Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2906/21 (N. H.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Upravni spor
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2906/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2906/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Nura Hošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nura Hošić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 012876 18 Uvp od 16. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nura Hošić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 11. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 012876 18 Uvp od 16. aprila 2021. godine.
2. Zaključkom Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: tuženi), Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 12/2-41-5-2434-27/08 od 27. februara 2017. godine odbačen je zahtjev apelantice od 15. jula 2008. godine za donošenje rješenja o priznavanju prava porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje radi usklađivanja sa uvjerenjem prvostepenog organa broj 12/2-41-7-1494/08 od 2. juna 2008. godine, jer je o istoj upravnoj stvari već odlučeno i doneseno pravosnažno i konačno rješenje od 22. jula 1996. godine kojim je apelantici priznato pravo na porodičnu invalidninu počev od 1. januara 1996. godine, a rješenjem od 11. novembra 1996. godine i pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje.
3. Rješenjem tuženog broj UP-II-03-41-145/17 od 28. augusta 2017.godine odbijena je žalba apelantice izjavljena protiv zaključka od 27. februara 2017. godine.
4. U upravnom sporu apelantice, kao tužiteljice, radi poništenja rješenja od 28. augusta 2017.godine, Kantonalni sud u Bihaću je donio Presudu broj 01 0 U 012876 17 U od 28. septembra 2018. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
5. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je konačnim rješenjem od 22. jula 1996. godine (doneseno na osnovu Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca) apelantici već priznato pravo na porodičnu invalidninu počev od 1. januara 1996. godine, te da je rješenjem od 11. novembra 1996. godine (doneseno na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom za priznavanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje) apelantici priznato i pravo na izuzetno-materijalno obezbjeđenje. Dalje je naveo da je prvostepeni organ dopisom od 21. februara 2017.godine pozvao apelanticu da svoj zahtjev od 15. jula 2008. godine precizira u skladu sa članom 67. Zakona o upravnom postupku, a da je apelantica 22. februara 2017. godine tom organu dostavila akt u kojem je istakla da je svoj zahtjev već precizirala te da istim traži da se, u skladu sa uvjerenjem tog organa kao javnom ispravom, donese rješenje kojim se neisplaćena porodična invalidnina apelantice priznaje kao pravo na naknadu obračunatih i usklađenih iznosa iz pomenutog uvjerenja. Prvostepeni sud je ukazao da je članom 62. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da isplata naknada ostvarenih prema propisima iz područja boračko-invalidske zaštite, koji su se primjenjivali do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaje sa 31. decembrom 2004. godine (stav 1.), a za korisnike prava koji i dalje ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava, prema odredbama ovog zakona, prava će se priznati od prvog dana narednog mjeseca nakon isteka roka iz stava 1. ovog člana. Zatim da je članom 63. stav
1. Zakona propisano da za korisnike koji ispunjavaju uvjete za ostvarivanje prava po odredbama ovog zakona nadležni prvostepeni organ će po službenoj dužnosti donijeti nova rješenja do 31. decembra 2004. godine, dok je članom 69. stav 1. Zakona propisano, između ostalog, da danom stupanja na snagu ovog zakona, za lica iz čl. 1., 2., 3. i 4. ovog zakona, prestaje primjena: Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca, te Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca. Također je ukazao da je Zakonom o budžetima FBiH propisano da ukoliko budžetom nisu planirana sredstva niti obezbjeđena novčana sredstva za tekuću godinu na ime povećanja i usklađivanja mjesečnih novčanih primanja sa povećanjem prosječne mjesečne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, da se onda ne mora vršiti usklađivanje navedenih primanja sa prosječnom plaćom. U tom smislu je naveo da nije vršeno usklađivanje prava iz boračko invalidske zaštite u periodu od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je naveo da je pravilno odbačen zahtjev apelantice, jer isti nije precizirala niti je dostavila dokaze po osnovu kojih traži donošenje rješenje o priznavanju prava na ličnu invalidninu i izuzetno materijalo obezbjeđenje radi usklađivanja iznosa tih prava po izdatom uvjerenju, niti se pozvala na zakonski propis na osnovu kojeg traži usklađivanje iznosa sa izdatim uvjerenjem, niti je jasno precizirala o kakvom usklađenju se radi na osnovu kojih dokaza.
6. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenog protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću od 28. septembra 2018. godine, Vrhovni sud je presudom od 16. aprila 2021. godine odbio predmetni zahtjev.
7. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije od 2. juna 2008. godine, u smislu člana 169. stav 1. Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja, tako da se nije moglo zahtjevom tražiti donošenje rješenja (čiji ni dispozitiv nije preciziran) usklađenog isključivo sa izdatim uvjerenjem, bez da se jasno precizira o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim je to propisima regulisano. Dalje je ukazao da, shodno članu 170. stav 2. Zakona o upravnom postupku, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, radi čega samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 2. juna 2008. godine. U konačnici je naveo da su nadležni organi uprave pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na isto pravilno primijenili federalni zakon, pri čemu nisu povrijedili pravila federalnog zakona o postupku.
Apelacioni navodi
8. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi, između ostalog, da je zahtjevom od 15. jula 2008.godine tražila donošenje rješenja o činjenicama koje su navedene u uvjerenju od 2. juna 2008.godine, koje je jedini dokaz za prava apelantice za period od 1. juna 1996. do 31. marta 1999.godine, a koja prava po ranijem Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca nastupaju kod apelantice u vrijeme važenja navedenog zakona. Također, navodi da je stekla pravo za navedeni period, a koja nije ostvarila, jer prvostepeni organ nije donio rješenje traženo zahtjevom.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Apelantica, u suštini, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično pravno i činjenično pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 4231/20 od 12. januara 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić