Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3321/21 (F. S., K. S., A. S., A. S., H. S. i K. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2022.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3321/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2022.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 12. siječnja 2022. godine, u predmetu broj AP-3321/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Fatima Suljić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Fatima Suljić, Kadir Suljić, Amir Suljić, Admir Suljić, Hakija Suljić i Kadefa Mehmedović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 28 0 P 051014 21 Rev od 8. lipnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 28 0 P 051014 18 Gž od 13.

siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 28 0 P 051014 15 P od 15. siječnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Suljić, Kadir Suljić, Amir Suljić, Admir Suljić, Hakija Suljić i Kadefa Mehmedović (u daljnjemu tekstu: apelanti), svi iz Srebrenika, koje zastupa Senija Poropat, odvjetnica iz Vogošće, podnijeli su 21. rujna 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 051014 21 Rev od 8. lipnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 28 0 P 051014 18 Gž od 13. siječnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 28 0 P 051014 15 P od 15. siječnja 2018. godine.

2. Presudom Općinskoga suda od 15. siječnja 2018. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obveže tuženica (Republika Srpska) da im isplati naknadu štete zbog ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, i to: na ime nematerijalne štete (povrede slobode i prava osobnosti, fizičkih i duševnih bolova i straha) zbog zločina protiv čovječnosti – progona iz Urisića, Općina Srebrenica, te u srpnju 1995. godine iz Srebrenice – zbog progona i prisilnoga premještanja, svim apelantima određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom; na ime nematerijalne štete zbog gubitka bliske osobe, supruga i oca K.D., a koje je nastalo izvršenjem genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, svim apelantima određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom (stavak I izreke). Obvezani su apelanti da tuženici solidarno naknade troškove postupka u određenome iznosu (stavak II izreke).

3. Presudom Kantonalnoga suda od 13. siječnja 2021. godine priziv apelanata je djelomično uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena u st. II izreke, tako da se tuženica odbija za zahtjevom da joj apelanti na ime troškova parničnoga postupka isplate određeni iznos, dok je u st. I izreke prvostupanjska presuda potvrđena. Nadalje, apelanti su odbijeni sa zahtjevom za naknadu troškova prizivnoga postupka.

4. U obrazloženju osporene odluke, glede troškova parničnoga postupka, u dijelu u kojemu su apelanti potraživali troškove prizivnoga postupka, Kantonalni je sud istakao da je primjenom odredbe čl. 397. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova prizivnoga postupka, jer je uspjeh apelanata u prizivnome postupku neznatan, tj. uspjeli su samo sa sporednim zahtjevom.

5. Presudom Vrhovnoga suda od 8. lipnja 2021. godine revizija apelanata je odbijena. Nadalje, odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka nastalih povodom revizije.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao obzirom da je sporna šteta nastala u ratu, to početak roka zastare treba računati od 23. prosinca 1996. godine, kada je u Federaciji BiH ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, temeljem Odluke o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji F BiH, budući da je apelantima od tada omogućen pristup sudu. Nadalje, istakao je da su apelanti za štetu zbog smrti bliskoga srodnika saznali u ratu 1995. godine. Imajući u vidu navedeno, istakao je da računajući rok zastare potraživanja od 23. prosinca 1996. godine pa do podnošenja sudu tužbe 13. ožujka 2015. godine, pravilno je drugostupanjski sud prihvatio odluku prvostupanjskoga suda da je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredbe čl. 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), protekom kako subjektivnoga trogodišnjega, tako i objektivnoga petogodišnjega roka zastare. Također, naveo je da u predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nema mjesta primjeni odredbe čl. 377. st. 1. ZOO, na kojemu privilegiranome roku zastare ustrajavaju apelanti u reviziji. Naime, istakao je da je predmetnom odredbom propisano da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenoga gonjenja. Vrhovni je sud istakao da je prema čl. 12. st. 3. ZPP, sud glede postojanja kaznenoga djela i kaznene odgovornosti učinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenoga suda, kojom se optuženi oglašava krivim. U svezi s tim, istakao je da pitanje postojanja kaznenoga djela parnični sud nije ovlašten riješiti kao prethodno pitanje, te da apelanti navode kako su počinitelji V.P. i drugi pravomoćno oglašeni krivim za kazneno djelo genocida i druge zločine protiv čovječnosti, počinjenje u Srebrenici. Nadalje, istakao je da i kada postoje pravomoćne kaznene presude protiv učinitelja navedenoga kaznenoga djela, odredba čl. 377. ZOO se može primijeniti samo prema učinitelju kaznenoga djela, a koji je pravomoćnom presudom kaznenoga suda oglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema trećem, koji inače odgovara za štetu umjesto faktičkoga učinitelja kaznenoga djela. Vrhovni je sud istakao da se stoga na treću osobu može primijeniti samo odredba čl. 376. ZOO, koje pravno stanovište je zauzeo i Ustavni sud u svojoj praksi (AP-2829/15 od 16. veljače 2016. godine). Osim toga, naveo je kako apelantima nije dosuđen trošak sastava revizije, jer nisu uspjeli u revizionome postupku, sukladno čl. 397. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 386. st. 1. ZPP.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelanti, u biti, navode kako su redoviti sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 377. ZOO. Apelanti, također, navode kako Vrhovni sud nije odlučio o ostalim troškovima parničnoga postupka koji su traženi, tj. „za sastav priziva itd.“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci jasno obrazložio zbog čega se u konkretnoj situaciji spram tuženice ne može primijeniti privilegirani rok zastare iz čl. 377. ZOO. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4288/11 od 9. prosinca 2014. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Glede troškova postupka, nasuprot navodima apelanata, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi odlučivali o traženim troškovima postupka, te za svoje odluke dali odgovarajuća obrazloženja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3321/21 (F. S., K. S., A. S., A. S., H. S… | Sudska praksa | Aktio