Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2888/21 (J. I.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-2888/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2888/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Ibrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Ibrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 020039 20 Uvp od 18. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Ibrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, kojeg zastupa Jasmin Škahić advokat iz Srebrenika, podnijela je 10. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 020039 20 Uvp od 18. maja 2021. godine.
2. Rješenjem JU „Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona“ Tuzla broj UP-I-06/1-35- 626/18 od 28. oktobra 2019. godine odbijen je zahtjev apelantice kao nezaposlene osobe za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje do sticanja uslova za starosnu penziju.
3. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja od 28. oktobra 2019. godine, Federalni zavod za zapošljavanje Sarajevo je donio Rješenje broj 04/1-35/1-532/19 od 8. januara 2020. godine kojim je odbio predmetnu žalbu.
4. U upravnom sporu apelantice, kao tužiteljice, protiv rješenja od 8. januara 2020. godine, Kantonalni sud u Tuzli je donio presudu broj 03 0 U 020039 20 U od 18. marta 2020. godine kojom je odbio predmetnu tužbu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenom protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli od 18. marta 2020. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 18. maja 2021. godine kojom je odbio predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantica, kao nezaposlena osoba, 30. oktobra 2018. godine, JU Službi za zapošljavanje Tuzlanskog kantona podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na penzijsko i invalidsko osiguranje po članu 31. Zakona o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba (u daljnjem tekstu: Zakon), kako bi mogla ostvariti pravo na starosnu penziju. Također je naveo da je Kantonalna administrativna služba Federalnog zavoda za penzijsko osiguranje Tuzla izdala uvjerenje, od 1. augusta 2019. godine, prema kojem apelantica ima ukupno 27 godina, 00 mjeseci i 14 dana penzijskog staža. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je članom 31. stav 2. Zakona propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje osigurava nezaposlenoj osobi kojoj nedostaju do tri godine penzijskog staža do sticanja uslova za starosnu penziju u skladu sa propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju. Zatim da je članom 40. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj: 13/18; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, odnosno najmanje 20 godina penzijskog staža ili kada navrši 40 godina staža osiguranja bez obzira na godine života. Dalje je ukazao da je članom 143. stav 1. tač. a) i b) Zakon o PIO propisano da izuzetno od člana 40. ovog zakona osiguranik žena ima pravo na starosnu penziju kad navrši najmanje u: a) 2018. godini 55 godina i šest mjeseci života i 30 godina i šest mjeseci staža osiguranja, b) 2019. godini 56 godina života i 31 godinu staža osiguranja. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Vrhovni sud je zaključio da apelantica ne ispunjava uslove za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje od strane JU Služba za zapošljavanje Tuzlanskog kantona u skladu sa Zakonom, jer joj nedostaje više od tri godine penzijskog staža do ispunjavanja uslova za izuzetnu prijevremenu starosnu penziju, odnosno ne može ostvariti pravo na starosnu penziju u skladu s citiranim odredbama Zakona o PIO. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor apelantice koji se odnosi na tvrdnju da je prvostepeni sud povrijedio član 31. stav 2. Zakona, jer apelantici do sticanja prava za starosnu penziju nedostaje više od tri godine penzijskog staža, pri čemu je nebitna činjenica da li će se uplata doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje vršiti mjesečno ili retroaktivno. U pogledu navoda apelantice da joj je pravo na penziju trebalo biti priznato po ranije važećem Zakonu o PIO, jer je, kako apelantica tvrdi, 1. marta 2013. godine ispunila uslov starosti za ostvarivanje prava na prijevremenu penziju po tadašnjem zakonu, Vrhovni sud je naveo da je isti neosnovan, te naglasio da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja priznaju u skladu sa zakonom koji je važio odnosno važi u vrijeme podnošenja zahtjeva.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi, između ostalog, da je 1. marta 2013. godine navršila 55 godina života, te da bi za nju bilo potrebno uplatiti penzijski staž u trajanju od 2 godine, 11 mjeseci i 16 dana. Dalje navodi da je trebalo primijeniti stari Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, br. 2/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06 i 4/09), koji je prestao da važi 31. decembra 2015. godine, budući da se ovaj zakon i dalje primjenjuje na prava koja su ostvarena do 2015. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona i Zakona o PIO, jasno obrazložio svoj zaključak da apelantica ne ispunjava uslove za priznavanje prava na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje radi sticanja uslova za starosnu penziju, a u takvom obrazloženju Vrhovnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U pogledu navoda apelantice da je trebalo primijeniti ranije važeći Zakon o PIO, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić