Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1600/20 (AD Rudnik boksita „Srebrenica“ Srebrenica)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1600/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-1600/20, rješavajući apelaciju AD Rudnik boksita „Srebrenica“ Srebrenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD Rudnik boksita „Srebrenica“ Srebrenica podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027934 19 Rev od 23. januara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD Rudnik boksita „Srebrenica“ Srebrenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, vršilac dužnosti direktora Mladen Radić, podnio je 25. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 027934 19 Rev od 23. januara 2020. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 027934 18 P od 3. maja 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da mu po osnovu sticanja bez osnova isplati iznos od 747.230,60 KM uz zakonom utvrđenu zateznu kamatu, te da mu nadoknadi troškove postupka. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da nadoknadi tuženoj troškove postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.

3. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo dokaze koji su provedeni tokom postupka (određena materijalna dokumentacija, bliže navedena u obrazloženju presude, vještačenje po vještaku ekonomske struke, saslušanje svjedoka D. R.). S tim u vezi, da je Zapisnikom o kontroli od 15. septembra 2015. godine, tužena utvrdila apelantove propuste koji se ogledaju u izostanku fakturisanja i plaćanja PDV-a i predložila razrez dodatnih obaveza indirektnih poreza za period od 1. decembra 2013. godine do 31. jula 2015. godine u iznosu od 2.214.083,00 KM sa kamatama. Dalje, da su Rješenjem tužene broj: 04/5-2/IV-17-1-37-3-999/15 od 8. oktobra 2015. godine odbijene primjedbe koje je apelant izjavio na Zapisnik o kontroli, te da je istim rješenjem dodatno utvrđen razrez indirektnih poreza za apelanta u iznosu od 2.214.083,00 KM. Nadalje, da je Rješenjem tužene broj 04/5/IV-17 999-160-3/15 od 3. decembra 2015. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja od 8. oktobra 2015. godine. Takođe, da je Rješenjem tužene broj 01/4-2-UP/ll-536/15 od 10. marta 2016. godine odbijena apelantova žalba koju je podnio protiv rješenja od 3. decembra 2015. godine. Dakle, da je tužena, po pravomoćnom rješenju od 8. oktobra 2015. godine, zbog utvrđenih propusta, utvrdila apelantu dodatnu obavezu plaćanja indirektnih poreza u iznosu od 2.214.083,00 KM za konkretni vremenski period. Nadalje, s obzirom na to da apelant nije pravovremeno izvršio plaćanje obaveza utvrđenih rješenjem od 8. oktobra 2015. godine, tužena je nalogom od 26. novembra 2015. godine pokrenula postupak prinudne naplate (rješenjem o odgodi plaćanja od 4. februara 2016. godine tužena odobrila apelantu plaćanje preostalog duga u 24 jednake rate, s tim da je apelant platio 20 rata u ukupnom iznosu od 747.230,60 KM). Sud BiH je ukazao da je među parničnim strankama sporno da li je tužena po osnovu sticanja bez osnova dužna da isplati apelantu iznos od 747.230,60 KM. Sud BiH je naveo da je apelant u toku postupka tvrdio da je tužena pogrešno tumačila poslovnu-tehničku saradnju između njega i društva „Lein“ d.o.o. Banja Luka, ukazujući da u kontrolisanom periodu nije došlo do povezive razmjene dobara za usluge, već do razmjene dobara prema društvu „Alumina“ d.o.o. Zvornik, kao zajedničkom poslovnom poduhvatu. S druge strane, da je tužena tvrdila da je Ugovorom o poslovnoj saradnji od 11. juna 2013. godine između apelanta, društva „Lein“ d.o.o. Banja Luka i društva „Alumina“ d.o.o. Zvornik došlo do razmjene usluga za dobra, tj. da je usluga izvođenja rudarskih radova plaćena isporukom dobara, a taj promet je oporeziv, te je izvršen razrez porezne obaveze u postupku kontrole, u smislu člana 8. stav 2. tačka 4. Zakona o PDV, pa je stoga neosnovan apelantov navod da je tužena pokušala izvršiti dvostruko oporezivanje.

4. Sud BiH je citirao sadržaj odredaba člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je ukazao da se prilikom zauzimanja stava o osnovanosti tužbenog zahtjeva, vodio osnovnim pitanjem konkretnog postupka, a to je da li su ispunjene zakonske pretpostavke utvrđivanja osnovanosti apelantovog potraživanja po osnovu sticanja bez osnova. Da bi takvo potraživanje bilo osnovano, Sud BiH je ukazao da moraju biti ispunjeni zakonski, kumulativno propisani uslovi: 1) povećanje imovine na jednoj strani, a koje se može sastojati u povećanju imovine, smanjenju gubitaka, uštedi troškova i sl., 2) smanjenje imovine na drugoj strani, 3) postojanje uzročne veze između povećanja i umanjenja imovine (kauzalni neksus), 4) nepostojanje pravne osnove, bilo da ona uopće ne postoji, bilo da se nije ostvarila ili je poslije otpala i 5) činidba ne smije biti štetna radnja jer bi u tom slučaju bila riječ o odgovornosti za štetu. S tim u vezi, da je nesporno da je tužena utvrdila propuste kod apelanta koji se ogledaju u izostanku fakturisanja i plaćanja PDV-a i utvrdila razrez dodatnih obaveza indirektnih poreza u iznosu od 2.214.083,00 KM, za period od 1. januara 2012. godine do 31. jula 2015. godine. Zatim, da je takvim postupanjem za apelanta nastala obaveza koja ima za krajnju posljedicu smanjenje njegove imovine, koja prelazi u imovinu tužene. Dalje, da je esencijalno pitanje predmetnog postupka, da li je za to postojao pravni osnov. Sud BiH je ukazao da u parničnom postupku sud nema nadležnost da cijeni zakonitost i pravilnost pravosnažnog i konačnog rješenja tužene od 8. oktobra 2015. godine, iz razloga što se konkretno rješenje moglo osporavati samo u upravnom sporu, a što apelant nije učinio.

5. Sud BiH je naveo da je apelant ukazivao da je rješenjem tužene broj 04/5-2/IV-17-1-38-3- 40/16 od 1. avgusta 2016. godine, kojim je apelantu utvrđen razrez indirektnih poreza u iznosu od 1.476,00 KM, tužena priznala vlastite propuste i neosnovanost rješenja od 8. oktobra 2015. godine, dakle da je utvrdila da se neosnovano obogatila po osnovu rješenja od 8. oktobra 2015. godine. U vezi s tim, da je rješenjem od 8. oktobra 2015. godine utvrđen razrez indirektnih poreza za period od 1. januara 2012. godine do 31. jula 2015. godine, dok je rješenjem tužene od 1. avgusta 2016. godine utvrđen razrez indirektnih poreza za period od 1. avgusta 2015. godine do 31. decembra 2015. godine. Dakle, da je nedvosmisleno da se navedena rješenja odnose na dva perioda koja međusobno ne koincidiraju, pa je samim tim i nemoguće da je rješenjem iz 2016. godine, tužena praktično priznala neosnovanost rješenja iz 2015. godine. S obzirom da rješenje od 8. oktobra 2015. godine nije osporeno u upravnom sporu, Sud BiH je naveo da je predmetno rješenje steklo svojstvo pravosnažnosti. Shodno tome, da nema dileme da novim rješenjem tužene od 1. avgusta 2016. godine, kojim je kontrolisan apelantov rad za potpuni drugi period, nije ni moguće utvrditi neosnovanost rješenja iz 2015. godine. Sud BiH je naveo, ne upuštajući se u meritornu ocjenu predmetnih rješenja, da niti činjenični osnov u pogledu postojanja/izdavanja faktura od strane apelanta u vrijeme kontrolisanja za dva rješenja nije identičan, pa je samim tim, logična posljedica takvog činjeničnog stanja drugačije utvrđenje konačne obaveze uplate indirektnih poreza.

6. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 027934 19 Pž od 21. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 027934 19 Rev od 23. januara 2020. godine odbijena je apelantova revizija.

8. U obrazloženju presude, Sud BiH je ponovio relevantne činjenice, te je ukazao da je drugostepeno vijeće pravilno zaključilo da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke o osnovanosti apelantovog potraživanja. S tim u vezi, da je rješenje tužene od 8. oktobra 2015. godine postalo pravosnažno i izvršno iz razloga što apelant u ostavljenom roku od 60 dana nije pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH radi ocjene zakonitosti i pravilnosti konkretnog rješenja. Sud BiH je istakao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je rješenjem od 1. avgusta 2016. godine tužena priznala vlastite propuste, odnosno da je sama tužena utvrdila da se neosnovano obogatila po osnovu rješenja od 8. oktobra 2015. godine. S tim u vezi, da apelant gubi iz vida da se radi o dva pravosnažna, konačna i izvršna rješenja koja se odnose na dva različita perioda kontrole i kojima su utvrđena različita činjenična stanja zasnovana isključivo na postupanju, odnosno nepostupanju apelanta u skladu sa zakonskim i podzakonskim odredbama koje regulišu indirektne poreze. Dakle, da se konkretna rješenja odnose na dva perioda koja međusobno ne koincidiraju, pa je samim tim nemoguće da je rješenjem iz 2016. godine tužena praktično priznala neosnovanost rješenja iz 2015. godine, kako to pogrešno smatra apelant. Nadalje, da je u parničnom postupku sud vezan za konačne i pravosnažne odluke upravnih organa, zbog čega nije ovlašten da cijeni zakonitost i pravilnost konačnog, pravosnažnog i izvršnog rješenja od 8. oktobra 2015. godine, iz razloga što se ono moglo osporavati samo u upravnom sporu. Shodno tome, da ne može biti dileme oko pravne prirode prometa između tri pravna subjekta (apelant, društvo „Lein“ d.o.o. Banja Luka i društvo „Alumina“ d.o.o. Zvornik), te da se ne može preispitivati da li je apelant mogao steći ili ne pravo na odbitak ulaznog PDV. Sud BiH je istakao da su organi tužene, na osnovu pravosnažnog i izvršnog akta od 8. oktobra 2015. godine, a koji nije ni ukinut, niti poništen kasnijim aktom tužene (rješenje od 1. avgusta 2016. godine), provodili postupak prinudne naplate u skladu sa propisima kojima je regulisana prinudna naplata indirektnih poreza. Shodno tome, da iz navedenih razloga ostale revizione tvrdnje nisu relevantne za rješavanje u konkretnoj pravnoj stvari. Apelacioni navodi

9. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 17. Evropske konvencije.

10. U opširnim apelacionim navodima, apelant je, u suštini, naveo da je tokom predmetnog postupka ukazivao da je tužena, u postupku razreza i naplate poreza učinila niz nezakonitosti, jer je pogrešno tumačila poslovanje i poslovno-tehničku saradnju između apelanta, društva „Lein“ d.o.o. Banja Luka i društva „Alumina“ d.o.o. Zvornik. Dalje, da je sud propustio uvidjeti da je rješenjem od 1. avgusta 2016. godine otklonjen nedostatak iz rješenja od 8. oktobra 2015. godine, jer je sama tužena priznala da ne postoje apelantove obaveze po osnovu PDV. Apelant je naveo da bi zasigurno ustao sa pravnom zaštitom u odgovarajućem upravnom sporu, ali je to bilo nepotrebno, s obzirom da je tužena donijela rješenje od 1. avgusta 2016. godine. Apelant je ukazao da je sud bio u obavezi da provjeri da li je rješenjem iz 2016. godine tužena priznala da ne postoje obaveze određene rješenjem iz 2015. godine, te da li je on uopšte bio u obavezi da plati te obaveze. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno cijenjeni dokazi. Dalje, da sud nije dao ocjenu pravnih i činjeničnih navoda koji su istaknuti u reviziji, te da je obrazloženje kontradiktorno svim činjeničnim i pravnim argumentima Zatim, da je proizvoljno primijenjeno procesno i materijalno pravo, te da je s tim u vezi diskriminisan u odnosu na ostale privredne subjekte (stanje trajne neizvjesnosti), jer tužena uvodi princip dvostrukog oporezivanja. Takođe, da svaki građanin i privredni subjekt ima pravo da uživa pravnu sigurnost na način da sud o njegovom pravu donese istu odluku koju je donio i u drugim istovrsnim slučajevima.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud zapaža da kršenje prava, na koja se pozvao u predmetnoj apelaciji, u suštini, apelant nalazi u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu po osnovu sticanja bez osnova isplati određeni novčani iznos. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene konačne odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u konkretnom predmetu bila proizvoljna. Naime, da je Sud BiH, na osnovu činjenica koje su relevantne za odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari zaključio da ne postoji pravni osnov da bi se usvojio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, da apelant protiv rješenja tužene od 8. oktobra 2015. godine nije podnio tužbu, dakle nije pokrenuo upravni spor (u parničnom postupku se ne može osporavati zakonitost ovog rješenja), niti je to rješenje poništeno, niti je ukinuto rješenjem tužene od 1. avgusta 2016. godine, čime se ukazuju kao neosnovane apelantove tvrdnje da je tužena rješenjem iz 2016. godine priznala da se neosnovano obogatila po osnovu rješenja iz 2015. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, odnosno da je postupao po apelaciji društva „Lein“ d.o.o. Banja Luka kojom je osporena odluka Suda BiH donesena u parničnom postupku, u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu po osnovu sticanja bez osnova, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Suda BiH (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4425/19 od 8. aprila 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1600/20 (AD Rudnik boksita „Srebrenica“… | Sudska praksa | Aktio