Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2164/21 (A. M., vlasnik STR "ADO" Sarajevo)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2164/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2164/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Admir Memić, vlasnik STR "ADO" Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Memić, vlasnik STR "ADO" Sarajevo protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026816 18 Uvp od 11. veljače 2021. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Memić, vlasnik STR "ADO" Sarajevo protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 026816 18 Uvp od 11. veljače 2021. godine, u odnosu na navode o kr šenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Memić, vlasnik STR "ADO" Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alma Katović odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 026816 18 Uvp od 11. veljače 2021. godine.
2. Nalogom Porezne uprave Federacije BiH, Kantonalnog ureda Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 7. ožujka 2013. godine naloženo je apelantu kao poreznom obvezniku plaćanje određenih poreznih obveza (za razdoblje od 2003. godine do 2008. godine).
3. Rješenjem prvostupanjskog organa od 17. prosinca 2013. godine pokrenut je postupak prinudne naplate protiv apelanta zbog toga što u roku nije postupio po nalogu od 7. ožujka 2013. godine.
4. Rješenjem Federalnog ministarstva financija Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 6. lipnja 2016. godine odbijen je apelantov priziv izjavljen protiv rješenja prvostupanjskog organa od 17. prosinca 2013. godine.
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 026816 16 U od 27. travnja 2018. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tuženog organa od 6. lipnja 2016. godine. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da nije sporno da je apelant nalog od 7. ožujka 2013. godine primio 6. studenog 2013. godine (što proizlazi iz dostavnice, a to nije sporio ni sam apelant).
6. Presudom Vrhovnoga suda od 11. veljače 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjski organ 7. ožujka 2013. godine izdao nalog za plaćanje neizmirenih poreznih obaveza, te da apelant u roku od 10 dana od dana uručenja naloga nije izmirio porezne obaveze iz naloga. Stoga je istakao da je aktima organa uprave, u skladu s odredbama članka 43. i 44. Zakona o poreznoj upravi FBiH, pravilno pokrenut postupak prinudne naplate neizmirene porezne obaveze. Vrhovni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude u pogledu nezakonito utvrđenih poreznih obaveza, jer je te prigovore apelant mogao isticati samo u postupku razreza porezne obaveze, sukladno odredbama članka 40. i 42. Zakona o poreznoj upravi FBiH. Kako prema podacima iz spisa predmeta proizlazi da je apelant propustio odmah kontaktirati porezni ured koji je izdao nalog (ako je smatrao da porezna obaveza navedena u nalogu za plaćanje nije točna), Vrhovni sud je istakao da je poreznu obvezu morao platiti u iznosu i roku navedenom u nalogu. Također, istakao je da se da se takvi navodi ne mogu podvesti ni u razloge predviđene člankom 47. Zakona o poreznoj upravi FBiH iz kojih se jedino može osporavati postupak prinudne naplate porezne obaveze.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te na pravo na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. Europske konvencije, kao i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da nikad nije osobno primio nalog od 7. ožujka 2013. godine, zbog čega nije imao pravo na isticanje prigovora protiv naloga. S obzirom da apelant nije imao pravo na isticanje prigovora protiv naloga smatra da su sudovi u konkretnom slučaju trebali uzeti u obzir činjenicu da je obrtnička radnja ex lege prestala sa radom još 2005. godine (u kom trenutku su bili izmireni svi doprinosi), te nije bilo osnova da se apelanta obveže na plaćanje doprinosa i nakon toga.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreznoga, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i navodi apelanta o povredi prava na suđenje u razumnome roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmenom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o poreznoj upravi FBiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić