Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-741/20 (R. S.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-741/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-741/20, rješavajući apelaciju Riste Sočevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Riste Sočevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 075258 17 Rev od 12. novembra 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Risto Sočević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Beograda, Republika Srbija, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 19. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 075258 17 Rev od 12. novembra 2019. godine.

Uvodne napomene

2. Apelant je 6. februara 1990. godine zajedno sa drugim osnivačima zaključio ugovor o osnivanju mješovitog preduzeća - društva sa ograničenom odgovornošću ,,Merkur“ d.o.o. Zenica. Prema navedenom ugovoru udio apelanta je bio 40%.

3. E. H. u ime apelanta (na osnovu punomoći ovjerene u Beogradu broj Ov-3970/93 od 26. februara 1993. godine) i preduzeće ,,Merkur“ Zenica d.o.o., zastupano po direktoru T. Š., zaključili su 26. jula 1993. godine ugovor o istupanju i povlačenju osnivačkog uloga apelanta iz navedenog preduzeća, koji je ovjeren 30. jula 1993. godine pred tada Osnovnim sudom Zenica pod poslovnim brojem Ov-569/93 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor).

4. Odlukom o promjeni sjedišta i lica ovlaštenog za zastupanje i proširenje djelatnosti od 17. maja 1994. godine, S. P. je imenovan za direktora preduzeća „Merkur" i proširena je djelatnost preduzeća u taksativno nabrojanim segmentima.

5. Aneksom predmetnog ugovora od 6. avgusta 1995. godine osnivači društva „Merkur" su dogovorili da istupe iz preduzeća R. T., apelant i A. J., te da S. P. zadržava pravo na naziv postojeće firme i da će isti izvršiti upis statusne promjene u skladu sa Zakonom o preduzećima kod nadležnog registarskog suda.

6. Odlukom od 31. decembra 2004. godine navedeno društvo „Merkur" je pripojeno trgovinsko-ugostiteljskom društvu „Pruščanović“, čiji je vlasnik S. P..

7. Pored navedenog, zaključeno je više aneksa predmetnog ugovora i ugovora, te je doneseno više odluka vezano za istupanja osnivača iz preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica i pripajanja društvu „Pruščanović“.

8. Apelant je 31. januara 2005. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv S. P., E. H. i A. J. radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora i naknade štete uz naknadu troškova postupka. U toku postupka apelant je povukao tužbu u odnosu na E. H. i A. J.. Postupajući po navedenoj tužbi donesene su presuda Općinskog suda od 11. decembra 2007. godine, presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 2. decembra 2009. godine, rješenje Vrhovnog suda od 27. decembra 2011. godine i rješenje Kantonalnog suda od 4. jula 2012. godine, te je u konačnici predmetni postupak vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

9. U ponovnom postupku, na glavnoj raspravi održanoj 22. septembra 2016. godine, apelant je precizirao tužbeni zahtjev na način da se tuženi S. P. (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 57.725,46 KM zbog brisanja apelanta kao osnivača preduzeća u mješovitoj svojini, društva sa ograničenom odgovornošću ,,Merkur“ d.o.o. Zenica na osnovu predmetnog ugovora. Općinski sud je navedeno preciziranje tretirao kao povlačenje zahtjeva za iznos od 112.674,54 KM i zahtjeva za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, te je donio rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na ovaj dio zahtjeva (navedeno rješenje je postalo pravosnažno budući da su se parnične stranke odrekle prava na žalbu).

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

10. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 075258 12 P od 24. novembra 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu nadoknadi materijalnu štetu u iznosu od 57.725,46 KM, zbog brisanja apelanta kao osnivača preduzeća u mješovitoj svojini, društva sa ograničenom odgovornošću ,,Merkur“ d.o.o. Zenica na osnovu predmetnog ugovora, sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu isplati troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude. Presudom je dalje apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude, dok je tuženi odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporno dokazano da je predmetni ugovor zaključen, te da je na osnovu predmetnog ugovora Viši sud u Zenici donio Rješenje broj U/I-2374/95 od 15. decembra 1995. godine kojim je utvrđeno da je izvršena promjena osnivača odnosno smanjenje broja osnivača u preduzeću „Merkur” d.o.o. Zenica. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 154. stav 1. i člana 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te naveo da kako apelant svoj zahtjev za naknadu štete u preciziranom iznosu, što odgovara 40% vrijednost kapitala prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, zasniva na zaključenju predmetnog ugovora (koji je imao za posljedicu istupanje apelanta iz preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica) proizilazi da je zahtjev za naknadu štete gledano sa aspekta navedenih odredbi ZOO-a neosnovan u odnosu na tuženog. S tim u vezi je ukazao da tuženi nije potpisao predmetni ugovor već punomoćnik apelanta E. H., koji je prekoračio ovlaštenja sadržana u punomoći upotrebljavajući je protivno cilju kojem je data (E. H. u svom iskazu potvrdio da nije imao ovlaštenje za potpis ugovora u ime apelanta, ali da ga je potpisao), i T. Š. koji prema izvedenim dokazima nije bio zakonski zastupnik preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenice (omaškom suda navedeno tuženog). Dakle, tuženi nesporno nije potpisao navedeni ugovor u svojstvu punomoćnika niti u svojstvu zastupnika preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica. Naime, radnje sačinjavanja i potpisivanja predmetnog ugovora koji je predstavljao osnov za brisanje apelanta iz sudskog registra i samim tim istupanje iz navedenog preduzeća su poduzete od strane E. H. i T. Š., te bi se pitanje postojanja štete, da li je ista prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem štetnika, kao i da li se ta radnja i propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika moglo cijeniti u situaciji da su E. H. i T. Š., eventualno druga strana ugovora odnosno preduzeće „Merkur” d.o.o. Zenica, tuženi. Dalje je naveo da jasno proizilazi da su štetne radnje poduzete od strane E. H. i T. Š., da su njihove radnje bile protivpravne posmatrano sa aspekta odredbi čl. od 84. do 90. ZOO-a, ali i drugih odredbi, da se iste mogu pripisati njihovoj krivici, a ne krivici tuženog, kao i da je posljedica potpisivanja predmetnog ugovora istupanje apelanta kao osnivača iz preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica. Općinski sud je istakao da tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari.

12. Nadalje, Općinski sud je ukazao na odredbu sadržaj člana 155. ZOO, te naveo da je uvidom u zapisnik o primopredaji od 26. jula 1993. godine utvrđeno da je navedeni zapisnik za preduzeće „Merkur” d.o.o. Zenica potpisao T. Š., a za apelanta njegov punomoćnik E. H. prema kojem su punomoćniku apelanta predate stvari navedene u tom zapisniku, sa tačno navedenim oznakama, te da je ovim u cijelosti ispunjena obaveza obje strane iz tačke 2. predmetnog ugovora. Dalje je naveo da je punomoćnik apelanta E. H. u svom iskazu potvrdio da je navedene stvari preuzeo za apelanta. Zatim je ukazao na sadržaj člana 27. Statuta kojim je propisan način istupanja iz preduzeća, te istakao da je apelant bio u obavezi da osim osnovanosti tužbenog zahtjeva (pasivne legitimacije tuženog) dokaže i visinu istog, naročito s obzirom na odredbu člana 27. stav 4. Statuta. Zatim je naveo da apelant nije dokazao da je tuženi svojim radnjama prouzrokovao naprijed opisanu posljedicu odnosno da apelant nije dokazao da je tuženi na bilo koji način doprinio zaključenju predmetnog ugovora.

13. Općinski sud je istakao da je izvođenje vještačenja odredio u skladu sa |odredbom člana 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), na okolnosti i sa zadatkom kako je to predložio apelant, te da u konkretnom slučaju zadatak vještaka nije bio da utvrdi da li je ugovore, odluke i anekse potpisao tuženi. S tim u vezi je naveo da provedenim grafološkim vještačenjem nije utvrđeno niti dokazano da je tuženi potpisao ugovore, odluke i anekse u cilju istupanja svih osnivača iz preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica i pripajanja društvu „Pruščanović“ niti je dokazano da je tuženi falsifikovao navedene potpise da bi izdejstvovao donošenje odluka suda prema kojoj je tuženi jedini osnivač preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica i pripajanja istog društvu „Pruščanović“. Također je naveo da apelant nije dokazao da je tuženi preduzeo sve opisane štetne radnje koje su imale za posljedicu umanjenje imovine apelanta u traženom iznosu. Zatim je naveo da je nalaz vještaka grafološke struke prihvatio kao stručan i objektivan koji je sačinjen u skladu s pravilima nauke i vještine, te da svi dokumenti za koje apelant tvrdi da su falsifikovani zbog kojih je on isključen iz preduzeća i koji su mogli imati uticaja na pravilnost registrovanja promjena preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica i „Pruščanović“, mogli su imati značaja u eventualnom postupku po tužbi apelanta radi utvrđenja da je ništav upis njegovog brisanja iz sudskog registra i da je ništav upis statusnih promjena preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica i „Pruščanović“. S tim u vezi je naveo da apelant u toku ovog postupka nije dokazao da je navedeno tražio tužbom za utvrđenje. Također je ukazao da apelant u ovom postupku nije dokazivao da je nezakonito isključen iz preduzeća „Merkur” d.o.o. Zenica. Dalje je naveo da, u konkretnom slučaju, teret dokazivanja da je apelant nezakonito isključen iz preduzeća "Merkur" d.o.o. Zenica leži na apelantu. Općinski sud je naveo da se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, ali samo ako je postoji postavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti određenog pravnog posla, što ovdje nije slučaj.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 075258 17 Gž od 27. juna 2017. godine odbijena je žalba apelanta i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tačan žalbeni navod da je tuženi na ročištu održanom 14. maja 2007. godine izjavio da je potpisao zapisnik o preuzimanju opreme za direktora T. Š., ali ne stoji tvrdnja apelanta navedena u žalbi da je tuženi potpisao predmetni ugovor, niti je tuženi u svom iskazu tako naveo.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 075258 17 Rev od 12. novembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

16. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev jer apelant nije dokazao osnovanost, a ni visinu zahtjeva za naknadu štete. Naime, u konkretnom slučaju apelant svoj tužbeni zahtjev za naknadu štete zasniva na činjeničnim tvrdnjama da mu je šteta prouzrokovana nezakonitim brisanjem iz registra njegovog osnivačkog udjela u preduzeću „Merkur” d.o.o. Zenica po osnovu predmetnog ugovora. Zatim je ukazao na član 154. stav 1. i član

158. ZOO-a, te naveo da bi apelant ostvario pravo na naknadu štete, u smislu navedenih odredbi, na njemu je bio teret dokazivanja uslova koji su neophodni za naknadu štete, a to su: da je prouzrokovana šteta, da je šteta nastala štetnom radnjom ili propuštanjem tuženog i uzročnu povezanost nastale štete i štetne radnje. S tim u vezi je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je predmetni ugovor i zapisnik o primopredaji stvari, koji je sastavni dio ovog ugovora, za apelanta potpisao njegov punomoćnik E. H. i preuzeo pokretne stvari za apelanta na ime njegovog osnivačkog udjela. Dalje je naveo da prema tome, tuženi nije potpisao za apelanta predmetni ugovor, već njegov punomoćnik, a činjenica što je zapisnik o primopredaji stvari potpisao tuženi za drugu ugovornu stranu ,,Merkur“ i što je punomoćnik apelanta prekoračio svoja ovlaštenja iz punomoći, ne dokazuju odgovornost tuženog za nastalu štetu apelantu, jer nema štetne protivpravne radnje tuženog, niti uzročne povezanosti štete i postupanja tuženog u konkretnom slučaju, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi, posebno jer u postupku nije utvrđeno da je tuženi falsifikovao potpise ugovarača na aneksu predmetnog ugovora 6. avgusta 1995. godine i time pričinio štetu apelantu.

17. Dalje je ukazao da ne stoje ni navodi revizije da je tuženi prouzrokovao štetu apelantu podnoseći prijavu registarskom sudu za promjenu na osnovu predmetnog ugovora budući da apelant nije podnosio žalbu protiv rješenja Višeg suda u Zenici od 15. decembra 1995. godine na osnovu kojeg je izvršena promjena osnivača u preduzeću „Merkur” d.o.o. Zenica, koje rješenje je postalo konačno, a niti je tražio brisanje neosnovanog izvršenog konačnog upisa u registar. Stoga je, po mišljenju Vrhovnog suda, njegov zahtjev za naknadu štete zasnovan na tvrdnji da mu je šteta prouzrokovana na osnovu izvršenih promjena u registru, neosnovan. Također je naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovani ni navodi revizije da je tuženi nizom svojih "prevarnih" radnji prouzrokovao štetu apelantu, pa i drugim osnivačima, time što je prisvojio imovinu preduzeću „Merkur” d.o.o. Zenica pripajajući je društvu „Pruščanović“, kada su statusne promjene navedenih preduzeća izvršene na osnovu akata koji su na snazi i koje apelant nije poništavao, pa time nije dokazana protivpravnost izvršenih promjena, a ni odgovornosti tuženog kako za naknadu štete (član

154. ZOO), tako ni za vraćanje neosnovano stečenog (član 210. ZOO). Konačno, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na primjenu odredbe iz člana 127. ZPP-a i pogrešan zaključak sudova da apelant nije dokazao ni visinu štete. Zatim je naveo da se tačna visina iznosa štete mogla utvrditi, ali to apelant nije učinio provedenim dokazom vještačenja po vještaku finansijske struke prilikom čije izrade (po prijedlogu apelanta) vještak nije uzeo u obzir vrijednost pokretnih stvari predatih po zapisniku o primopredaji, već samo bilans stanja i osnivački udio apelanta od 40%.

18. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu, i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. Apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude i u reviziji protiv drugostepene presude, te smatra da nisu osnovani zaključci redovnih sudova da je tužbeni zahtjev apelanta trebalo odbiti zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženog.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi, te da apelant nije imao pristup sudu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. U vezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazlagao već ih dovodi u vezu sa primjenom pozitivno-pravnih propisa u konkretnom slučaju. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

23. Nadalje, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, a u vezi sa navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, ocjeni dokaza i proizvoljnoj primijenjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluka o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-741/20 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio