Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2292/20 (I. B.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2292/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2292/20, rješavajući apelaciju Irnesa Bajrića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Irnesa Bajrića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004876 20 Kž 11 od 5. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004876 19 K 2 od 11.
novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Irnes Bajrić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 6. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004876 20 Kž 11 od 5. maja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004876 19 K 2 od 11. novembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Okružni sud je donio Presudu broj 13 0 K 004876 19 K2 od 11. novembra 2019. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je neutvrđenog dana u periodu od 30. jula do 2. avgusta 2017. godine zajedno sa E. T. i A. H., na način detaljno opisan u presudi, izvršio obljubu sa djetetom mlađim od 15 godina, a djelo je izvršeno od više lica, čime je učinio krivično djelo obljube sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina.
5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo podiglo optužnicu koja je potvrđena, da je kasnije iz optužnice izostavljeno lice M. M., navedeni su dokazi optužbe i dokazi odbrane, završna riječ Tužilaštva, kao i odbrane koja je negirala navode iz optužnice i isticala da se u apelantovim radnjama nisu stekla zakonska obilježja krivičnog djela (ukazujući na izjavu oštećene, da apelant nije komunicirao s oštećenom, da biće krivičnog djela uključuje i vrijeme izvršenja, a optužnica navodi „neutvrđenog dana“, da apelant nije znao koliko oštećena ima godina).
6. Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza, koje je cijenio shodno odredbi člana 295 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), utvrdio van svake razumne sumnje da je apelant počinio krivično djelo iz člana 172 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Okružni sud je ukazao da se iz izjave oštećene, date na glavnom pretresu, sa sigurnošću može reći da je bila na vašaru, da je prije predmetnog događaja upoznala apelanta, da je s njim komunicirala preko društvene mreže Facebook, te da je s apelantom imala polni odnos na način kako je to opisano u dispozitivu presude. Dalje je navedena izjava oca oštećene, direktora škole (kojem je predočen i zapisnik iz policijske stanice, koji je uvršten u spis), svjedoka S. Ž. i D. Ž., koji su imali posredna saznanja o događaju koja su dobili od oštećene. Na stranici 6 presude Okružni sud je naveo svjedočenje A. H., voditelja luna-parka, koji je iznio svoja saznanja, kojem je predočen i iskaz iz istrage, a čiji je sadržaj potvrdio na glavnom pretresu i on je uložen u spis. U nastavku je navedena izjava tetke oštećene, takođe svjedoka koji nisu imali neposredna saznanja, već saznanja od apelanta ili oštećene. Dalje, na stranici 7 presude navedena je izjava stručnog svjedoka, specijaliste ginekologa akušera, koja je pregledala oštećenu, za koju je procijenila (kada je dovedena na pregled) da ima oko 13 godina i da nije izgledala starije. Okružni sud je ukazao na nalaz oštećene koji je uradila vještakinja, klinički psiholog po naredbi Tužilaštva, kojem je sud u cijelosti poklonio vjeru (stranica 8).
7. U nastavku presude Okružni sud je naveo izjave svjedoka s glavnog pretresa A. H. i E. T., koji su izjavili da su imali odnos s oštećenom kao i apelant, a izjave tih svjedoka, kako je naveo Okružni sud, u saglasnosti su s drugim izvedenim dokazima.
8. Okružni sud je naveo izjave apelantove sestre i D. H., koji nisu imali saznanja o tom događaju, ali koji su ukazali da je u romskim porodicama običaj da žene stupaju u brak i polne odnose u mlađim godinama i rađaju djecu. Dalje je navedena izjava svjedoka I. B. koji je naveo da je apelant došao kod njega u Belgiju 3. avgusta 2017. godine, da je običaj kod Roma da stupaju u brak u mlađim godinama, te nije imao neposredna saznanja o događaju. U nastavku je citirana izjava apelanta koji je saslušan u svojstvu svjedoka (stranica 10), izjava B. J. i
V. P., svjedoka odbrane, koji, kako je naveo Okružni sud, nisu pomogli rasvjetljavanju
činjenica u vezi s predmetnim događajem, te je jedino saznanje koje imaju izjava E. T. (rekao im da se apelant našao tu kao usputna greška i da su ga involvirali u slučaj znajući da nema nikakve veze s događajem zato što nije učestvovao u njemu), ali je iskaze ova dva svjedoka sud cijenio kao instruisane i usmjerene na izbjegavanje krivičnopravne odgovornosti.
9. Okružni sud je naveo (stranica 11) da je cijenio iskaz oštećene u korelaciji s nalazima vještaka psihologa i ginekologa, te da je oštećena u iskazu na glavnom pretresu dosljedna opisu načina na koji se događaj desio, pa i u dijelu tvrdnje s kojim je licima imala polne odnose. Okružni sud je naveo da je iskaz oštećene istinit, a potvrđuju ga i iskazi drugih svjedoka, što sud jasno i detaljno obrazlaže (str. 11 i 12).
10. Prihvativši iskaz oštećene i drugih svjedoka optužbe, kao i materijalne dokaze provedene na glavnom pretresu, Okružni sud je naveo da nije mogao da prihvati apelantovu odbranu u dijelu kojim navodi da nije znao koliko je oštećena imala godina, odnosno da je smatrao da ima više godina nego što je imala u vrijeme vršenja obljube, kao ni prigovor da Tužilaštvo nije dokazalo da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način, u vrijeme i u mjestu preciznije navedenim u dispozitivu ove presude, te da bi pravilnom primjenom principa in dubio pro reo trebalo osloboditi apelanta optužbe.
11. Kako je Okružni sud našao dokazanim da je apelant izvršio obljubu nad oštećenom, kako je to opisano u izreci presude, sud se bavio ocjenom da li je apelant znao koliko godina je imala oštećena u vrijeme tih radnji jer je to neophodno za opredjeljenje pravne kvalifikacije učinjenog djela i pitanja umišljaja optuženog u odnosu na djelo, kao i za ocjenu prigovora odbrane da je normalno da lica romske nacionalnosti ranije stupaju u seksualne odnose u pogledu postojanja stvarne i pravne zablude. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je prihvatio iskaz oštećene i posebno svjedoka J. A., te je zaključio da je apelant znao koliko je godina imala oštećena u vrijeme izvršenja djela, te da su svi radnici u luna-parku kao i apelant upozoreni na godine oštećene od svjedoka J. A.
12. Pokušaj odbrane da apelanta ekskulpira od krivične odgovornosti dokazima koje su provodili saslušanjem svjedoka na okolnosti da je uobičajeno da lica romske populacije ranije stupaju u seksualne odnose, vanbračne i bračne zajednice i da ranije rađaju djecu Okružni sud nije prihvatio zbog toga što je članom 10 KZRS propisano da krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za svakog ko (bez obzira kojoj populaciji pripadao, da li je to romska ili neka druga) na teritoriji Republike Srpske učini krivično djelo, pa je u skladu s navedenom odredbom Okružni sud imao primijeniti KZRS i u pogledu apelanta jer je djelo počinjeno na teritoriji Republike Srpske. Takođe, prigovor odbrane koji se odnosi na postojanje prethodnog dogovora između apelanta i drugih lica navedenih u optužnici Okružni sud je cijenio neosnovanim jer u takvim situacijama nema pisanog dogovora, ali se iz samog toka događaja i indicija može zaključiti da je apelant bio u dogovoru s navedenim licima. Činjenica da su sva trojica zajedno ušla (uveli oštećenu) u kamion, a svaki pojedinačno svojim djelovanjem ostvario biće osnovnog oblika ovog krivičnog djela, tako da njihovo zajedničko pojavljivanje i posmatranje drugog u izvršenju krivičnog djela, posmatrano kao cjelokupan događaj, ima ostvarene kvalifikatorne okolnosti predmetnog krivičnog djela, da je isto djelo počinjeno od više lica, cijeneći da je uloga i doprinos svakog od njih, uz ostale pobrojane okolnosti, jednaka u pogledu težine djela i nastalih posljedica, te naprijed cijenjenih okolnosti.
13. Dakle, ocjenom dokaza, uključujući i apelantov iskaz, Okružni sud je našao da je svojim radnjama, opisanim u izreci presude, apelant ostvario sva zakonska obilježja krivičnog djela iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS jer je izvršio obljubu sa djetetom mlađim od 15 godina, a to djelo je izvršilo više lica.
14. Okružni sud je cijenio i apelantov psihički odnos prema izvršenom krivičnom djelu i našao da je u konkretnom slučaju postupao s umišljajnim oblikom vinosti, i to s direktnim umišljajem jer je apelant svjestan da je oštećena maloljetna, da ima 13 godina i da je stariji od nje, pa je ipak preduzeo radnje koje sud detaljno opisuje, a sve s ciljem zadovoljenja polnog nagona, čime pokazuje i htijenje djela.
15. Okružni sud je cijenio i apelantov psihički odnos prema izvršenom krivičnom djelu i naveo da se u toku postupka nije pojavila nijedna okolnost koja bi dovela u sumnju apelantovu uračunljivost. Takođe, Okružni sud je dao razloge o izrečenoj krivičnoj sankciji.
16. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 004876 20 Kž od 5. maja 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba.
17. U obrazloženju presude je navedeno da je žalba prigovarala presudi da nisu dati valjani razlozi o apelantovoj radnji, koja je usmjerena prema oštećenoj u vremenu izvršenja krivičnog djela. Ove prigovore žalba zasniva na činjenici da je u izreci presude, donesene u odvojenom postupku protiv druga dva lica za isto krivično djelo, apelant naveden kao jedan od izvršilaca ovog djela u vremenu od 30. jula do 5. avgusta 2017. godine, dok se sada proglašava krivim da je djelo počinio u periodu od 30. jula do 2. avgusta 2017. godine, što je kontradiktorno i nerazumljivo. Vrhovni sud je cijenio da su ovi prigovori potpuno neosnovani jer se pobijana presuda u pogledu razumljivosti i datih razloga cijeni odvojeno, samostalno i nezavisno od presude donesene u drugom postupku protiv drugih lica, a ne apelanta. To što je u opisu radnje te presude utvrđen drugi period od onog u pobijanoj presudi u čijoj je izreci naveden i apelant koji tom presudom nije proglašen krivim može se samo cijeniti u okviru utvrđivanja odlučnih činjenica koje se tiču konkretnog učinioca krivičnog djela protiv koga se vodi krivični postupak po presudi koja se pobija žalbom. S druge strane, Vrhovni sud navodi da je nejasno zašto žalba smatra da predmet optužbe nije riješen kada se poziva na tu povredu procesnog zakona kao žalbeni osnov. Primjena načela in dubio pro reo, koja se vezuje za vrijeme izvršenja krivičnog djela, ovdje nije u domenu procesne povrede, već će biti ispitana u okviru „defekta činjeničnog osnova presude“. S obzirom na to da se nije pojavila sumnja u vezi s vremenom izvršenja krivičnog djela, to se ne može postaviti pitanje pravilnosti primjene ovog načela za razrješenje tog pitanja u apelantovu korist, kako to žalba pogrešno smatra.
18. Vrhovni sud dalje navodi da je pobijana presuda iskaze svjedoka B. J. i V. P. cijenila i o njihovoj vjerodostojnosti i procesnoj vrijednosti dala jasne i određene razloge, pa je suprotan navod žalbe netačan. Druga je stvar da li je žalba ovom ocjenom zadovoljna, što predstavlja činjenično pitanje, a ne „zanemarivanje“ iskaza svjedoka. To što je apelant bio u pritvoru, kako je naveo Vrhovni sud, ne znači da mu je samim tim onemogućeno da sam ili posredstvom branioca prikuplja dokaze u svoju odbranu. Žalba za takve tvrdnje ne nudi nijedan dokaz koji bi ih konkretizovao i učinio osnovanim, pa sve to ostaje samo u sferi paušalnih navoda. Zato se u ovim prigovorima, kako je zaključio Vrhovni sud, ne stiču osnovi za postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačke g), ž) i j) ZKP-a.
19. Dalje je Vrhovni sud ukazao da je žalba smatrala da je činjenični osnov pobijane presude proizvod pogrešno i nepotpuno utvrđenih odlučnih činjenica. Ove tvrdnje žalba zasniva na kritici utvrđenog vremena izvršenja krivičnog djela, apelantovom prisustvu na mjestu izvršenja i zabludi optuženog o starosti oštećene. Prema stavu Vrhovnog suda, ovi žalbeni prigovori lišeni su realne osnove u izvedenim dokazima i utvrđenim odlučnim činjenicama, od kojih zavisi i pravilna pravna ocjena krivičnog djela. Utvrđujući odlučne činjenice, prvostepeni sud je pravilno pošao od realnog životnog događaja i apelantove uloge u tom događaju, ne baveći se nepotrebnim okolnostima koje žalba smatra bitnim. Cijeneći iskaze svjedoka J. A., voditelja luna-parka, E. T. i A. H., koji su kritičnog dana imali polne odnose u kamionu s oštećenom, ali i ostalih svjedoka pojedinačno, u međusobnoj vezi i povezujući ih s apelantovom odbranom, prvostepeni sud je pouzdano utvrdio da je apelant radnju izvršenja krivičnog djela preduzeo u vrijeme iz izreke presude, imao polni odnos s oštećenom i da je znao da ona nije navršila 15 godina života. O njenom uzrastu i apelantovom saznanju o tome pouzdan osnov daje iskaz svjedoka J. A., koji je apelanta i ostale izvršioce upozorio da je ona dijete, objašnjavajući na osnovu čega je i sam zaključio da ona nema 15 godina. S druge strane, iskazi svjedoka E. T. i A. H. su tako uvjerljivi, jasni i određeni kada opisuju da je apelant ostvario polni odnos s oštećenom, da, zajedno s iskazom oštećene, ne ostavljaju mjesta sumnji u pravilnost ove činjenice koju sud time utvrđuje.
20. Vrhovni sud je naveo da je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio prvostepeni sud, te je pravilno apelantove radnje pravno ocijenio kao krivično djelo obljube sa djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS i za to krivično djelo ga proglasio krivim. Žalba pogrešno smatra da kroz opis prethodnog dogovora optuženih o seksualnom odnosu presuda konstruiše saizvršilaštvo koje po prirodi krivičnog djela nije moguće. Ovdje se opisom obljube od više lica samo utvrđuje kvalifikatorna okolnost, a ne i saizvršilaštvo u ovom krivičnom djelu, što je pobijana presuda u razlozima sasvim jasno i pravilno iznijela, pa se žalbeni prigovori upućeni povredi krivičnog zakona ukazuju kao neosnovani.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje „zbog nemogućnosti provođenja vještačenja odbrane, apelantu je sudio stvarno nenadležni sud, povrede prava na obrazloženje presude, zbog očigledno pogrešne primjene materijalnog prava i povrede principa in dubio pro reo.“ Povredu prava na odbranu apelant vidi u činjenici da je bio u pritvoru, zbog čega je njemu i njegovom braniocu bilo teško doći do dokaza koji bi apelantu išli u korist. Apelant navodi da je baš u vrijeme iz optužnice bio u inostranstvu, te je prikupljanje dokaza o tome bilo nemoguće, čime je došlo do povrede člana 14 ZKP-a. Apelant dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu presudu, te ukazuje na izreku pobijane presude i datum u njoj. Apelant navodi da je krivično djelo koje mu se stavlja na teret već imalo epilog u optužnici i presudi u kojoj su pravosnažno osuđeni E. T. i A. H., ali u periodu od 30. jula do 5. avgusta 2017. godine. Dakle, sudovi su prihvatili drugačije vrijeme izvršenja, i to od 30. jula do 2. avgusta 2017. godine, a što je, prema apelantovom mišljenju, neprihvatljivo sa stanovišta strogo formalnih odredbi ZKP-a, kao što je problem što se isti događaj (radnja izvršenja krivičnog djela) dogodila u drugom vremenu. U pogledu apelantove vinosti, prvostepena presuda se zasniva na navodnoj očiglednosti bez navođenja dokaza iz kojih bez sumnje ona navodno proizlazi. Dalje, apelant ukazuje da se ne zna kako su sudovi cijenili dokaze odbrane jer su zauzeli stav da dokazi odbrane nisu doveli u sumnju činjenice utvrđene dokazima optužbe, bez konkretnog obrazloženja. Takođe, apelant navodi da je njegova žalba odbijena bez odgovarajućeg obrazloženja, samo su potvrđeni zaključci prvostepenog suda. Apelant ukazuje na povredu principa in dubio pro reo, što opet obrazlaže kroz nepostojanje vremena izvršenja krivičnog djela (nije dokazano da je apelant bio na mjestu izvršenja), kao nijedne apelantove radnje iz činjeničnog identiteta optužnice i petita presude. Dalje, apelant ukazuje na standard „van razumne sumnje“ primijenjen u konkretnom predmetu (umjesto „van svake razumne sumnje“), da svaka sumnja mora ići u korist optuženog i drugo što navodi u apelaciji. Nadalje, apelant u apelaciji ukazuje da je presuda rezultat proizvoljno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene materijalnog prava, te ukazuje na te bitne činjenice (kako oštećena poznaje apelanta, kako je vidjela u mraku ko joj je prišao s leđa, ne pamti prezimena i imena, ukazuje na izjave svjedoka koji su rekli da su optuženi E. T. i A. H. njima rekli da su apelanta lažno teretili, nije dokazano da je apelant znao da je oštećena mlađa od 15 godina, te da je s njom komunicirao). Apelant navodi da niti jedan svjedok nije potvrdio navode iz optužbe da je apelant u kritično vrijeme bio na mjestu događaja. Apelant, takođe, postavlja pitanje šta je sa M. M., licem koje se takođe teretilo optužnicom. Dalje, apelant ukazuje na svoje lične i porodične prilike, da potiče iz romske porodice gdje su normalni seksualni odnosi prije 15 godina (sestra mu je rodila sa 12 godina), čime sugeriše da nije imao svijest o zabranjenosti ove radnje (nije mogao znati). Apelant navodi i da u pobijanoj presudi nije utvrđen kauzalitet saizvršilačkog doprinosa između optuženih, što dalje pojašnjava, odnosno da je presuda proizvod proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava jer je apelant osuđen da je krivično djelo počinio kao saizvršilac.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da nije bilo povreda zakonskih odredbi koje apelant navodi, kao ni odredbi Evropske konvencije.
23. Okružni sud je naveo da je iz sadržaja apelacije vidljivo da se u njoj, zapravo, ponavljaju argumenti koje je apelant već ranije iznosio tokom prvostepenog postupka, a kasnije i u žalbi, te su apelantovi prigovori bili predmet ocjene vijeća Okružnog suda prilikom donošenja prvostepene presude, a potom i u žalbenom postupku od Vrhovnog suda, tako da ne postoji proizvoljnost primjene zakona i odsustvo razloga kako se to apelacijom neosnovano ukazuje. Takođe, Okružni sud je naveo da su razlozi koje apelant iznosi mogli biti iznijeti u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, koji lijek apelant nije koristio.
24. Tužilaštvo je takođe navelo da smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava ukazujući da, iako je apelant bio u pritvoru, nije mu povrijeđeno pravo na odbranu. V.Relevantni propisi
25. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS, 15/21 i 89/21):
Prostorno važenje krivičnog zakonodavstva Član 10.
(1) Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za svakog ko na njenoj teritoriji učini krivično djelo.
(2) Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi i za svakog ko učini krivično djelo na domaćem brodu, bez obzira na to gdje se brod nalazio u vrijeme izvršenja djela.
(3) Krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi i za svakog ko izvrši krivično djelo u domaćem civilnom vazduhoplovu dok je u letu, bez obzira na to gdje se vazduhoplov nalazio u vrijeme izvršenja djela.
(4) Ako je u slučajevima iz st. 1, 2. i 3. ovog člana u stranoj državi pokrenut ili dovršen krivični postupak, gonjenje u Republici Srpskoj preduzeće se samo po odobrenju glavnog republičkog tužioca.
(5) Krivično gonjenje stranaca u slučajevima iz st. 1, 2. i 3. ovog člana može se, pod uslovima uzajamnosti, ustupiti stranoj državi.
KRIVIČNA DJELA SEKSUALNOG ZLOSTAVLJANJA I ISKORIŠTAVANJA DJETETA Obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina Član 172. st. (1) i (3) (1) Ko izvrši obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju sa djetetom mlađim od petnaest godina, kazniće se kaznom zatvora od dvije do deset godina.
(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno upotrebom sile ili prijetnje, ili iskorištavanjem duševne poremećenosti ili nemoćnog stanja djeteta, ili na naročito svirep ili ponižavajući način, ili od strane više lica, ili postoji velika nesrazmjera u zrelosti i uzrastu između učinioca i žrtve, ili je usljed djela nastupila teška tjelesna povreda, teško narušavanje zdravlja ili trudnoća lica prema kojem je djelo izvršeno, učinilac će se kazniti kaznom zatvorom najmanje osam godina.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 6. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
33. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54). Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog načina na koji je sud cijenio dokaze, da su sudovi propustili dati razloge, da osporena presuda ne sadrži razloge i obrazloženja o odlučnim činjenicama u vezi s krivičnim djelom, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile obezbijeđene garancije pravičnog postupka.
35. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34).
36. Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštovanja garancija ustanovljenih članom 6 st. 1, 2 i 3 Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava način na koji je sud cijenio dokaze koji su provedeni u toku postupka, naročito iskaze oštećene i svjedoka, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i shodno tome utvrdio činjenično stanje, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđeno pravo na odbranu (ali i zbog činjenice da nije mogao da pripremi odbranu jer se nalazio u pritvoru), načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo.
38. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je takođe naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).
40. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da je apelant sve prigovore koje je istakao u apelaciji prethodno isticao pred redovnim sudovima. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud dao prikaz iskaza svjedoka, te je jasno naveo zbog čega je i kojim svjedocima poklonio vjeru, a kojima nije, i šta je zaključio iz iskaza svjedoka. Takođe, Ustavni sud primjećuje da se na ovaj navod izjasnio Vrhovni sud koji je jasno naveo, a isto proizlazi i iz osporenih presuda da sud jest cijenio iskaze svjedoka B. J. i V. P., ali očito da apelantova odbrana nije zadovoljna načinom na koji je to urađeno (jer je prvostepeni sud našao da su njihovi iskazi iskonstruisani).
41. U odnosu na sve ostale apelantove navode, Ustavni sud primjećuje da su postupajući u skladu s odredbom člana 295 ZKP-a sudovi (najprije prvostepeni, pa zatim drugostepeni) sa jednakom pažnjom, kritički i savjesno analizirali sve iskaze svjedoka. Apelant ne dovodi u pitanje sam sadržaj izjava svjedoka, već daje ocjenu, različito od ocjene suda, te pokušava dokazati da nije izvršio krivično djelo na način kako je to navedeno u presudi. Suprotno navodima iz apelacije, iz obrazloženja osporenih presuda upravo proizlazi da je sud analizirao iskaze svjedoka, oštećene, kao i vještaka, ali i materijalne dokaze, te je našao dokazanim da je apelant počinio krivično djelo za koje se teretio na način opisan u optužnici. Dalje, redovni sud je na dvije instance odgovorio na apelantove navode da nije mogao znati da je oštećena lice mlađe od 15 godina, ukazujući na iskaz svjedoka A. J., kao što nije prihvatio pokušaj odbrane da ekskulpira apelanta zbog činjenice da je iz romske populacije (gdje se ranije stupa u bračnu i vanbračnu zajednicu, kao i polne odnose). Takođe, redovni sud je odgovorio na apelantove prigovore u vezi s vremenom izvršenja, na način kako je to navedeno u presudi protiv apelanta, te je ukazao na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant bio na mjestu izvršenja (iskaza oštećene, kao i iskazi svjedoka). Dalje, prvostepeni i drugostepeni sud su jasno naveli zašto se apelantu stavlja na teret kvalifikatorni oblik ovog krivičnog djela, odnosno naveli da postoji zajedničko učešće više lica u njegovom izvršenju, a ne saizvršilaštvo, kako to apelant pokušava prikazati.
42. Apelant je u toku redovnog postupka takođe navodio (a isto ponavlja u apelaciji) da nije mogao da priprema odbranu jer se nalazi u pritvoru. Kao što je naveo Vrhovni sud u drugostepenoj odluci (stranica 2 presude), a ovaj stav podržava i Ustavni sud, činjenica da se apelant nalazio u pritvoru ne znači da mu je onemogućeno pravo da pripremi odbranu. Ovo pogotovo kada ove navode apelant ničim dalje ne obrazlaže, osim činjenicom da je bio u pritvoru, a što samo po sebi ne pokreće pitanje prava na odbranu, odnosno (ne)mogućnost da apelant pripremi svoju odbranu.
43. Dalje, apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje „zbog nemogućnosti provođenja vještačenja odbrane, apelantu je sudio stvarno nenadležni sud […]“ ali ove navode ničim dalje ne obrazlaže u činjeničnom dijelu apelacije (osim pukog navođenja), te ih Ustavni sud neće detaljnije ispitivati.
44. U pogledu prigovora o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, te je van razumne sumnje (suprotno onom što apelant navodi u apelaciji) utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, dajući za takav stav jasno, argumentovano i cjelovito obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, kako u segmentu činjeničnog utvrđenja tako i u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, prema mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti načelo in dubio pro reo jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza, uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama, koje čine sve bitne elemente krivičnog djela za koje je utvrđena apelantova odgovornost i zbog čega je u konačnici osuđen.
45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelacije kojima je ukazano na uskraćivanje prava na odbranu, nedostatke u pogledu činjeničnog stanja u vezi s ocjenom dokaza i utvrđenih odlučnih činjenica, te kršenja presumpcije nevinosti i pravila in dubio pro reo. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak koji se protiv apelanta vodio, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
46. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te zaključuje da je apelacija neosnovana.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu relevantnih činjenica proisteklih iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pri čemu nije došlo do povrede apelantovog prava na odbranu, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu načela in dubio pro reo, uz jasne i argumentovane razloge koje su osporene presude dale.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić