Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-662/20 (B. Z.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ostavinski postupak
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-662/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 662/20, rješavajući apelaciju Bajazita Zrne, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Bajazita Zrne podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 016030 19 Gž 3 od 17. prosinca 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 016030 19 P 4 od 2. srpnja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bajazit Zrno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Mladen Marinčić, odvjetnik iz Livna, podnio je 18. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 016030 19 Gž 3 od 17. prosinca 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 016030 19 P 4 od 2. srpnja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, tuženih Junuza Kovačevića, Medine Kovačevića, Esada Ramića (zakonski nasljednici umrle Ešefe Kovačević rođene Zrno, u daljnjem tekstu: zakonski nasljednici prvobitno označene tužene Ešefe Kovačević) i Seadete Žic (u daljnjem tekstu: četvrtotužena) zatraženo je 23. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 5. srpnja 2021. godine, Kantonalni sud i četvrtotužena su odgovore na apelaciju dostavili 8. srpnja 2021. godine, dok zakonski nasljednici Ešefe Kovačević nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant, te Idriz Zrno i Irina Fonda, rođ. Zrno (u daljnjem tekstu: apelant i ostali tužitelji), podnijeli su tužbu Općinskom sudu 4. ožujka 2011. godine protiv tuženih, tj. kćerki umrle Ize Zrno (u daljnjem tekstu: ostaviteljica), i to prvobitno označene tužene Ešefe Kovačević, rođ. Zrno (a nakon njezine smrti protiv njezinih zakonskih nasljednika Junuza Kovačevića, Medine Kovačevića, Esada Ramića kao unuka umrle Ize Zrno), i četvrtotužene, radi utvrđenja i uknjižbe prava na nasljeđe iza ostaviteljice, ispravke rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda O-39/92 i ispravke uknjižbe u zemljišnoj knjizi. U tužbi su naveli da je prilikom donošenja rješenja o nasljeđivanju došlo do omaške i propusta s obzirom na to da je ostaviteljica imala troje djece, i to dvije kćerke, tj. tužene Ešefu i Seadetu, i sina Izeta koji je ranije umro, ali da su kao zakonski nasljednici iza njega ostali apelant i ostali tužitelji, unuci i zakonski nasljednici umrle ostaviteljice. Smatraju da se imovina ostaviteljice trebala rasporediti na tri jednaka dijela, zbog čega apelant i ostali tužitelji traže ispravku navedenog rješenja tako da se i oni proglase zakonskim nasljednicima iza umrle ostaviteljice, njihove nane Ize Zrno.

6. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 016030 19 P 4 od 2. srpnja 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da su na jednake dijelove zakonski nasljednici ostaviteljice, pa da se dosljedno tome izvrši izmjena Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Livnu broj O.39/92. od 30. lipnja 1993. godine tako da se iza ostaviteljice, koja je umrla 5. veljače 1992. godine, kao nasljednici njezine imovine locirane na području k.o. Guber, pobliže označene izrekom presude, i „upisane sa ¼ dijela tužena svaka sa po 1/3 dijela, a tužitelji svaki sa po 1/12 dijela, umjesto do sada kako je pogrešno utvrđeno, tužene svaka sa po ½ dijela, te da se sukladno tome izvrši ispravka uknjižbe u zemljišniku“.

7. U obrazloženju presude je navedeno da tužitelji smatraju da im pripada pravo nasljedstva na jednake dijelove i traže da se izvrši izmjena rješenja o nasljeđivanju na način da se i oni utvrđuju nasljednicima imovine koja je predmet ostavine, te da se shodno tome izvrši promjena upisa na način kako je to traženo tužbenim zahtjevom. Ukazano je da je pravomoćnim Rješenjem o nasljeđivanju broj O-39/92 od 30. lipnja 1993. godine zaostavština ostaviteljice, umrle 5. veljače 1992. godine bez oporuke, a koja se sastoji od nekretnina preciznije označenih u rješenju, uručena nasljednicima, tj. njezinim kćerkama Ešefi Kovačević i Seadeti Žic sa po ½ dijela, te da u ostavinskom postupku apelant i ostali tužitelji, djeca ostaviteljičinog sina, nisu učestvovali. U svezi s tim je istaknuto da tuženi „ne osporavaju da su tužitelji nasljednici pok. Ize Zrno jer su oni djeca njihovog umrlog brata Izeta Zrne, jer nasljeđuju dio ostavine koji bi pripadao njihovom ocu da je živ u trenutku provođenja ostavine iza pok. nane Ize Zrno, dok je u tijeku postupka tužena Seadeta Žic istaknula prigovor zastare prava na nasljeđivanje“.

8. Općinski sud naveo da je prigovor zastare utemeljen. U svezi s tim je ukazao na sadržaj članka142. tadašnjeg Zakona o nasljeđivanju prema kojem pravo nasljednika na predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca zostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostavitelja, te da ovo pravo zastarijeva prema nesavjesnom držaocu za dvadeset godina. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je ostaviteljica umrla 5. veljače 1992. godine, da je Rješenjem o nasljeđivanju broj O-39/92 od 30. lipnja 1993. godine ostavština umrle dodijeljena zakonskim nasljednicama – kćerkama Ešefi Kovačević i četvrtotuženoj, sa po ½ dijela. Općinski sud je dalje utvrdio da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja neutemeljen zato što je ostaviteljica „umrla 1992. godine, za koju činjenicu su znali tužitelji, a znali su i 1998. godine kada su podnijeli prijedlog za ponavljanje ostavinskog postupka, a ovaj parnični postupak pokrenuli su po proteku i jednogodišnjeg roka od saznanja za smrt ostaviteljice i desetogodišnjeg roka od same smrti ostaviteljice 1992. godine, dakle protekom i subjektivnih i objektivnih rokova za podnošenje ove tužbe“. Ukazano je da nije sporno da su apelant i ostali tužitelji u ostavinskom postupku O- 39/92 podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka, te da je taj sud 25. travnja 2019. godine donio rješenje broj 68 0 O 046728 18 O kojim su apelant i ostali tužitelji upućeni da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku. Međutim, ukazano je da tužitelji „nisu podnijeli tužbu, odnosno sudu nisu dokazali da su je podnijeli“. U svezi s tim Općinski sud je naveo: „Ukoliko tužitelji podnesu tužbu na koju su upućeni u postupku broj 68 0 O 046728 18 O u kojem će se ponovno utvrđivati nasljednici iza pokojne Ize Zrno, na temelju iste presude će se moći zatražiti i eventualna promjena upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama koje su bile u vlasništvu ostaviteljice, odnosno Ize Zrno, zbog kojih razloga je vođenje ovog postupka postalo bespredmetno, odnosno bez pravnog interesa.“ Općinski sud je također odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na ostale tužene koji nisu dali odgovor na tužbu zbog toga što se oni nalaze u odnosu materijalnog suparničarstva prema odredbi članka 362. stavak 1. točka 1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno jer njihova prava i obveze proizlaze iz iste činjenične i pravne osnove. O troškovima postupka Općinski sud je odlučio na temelju odredbi čl. 383. i 386. stavak l. citiranog zakona.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 16030 19 Gž 3 od 17. prosinca 2019. godine žalba apelanta i ostalih je odbijena i presuda prvostupanjskog suda potvrđena.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant i ostali osporavaju presudu prvostupanjskog suda iz svih žalbenih razloga prema odredbi članka 208. ZPP. Sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, te istaknuo da ga u potpunosti prihvaća. U svezi s tim je ukazano da iz činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostupanjskim sudom proizlazi da su apelant i ostali tužitelji 4. ožujka 2011. godine podnijeli predmetnu tužbu protiv tuženih, prvobitno označenih kao Ešefa Kovačević, rođ. Zrno (a nakon njezine smrti protiv njezinih zakonskih nasljednika i unuka ostaviteljice), i četvrtotužena, radi utvrđenja prava na nasljeđe iza ostaviteljice, te je tražena ispravka rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda O-39/92, kao i ispravka uknjižbe u zemljišnoj knjizi. Uvidom u CMS sistem predmeta BiH za predmete koji se vode kod suda, a tiču se gore navedenih parničnih stranaka, i to predmet broj 68 0 P 016737 11 P, utvrđeno je da je četvrtotužena podnijela tužbu protiv apelanta radi predaje u posjed i nesmetano korištenje nekretnine upisane u zemljišne knjige kao u obrazloženju presude Kantonalnog suda, da se apelant iseli iz obiteljske stambene kuće uz snošenje troškova postupka, a koji zahtjev je prvostupanjski sud odbio u cijelosti. Nakon toga, Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 P 016737 14 Gž od 1. prosinca 2014. godine, odlučujući o žalbi četvrtotužene, prvostupanjsku presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Konačno je prvostupanjski sud svojim Rješenjem 68 0 P 016737 16 P 4 od 12. kolovoza 2016. godine predmetni postupak prekinuo do pravomoćnog okončanja spora u konkretnom predmetu, koje rješenje je po žalbi ove tužene potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda. Dalje je ukazano da apelant i ostali tužitelji po uređenom tužbenom zahtjevu od 17. lipnja 2019. godine „umjesto ispravke rješenja u petitu tužbenog zahtjeva traže izmjenu rješenja o nasljeđivanju“.

11. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je prvostupanjski sud pravilno izveo činjenično-pravni zaključak da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih neutemeljen, navodeći da je njihovo pravo glede traženja zaostavštine ostaviteljice zastarjelo primjenom odredbe iz članka 142. stavak 1. ZON-a („Službeni list SRBiH“ br.7/80 i 15/80), a koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe iz članka 269. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 80/2014). U svezi s tim je naveo da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao dovoljne razloge koje prihvaća i Kantonalni sud. Dalje je Kantonalni sud obrazložio da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanta i ostalih tužitelja, da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno jer ostavinski spis O.39/92 Općinskog suda nije pripojen ovom spisu, „ali jeste, što proizlazi iz fotokopiranog dijela navedenog spisa“ koji sadrži smrtovnicu ostaviteljica, nasljedničke izjave, rješenje o nasljeđivanju s dostavnicama, prijedlog za ponavljanje postupka apelanta i ostalih koji je sud primio 8. rujna 1998. godine, poziv za stranke, dostavnice i podatke o imovini ostaviteljice. Kantonalni sud je dalje naveo da su sve odlučne činjenice relevantne za donošenje zakonite odluke pravilno utvrđene i da je na njih prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo. U svezi s tim je obrazloženo: „U tom pogledu žalbeni navod tužitelja da tužitelji nisu tražili predaju u posjed nego pravo na nasljedstvo koje je, prema mišljenju tužitelja, nezastarivo je samo zamjena teze i pogrešno rezoniranje tužitelja jer upravo i zakonska odredba iz članka 142. gore citiranog ZON-a, a u tom pogledu identična zakonska odredba Zakona o nasljeđivanju koji je sada na snazi (članak 171.) regulira tu situaciju zastarjelosti prava na predaju zaostavštine.“ Također smatra da su neutemeljeni i ostali žalbeni navodi, te da je „prvostupanjski sud pravilno našao da su tužitelji podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka 8. 9. 1998. godine, pa da su prekludirani u svom pravu, tj. zbog proteka subjektivnog roka od jedne godine od saznanja i 10 godina isteka roka, tj. do 8. 9. 2008. godine kada su tužitelji morali podnijeti tužbu najkasnije radi zaštite svog prava na nasljeđe, a kako nisu, nego tek 4. 3. 2011. godine, to su prekludirani u svom pravu“. Stoga je zaključeno da je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Ukazano je da će, imajući u vidu da je apelant podnio zahtjev za izdavanje privremene mjere, o kojoj prvostupanjski sud nije odlučio presudom koja je predmet žalbenog postupka, prvostupanjski sud nakon prijema spisa zakazati ročište i okončati postupak povodom privremene mjere. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe članka 226. ZPP odlučio kao u izreci odluke. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

13. U svezi s tim navodi da su sudovi u okolnostima predmetnog slučaja na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu članka 142. ZON-a, kada su prihvatili prigovor zastare jer smatra da se ova odredba zakona odnosi na zahtjev za predaju u posjed zaostavštine. Ovo zato što apelant u okolnostima predmetnog slučaja ne traži ostvarivanje prava na zaostavštinu, već ostvarivanje prava na nasljedstvo, koje je, kako navodi, nezastarivo.

b) Odgovori na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra neutemeljenim i predlaže da se apelacija odbije.

15. Općinski sud apelantove navode također smatra neutemeljenim i predlaže da se apelacije odbije.

16. U odgovoru na apelaciju četvrtotužena je navela da su apelant i ostali nesporno znali kada je ostaviteljica umrla jer su bili na njezinoj sahrani, ali da nisu htjeli sudjelovati u ostavinskom postupku. Desetak dana nakon sahrane, kako ističe, apelant je nasilno provalio u „obiteljsku kuću u M. Guberu“, koja je tada bila u suvlasništvu, koju od tada pa do današnjeg dana koristi kao svoju imovinu. Zbog takvog apelantovog nezakonitog ponašanja, smatra da joj korištenjem navedene kuće u kojoj je rođena apelant uzrokuje nemjerljive duševne boli. Stoga smatra da su joj takvim apelantovim ponašanjem povrijeđena prava na koja se on žali u apelaciji, pa predlaže da se ona odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br.7/80 i 15/80 – ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zastarjelost prava na zahtjev za predaju zaostavštine Član 142.

Pravo nasljednika na zahtjev za predaju zaostavštine zastarijeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za držaoca stvari zaostavštine, a najdalje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za testamentalnog nasljednika od proglašenja testamenta.

Prema nesavjesnom držaocu ovo pravo zastarijeva za dvadeset godina.

18. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 80/14, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH ) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 80/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Zastara prava na zahtjev za predaju ostavine Članak 171.

(1) Pravo nasljednika na zahtjev za predaju ostavine zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika stvari ostavine, a najdulje za deset godina računajući za zakonskog nasljednika i nasljednika po ugovoru o nasljeđivanju od ostaviteljeve smrti, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke.

(2) Prema nesavjesnom posjedniku ovo pravo zastarijeva za 20 godina.

Članak 269. stavak (1) (1) Prava stranaka u svezi s nasljeđivanjem cijenit će se po zakonu koji se primjenjivao u trenutku otvaranja nasljedstva.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 016030 19 Gž 3 od 17. prosinca 2019. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 27. prosinca 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. veljače 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza, a u konkretnom slučaju to je spor u svezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva apelanta i ostalih tužitelja glede utvrđivanja prava na nasljeđe i uknjižbe od strane redovnih sudova, pa je članak 6. Europske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi ZON-a. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim presudama tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja radi utvrđivanja prava na nasljeđe, odnosno izmjene rješenja o nasljeđivanju odbili zbog zastare primjenom odredbe članka 142. stavak 1. ZON-a.

28. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

29. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacijske navode, ispitati je li tijekom ostavinskog postupka pred redovnim sudovima koji su rezultirali osporenim odlukama došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

30. U svezi s apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća na praksu iz Odluke o dopustivosti broj AP 3250/16 od 6. studenog 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantova apelacija odbačena kao očigledno (prima facie) neutemeljena. U navedenom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju podnesenu protiv odluka redovnih sudova donesenih u parničnom postupku kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da mu kao zakonskom nasljedniku ostavitelja pripada pravo na nasljeđe na preciziranim nekretninama, te da mu pripada pravo na uknjižbu. Iz navedene odluke proizlazi da je, imajući u vidu da je apelacija odbačena kao prima facie neutemeljena, zapravo afirmirano stajalište redovnog suda da apelant ima pravo u parnici zahtijevati svoje pravo na zaostavštinu ostavitelja koje nije određeno posebnim rokovima, ali koje u smislu članka 142. ZN u svezi sa člankom 162. istog zakona može zastarjeti. U točki 14. citirane odluke Ustavni sud je također podsjetio „da je pravno pitanje zastarjelosti prava na nasljedstvo rješavao u predmetu broj AP 69/09 u kojem je usvojena apelacija i utvrđeno kršenje prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 69/09 od 23. veljače 2012. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je analizirao osporeno rješenje doneseno u vanparničnom (ostavinskom) postupku iza ostaviteljice kojim je, osim proglašenja zakonskih nasljednika i utvrđenja zaostavštine, u ostavinskom postupku utvrđeno da je pretendent na nasljeđe (apelant) izgubio pravo nasljeđa uslijed zastarjelosti“.

31. Ustavni sud je potom u citiranoj Odluci broj AP 3250/16 (u točki 15.) naveo da zapaža da je Okružni sud u tom predmetu „[...] potvrđujući pravilnost prvostupanjske presude u odnosu na prigovor zastare potraživanja u smislu članka 142. ZN ponovio zaključke iz obrazloženja te presude, iz kojih proizlazi da je apelant kao zakonski nasljednik ostavitelja protekom 17 godina od pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju iza ostavitelja (26. lipnja 1996. godine), dakle kao savjestan, i protekom roka od 21 godinu kao nesavjestan posjednik (od smrti ostavitelja 1992. godine do proglašenja apelanta zakonskim nasljednikom 2013. godine) izgubio pravo da u sudskom parničnom postupku ostvaruje svoje pravo na nasljeđe, odnosno da je njegovo potraživanje u okolnostima konkretnog slučaja zastarjelo. Ustavni sud smatra da je Okružni sud, nasuprot apelantovom shvaćanju, dao jasno obrazloženje glede primjene odredbe članka 162. ZN prema kojoj pravo nasljednika da zahtijeva zaostavštinu ne zastarijeva (stavak 1.), ali se tim ne dira u pravila o održaju, stjecanju od nevlasnika i zastarjelosti potraživanja (stavak 2.), iz čega proizlazi pravo (aktivna legitimacija) da se u sudskom postupku zahtijeva ostvarenje navedenog prava, ali da na njegovo ostvarenje utječu okolnosti iz stavka 2. navedene odredbe. […] U tom kontekstu, Ustavni smatra da praksa iz predmeta broj AP 69/09, u kojem je predmet analize Ustavnog suda bilo rješenje iz vanparničnog (ostavinskog) postupka kojim je pretendentu (apelantu) na nasljeđe uskraćeno to pravo uslijed zastarjelosti i istovremeno to isto pravo (istim rješenjem) priznato ostalim nasljednicima, nije primjenjiva na konkretan slučaj jer u osporenoj odluci nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost kod primjene procesnog i materijalnog prava“.

32. Dovodeći naprijed navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud podsjeća da su apelant i ostali tužitelji u konkretnom slučaju pokrenuli parnični postupak radi ostvarivanja prava na nasljedstvo, u kojem je presudom Općinskog suda odbijen njihov tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Naime, Općinski sud je usvojio prigovor zastare prava na nasljeđivanje koji je istaknula četvrtotužena. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja neutemeljen zato što je ostaviteljica „umrla 1992. godine, za koju činjenicu su znali tužitelji, a znali su i 1998. godine kada su podnijeli prijedlog za ponavljanje ostavinskog postupka, a ovaj parnični postupak pokrenuli po proteku i jednogodišnjeg roka od saznanja za smrt ostaviteljice i desetogodišnjeg roka od same smrti ostaviteljice 1992. godine, dakle protekom i subjektivnih i objektivnih rokova za podnošenje ove tužbe“. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, raspravljajući o žalbi apelanta i ostalih tužitelja, žalbe odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je presudom Kantonalnog suda, kao konačnom u predmetnom postupku, Kantonalni sud, imajući u vidu specifične okolnosti predmetnog slučaja, zaključio da je „prvostupanjski sud pravilno našao da su tužitelji podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka 8. 9. 1998. godine, pa da su prekludirani u svom pravu, tj. zbog proteka subjektivnog roka od jedne godine od saznanja i 10 godina isteka roka, tj. do 8. 9. 2008. godine kada su tužitelji morali podnijeti tužbu najkasnije radi zaštite svog prava na nasljeđe, a kako nisu, nego tek 4. 3. 2011. godine, to su prekludirani u svom pravu“. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da i ovaj predmet pokreće pitanje zastare prava na nasljedstvo u smislu odredbe članka 142. ZON-a.

33. Imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužba u predmetnom parničnom postupku, prema obrazloženju redovnih sudova, podnesena 4. ožujka 2011. godine, a da je ostaviteljica umrla 5. veljače 1992. godine, te da su tužene Rješenjem o nasljeđivanju broj O-39/92 od 30. lipnja 1993. godine proglašene nasljednicima iza ostaviteljice, Ustavni sud u danom obrazloženju, imajući u vidu relevantnu odredbu ZON-a na kojoj su utemeljene osporene odluke, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se konkretni predmet u bitnom razlikuje od predmeta broj AP 69/09 u kojem je predmet analize Ustavnog suda bilo rješenje iz vanparničnog (ostavinskog) postupka kojim je pretendentu (apelantu) na nasljeđe uskraćeno to pravo uslijed zastarjelosti i istovremeno to isto pravo (istim rješenjem) priznato ostalim nasljednicima. Stoga, nema uvjeta da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da je prvostupanjski sud utvrdio da je povodom apelantovog prijedloga za ponavljanje ostavinskog postupka O-39/92 taj sud 25. travnja 2019. godine donio rješenje broj 68 0 O 046728 18 O kojim su apelant i ostali tužitelji upućeni da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, ali da apelant i ostali tužitelji „nisu podnijeli tužbu, odnosno sudu nisu dokazali da su je podnijeli“.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redovni sudovi, prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neutemeljeno ukazivao.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-662/20 (B. Z.) | Sudska praksa | Aktio