Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2938/21 (JU "Deseta osnovna škola" Ilidža)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Radni odnos
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2938/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2938/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela JU "Deseta osnovna škola" Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela JU "Deseta osnovna škola" Ilidža protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 310616 20 Rsž 2 od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU "Deseta osnovna škola" Ilidža (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 310616 20 Rsž 2 od 27. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, poništena je Odluka apelantice broj 255-1/2012 od 31. augusta 2012. godine o izboru kandidata M.M. u radno-pravni odnos kod apelantice na poslovima noćnog čuvara te Odluka Školskog odbora apelantice broj 369/2012 od 12. septembra 2012. godine o odbijanju prigovora tužioca (A.I.) na odluku broj 255-1/2012 od 31. augusta 2012. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je tužilac ispunjavao sve uvjete radnog mjesta noćnog čuvara koji su bili propisani raspisanim konkursom apelantice, kao i da je izabrani kandidat M.M. ispunjavao sve propisane uvjete za predmetno radno mjesto. Dalje je naveo da je tužilac demobilisani borac, a da primljeni kandidat nema te reference, te da apelantica prilikom donošenja odluke od 31. augusta 2012. godine o izboru kandidata nije uzela u obzir činjenicu da je tužilac demobilisani borac. S tim u vezi je ukazao da je članom 5. stav 1. tačka 5. Zakona o dopunskim pravima boraca - branitelja Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o dopunskim pravima boraca) propisano da lica iz člana 1. ovog zakona imaju, prema načinu i obimu utvrđenim ovim zakonom, prioritet u zapošljavanju. Zatim da je članom 22. istog zakona propisano da lica iz člana 1. ovog zakona (ratni vojni invalidi i članovi njihovih porodica, članovi porodica šehida, poginulih umrlih i nestalih branioca, dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova porodica poginulih, umrlih i nestalih dobitnika ratnog priznanja i odlikovanja, ratnih vojnih zarobljenika i demobilisanih branioca kao lica zaslužnih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu sa područja Kantona Sarajevo) ostvaruju pravo na prioritetno zapošljavanje, pod uslovima i na način predviđen aktivnom politikom zapošljavanja utvrđenom propisima Kantona. Također je ukazao da je stavom 2. člana 22. istog zakona propisano da su kantonalni organi uprave i kantonalne upravne ustanove, Grad Sarajevo, općine, kao i sva pravna lica čiji je osnivač Kanton, Grad Sarajevo ili općina, odnosno koja se finansiraju iz budžeta sa učešćem od najmanje 25%, dužni prilikom prijema u radni odnos obezbijediti prioritet licima iz člana 1. ovog zakona, kao i članovima uže porodice ratnog vojnog invalida. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da je apelantica, kao javna ustanova koja se finansira iz budžeta, bila dužna prilikom odlučivanja o izboru kandidata za radno mjesto noćnog čuvara primijeniti citirane zakonske odredbe i osigurati tužiocu kao demobilisanom borcu prioritet u odnosu na druge kandidate koji ispunjavaju uvjete konkursa, ali nemaju ovaj status. Kantonalni sud je naveo da pravo na prednost pri zapošljavanju ove kategorije lica nije apsolutno, već upravo u situaciji kada više lica sa istim uvjetima konkurira za određeno mjesto, prednost se ima dati licu koja ispunjava uvjete člana 1. Zakona o dopunskim pravima boraca. Također je naveo da tužilac kao učesnik javnog konkursa ima pravni interes zahtijevati poništenje odluke iz spornog konkursa, te da njegovo naknadno zaposlenje, suprotno navodima apelantice, ne utiče na to pravo. S obzirom da je apelantica (čiji je osnivač Kanton Sarajevo) dužna direktno primijeniti Zakon o dopunskim pravima boraca, iako njen Pravilnik ne sadrži takve odredbe, odnosno cijeniti predmetnu činjenicu koja tužiocu daje prednost u odnosu na druge kandidate, tačnije u odnosu na izabranog kandidata, to su odluke apelantice donesene nezakonito.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da se u ovom slučaju nije mogla primijeniti odredba člana 22. Zakona o dopunskim pravima boraca. Apelantica navodi da apelantica svojim internim aktom nije odredila da prilikom prijema u radni odnos prednost imaju demobilisani borci. Također navodi da je prestao pravni interes tužioca za tužbom u ovom postupku budući da je zasnovao radni odnos.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelantica javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-757/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić