Ustavni sud je u tački 34. navedene Odluke ukazao:“ I Vrhovni sud je konstatirao da, vezano za zastaru postupka, samo u slučaju da je pravična novčana naknada za eksproprirane nekretnine već određena u sporazumu stranaka sačinjenom pred općinskim organom uprave, zastarjelost potraživanja takve naknade počinje teći prvog dana poslije dana kada je takva naknada utvrđena poravnanjem ili odlukom suda. U situaciji u kojoj naknada za eksproprirane nekretnine nije nikako određena, korisnik eksproprijacije ne može s uspjehom istaći prigovor zastare povodom zahtjeva predlagačice za određivanje naknade jer podnošenje takvog zahtjeva od strane ranijeg vlasnika nije vezano ni za kakav rok da bi mogla da teče zastarjelost po odredbama ZOO.“ (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1499/17 od 13. februara 2019. godine, tačka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dovodeći činjenice navedenog predmeta u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da je od apelantičinog prednika izuzeto zemljište u skladu sa tada važećim zakonima, o čemu su nadležni organi donijeli rješenja i sa njim čak zaključili sporazum o naknadi za izuzeto zemljište, te da se radi o izuzimanju zbog nacionalizacije, a samo određivanje naknade se vršilo prema tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprisano građevinsko zemljište. Kako se dakle ne radi o istovjetnom činjeničnom stanju, te imajući u vidu citiranu praksu Ustavnog suda o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da navedeni stav iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP- 1499/17 od 13. februara 2019. godine ne može dovesti do drugačije odluke u ovom predmetu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić