Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1958/21 (S. I.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokaz
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1958/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-1958/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Sava Ivanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sava Ivanović protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 15 0 K 004096 19 Kž 2 od 23. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 15 0 K 004096 19 K od 26. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sava Ivanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Jovan Čokorilo odvjetnik iz Trebinja, podnio je 3. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 004096 19 Kž 2 od 23. ožujka 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Trebinju broj 15 0 K 004096 19 K od 26. svibnja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, apelant i drugooptuženi (P.P.) oglašeni su krivim da su na počinili kazneno djelo Razbojništvo iz članka 227. stavak 2. u svezi s člankom 37. i 56. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljem tekstu: KZ RS), te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po 3 (tri) godine u koje im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Naime, apelant i drugooptuženi su oglašeni krivim što su po prethodnom dogovoru, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, sačekali da migranti (oštećeni S.A.A.i S.A.R.) izađu iz trgovine, pa kada su izašli, ubrzo su ih sustigli vozilom i držeći pušku uperenu prema njima oštećene odvezli na drugu lokaciju, izvukli ih iz auta, udarajući ih rukama, nogama i metalnim predmetom po tijelu, nanijevši im lake tjelesne povrede, nakon čega su od oštećenih oduzeli i prisvojili novac u različitim apoenima, tri mobilna telefona, naočale i osobne dokumente, te i dalje prijeteći puškom ubacili ih u prtljažnik, odvezli na drugu lokaciju i izbacili iz auta, nakon čega su oštećeni pješke došli do Policijske stanice i prijavili događaj (kako je pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude).
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da svjedočenje oštećenih predstavljaju temeljnu osnovu za zaključak o krivnji optuženih. Prvostupanjski sud je naveo da iz razloga što se radilo o osobama koje su državljani Sirije i koji su napustili svoju zemlju i prešli međunarodnu granicu Bosne i Hercegovine, s ciljem da nastave put ka zemljama Zapadne Europe, sudac za prethodni postupak je na prijedlog tužitelja, a u skladu s odredbom čl. 231. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP RS), naredio da se izjave svjedoka oštećenih uzmu na posebnom saslušanju, kao sredstvo osiguranja dokaza, te je njihovo saslušanje obavljeno u prisustvu stranaka i branitelja, te tumača za francuski jezik, a u skladu s čl. 277. ZKP RS. Prvostupanjski sud je istakao da su izjave svjedoka-oštećenih, snimljene audio i video zapisom na posebnoj sjednici, a upotrijebljene su kao dokazni materijal tijekom suđenja, s obzirom da svjedoci -oštećeni u to vrijeme nisu bili dostupni sudu. U svezi s tim istakao je da je tužitelj dokazao nedostupnost svjedoka oštećenih usprkos svim naporima koje je uložio da se osigura njihovo prisustvo na glavnom pretresu, a što proizlazi iz akta Ministarstva sigurnosti BiH, Službe za poslove sa strancima (navedeni organ uvidom u informacijski sustavi ustanovio da oštećeni nisu evidentirani ni u jednom prihvatnom centru za migrante na teritoriji BiH). Nadalje, prvostupanjski sud je istakao da je poklonio vjeru iskazima svjedoka oštećenih, jer su na suglasan, logičan i dosljedan način opisali okolnosti pod kojim su bili izloženi postupcima optuženih, a njihova svjedočenja su detaljna i jasna, te konzistentna s prvobitnim iskazima koja su dali policijskim službenicima Policijske uprave. Pri tomu, naveo je da su potkrijepljeni nizom drugih dokaza, kako subjektivnog tako i objektivnog karaktera, koji navedenim iskazima daju karakter vjerodostojnosti. Naime, istakao je da su iskazi oštećenih značajnim dijelom potvrđeni sadržajem iskaza svjedoka V.M., N.M., I.E., G.K., A.M. i R.B., te nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke (koji je vještačio medicinske nalaze oštećenih). Naime, svjedokinja V.M. je radnica u trgovini koja je potvrdila prisustvo oštećenih u radnji kritičnog dana, kao i dio iskaza oštećenih u pogledu određenog vozila ispred trgovine, a svjedok N.M. se zatekao u trgovini i također je potvrdio njihovo prisustvo u trgovini. Svjedoci I.E. i G.K. su potvrdili da su oštećeni tražeći policijsku stanicu svratili na benzinsku stanicu, dok su svjedoci A.M. i R.B krim inspektori koji su potvrdili da su oštećeni kritične večeri prijavili da je nad njima izvršeno razbojništvo.
4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo su neutemeljeni navodi iz priziva koji su ukazivali da nisu bili ispunjeni uvjeti za čitanje iskaza oštećenih na glavnom pretresu iz razloga što sud nije poduzeo sve mjere za osiguranje njihovog prisustva, pa se i ne može smatrati da su oni nedostupni. U svezi s tim Vrhovni je suda istakao da iz spisa proizlazi da oštećeni nisu pronađeni na teritoriji BiH, da se radilo migrantima za koje se nije moglo utvrditi gdje se točno nalaze, a sama činjenica da su prilikom saslušanja naveli adresu u Francuskoj gdje žele otputovati ne znači da se oni tamo nalaze i da bi sud trebao da ih na toj adresi pozivati. Osim toga, Vrhovni je sud istakao da je obrani pružena mogućnost da ove svjedoke prilikom osiguranja dokaza ispita i time joj je dato pravo na obranu u punom opsegu. Sukladno tomu ispunjeni su svi uvjeti iz članka 288. stav 3. ZKP RS za čitanje njihovih iskaza. Nadalje, u odnosu na činjeničnu osnovu pobijane presude, koju prizivi također pobijaju, Vrhovni je sud istakao da su sve odlučne činjenice koje se odnose na identitet oštećenih, upotrijebljena sredstva prinude, dinamiku odvijanja samog događaja, količinu oduzetog novca i nanesene povrede pravilno i potpuno utvrđene. Dakle, istakao je da kvalitetnu činjeničnu podlogu pružaju iskazi saslušanih svjedoka, zapisnici o uviđaju i pretresu, nalaz vještaka i svi ostali dokazi koje je sud cijenio.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, između ostalog, ističe da se zapisnik o ispitivanju svjedoka iz istrage nije mogao koristiti ako je bilo moguće osigurati prisustvo oštećenih u sudnici. Pored toga, apelant ističe da se presuda zasniva na nezakonitim dokazima, kao i da je sud primjenom načela in dubio pro reo trebao osloboditi apelanta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe KZ RS i ZKP RS , u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, naime, ukazali na to da su ispunjeni svi uvjeti iz članka 288. stavak 3. ZKP RS za čitanje iskaza oštećenih, s obzirom da oštećeni nisu pronađeni na teritoriji BiH, da se radilo migrantima za koje se nije moglo utvrditi gdje se točno nalaze, pri čemu su za takav svoj zaključak dali detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost. Također, Ustavni sud primjećuje da su je Vrhovni sud istakao da je odbrani pružena mogućnost da ove svjedoke prilikom osiguranja dokaza ispita i time joj je dano pravo na obranu u punom opsegu. Nadalje, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da prava obrane apelanta nisu odgovarajuće poštivana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela pretpostavljene nevinosti. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić