Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/21 (M.K.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2693/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2693/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. K., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. K.
protiv Rješenja Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 324661 20 Pr od 14. lipnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Banjaluke, podnijela je 27. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pr 324661 20 Pr od 14. lipnja 2021. godine.
2. Rješenjem Osnovnoga suda od 14. lipnja 2021. godine određeno je da prekršajni nalog od 21. ožujka 2020. godine, izdan od Grada Banjaluka, Odjeljenje komunalne policije, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Odluke o komunalnome redu, postaje konačan i ovršan sa 14. lipnjem 2021. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Osnovni je sud istakao da je apelantica podnijela pravovremen zahtjev za sudbeno odlučivanje o prekršajnome nalogu od 21. ožujka 2020. godine. Osnovni je sud istakao da je na usmeni pretres 14. lipnja 2021. godine pristupio A.K., predstavnik ovlaštenoga organa, apelantica, te svjedok V.P., komunalni policajac. Osnovni je sud istakao da apelantica nije prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj se stavlja na teret (komunalno-inspekcijskim nadzorom ustanovljeno je da je apelantica izvršila zauzimanje javne površine sa tri električne klackalice, za što nije predočila važeće rješenje nadležnoga organa) pa je predstavnik ovlaštenoga organa u dokaznome postupku predložio izvođenje dokaza: zapisnik o izvršenome komunalno-inspekcijskome nadzoru od 16. ožujka 2020. godine, fotografije lica mjesta snimljene spornoga dana, te je predloženo saslušanje komunalnoga policajca kao svjedoka. Osnovni je sud istakao da je apelantica prigovorila zapisniku od 16. ožujka 2021. godine, dok za fotografije nije imala primjedbi, te da je tijekom indirektnoga ispitivanja svjedoka apelantica samoinicijativno i demonstrativno napustila sudnicu, vrijeđajući predstavnika ovlaštenoga organa i svjedoka, te time onemogućila daljnje vođenje prekršajnoga postupka. Osnovni je sud istakao da je čl. 188. st. 1. i 2. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP) propisano da ako na pretres koji je zakazan na temelju zahtjeva za sudbeno odlučivanje, ne dođe okrivljeni, smatrati će se da je prihvatio odgovornost za prekršaj propuštanjem, te da će sud rješenjem utvrditi da je prekršajni nalog postao konačan i ovršan danom donošenja rješenja, zbog propuštanja pojavljivanja okrivljenoga. Osnovni je sud istakao da kako je apelantica samovoljno napustila sudnicu, te sama sebi time onemogućila svoju obranu i izvođenje dokaza, što se u ovoj procesnoj situaciji smatra da nije ni pristupila na usmeni pretres (a osobno je tražila sudbeno odlučivanje o predmetnome nalogu), a pristupio je predstavnik ovlaštenoga organa, to je sud sukladno čl. 188. ZOP odlučio da je prekršajni nalog konačan i ovršan sa 14. lipnjem 2021. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica navodi kako je „laž da sam napustila sudnicu vrijeđajući“, jer „prije mog napuštanja sudnice na zapisniku o usmenome pretresu nisu evidentirane sudbena opomena i sankcije zbog uvreda upućenih svjedoku i predstavniku ovlaštenoga organa“. Apelantica smatra kako osporeno rješenje nije moglo biti doneseno, jer joj je onemogućeno da iznese svoju obranu, budući da je u spis dostavila 57 materijalnih dokaza kojim dokazuje da nije počinila prekršaj koji joj se stavlja na teret. Također, apelantica traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na suđenje u razumnome roku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao da se ima smatrati da je u okolnostima konkretnoga slučaja (u kojemu je apelantica samovoljno napustila sudnicu), ima smatrati da je apelantica prihvatila odgovornost za prekršaj propuštanjem. U odnosu na navode apelantice kojima ukazuju na duljinu trajanja predmetnoga postupka, Ustavni će sud u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku razmatrati razdoblje od dana izdavanja prekršajnoga naloga (21. ožujka 2020. godine), pa do donošenja osporenoga rješenja Osnovnoga suda (14. lipnja 2021. godine), kojim je predmetni postupak okončan, dakle razdoblje od jedne godine i oko 3 mjeseca. Ustavni sud smatra da se navedeno razdoblje postupanja ne može smatrati nerazumnim razdobljem trajanja predmetnoga postupka. Obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da duljina trajanja postupka prelazi granice "razumnoga roka" iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić