Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/20 („STAKLOTERM“ Brčko)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-550/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-550/20, rješavajući apelaciju „STAKLOTERM“ Brčko , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „STAKLOTERM“ Brčko podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ip 097485 19 Pž od 4. jula 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „STAKLOTERM“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio su 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ip 097485 19 Pž od 4. jula 2019. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ip 097485 16 Ip od 21. juna 2016. godine određeno je izvršenje na prijedlog tražitelja izvršenja „Tehnograđa“ d.d. Brčko (u daljem tekstu: tražitelj izvršenja), protiv apelanta (kao izvršenika), na osnovu izvršne isprave - presude Osnovnog suda broj 96 0 Ps 064143 13 Ps od 24. aprila 2015. godine. Navedenom presudom obavezan je apelant da tražitelju izvršenja (kao vlasniku) preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od lica i stvari poslovni objekat izgrađen na zemljištu koje je po novom premjeru – katastru zemljišta označeno kao k.p. br. 1876 zvana „Meraje“ u dijelu privredna zgrada površine od 90 m² i u dijelu dvorište površine 51 m² (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni objekat), kao i da na ime naknade za upotrebu tuđe stvari za period od 1. aprila 2011. godine do 1. aprila 2014. godine isplati tražitelju izvršenja iznos od 62.523,85 KM sa zateznom kamatom. Navedenim rješenjem je naloženo apelantu da tražitelju izvršenja preda u posjed i slobodno raspolaganje oslobođen od lica i stvari predmetni poslovni objekat, dok je izvršenje radi naplate novčanog potraživanja i zakonskih zateznih kamata određeno na novčanim sredstvima apelanta na njegovim računima kod poslovnih banaka i na pokretnim stvarima.

3. Odlučujući po prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja o izvršenju, Osnovni sud je donio rješenje broj 96 0 Ip 097485 16 Ip od 14. oktobra 2016. godine kojim je odbio kao neosnovan apelantov prigovor. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u prigovoru naveo da tražitelj izvršenja svoj prijedlog zasniva na presudi bez klauzule izvršnosti odnosno, da nema valjan izvršni naslov i da nisu ispunjeni zakonski uslovi za donošenje rješenja o izvršenju. Dalje, Osnovni sud je naveo da navodi apelanta nisu osnovani iz razloga navedenim u odredbi člana 42. stav 1. Zakona o izvršnom postupku BD (u daljnjem tekstu: ZIP) odnosno, zbog toga što je je u predmetnoj stvari o potraživanju tražitelja izvršenja odlučivao (isti) Osnovni sud u parničnom postupku, u kojem slučaju odluka suda – izvršna isprava ne mora imati potvrdu izvršnosti. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u spis suda (broj 96 0 Ps 064143 13 Ps) utvrdio da je izvršna isprava – presuda postala pravosnažna 25. februara 2016. godine, dok apelant u prigovoru nije osnovano ukazao na bilo kakve nepravilnosti rješenja o izvršenju koje bi dovele u pitanje zakonitost prvostepenog rješenja. Ukazano je da izvršna isprava na osnovu koje je dozvoljeno predmetno izvršenje nije pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage niti je na drugi način ostala bez dejstva, te da razlozi i navodi istaknuti u prigovoru ne predstavljaju razloge koji mogu spriječiti sprovođenje dozvoljenog izvršenja (član 59. ZIP). Stoga je Osnovni sud je na osnovu odredbe člana 61. ZIP odlučio kao u izreci rješenja.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 Ip 097485 16 Ip od 20. septembra 2018. godine obustavljeno je izvršenje u predmetnom izvršnom postupku. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je zaključkom od 2. februara 2017. godine naložio sudskom izvršitelju da provede izvršnu radnju predaje u posjed i slobodno raspolaganje predmetnog poslovnog objekta iz izvršne isprave, kao i da izvrši popis i procjenu pokretnih stvari apelanta. Iz zapisnika sudskog izvršitelja sa lica mjesta (od 6. jula 2017. godine) proizlazi da su identifikovane predmetne nekretnine i poslovni objekat (u prisustvu stranaka i stručnu pomoć vještaka geodetske struke), kao i da je apelant oslobodio predmetni poslovni objekat od stvari i lica i predao ključeve tražitelju izvršenja. Dalje, obzirom da pljenidba pokretnih stvari apelanta nije izvršena (5. decembra 2017. godine), kao i da tražitelj izvršenja u ostavljenom roku nije predložio ponovno provođenje pljenidbe odnosno nije predložio novo sredstvo i predmet izvršenja (u skladu sa zaključkom Osnovnog suda od 7. decembra 2017. godine), Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja i obustavio izvršenje.

5. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 Ip 097485 19 Pž od 4. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 20. septembra 2018. godine. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je ukazao na odluke Osnovnog suda koje su donesene u konkretnom predmetu (rješenje o izvršenju, rješenje po prigovoru apelanta i rješenje o obustavi postupka) u kojima je, između ostalog, utvrđeno da je nakon identifikacije predmetnih nekretnina i poslovnog objekta apelant predao tražitelju izvršenja ključeve od istog, dok je nakon neuspješne pljenidbe pokretnih stvari (radi naplate novčanih potraživanja) obustavljen predmetni izvršni postupak. Apelacioni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da su prvostepenim rješenjem povrijeđene odredbe člana 221. ZIP, jer je tražitelju izvršenja predat u posjed poslovni prostor veće površine od onog koji mu pripada suprotno izvršnoj ispravi. Ovo iz razloga što je izvršnom ispravom naloženo apelantu da tražitelju izvršenja preda u posjed i slobodno raspolaganje slobodan od lica i stvari predmetni poslovni objekat, dok je vještak geodetske struke izlaskom na lice mjesta našao da na predmetnoj parceli ne postoji objekat sa karakteristikama opisanim u registru zemljišta već objekat površine 125 m² spratnosti P+1, iz čega nesumnjivo proizlazi da je riječ upravo o onom objektu čija je predaja naložena izvršnom ispravom. Naime, Apelacioni sud navodi da, suprotno zaključku apelanta, činjenica da izvršna isprava sadrži oznaku nekretnine po podacima iz registra zemljišta, a ne opis realnog stanja na teretnu (vanknjižnog stanja), ne znači da ne postoji identitet između objekta označenog u izvršnoj ispravi i onog koji je tražitelju izvršenja predat u postupku provođenja izvršenja. Pored toga, apelant prilikom provođenja izvršne radnje predaje u posjed nekretnine, kao ni u žalbenom postupku, nije isticao da na predmetnoj parceli postoji drugi poslovni objekat (pored onog čija je predaja izvršena) čime bi eventualno doveo u sumnju izvršenu identifikaciju. Također, na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja nije od uticaja što prvostepeni sud nije usvojio dokazni prijedlog apelanta za provođenje dokaza vještačenjem po vještaku građevinske struke. Ovo iz razloga što taj dokaz nije bio potreban za utvrđenje činjenice koja je među strankama bila sporna, jer je to vještačenje relevantno sa aspekta procjene vrijednosti nekretnine, a ne identifikacije nekretnina za koju je relevantno vještačenje po vještaku geodetske struke.

Apelacioni navodi

6. Apelant smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant je obrazložio navodima kojim ukazuje da je osporena odluka utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je u apelaciji, između ostalog, prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja. Dalje, apelant je naveo da Osnovni sud nije prihvatio njegov prijedlog da se obavi građevinsko vještačenje, kako bi se uradila identifikacija predmetnih nekretnina iz izvršne isprave - presude Osnovnog suda od 24. aprila 2015. godine, kao i da se označe posjednici dijelova nekretnina. Osim toga, apelant je ukazao na zapisnik vještaka geodetske struke u kojem je izvršena identifikacija označene parcele na kojoj se nalazi predmetni poslovni objekat, uz konstataciju da izgrađeni objekat položajem, oblikom i površinom ne odgovara onome koji je evidentiran u katastarskom operatu (radi se o objektu površine 125 m² spratnosti P+1 dok je u izvršnoj ispravi naveden objekat površine od 90 m² i dvorište površine 51 m²). Apelant je istakao da izvršna isprava nije bila u cijelosti podobna za izvršenje u smislu odredbe člana 31. stav 1. ZIP, u pogledu obima izvršenja, te smatra da mu je oduzeo više imovine nego što je navedeno u izvršnoj ispravi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Apelacioni sud u osporenom rješenju, kao konačnoj odluci, kao i Osnovni sud u svojoj odluci donesenoj u konkretnom postupku dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kojim su konstatovali da se obustavlja predmetno izvršenje (nakon predaje u posjed predmetnog poslovnog objekta tražitelju izvršenja, te nemogućnosti pljenidbe pokretnih stvari apelanta), pri čemu je Apelacioni sud u osporenoj odluci također dao jasne i argumentovane razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbe člana 221. ZIP (zbog proizvoljne primjene odredbe člana 31. stav 1. ZIP), a koje apelant zapravo ponavlja i u apelaciji. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, u postupku izvršenja, proveo izvršnu radnju predaje u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine nakon identifikacije nekretnina od strane vještaka geodetske struke. Također, Apelacioni sud je suprotno navodima apelanta, obrazložio da neslaganju stanja iz katastarskog operata sa stanjem na licu mjesta ne znači da ne postoji identitet između objekta iz izvršne isprave i onoga koji je od strane sudskog izvršitelja predat u posjed tražitelju izvršenja, kao i da predloženo vještačenje od strane apelanta (po vještaku građevinske struke) nije bilo potrebno u konkretnom slučaju identifikacije predmetnih nekretnina. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz izvršne isprave (presude Osnovnog suda od 24. aprila 2015. godine) proizlazi da je tražitelj izvršenja vlasnik predmetnog poslovnog objekta koji mu je u konkretnom postupku vraćen u posjed.

11. U vezi s prednjim Ustavni sud dakle smatra da je apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanta na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-550/20 („STAKLOTERM“ Brčko) | Sudska praksa | Aktio