Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-973/20 (H. H.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nematerijalna šteta
- Zastara
- Troškovi postupka
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 397
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-973/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 973/20, rješavajući apelaciju Hasana Herića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hasana Herića.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 023040 17 Gž 2 od 18. marta 2020. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Hasanu Heriću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Hasanu Heriću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hasana Herića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 023040 17 Gž 2 od 18. marta 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hasan Herić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Husein Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 17. marta 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 P 023040 17 Gž. Apelant je dostavio dopunu apelacije od 22. septembra 2020. godine kojom je obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 023040 17 Gž od 18. marta 2020. godine, te da navode apelacije proširuje i protiv navedene presude. Kako predmetna apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21. st. (2) i (3) (nije dostavljena Presuda Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 P 023040 17 P od 14. jula 2017. godine-u daljnjem tekstu: Općinski sud ), od apelanta je 29. marta 2021. godine zatraženo da dostavi navedenu presudu Općinskog suda. Apelant je 2. aprila 2021. godine dostavio traženu dopunu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 2. juna 2020. godine, a od Mevludina Herića (u daljnjem tekstu: tuženi) 13. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je dostavio odgovor 17. juna 2020. godine, Kantonalni sud je dostavio odgovore 18. juna 2020. godine i 8. septembra 2020. godine, dok tuženi nije dostavio tražene odgovore.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu 6. februara 2015. godine protiv tuženog tražeći da mu tuženi na ime nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nanesenih povreda od tuženog 9. novembra 2008. godine isplati ukupan iznos od 7.830,00 KM na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha sa zakonskom zateznom kamatom počev od 5. februara 2015. godine do isplate, dok je tuženi 26. marta 2015. godine podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant naknadi nematerijalnu štetu prouzrokovanu protivpravnim napadom od 9. novembra 2008. godine i to za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah i duševne bolove u ukupnom iznosu od 1.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja protivtužbe pa do isplate.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 29 0 P 023040 17 P od 14. jula 2017. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu po osnovu navedenog štetnog događaja i pretrpljene nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 2.349,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate (stav 1). Presudom je obavezan apelant da tuženom po osnovu protivpravnog napada na tuženog isplati ukupan novčani iznos od 1.150,00 KM počev od dana podnošenja protivtužbe pa do konačne isplate (stav 2). Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 921,10 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je Presudom Općinskog suda broj 29 0 K 003162 13 K 2 od 25. augusta 2014. godine, koja je je postala pravosnažna 21. oktobra 2014. godine, apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), počinjenog 9. novembra 2008. godine, na mjestu preciziranom u presudi nakon prethodnog međusobnog verbalnog sukoba sa tuženim, na način što je apelant sjekiricom koju je imao kod sebe tuženom nanio laku tjelesnu povredu preciziranu u presudi, zbog čega je apelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, a čije je izvršenje odloženo na period od jedne godine pod uvjetom da ne počini novo krivično djelo u tom periodu, kao i da je istom presudom tuženi oslobođen .optužbe da je počinio krivično djelo tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. KZFBiH, sve vezano za navedeni sukob.
7. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je iz iskaza poimenično navedenih svjedoka utvrdio da je tuženi nanio tešku tjelesnu povredu apelantu u nužnoj odbrani, nakon što je apelant njega udario, a zbog čega je tuženi i oslobođen optužbe za krivično djelo koje mu je stavljano na teret, ali da tvrdnje tuženoga da apelant ne može potraživati naknadu štete, jer je tuženi oslobođen optužbe, nisu osnovane, jer parnični sud može utvrđivati da li je eventualno došlo do prekoračenja nužne odbrane, doprinosa nastanku štete i slično. Općinski sud je istakao da smatra da navodi i iskaz apelanta da ga je tuženi prvi udario, bez ikakvog razloga, nisu osnovani, jer je parnični sud vezan za krivičnu presudu kojom je utvrđeno da je apelant udario sjekiricom tuženog i nanio mu tjelesnu povredu. Općinski sud je istakao da nalazi da je tuženi navedenim postupanjem prekoračio nužnu odbranu, jer, prema mišljenju tog suda, odbrana tuženog od apelantovog napada nije bila srazmjerna preduzetom napadu. Općinski sud je, nadalje, obrazložio da je tuženi istakao prigovor zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete, pozivajući se na odredbu čl. 376. i 377. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom su propisani subjektivni i objektivni rokovi zastarjelosti potraživanja za naknadu štete, i to subjektivni rok od tri godine i objektivni rok od pet godina, dok je apelant osporio navode tuženoga u pogledu istaknutoga prigovora zastarjelosti, navodeći da se u konkretnom slučaju treba primijeniti rok zastarjelosti iz člana 377. ZOO. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je odredbom člana 377. ZOO propisano da, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Iz krivične Presude ovog suda broj 29 0 K 003162 13 K 2 od 25. augusta 2014. godine je utvrđeno da je tuženi oslobođen optužbe navedenog krivičnog djela, a da je navedena presuda postala pravomoćna 21. oktobra 2014. godine, pa je taj sud zaključio da početak toka roka zastarjelosti počinje da teče od 9. novembra 2008. godine kao dana štetnog događaja, odnosno da je tužitelj tog dana saznao za štetu i štetnika. Kako je tužba podnesena sudu 6. februara 2015. godine, Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. stav 1. ZPP, te kako je za krivično djelo - teška tjelesna povreda - iz člana 172. stav 1. KZFBiH, za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina a za koje je, prema odredbi člana 15. stav 1. tačka d), propisano da se krivično gonjenje ne može preduzeti kad od počinjenja krivičnog djela protekne deset godina, to je s obzirom na datum podnošenja apelantove tužbe, neosnovan prigovor zastare na koji se tuženi poziva. Imajući u vidu navedena utvrđenja, odredbe člana 154. ZOO, te nalaz i mišljenje vještaka u odnosu na apelantove povrede, Općinski sud je u odnosu na apelanta donio presudu kao u dispozitivu.
8. Općinski sud je, nadalje, istakao da je tuženi postavio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu apelant naknadi nematerijalnu štetu u iznosima i iz osnova preciziranih u prethodnim tačkama ove odluke. Općinski sud je obrazložio da je iz krivične presude, kojom je apelant kao optuženi proglašen krivim za nanošenje lake tjelesne povrede tuženom, nesporno utvrdio da je apelant sjekiricom nanio povredu tuženom, te je utvrđeno da je tuženi, a ne apelant postupao u nužnoj odbrani zbog čega je, prema mišljenju tog suda, tvrdnja apelanta da je povreda kod tuženoga nastala u apelantovoj samoodbrani neosnovana. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja da je tuženi njega udario i da on nije udario tuženoga i njegov iskaz je ocijenio usmjerenim na postizanje uspjeha u ovom sporu. Općinski sud je, s tim u vezi, istakao da se tužbeni zahtjev tuženoga temelji na odredbi člana 154. stav 1. i člana 200. stav 1. ZOO. Prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO, kako je obrazložio taj sud, štetu je obavezan naknaditi svako ko je prouzrokuje drugom, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je šteta kod tuženoga nastala bez njegov krivice. Navedeno je da se tužbeni zahtjev temelji (i) na zahtjevu za naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za strah shodno odredbi člana 200. stav
1. ZOO, te kako su vještaci medicinske i neuropsihijatrijske struke u svojim nalazima utvrdili da je tuženi pretrpio strah i bolove, to je Općinski sud pri odlučivanju o zahtjevu tuženoga i pri određivanju visine naknade za pojedine vidove nematerijalne štete vodio računa o kriterijima iz odredbe člana 200. stav 1. ZOO i kriterija koji proizlaze iz odluka Vrhovnog suda FBiH, pa je u odnosu na protivtužbeni zahtjev tuženog donio presudu kao u dispozitivu.
9. U odnosu na troškove postupka Općinski sud je istakao da je odluku o troškovima donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. i člana 396. stav 1. ZPP. Općinski sud je obrazložio da se troškovi tuženog odnose na sastavljanje odgovora na tužbu sa protivtužbom u iznosu od 240,00 KM, za zastupanje na dva ročišta koja su odložena u iznosu od po 60,00 KM, za zastupanje na pripremnom ročištu iznos od 240,00 KM, na glavnoj raspravi iznos od 240,00 KM, na nastavku glavne rasprave 23. januara 2017. godine iznos od 120,00 KM, na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi 14. juna 2017. godine iznos od po 360,00 KM, za odsustvo iz kancelarije za pristup na šest održanih ročišta iznos od 360,00 KM, za prijevoz na relaciji Kalesija - Živinice i obratno iznos od 198,00 KM, po kvalifikovanom punomoćniku i prema važećoj Advokatskoj tarifi troškovi za vještačenje iznose 300,00 KM i taksa na protivtužbu i presudu u iznosu od 130,00 KM, što ukupno iznosi 2.308,00 KM. Kako je tuženi uspio u ovom sporu sa 70 %, to mu, prema obrazloženju Općinskog suda, pripadaju troškovi u iznosu od 1.615,60 KM, te je apelant (čiji troškovi su precizno obračunati u presudi a u visini od 2.315,00 KM, pri čemu je apelantu po osnovu uspjeha u postupku pripao iznos od 694,50 KM), kada se prebiju međusobni troškovi, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 921,10 KM.
10. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu, kojem je spis na postupanje proslijeđen 12. oktobra 2017. godine i koji je Presudom broj 29 0 P 023040 17 Gž od 18. marta 2020. godine apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu stava 1. izreke, kao i u dosuđujućem dijelu st. 2. i 3. Presudom je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu stava 1. izreke, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, kao i u stavu 3. izreke u dijelu odluke o troškovima postupka tako da se dosuđeni iznos od 921,10 KM povećava na iznos od 2.308,00 KM. Presudom su odbijeni zahtjevi apelanta i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je ponovljeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da se osnovano žalbom ukazuje da je zaključak prvostepenog suda pogrešan. Obrazloženo je da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Kako je obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud, međutim, zanemaruje da krivični postupak sam za sebe ne dovodi do prekida zastarijevanja potraživanja po osnovu naknade štete, već je potrebno da oštećeni u krivičnom postupku postavi imovinskopravni zahtjev i, zatim, nakon što je u krivičnom postupku upućen da taj zahtjev ostvaruje u parnici, obavezan je da u roku od tri mjeseca od pravosnažnosti krivične presude podnese tužbu za naknadu štete, u skladu sa odredbom člana 390. ZOO. Budući da, prema podacima spisa, apelant u krivičnom postupku nije postavio imovinskopravni zahtjev, a krivični postupak je okončan pravosnažnom presudom kojom je tuženi oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo iz člana 172. stav 1. KZFBiH, jer je djelo učinio u nužnoj odbrani, u konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, nema osnova za primjenu tzv. privilegovanog zastarnog roka iz člana 377. stav 1. ZOO, kako to pogrešno rezonira prvostepeni sud. Kantonalni sud je obrazložio da, osim toga, sve i da je apelant u krivičnom postupku postavio imovinskopravni zahtjev i da ga je krivični sud uputio da ga ostvaruje u parničnom postupku, ni u tom slučaju ne bi došlo do produženja zastarnog roka iz člana
376. ZOO, budući da je od 21. oktobra 2014. godine, kao dana pravosnažnosti navedene krivične presude, pa da podnošenja apelantove tužbe 6. februara 2015. godine protekao rok od tri mjeseca iz člana 390. ZOO. Zbog navedenog se, prema obrazloženju Kantonalnog suda, suprotno rezoniranju prvostepenog suda, zastara potraživanja naknade štete apelantu prosuđuje po odredbama člana 376. ZOO. koji u stavu 1. propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu, kao i za lice koje je učinilo štetu (subjektivni rok), a u stavu 2. da u svakom slučaju potraživanje naknade štete zastarijeva u roku od pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok), dok se događaj desio 9. novembra 2008. godine.
11. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant je za nastalu štetu saznao još u novembru 2009. godine, kada je bio na pregledu i liječenju od zadobijenih povreda, a za učinioca štete je saznao na sam dan štetnog događaja 9. novembra 2008. godine, to je subjektivni rok zastarjelosti iz člana 376. stav 1. ZOO od tri godine, u najpovoljnijoj soluciji za apelanta, istekao krajem marta 2013. godine, što bi bio posljednji dan kada je apelant mogao podnijeti tužbu za naknadu nematerijalne štete. Budući da je apelant tužbu podnio 6. februara 2015. godine, to je, prema obrazloženju suda, ova tužba podnesena izvan subjektivnog roka od tri godine iz člana 376. stav 1. ZOO, a u svakom slučaju je podnesena izvan objektivnog roka od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO, računajući od štetnog događaja 9. novembra 2008. godine, kao momenta povređivanja apelanta zbog čega je, u smislu odredbe člana 360. stav 2. ZOO, nastupila zastarjelost apelantovog potraživanja, a čime je, prema stavu 1. istog člana, prestalo i pravo apelanta da od tuženog zahtijeva ispunjenje obaveze naknade štete, a na što se žalbom tuženog osnovano ukazuje. Obrazloženo je i da, nezavisno od osnovanosti istaknutog prigovora zastare, koji je u odnosu na sve ostale prigovore tuženog, pa i prigovor nepostojanja osnova za naknadu štete, podoban da dovede do odbijanja tužbenog zahtjeva, apelantovo potraživanje naknade štete ne bi bilo osnovano, jer nužna odbrana kojom je tuženi prouzrokovao štetu apelantu, u smislu odredbe člana 161. stav 1. ZOO, predstavlja okolnost koja otklanja odgovornost za nastalu štetu.
12. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, neprihvatljivi su žalbeni navodi kojim apelant dovodi u sumnju postupanje tuženog u nužnoj odbrani. Ovo zbog toga, kako je naveo Kantonalni sud, što je prema odredbi člana 12. stav 3. ZPP, prvostepeni sud bio vezan za pravomoćnu krivičnu presudu u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta uslijed čega činjenice navedene u izreci krivične presude, koje ulaze u obilježje krivičnog djela i koje su bitne za pitanje odgovornosti apelanta, ne mogu u parnici biti osporavane, niti ih parnični sud može utvrđivati. Kako je obrazložio Kantonalni sud, prvostepeni sud je po slobodnom uvjerenju ocijenio sve izvedene dokaze bitne za rješavanje protivtužbenog zahtjeva, pri čemu je u skladu sa članom 8. i članom 123. ZPP savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, nakon čega je stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima (član 191. stav 4. ZPP).
13. U odnosu na troškove postupka, Kantonalni sud je obrazložio da, kako je po žalbi prvostepena presuda preinačena, to je trebalo preinačiti i odluku o troškovima postupka. Stoga, kako je obrazloženo, iznos dosuđen tuženom prvostepenom presudom bilo je potrebno povećati na iznos od 2.308,00 KM, dok, s druge strane, apelantu ne pripadaju traženi troškovi postupka, ni naknada za taksu na žalbu, jer, prema stanju spisa,. apelant tu taksu nije ni plati o
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u neopravdano dugom trajanju postupka i proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu uzeli u obzir njegove prigovore vezane za zastaru potraživanja s obzirom da je jasno da se njegovo potraživanje temelji na odredbi člana 377. ZOO, odnosno na počinjenom krivičnom djelu - tjelesne povrede i da se u tom slučaju primjenjuje zastarni rok od 10 godina, shodno odredbi člana 15. stav 1. KZFBiH, a ne opći zastarni rok iz ZOO od pet godina. Navodi da je nesporno da je za štetu saznao onda kada se desila, tj. 9. novembra 2008. godine, kada je krivično djelo i počinjeno, a da je zastarni rok prema već rečenom isticao 9. novembra 2018. godine, a kako je tužbu podnio 6. februara 2015. godine, nesporno je da je ona u roku podnesena. Apelant navodi i da redovni sudovi nisu odlučili o njegovom prigovoru zastare protivtužbenog zahtjeva, a koja je nesporno nastupila. Smatra da mu je zbog toga prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Osim toga, navodi i da su troškovi spora odmjereni protivno zakonu, jer je tuženom pripadalo 67,6% od utvrđenih troškova. Osim toga, smatra da je trajanje predmetnog postupka više od pet godina nerazumno dugo trajanje. S tim u vezi, apelant navodi da, prije svega, Kantonalni sud nije pokazao primjerenu ažurnost u vođenju predmetnog postupka i da za skoro tri godine nije preduzeo niti jednu radnju u žalbenom postupku, čime je prekoračio granice razumnog postupanja. Apelant navodi i da ničim nije utjecao na ovako dugo trajanje predmetnog postupka, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 2.000,00 KM, troškove postupka u iznosu od 480,00 KM, kao i zbog proizvoljne primjene prava u osporenoj presudi, također, iznos od 2.000,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo hronologiju predmeta, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.
16. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju raspravljano i o tužbi i o protivtužbi i da predmet po zakonu nije hitne prirode, te da nije bilo kršenja prava apelanta i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, čije relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 397. stav 2.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučit će o troškovima cijelog postupka.
18. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, čije relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Opći rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom Član 377. stav 1.
(1)Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
19. U Zakonu o krivičnom postupku ( „Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04
- ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) relevantne odredbe glase: Član 15. stav 1. tačka d) Zastarjelost krivičnog gonjenja (1)Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:
d) deset godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko tri godine;
Član 172. stav 1.
Teška tjelesna ozljeda (1) Ko drugoga teško tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje teško naruši, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dužina trajanja postupka koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 023040 17 Gž od 19. augusta 2020. godine koju apelant, također, osporava. Ustavni sud zapaža da je predmetna apelacija u odnosu na dužinu trajanja postupka podnesena u vrijeme kada taj postupak još uvijek nije bio okončan. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Kako je već rečeno, apelant u prvobitnoj apelaciji ukazuje na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u postupku koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio u toku, pa imajući u vidu činjenično stanje predmetâ, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u vrijeme podnošenja, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva.
23. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je apelant dopunom apelacije od 22. septembra 2020. godine obavijestio Ustavni sud da je predmetni postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 29 0 P 023040 17 Gž od 19. augusta 2020. godine, te da navode apelacije proširuje i protiv navedene presude protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu Presudu Kantonalnog suda broj 29 0 P 023040 17 Gž od 19. augusta 2020. godine apelant je primio 2. septembra 2020. godine a dopuna apelacije je, kako je već rečeno, podnesena 22. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na osporenu presudu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije. Također, smatra da je predmetni postupak trajao neosnovano dugo.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] .
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na pravo na naknadu nematerijalne štete zbog nanošenja tjelesnih povreda, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi na taj postupak.
U odnosu na osporene presude
29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev, a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog za naknadu nematerijalne štete proizišlu iz fizičkog sukoba apelanta i tuženog, jer je apelantov tužbeni zahtjev zastario a zahtjev tuženog osnovan, jer se temeljio na pravosnažnoj krivičnoj presudi kojom je apelant proglašen krivim za tjelesnu povredu koju je nanio tuženom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se, suprotno apelantovim navodima, apelant vezano za pitanje zastare njegovog potraživanja za naknadu nematerijalne štete ne može pozivati na krivičnu presudu u vezi sa primjenom člana 377. ZOO i duži rok zastare, isključivo zbog toga što je apelant proglašen krivično odgovornim za spomenuti događaj, a ne tuženi. Shodno tome, Ustavni sud smatra da nema ništa proizvoljno u obrazloženju Kantonalnog suda da je apelantovo potraživanje zastarjelo, jer je apelant za štetu i počinitelja saznao već 9. novembra 2008. godine, a tužba je podnesena 6. februara 2015. godine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i da se objektivni rok zastarijevanja tražbine naknade štete od pet godina primjenjuje tek kad subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja ističe izvan petogodišnjeg roka, a što u konkretnom predmetu nije slučaj s obzirom da je za njih apelant, kako je već rečeno, saznao još u novembru 2008. godine.
32. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u zaključku Kantonalnog suda da je protivtužbeni zahtjev tuženog osnovan u situaciji kada je nesporno da je apelant u krivičnom postupku proglašen krivim za nanošenje tjelesnih povreda tuženom, te da se na potraživanje tuženog primjenjuje duži zastarni rok iz člana 377. ZOO vezan za utvrđivanje krivične odgovornosti. Kako je članom 15. KZFBiH propisano da predmetno krivično djelo iz člana 172. stav 1. KZFBiH zastarijeva za deset godina (jer je propisana zatvorska kazna do pet godina), to je duži rok od općeg zastarnog roka od pet godina propisanog ZOO, te nema proizvoljnosti pri odlučivanju Kantonalnog suda o predmetnom protivtužbenom zahtjevu kao osnovanom i u roku podnesenom. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, dao jasno i argumentirano obrazloženje vezano za odluku o troškovima postupka, shodno odredbama ZPP i Advokatske tarife, i da je to obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata neosnovanim.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
34. Ustavni sud će nadalje ispitati navode apelanta kojim ističe da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije prekršeno i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
35. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 6. februara 2015. godine a da je okončan presudom Kantonalnog suda od 19. augusta 2020. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao pet godina i šest mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.
37. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da se radilo o parničnom postupku koji je za predmet imao utvrđenje da li apelantu, odnosno tuženom pripada pravo na naknadu nematerijalne štete proistekle iz tjelesne povrede. Imajući u vidu činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da se može zaključiti da se u konkretnom slučaju nije radilo o zakonom propisanom hitnom predmetu, ali da se, s obzirom da su bili podnesene i tužba i protivtužba, te da su bila izvršena i vještačenja medicinske i neuropsihijatrijske struke, radilo o relativno složenom postupku.
38. Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci za koji period je Općinski sud zakazao ukupno pet ročišta (dva puta pripremno ročište i tri ročišta za glavnu raspravu) od kojih je jedno pripremno ročište odloženo, dok su ostala četiri održana. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalnom sudu trebale dvije godine i deset mjeseci, dakle skoro tri godine, da bi donio presudu po žalbi. Također, iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelant imao bilo kakav doprinos ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta navedeno postupanje redovnih sudova ne može smatrati kao postupanje u razumnim rokovima, odnosno da je u konkretnom slučaju predmetni postupak prešao granicu razumnog trajanja. Ovo i stoga što redovni sudovi, posebno Kantonalni sud, nisu ponudili nikakve objektivne argumente iz kojih bi proizlazila nemogućnost efikasnijeg rješavanja predmetnog slučaja. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu npr. u predmetu broj AP- 2687/20 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-2687/20 od 19. maja 2021. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je istakao da, imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao duže u odnosu na prvostepeni postupak (u kojem su provođeni dokazi), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud je i u svojoj Odluci broj AP-855/20 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP-855/20 od 5. oktobra 2021. godine, također dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), između ostalog, istakao da „Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Eckle v. Germany od 15. jula 1982., Serija A, br. 51, str. 37, § 84), gdje je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da je, inter alia, žalbeni postupak trajao gotovo tri godine“. Ustavni sud smatra da se, s obzirom na navedenu situaciju, ovaj stav može primijeniti i na konkretan predmet. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanta na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
39. U odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP-1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
41. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi
42. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava vezuje za tvrdnje o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje a za koje je Ustavni sud utvrdio da nisu prekršeni, te da je apelant u postupku pred redovnim sudovima koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek jer ovo pravo ne garantira pozitivan ishod za osobu koja ga koristi. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo kada je preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog tjelesne ozljede zbog negove zastare a s obzirom da se na apelanta ne može primijeniti duži zastarni rok iz člana 377. ZOO s obzirom da je apelant taj koji je pravosnažnom presudom proglašen krivim za nanošenje tjelesne ozljede, te kada je utvrđeno da se analogno tome na tuženog primjenjuje navedeni duži zastarni rok čime je njegovo potraživanje opravdano.
44. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku naknade nematerijalne štete koji je trajao pet godina i šest mjeseci od čega dvije godine i deset mjeseci, dakle skoro tri godine, pred Kantonalnim sudom a u situaciji kada predmetni postupak nije bio hitne prirode, ali je bio relativno složen s obzirom da su podneseni i tužba i protivtužba, te je bilo potrebno izvršiti i vještačenja medicinske i neuropsihijatrijske struke i kada redovni sudovi nisu ponudili argumentirane razloge za ovakvu dužinu trajanja postupka pri čemu apelant nije imao doprinos ovako dugom trajanju postupka.
45. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant koristio sve pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek jer ovo pravo ne garantira pozitivan ishod za osobu koja ga koristi.
46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić