Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-835/20 (B. I.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Privatizacija
- Stanarsko pravo
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-835/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 835/20, rješavajući apelaciju Bosiljke Ivanković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Ivanković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019924 18 Uvp od 2. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosiljka Ivanković (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Dane Končar, advokat iz Banje Luke, podnijela je 2. marta 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019924 18 Uvp od 2. oktobra 2019. godine. Apelantkinja je istovremeno podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje konačnog drugostepenog Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15.03372-109/16 od 29. novembra 2016. godine do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 835/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantkinjin zahtjev za privremenu mjeru odbio kao neosnovan.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Ministarstva zatraženo je 13. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni i Okružni sud i Ministarstvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 20. novembra do 4. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Rješenjem Odjeljenja za komunalne i stambene poslove i poslove saobraćaja Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 05-372-1817/1992 od 15. jula 2016. godine utvrđeno je da apelantkinja ima pravo trajnog i nesmetanog korišženja stana koji se nalazi u Banjoj Luci u Ulici vojvode Momčila broj 14 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te je odbijen zahtjev Grada Banja Luka kojim je tražio iseljenje apelantkinje iz predmetnog stana.
7. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika predmetnog stana V.B., rođenoj V., Ministarstvo je Rješenjem broj 15.03372-109/16 od 29. novembra 2016. godine poništilo u cijelosti rješenje Odjeljenja od 15. jula 2016. godine i predmetna upravna stvar riješena je tako što je utvrđeno da apelantkinja nema pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, koji je svojina Grada Banja Luka, nakon smrti B.L., nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, pa joj je naloženo da u roku od 15 dana, računajući od konačnosti tog rješenja, predmetni stan isprazni od lica i stvari i preda Gradu Banja Luka, bez prava na nužni smještaj, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 019924 16 U od 25. decembra 2017. godine u postupku upravnog spora odbijena je kao neosnovana apelantkinjina tužba protiv navedenog rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je navedeno da su upravni organi utvrdili da je apelantkinja sa nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu B.L. zaključila ugovor o podstanarskom odnosu na neodređeno vrijeme i predmetni stan počela koristiti 1981. godine. Takođe je utvrđeno da je apelantkinja sa nosiocem stanarskog prava zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 28. februara 1990. godine. Međutim, kako je utvrdio Okružni sud, predmetni ugovor nije ostvario svoju svrhu s obzirom na to da je nosilac stanarskog prava preminuo 28. avgusta 1992. godine, te nije bilo osnova da se prvostepenim rješenjem utvrdi apelantkinji pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana. Takođe je navedeno da je Zakonom o privatizaciji državnih stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), koji je stupio na snagu 29. jula 2001. godine, propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo, niti se mogu primjenjivati odredbe Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), počev od tog dana organ uprave za stambene poslove nije nadležan za postupanje po zahtjevu za utvrđivanje prava na trajno i nesmetano korišćenje stana. Shodno navedenom, po ocjeni Okružnog suda, odluka tuženog Ministarstva da poništi prvostepeno rješenje je pravilna. Kod činjenice da predmetnim stanom jedino može raspolagati Grad Banja Luka koji je podnio zahtjev 8. marta 1993. godine za iseljenje apelantkinje, koja se u međuvremenu u predmetni stan ponovo uselila 27. februara 2008. godine bez konačne odluke, odnosno valjanog pravnog osnova, pa kako nije protekao duži rok od tri godine od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka, odnosno dana podnošenja zahtjeva Grada Banja Luka za njeno iseljenje, Okružni sud je zaključio da je organ uprave pravilno naložio apelantkinji da se iseli iz predmetnog stana.
9. Apelantkinja je protiv navedene presude Okružnog suda podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 11 0 U 019924 18 Uvp od 2. oktobra 2019. godine.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude istakla da njena ekonomska zajednica koja je trajala više od 10 godina sa B.L., kao nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nije prekinuta ni njegovim boravkom u gerijatrijskom centru, te da je, takođe, protekao i zakonski rok od tri godine od dana njenog nezakonitog useljenja za njeno prinudno iseljenje u smislu člana 22 stav 3 i člana 30 st. 1, 2 i 3 ZOSO koji se primjenjuje na osnovu čl. 38, 72 i 75 Zakona o privatizaciji, zbog čega je, po mišljenju apelantkinje, osporena presuda apsolutno ništava, kao i drugostepeni upravni akt koji se ne mogu prinudno izvršiti. Apelantkinja je, takođe, navela da je u predmetnom stanu sa porodicom živjela od 25. decembra 1980. godine do 14. juna 1993. godine i da se ponovo uselila 27. februara 2008. godine. Naime, kako je dalje navedeno, na osnovu dogovora između tadašnje Opštine Banja Luka kao davaoca predmetnog stana na korišćenje i preduzeća „Jelšingrad-TAS“ Banja Luka (u kojem je radio apelantkinjin suprug) kao davaoca stana na korišćenje u Masarikovoj ulici došlo je do jednokratne dodjele navedenih stanova, tako da je apelantkinjinom suprugu dodijeljen stan u Masarikovoj ulici u koji su se preselili, dok je predmetni stan dodijeljen na korišćenje V.B., rođenoj V. Budući da je stan u Masarikovoj ulici vraćen prijeratnim nosiocima stanarskog prava, apelantkinja se ponovo vratila u predmetni stan 27. februara 2008. godine, na osnovu zaključka o dozvoli izvršenja kojim je iz predmetnog stana iseljena V.B., rođena V.
11. Vrhovni sud je utvrdio da su u pobijanoj presudi pravilno dati razlozi u pogledu osnovanosti osporenog akta Ministarstva, kojim je utvrđeno da apelantkinja nije bila u ekonomskoj zajednici dužoj od 10 godina sa B.L., nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, sa kojim je imala zaključen ugovor o podstanarskom odnosu. Dalje je istaknuto da je nosilac stanarskog prava B.L. umro 28. avgusta 1992. godine u Gerijatrijskom centru u Banjoj Luci u kojem je inače boravio, pri čemu i nije od uticaja što je sa njim apelantkinja zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju 28. februara 1990. godine. Naime, utvrđeno je da od momenta zaključenja tog ugovora pa do smrti nosioca stanarskog prava nije proteklo pet godina, u smislu člana 6 st. 1 i 2 ZOSO. U tom pravcu je, kako je zaključio Vrhovni sud, u osporenom aktu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno o čemu su dati valjani razlozi, što je pravilno prihvaćeno i pobijanom presudom. Vrhovni sud je dalje utvrdio da je u pobijanoj presudi pravilno konstatovano da je na raspravi pred prvostepenim organom, održanoj 14. aprila 2011. godine, utvrđeno svojstvo zainteresovane stranke V. B., rođene V., (kao privremenog korisnika predmetnog stana), o čemu su se učesnici u postupku saglasili. Shodno navedenom, imenovana je kao aktivno legitimisana stranka u postupku podnijela žalbu protiv prvostepenog rješenja o kojoj je odlučeno osporenim aktom Ministarstva. Takođe, kako je naveo Vrhovni sud, nije sporno da je apelantkinja vodila i druge postupke u pogledu ostvarivanja prava na predmetni stan, između ostalog i pred Ministarstvom za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske vezano za povrat stana, a koji u pogledu prava na predmetni stan nisu okončani u apelantkinjinu korist.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju dalje naveo da, budući da je Oština Banja Luka, kao pravni prednik Grada Banja Luka, podnijela zahtjev za iseljenje apelantkinje iz predmetnog stana 8. marta 1993. godine, te imajući u vidu da se apelantkinja ponovo uselila u predmetni stan 27. februara 2008. godine bez valjanog pravnog osnova, to je, shodno odredbi člana 30 stav 2 ZOSO, osporenim aktom Ministarstva pravilno naloženo apelantkinji da se iseli iz predmetnog stana. Pri tome je istaknuto da navedena odredba nije u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji, kojim je u članu 77 stav 2 propisano da odredbe ZOSO koje su u suprotnosti sa tim zakonom se neće primjenjivati o čemu su u pobijanoj presudi, takođe, dati pravilni razlozi, koje u svemu prihvata i Vrhovni sud. Budući da, po ocjeni Vrhovnog suda, ni ostali navodi predmetnog zahtjeva nisu mogli uticati na drugačije odlučivanje, donošenjem pobijane presude nije ostvaren nijedan od razloga iz odredbe člana 35 stav 2 Zakona o upravnim sporovima, zbog čega je predmetni zahtjev, na osnovu odredbe člana 40 stav 1 istog zakona, odbijen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakla je da je pogrešno utvrđeno da ekonomska zajednica sa B.L. nije trajala 10 godina imajući u vidu da je ta zajednica trajala i dok je B.L. boravio u gerijatrijskom centru. Takođe, apelantkinja navodi da je protekao zakonski rok od tri godine od dana nezakonitog useljenja za prinudno iseljenje apelantkinje po članu 22 stav 3 i članu 30 st. 1, 2 i 3 ZOSO koji se primjenjuje na osnovu čl. 38, 72 i 75 Zakona o privatizaciji zbog čega je, po mišljenju apelantkinje, osporena presuda apsolutno ništava, kao i drugostepeni upravni akt koji se ne mogu prinudno izvršiti.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja, te da ostaje kod datog obrazloženja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su razlozi za odluku tog suda dati u obrazloženju odluke a koji nisu dovedeni u sumnju navodima apelacije. Predloženo je da se apelacija odbije.
16. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je taj organ uprave u svojoj odluci dao jasne razloge pri kojima i dalje ostaje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o stambenim odnosima (Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 - OUS, “Službeni glasnik Republike Srpske ”, br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99) Za potrebe ove odluke koristi se nezvanični prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 22. stav 3.
Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 17. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.
Član 30. stav 2.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
18. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 72/07 - prečišćeni tekst, 59/08, 58/09 i 71/10) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 72/07 - prečišćeni tekst) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 38.
Ukoliko se ugovor o otkupu stana ne zaključi do 30. juna 2008. godine ili u roku od godinu dana, računajući od dana završetka spora iz člana 9. stav 2. ovog zakona, zavisno od toga koji je datum kasniji, pravno lice iz člana 13. stav 1. ovog zakona (u daljem tekstu: zakupodavac) i nosilac stanarskog prava (u daljem tekstu: zakupac) dužni su da u narednih 60 dana zaključe ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme, u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 72.
Vlasnik stana iz člana 49. stav 2. ovog zakona dužan je donijeti odluku o privatizaciji stana koji želi dati u otkup ili donijeti odluku kojom će pojedini stanovi biti izuzeti od otkupa, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Član 75.
Vlada Republike Srpske će, svaka tri mjeseca, izvještavati Narodnu skupštinu o primjeni ovog zakona i predlagati mjere za njegovo uspješnije sprovođenje Član 77.
Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 38. ovog zakona.
Odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće se primjenjivati.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 019924 18 Uvp od 2. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 3. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno () neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantkinja pobija odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
26. Ustavni sud u pogledu primjenjivosti člana 6 stav 1 Evropske konvencije zapaža da predmetni postupak pokreće pitanja građanskih prava apelantkinje u kojem je utvrđeno da apelantkinja nema pravo trajnog i nesmetanog korišćenja predmetnog stana, te joj je naloženo da ga napusti, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Apelantkinja smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je osporenom odlukom Vrhovnog suda pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku, zatim, postupku upravnog spora i vanrednog preispitivanja sudske presude u kojem su odlučivali organi uprave i redovni sudovi i u kojem je u konačnici osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen zahtjev apelantkinje za preispitivanje presude Okružnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja tokom sprovedenog postupka koristila pravne lijekove (tužbu za pokretanje upravnog spora, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke) u kojima je već isticala prigovore koje je istakla i u navodima apelacije. Dalje, Ustavni sud ističe da su se organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama izjasnili o istaknutim prigovorima i u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje zaključke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici ispitao apelantkinjine navode o proizvoljnoj primjeni odredaba ZOSO i Zakona o privatizaciji, kada je zaključio da apelantkinja nije stekla valjan pravni osnov za korišćenje predmetnog stana, te joj je naloženo, shodno odredbi člana 30 stav 2 ZOSO, da se iseli iz predmentog stana ocjenjujući pri tome i odredbe člana 77 Zakona o privatizaciji. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao razloge zašto je smatrao da su se organi uprave i Okružni sud pravilno pozvali na citirane odredbe ZOSO i Zakona o privatizaciji, a u datim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
31. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe ZOSO, Zakona o privatizaciji i Zakona o upravnim sporovima na kojima su organi uprave i redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, koja, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u osporenoj, kao ni u nižestepenim odlukama nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova i organa uprave u predmetnom postupku.
32. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelankinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelantkinja nije stekla pravo trajnog i nesmetanog prava korišćenja predmetnog stana i da ga je dužna napustiti. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da osporena odluka ne pokreće pitanja kršenja prava apelantkinje na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je i u tom dijelu apelacija neosnovana. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić