Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/21 („Energoinvest“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Postupak priznavanja strane sudske odluke
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3381/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-3381/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Energoinvest“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Energoinvest“ d.d. Sarajevo protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 09 0 V 034854 21 Gž od 31. kolovoza 2021.
godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. „Energoinvest“ d.d. Sarajevo (u daljnjemu tekstu: apelant), podnio je 29. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 V 034854 21 Gž od 31. kolovoza 2021. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu pravnoga djelovanja osporene odluke, do donošenja odluke Ustavnoga suda o predmetnoj apelaciji.
2. Rješenjem Kantonalnoga suda u Sarajevu od 18. siječnja 2021. godine izvršeno je priznanje pravomoćne i ovršne Presude Privrednoga suda u Beogradu (u daljnjemu tekstu: Privredni sud) broj 28 P 3587/2007 od 26. siječnja 2018. godine (ispravljene rješenjem Privrednoga suda od 9. kolovoza 2018. godine), te je ta odluka izjednačena sa odlukom suda donesenom u Bosni i Hercegovini (u daljnjemu tekstu: BiH) i proizvodi pravno djelovanje u BiH. Nadalje, odbačen je prijedlog apelanta za određivanje mjere osiguranja na način da se predlagatelj („Jugobanka“ a.d. Beograd – u stečaju) obveže da na ime jamstva položi na depozitni račun suda određeni iznos, koji predstavlja glavni dug čije se namirenje traži na temelju presude Privrednoga suda.
3. Osporenim rješenjem Vrhovnoga suda od 31. kolovoza 2021. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjsko je rješenje potvrđeno.
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz stanja spisa proistječe da je apelant (kao protivnik predlagatelja) pravomoćnom presudom Privrednoga suda od 26. siječnja 2018. godine obvezan da predlagatelju isplati određeni iznos, sa ugovorenom deviznom kamatnom stopom, te je istom odlučeno i o prigovoru nenadležnosti suda u Republici Srbiji (u daljnjemu tekstu: RS) kao i prigovoru litis pendentiae, koji su odbijeni kao neutemeljeni. Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka o nadležnosti sudova u RS odlučivao i Vrhovni kasacioni sud Srbije, koji je našao da u konkretnome slučaju postoji ugovorena nadležnost sudova u Beogradu, jer je prorogaciona klauzula sadržana u ugovorima o kreditu, koji su bili predmetom spora. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud primjenjivao pravila iz čl. 86-100. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim stvarima, kao i da je sud imao u vidu odredbe Ugovora o pružanju pravne pomoći u građanskim i kaznenim stvarima od 23. veljače 2012. godine (zaključen između BiH i RS), kojim su države ugovornice preuzele obvezu priznavanja i izvršenja na svojoj teritoriji sudbenih odluka u građanskim i kaznenim stvarima, kao i u čl. 26. propisale uvjete za priznanje i izvršenje tih odluka. Vrhovni je sud istakao da prema pravilnoj ocjeni prvostupanjskoga suda, nije postojala isključiva nadležnost suda u BiH, obzirom da se predmet spora odnosi na ispunjenje ugovorne obveze, pa donošenjem osporene odluke nisu povrijeđene odredbe o nadležnosti suda, jer su se ugovorne strane sporazumjele da im u slučaju spora sudi sud u Beogradu. Vrhovni je sud istakao da je prijedlog apelanta za određivanje sudbene mjere osiguranja prvostupanjski sud pravilno odbacio kao nedopušten, jer nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 269. st. 1. i 2. Zakona o parničnome postupku, budući da apelant nema potraživanje koje može biti predmetom osiguranja, jer je zapravo on u predmetnome pravnome odnosu dužnik, a ne povjeritelj. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Glede navoda apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li su jamstva predviđena navedenim člankom uopće primjenjiva na predmetni slučaj. Ustavni sud ukazuje da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije jamči svatkome pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obveza. Sukladno navedenome, ovo pravo se ne može primijeniti na sve postupke u kojima je neka osoba stranka u postupku, već je primjenjivo na postupke koji se odnose na utvrđivanje građanskih prava i obveza te stranke. Stoga je u konkretnome slučaju zadatak Ustavnoga suda da odgovori na pitanje da li se osporenim rješenjem Vrhovnoga suda odlučivalo o građanskim pravima i obvezama apelanta. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporenim rješenjem Vrhovnog suda odlučivalo u postupku u kojemu je izvršeno priznanje strane sudbene odluke, tj. presude Privrednoga suda od 26. siječnja 2018. godine, i kojim je ta presuda izjednačena sa odlukom suda donesenom u BiH, te o prijedlogu apelanta za određivanje mjere osiguranja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se u predmetnome postupku, koji se odnosi na „priznanje strane sudbene odluke“, te prijedlogu za određivanje mjere osiguranja, nisu utvrđivala građanska prava i obveze apelanta na način koji zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije tj. nije se raspravljalo o meritumu predmeta (npr. o utemeljenosti potraživanja predlagatelja), već se samo raspravljalo o tomu da li su ispunjeni zakonski uvjeti za priznanje strane sudbene odluke (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-16/03 od 17. ožujka 2004. godine, odluke o dopustivosti br. AP-1965/15 od 10. studenoga 2016. godine, AP- 3779/16 od 19. travnja 2017. godine, AP-2892/17 od 11. studenoga 2017. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba), odnosno da li su ispunjeni zakonski uvjeti za određivanje mjere osiguranja. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku, u kojemu se dakle odlučivalo o priznavanju strane sudbene odluke i u kojemu je odbačen prijedlog apelanta za određivanje mjere osiguranja (jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti), nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Obzirom na odluku Ustavnoga suda u ovome predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić