Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1258/20 (Z. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Revizija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1258/20

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1258/20, rješavajući apelaciju Zuhdije Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zuhdije Bašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zuhdija Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 1. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine. Apelant je 3. jula 2020. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Općine Kakanj (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 14. septembra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 20. do 24. septembra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 039065 16 P od 15. februara 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete isplati iznos od 67.786,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom obavezan je apelant da na ime troškova parničnog postupka isplati tuženoj određeni novčani iznos.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi ukazao da je vlasnik i posjednik nekretnine (pobliže označena u obrazloženju presude), te da mu je rješenjem Općinske komisije za urbanizam, građevinarstvo i stambeno-komunalne poslove Kakanj od 19. oktobra 1983. godine dato odobrenje za gradnju stambenog objekta prema uvjetima datim u urbanističkoj saglasnosti od 24. augusta 1983. godine. Također, da je apelant u tužbi ukazao da je na mjestu na kojem je sagrađena kuća došlo do pokretanja klizišta, te je objekat oštećen, što je posebno došlo do izražaja prilikom većih oborinskih voda tokom 2014. godine, za koju štetu je isključivo odgovorna tužena. Apelant je u tužbi naveo da je tužena bila dužna da u postupku izdavanja dozvole za gradnju objekta zatraži preuzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, što nije učinila, tako da je isključivo odgovorna za štetu nastalu na apelantovom objektu. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni u toku postupka, te ukazao da je na osnovu nalaza vještaka građevinske struke utvrdio da pojave pukotina i pokretanja tla nije bilo ranije i da se stanje na objektu radikalno promijenilo maja 2014. godine nakon dugotrajnih obilnih kiša, da je šteta na objektu nastala usljed djelovanja više sile, ali i da apelant nije postupio po rješenju o odobrenju izgradnje, tj. nije prijavio početak gradnje objekta građevinskoj inspekciji koja bi mu na njegov prijedlog imenovala nadzorni organ, po završetku radova na iskopu temelja nije obavijestio tuženu radi prijema temelja, po završetku gradnje nije zatražio tehnički prijem objekta radi izdavanja odobrenja za upotrebu, niti je gradio objekat prema odobrenom projektu zbog čega je morao promijeniti projektnu dokumentaciju prema novoizvedenom stanju (sve preciznije navedeno u obrazloženju presude na str. str. od 9. do 12). Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka geološke struke utvrdio da područje gdje je sagrađen apelantov objekat nije ugroženo klizištem, niti bujicom, što je prikazano kroz adekvatne studije koje prate izradu prostornog plana, a koje je izradio Urbanistički zavod BiH. Također, Općinski sud je na osnovu podataka i činjenica kao i relevantnih dokaza koji su prikupljeni na terenu obilaskom predmetnog objekta od tog vještaka utvrdio niz propusta i neizvršenih radnji počevši od vrlo loše procjene Urbanističkog zavoda BiH koji nisu prepoznali potencijalno nestabilno područje izgrađeno od sedimenata koji su nestabilni, skloni raspadanju, koje i na prvi pogled pokazuje nestabilnost, „pijano drveće“ koje je indikator terena koje je već bilo ili je još uvijek u kretanju i klizanju. Općinski sud je naveo da je vještak geološke struke naglasio da komisija koja je radila u Urbanističkom zavodu BiH, a koja nije prepoznala ove indikatore, nije dobro uradila svoj posao i da snosi veliku odgovornost nastaloj šteti na objektu koji je predmet spora, kao i na okolnim objektima koji su devastirani do tog stepena da nisu uvjetni za stanovanje (što je preciznije navedeno u obrazloženju presude na str. od 12. do 14).

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je primjenom odredba člana 154. stav 1, čl. 155. i 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju zaključio da apelant nije dokazao da se njegova nekretnina na kojoj je dozvoljena izgradnja stambenog objekta nalazila u zaštitnim zonama gdje je zabranjena gradnja i područjima koja su ugrožena erozijom i bujicama. Stoga je organ tužene shodno prostornom, urbanističkom i regulacionom planu, a kako se navedena nekretnina nije nalazila u zaštitnim zonama gdje je zabranjena gradnja, izdao urbanističku saglasnost shodno članu 177. stav 1. Zakona o prostornom uređenju, te rješenje o odobrenju izgradnje shodno članu 193. stav 1. Zakona o prostornom uređenju i članu 145. Odluke o prostornom uređenju Općine Kakanj. Za eventualne nedostatke u planovima također nema odgovornosti tužene jer pri izradi planova vrše se sva ispitivanja tla, pa i geomehanička. Kako planove izrađuje odgovarajuća naučna ili stručna organizacija registrirana za izradu planova, a ne tužena, to je osnovan prigovor tužene da u odnosu na prigovore o postupku izrade planova nema njene pasivne legitimacije (ovakav pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud u Presudi broj 36 0 P 029015 16 Rev od 8. juna 2017. godine). Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je njegova nekretnina, za koju je data urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje, bila u zaštićenoj zoni zabrane izgradnje, u kojem slučaju je, pod određenim okolnostima, bilo moguće dokazivanje nezakonitog rada organa tužene, a time i odgovornost tužene za rad njenog organa. Nadalje, Općinski sud je naveo da navedeni zaključak proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke u kojem navodi da je utvrđeno da područje gdje je sagrađen objekat nije ugroženo klizištem niti predstavlja eroziono ugroženo tlo, te konstatirao da se predmetna parcela/objekat nalazi u obuhvatu Prostornog plana općine Kakanj, u zoni urbanog područja, gdje postoji mogućnost izgradnje, a predmetni objekat nije bio u zoni erozije, klizišta niti bujice, što je prikazano kroz adekvatne studije koje prate izradu navedenog planskog akta, a koje je proveo Urbanistički zavod BiH.

8. Prema ocjeni Općinskog suda, postoji veliki apelantov doprinos nastanku predmetne štete. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da tipski projekt na osnovu kojeg je dobijena dozvola za gradnju ne odgovara izvedenom stanju, što znači da je apelant trebao uraditi projektnu dokumentaciju, prema novoizvedenom stanju. Također, proizlazi da apelant kao investitor nije ispunio obaveze iz rješenja o odobrenju za građenje (nije postupio po tačkama II, III i IV tog rješenja), odnosno nije prijavio početak radova, nije izvršio iskoličenje objekta i prijem temeljne jame od nadležnog organa, niti ima podataka o izgrađenoj septičkoj jami za potrebe stambenog objekta. Za izgrađeni objekat nema nikakve tehničke dokumentacije. Kako apelant nije prijavio početak radova, to time tužena nije ni mogla da preduzima radnje koje su bile u njenoj nadležnosti. Posljedica apelantovog navedenog propusta dovela je do toga da nije došlo ni do drugih radnji koje bi uslijedile nakon što se prijavi početak radova, i to: određivanje nadzornog organa, iskoličenje objekta, provjera na iskopu objekta, tehnički pregled radi izdavanja odobrenja za upotrebu.

9. Osim navedenih razloga o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, Općinski sud je ocijenio da je šteta na apelantovom objektu nastala kao posljedica prirodne nesreće. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da je vještak geološke struke u svom nalazu naveo da su se 2014. godine desile obilne padavine i aktivirale više klizišta u Zeničko-dobojskom kantonu, a jedno od ovih klizišta je i predmetno klizište, te da je odlukom općinskog načelnika od 14. maja 2014. godine proglašeno stanje prirodne nesreće na cjelokupnom području općine Kakanj usljed obilnih padavina-poplave, a ovom prirodnom nesrećom usljed poplava (klizište) oštećen je apelantov objekat. U tom kontekstu, Općinski sud je naveo da je apelant prijavio štetu na navedenom stambenom objektu po osnovu štete koja je nastala od prirodne nesreće, što samo po sebi govori u prilog činjenici da je šteta na njegovom objektu nastala od prirodne nesreće – klizišta. U spisu suda ne postoji nijedan materijalni dokaz da je šteta na apelantovom objektu nastala prije maja 2014. godine, kada se desila prirodna nesreća na lokalitetu gdje se nalazi njegov objekat. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 3. stav 1. Zakona o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih i drugih nesreća, koju je citirao, naglasivši da na geološki sastav zemljišta može utjecati priliv većih količina oborinskih i podzemnih voda, kao i padinski položaj objekata, ali takvi događaji predstavljaju prirodnu nepogodu, a ne osnovu za odgovornost pravnog lica koje je izdalo odobrenje za građenje na tom zemljištu u skladu sa planovima. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev jer nije dokazan nezakoniti rad organa tužene u vršenju svojih funkcija prilikom izdavanja rješenja, a osim toga, prema mišljenju Općinskog suda, dokazano je da je šteta na apelantovom objektu uzrokovana prirodnom nepogodom, zbog čega u odnosu na tuženu nema osnova za potraživanje naknade štete nastale na njegovom stambenom objektu, u smislu člana 172. ZOO-a.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 039065 18 Gž od 12. decembra 2018. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda, stav prvi izreke, preinačena i obavezana tužena da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 35.875,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete preko dosuđenog iznosa, za iznos od 15.375,00 KM. Istom presudom je preinačena odluka o troškovima parničnog postupka i obavezana tužena da naknadi apelantu troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude, dok je odbijen kao neosnovan preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, preko iznosa dosuđenog ovom presudom.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je visina štete u konkretnom slučaju utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je apelant prilikom gradnje predmetnog objekta faktički odustao od uvjeta koji su mu propisani rješenjem o odobrenju za građenje tužene od 19. oktobra 1983. godine jer je izgradio objekat većih dimenzija od dopuštenih, a nije se pridržavao ni tehničke dokumentacije. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da je tužena apelantu dala saglasnost i odobrenje za izgradnju predmetnog objekta, ali ne bezuvjetno i prema njegovom nahođenju, već pod određenim uvjetima kojih se apelant prilikom izgradnje morao pridržavati, a nije, što je njegov evidentni doprinos nastanku predmetne štete, koji, prema ocjeni Kantonalnog suda, iznosi 30% od utvrđene štete u odnosu na 70% doprinosa tužene, koja je imala obavezu provesti nadzor u smislu poštovanja uvjeta koje je sama propisala, a nije. Kantonalni sud je naveo da je odgovornost tužene u tome što je, prije davanja saglasnosti i odobrenja apelantu za izgradnju predmetnog objekta, propustila izvršiti geološko istraživanje tla, iako su na potrebu takvog istraživanja ukazivali konfiguracija terena (jako brdovito područje, „pijano drveće“ i slično), što su indikatori da bi se u određenim uvjetima na tom terenu moglo pojaviti klizište. Isto tako, u rješenju od 19. oktobra 1983. godine navedene su obaveze apelanta i tužene, koje se prije početka, u toku i nakon izgradnje predmetnog objekta kao uvjeti moraju kumulativno ispuniti, a nisu, ni od apelanta ni od tužene. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da postoji djelomična odgovornost tužene od 70% za štetu koja je utvrđena na apelantovom stambenom objektu koju je tužena obavezana naknaditi srazmjerno svom doprinosu, primjenom odredbi iz člana 154. stav 1, člana 172. stav 2, čl. 190. i 192. stav 1. ZOO-a.

12. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine odbacio apelantovu reviziju, a reviziju tužene usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako da je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

13. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji u odnosu na dio pobijene odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za iznos od 15.375,00 KM ocijenio da revizija nije dopuštena u smislu odredbe člana 237. ZPP-a jer se kao predmet revizionog pobijanja pojavljuje presuda u kojoj je vrijednost pobijanog dijela označena u iznosu koji je ispod propisanog, zbog čega je u tom dijelu revizija odbačena primjenom člana 247. st. 1. i 2. ZPP-a. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da apelant u podnesenoj reviziji nije naznačio pravno pitanje (materijalnopravno ili procesnopravno pitanje) zbog kojeg je revizija podnesena, odnosno zbog kojeg bi revizija bila dopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 3. i 4. ZPP-a.

14. S druge strane, odlučujući o reviziji tužene u odnosu na dosuđujući dio drugostepene presude kojom je tužena obavezana da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 35.875,00 KM, Vrhovni sud je ocijenio da je revizija osnovana. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuo da pravno rezoniranje drugostepenog suda u pobijanoj presudi nema svoje uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa, gdje pravilnom primjenom materijalnog prava proizlazi zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je ukazao na jurisprudenciju Ustavnog suda, sadržanu u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine, prema kojoj za slučaj da iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu dokazali da je sporno zemljište na kojem su izgradili stambene objekte bilo kategorizirano kao klizište, te da je tužena bila u obavezi provesti pregled tog zemljišta u svrhu utvrđivanja da li je na njemu pogodna izgradnja ili ne, uz utvrđenu činjenicu da su odobrenja za izgradnju i saglasnosti izdali organi tužene na osnovu valjane dokumentacije vezane za navedeno zemljište. Vrhovni sud je dalje istaknuo da je Ustavni sud u navedenoj odluci naveo da iz navedene dokumentacije nije proizlazila zabrana gradnje ili postojanje klizišta, što bi vodilo obavezi tužene iz člana 43. stav 1. tačka e) Zakona o prostornom uređenju za geotehničko ispitivanje terena i da apelanti nisu postupili shodno zakonskim obavezama i izdatim odobrenjima jer nisu pribavili plan za izgradnju objekata koji bi izradila nadležna stručna organizacija, te da su objekte sagradili mimo standarda gradnje, da je šteta na objektima apelanata nastala uslijed prirodne nesreće, a da su njeni učinci samo bili pojačani navedenim nedostacima koji se odnose na gradnju objekata. Zbog svega navedenog, Ustavni sud je u tom predmetu navode apelanata u vezi s konkretnim pitanjima ocijenio kao neosnovane, pri čemu je ukazao da je iz činjenica predmeta vidljivo da je u toku i postupak vezan za obeštećenje apelanata zbog navedene štete zbog njenog nastanka uslijed prirodne nesreće, a što nije bilo predmet konkretnog sudskog spora, tako da smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava apelanata iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, i u konkretnoj pravnoj stvari nisu ostvarene materijalnopravne pretpostavke koje opravdavaju osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva jer, kako je to pravilno ocijenio i prvostepeni sud, iz činjenica predmeta proizlazi da apelant nije dokazao da je sporno zemljište na kojem je izgradio stambeni objekat bilo kategorizirano kao klizište, te da je tužena bila u obavezi provesti pregled tog zemljišta u svrhu utvrđivanja da li je na njemu pogodna izgradnja ili ne, uz utvrđenu činjenicu da su odobrenja za izgradnju i saglasnosti izdali organi tužene na osnovu valjane dokumentacije vezane za navedeno zemljište, iz koje nije proizlazila zabrana gradnje ili postojanje klizišta, što bi vodilo obavezi tužene iz člana 43. stav 1. tačka e) Zakona o prostornom uređenju za geotehničko ispitivanje terena, da je šteta na apelantovom objektu nastala uslijed prirodne nesreće, a da su njeni učinci samo bili pojačani navedenim nedostacima koji se odnose nadgradnju objekata.

15. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi kojima se poziva na iskazane stavove u odlukama Vrhovnog suda, koji potvrđuju pravilnost pobijane presude drugostepenog suda iz razloga što sadržaj tih odluka ne odražava slično činjenično stanje i predmet raspravljanja kakvi su u konkretnoj pravnoj stvari.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

17. Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno cijenio provedene dokaze, proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo, te povrijedio princip pravne sigurnosti na apelantovu štetu jer se u razlozima presude vodio isključivo stavom Ustavnog suda izraženim u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine, koji stav prema apelantovom mišljenju nije primjenjiv jer stambeni objekti apelanta i apelanata u navedenom predmetu (Mirsada Arnauta i Fehima Arnauta) nisu izgrađeni na istom lokalitetu, kao i različitim periodima nastanka štete. Smatra da je Vrhovni sud morao savjesno i pažljivo razmotriti sve aspekte konkretnog slučaja i dati jasne i valjane razloge za svoju odluku, a ne ignorirati provedene dokaze, posebno nalaz vještaka geološke struke. Nadalje, smatra da je potpuno proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je predmetna šteta nastala usljed prirodne nesreće jer iz nalaza vještaka geološke struke proizlazi da je tuženoj bio poznat sastav tla i lokalitet gdje se gradi na osnovu geološke karte, da je klizište postojalo i u vrijeme izdavanja rješenja apelantu, što upućuje na zaključak da Vrhovni sud uopće nije cijenio provedene dokaze, naročito nalaz vještaka geološke struke, što je za posljedicu imalo i pogrešnu i nezakonitu odluku o tužbenom zahtjevu apelanata.

18. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio princip pravne sigurnosti na njegovu štetu jer je u svojim odlukama već zauzeo pravni stav kod identičnog činjeničnog i pravnog osnova, te da je osporena odluka zasnovana na suprotnom stavu navedenom u konačnim revizionim odlukama Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-09-001482 od 28. januara 2010. godine, 36 0 P 000088 10 Rev od 12. maja 2011. godine, 070-0-Rev-08-000 552 od 3. septembra 2009. godine, 070-0-Rev-08-001558 od 30. marta 2010. godine, 36 0 P 024291 15 Rev od 29. marta 2018. godine i 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine (apelant nije dostavio navedene odluke Vrhovnog suda na koje se pozvao, već je u dopuni apelacije od 3. jula 2020. godine dostavio jednu Presudu Vrhovnog suda broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine i Odluku Ustavnog suda broj AP 3636/18 od 23. juna 2020. godine). Apelant je naveo da je Vrhovni sud u prethodnim predmetima zauzeo identičan pravni stav, dok je po konkretnom tužbenom zahtjevu zauzeo potpuno drugačiji pravni stav, a pri tome nije naveo jasne razloge zašto je odstupio od ranije prakse, već se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3156/17, što prema njegovom mišljenju upućuje na arbitrarnost i na apsolutno nezakonito postupanje Vrhovnog suda pri donošenju osporene odluke. Apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1076/09. Također je ukazao da je Ustavni sud donio više odluka (AP 3454/18, AP 4151/18 i AP 703/19) po apelacijama tužene u predmetima u kojima je udovoljeno zahtjevima tužilaca.

19. Povredu prava na pristup sudu i pravično suđenje apelant vidi u tome što je Vrhovni sud odbacujući reviziju spriječio apelanta da se i o njegovim revizionim navodima raspravlja, na koji način mu je uskratio pravo na pristup sudu.

20. Konačno, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio i procesno pravo na njegovu štetu. Naime, apelant smatra da je Vrhovni sud razmatrao činjenična pitanja u revizionom postupku.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, koja je zasnovana na pravilnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalni sud je naveo da nije povrijedio prava navedena u apelaciji, a ni druga prava koja mu garantira Ustav BiH, zbog čega je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju u cijelosti odbije.

23. Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi iz apelacije s obzirom na to da je postupak pred tim sudom u konkretnom slučaju proveden na način kojim nisu prekršena navedena prava propisana Evropskom konvencijom, Ustavom Bosne i Hercegovine i propisima Bosne i Hercegovine, pa je istaknuo da u cijelosti ostaje pri presudi i obrazloženju izloženom u presudi od 15. februara 2018. godine. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužena je navela da nisu osnovani apelantovi navodi da se Vrhovni sud pogrešno poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3156/17 i ističe da se ne radi o predmetima koji činjenično i pravno nisu isti jer su objekti apelanata iz navedene odluke izgrađeni na potpuno drugom lokalitetu u odnosu na apelantov. U vezi s tim, tužena je navela da je taj apelantov navod potpuno neosnovan iz razloga što je uzrok nastanka štete u oba predmeta prirodna nesreća i potpuno je nebitno o kojoj se lokaciji radi jer je šteta nastala kao posljedica prirodne nesreće na obje lokacije. Pored toga, da je šteta na apelantovom objektu nastala kao posljedica prirodne nesreće proizlazi i iz utvrđene činjenice da je apelant tuženoj podnio prijavu štete od prirodnih i drugih nesreća. Pored toga, tužena je navela da je netačan i apelantov navod da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi proizvoljno primijenio procesno pravo na njegovu štetu jer je utvrđivao činjenice jer Vrhovni sud nije utvrđivao činjenično stanje, već obrazlagao zašto potvrđuje presudu Općinskog suda, a preinačava presudu Kantonalnog suda, što je i morao učiniti poštujući odredbe ZPP-a i Evropsku konvenciju jer apelant ima pravo na obrazloženu sudsku odluku. Nadalje, u vezi s apelacionim navodima kojima je apelant ukazivao na različito postupanje Vrhovnog suda kod istog činjeničnog i pravnog stanja, tužena je navela da su i ti navodi neosnovani jer u navedenim presudama nije isto ni činjenično ni pravno stanje. U vezi s tim, tužena je navela da je Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 000088 10 Rev od 12. maja 2011. godine navedeno „nižestepeni sudovi su utvrdili da je predmetni građevinski objekat tužitelja izgrađen, nakon pribavljanja odobrenja za gradnju, na klizištu koje je postojalo i prije građenja i koje je uzrokovano prirodnim faktorima“. S druge strane, u konkretnom predmetu nije dokazano da je klizište postojalo u vrijeme izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenja za gradnju pa je neosnovan navod da je Vrhovni sud različito postupao u istoj pravnoj stvari i da je povrijeđen princip pravne sigurnosti, tim prije što je u predmetnom postupku dokazano da je šteta na apelantovom objektu nastala kao posljedica prirodne nesreće, i to između ostalog i samom apelantovom prijavom. Tužena je navela da ni kod drugih presuda na koje se apelant poziva, bar koje je imala na uvid tužena (apelant uz apelaciju nije dostavio presude na koje se poziva), nije utvrđeno isto ili slično činjenično stanje, a jedina presuda u kojoj je utvrđeno isto, odnosno slično činjenično stanje i na koju je zbog istih razloga uložena apelacija je presuda Vrhovnog suda od 8. juna 2017. godine (koja je osporena apelacijom broj AP 3156/17).

V.Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima „lužbeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

26. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 21/81, 34/86, 2/87 i 5/87

– ispravke). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prostornom uređenju („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav 1. tačka a) i stav 2.

U svrhu planske izgradnje naselja, stvaranja i održavanja povoljnijih uslova za život, rad i odmor čovjeka i dugoročnog upravljanja prirodnim dobrima, u prostoru se utvrđuje:

a) građevinsko zemljište, Građevinsko zemljište utvrđuje se planom i mora biti ograničeno od zemljišta koja to nisu a u skladu sa budućim urbanim i privrednim razvojem i trajnim očuvanjem uslova čovjekove sredine.

Član 5. stav 1.

Izgradnja naselja i zgrada može se vršiti samo na zemljištu koje je planom, odnosno odlukom skupštine opštine, ako plan nije donesen, utvrđeno kao građevinsko zemljište.

Član 61.

Radi održavanja najvrednijih namjena zemljišta sa stanovišta ekološke ravnoteže i uređenja sredine, zaštićuju se, uređuju i kontrolirano koriste:

-- […], -područja ugrožena erozijom i bujicama,

- […].

Član 62.

Mjere zaštite, uređenja i korišćenja područja i vrijednosti iz prethodnog člana utvrđuju se odgovarajućim propisima, planom, vodoprivrednom i šumsko-privrednom osnovom, planom korišćenja poljoprivrednog zemljišta. Ova područja unose se u odgovarajući plan.

Planom se posebno utvrđuje:

- […],

- zabrana građenja ili propisivanje posebnih mjera zaštite prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti ili odobrenja za građenje (poseban način temeljenja, visina izgradnje, odvođenje površinskih voda i drugo),

- […].

Član 64. stav 1.

Na zaštitnoj zona zabranjena je svaka izgradnja ako planom nije drukčije određeno.

Član 77. stav (1) Urbanističku saglasnost izdaje opštinski organ uprave nadležan za poslove urbanizma.

Član 193. stav (1) Odobrenje za građenje izdaje opštinski organ uprave nadležan za postove građenja.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 237. st. 2, 3. i 4.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

(4) U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito u slučaju:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvatanje odlučujući u pojedinim predmetima na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju u kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova;

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa tim shvatanjem;

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda BiH, Evropskog suda za ljudska prava trebalo preispitati sudsku praksu.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 039065 19 Rev od 12. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

35. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete, dakle o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

36. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u suštini temelje na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, te da je na njegovu štetu povrijeđeno načelo pravne sigurnosti. Također, apelant povredu prava na pristup sudu i pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud odbacio njegovu reviziju u odnosu na dio pobijene odluke Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava i dali su činjenice pogrešno utvrđene.

39. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu protiv tužene kojom je tražio da se obaveže tužena da mu naknadi štetu koja je nastala na njegovom stambenom objektu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da mu je od organa tužene data urbanistička saglasnost i odobrenje za gradnju stambenog objekta, ukazujući da je do štete došlo zbog klizišta koje se pojavilo na nekretnini na kojoj je izgrađen stambeni objekat, te da odgovornost za nastalu štetu snosi tužena u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da apelant nije dokazao da je njegova nekretnina za koju je data urbanistička saglasnost i odobrenje za građenje bila u zaštićenoj zoni zabrane izgradnje, u kojem slučaju je pod određenim okolnostima bilo moguće dokazivanje nezakonitog rada organa tužene, a time i odgovornost tužene za rad njenog organa. Ustavni sud zapaža da navedeni zaključak proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještake geološke struke koji je naveo da područje gdje je sagrađen objekat nije ugroženo klizištem niti predstavlja eroziono ugroženo tlo, te konstatirao da se predmetna parcela/objekat nalazi u obuhvatu Prostornog plana općine Kakanj, u zoni urbanog područja, gdje postoji mogućnost izgradnje, a predmetni objekat nije bio u zoni erozije, klizišta niti bujice. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da su odobrenja za izgradnju i saglasnosti izdate od organa tužene na osnovu valjane dokumentacije vezane za navedeno zemljište, iz koje nije proizlazila zabrana gradnje ili postojanje klizišta. Ustavni sud zapaža i da je apelant doprinio nastanku predmetne štete budući da nije sagradio sporni objekat prema projektnoj dokumentaciji, niti je ispunio obaveze iz rješenja o odobrenju. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da je šteta na apelantovom objektu nastala kao posljedica prirodne nesreće. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da u predmetnoj pravnoj stvari nije utvrđeno da je šteta na apelantovom stambenom objektu uzrokovana od organa tužene u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija (član 172. ZOO-a).

40. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u predmetima br. AP 4817/19 i AP 3156/17 (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 4817/19 od 11. marta 2020. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Naime, u Odluci broj AP 4817/19, u predmetu koji je vođen, između ostalog, protiv iste tužene kao u konkretnom slučaju, u kojem je odbijen tužbeni zahtjev (koji je identičan predmetnom tužbenom zahtjevu) i u kojem je Vrhovni sud zaključio da mikrolokalitet gdje se nalazi objekat nije u fazi klizanja i da klizište nije moglo imati utjecaj na oštećenje objekta, te da nema odgovornosti tužene u smislu relevantnih odredaba ZOO-a i Zakona o prostornom uređenju. Ustavni sud u navedenoj odluci nije utvrdio kršenje prava na koja se jedan od tužilaca u tom predmetu pozvao, odnosno nije utvrđena proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda i Kantonalnog suda. Ustavni sud je u Odluci broj AP 3156/17, također u predmetu koji je vođen protiv iste tužene kao i u konkretnom slučaju, u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i u kojem je Vrhovni sud zaključio da apelanti nisu dokazali da su se nekretnine na kojima je dozvoljena izgradnja njihovih stambenih objekata nalazile u zaštitnim zonama ekstremnih staništa, zbog čega im je organ tužene i izdao urbanističku saglasnost i odobrenje za građenje slijedom čega nije moguće ni dokazivati nezakonitost u radu organa tužene, a time ni odgovornost tužene za rad njenih organa. Nadalje, Vrhovni sud je u tom predmetu zaključio da je gužvanje terena nastalo kao posljedica prirodne nesreće koja se desila u periodu od aprila do septembra 2014. godine. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je preinačio nižestepene presude na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata uz obrazloženje da apelanti nisu dokazali da im je tužena pričinila štetu čiju naknadu su potraživali.

41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva i na povredu principa pravne sigurnosti, ukazujući da je Vrhovni sud u odnosu na identičan činjenični i pravni osnov već zauzeo pravni stav, a da je odluka osporena predmetnom apelacijom zasnovana na suprotnom shvatanju iz ranijih revizionih odluka Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Ustavni sud zapaža da je u odluci Vrhovnog suda na koju se apelant pozvao i koju je dostavio uz dopunu apelacije (broj 36 0 P 029268 17 Rev 2 od 22. marta 2018. godine), za razliku od konkretnog predmeta, utvrđeno da je šteta na predmetnom objektu nastala zbog pojave klizišta (aktiviranja klizišta), te gradnje na klizištu koje je postojalo i prije građenja. Shodno tome, u navedenom predmetu Vrhovni sud je utvrdio odgovornost tužene (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4334/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 30, dostupna na www.ustavnisud.ba). Budući da je u konkretnom predmetu utvrđeno da šteta na apelantovom stambenom objektu nije nastala zbog postojanja klizišta, proizlazi da apelant neosnovano ukazuje na postojanje elemenata koji bi pokretali pitanje principa pravne sigurnosti. Iz istih razloga neosnovano je apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda kojom je odbijena apelacija tužene u odnosu na presudu Vrhovnog suda, u kojoj Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda koji je utvrdio da je šteta na predmetnom objektu nastupila zbog klizišta, odnosno gradnje na terenu zahvaćenom klizištem.

42. U vezi s apelacionim prigovorima o povredi prava na pristup sudu kojima se osporava presuda Vrhovnog suda u kontekstu dozvoljenosti revizije u odnosu na dio pobijene odluke Kantonalnog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za iznos od 15.375,00 KM, Ustavni sud smatra da su ti navodi neosnovani. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke, između ostalog, istakao da se u konkretnom slučaju apelantovom revizijom pobija dio pravomoćne presude drugostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za iznos od 15.375,00 KM, koji je ispod propisanog cenzusa za dopuštanje revizije, pa da stoga nije ispunjen uvjet ispunjenosti revizije propisan članom 237. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da pravo na pristup sudu, garantirano u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, nije niti može biti apsolutno pravo i ono može biti predmet ograničenja. Međutim, ta ograničenja ne mogu biti tolikog obima da „je sama suština prava umanjena“ (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske, presuda od 29. jula 1998, 1998-V). Dalje, ograničenje neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije ako ne služi legitimnom cilju i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Bellet protiv Francuske, presuda od 20. novembra 1995, serija A, tom 333). Imajući u vidu da je apelant u konkretnom predmetu učestvovao kao stranka u prvostepenom i drugostepenom postupku pred redovnim sudovima i da je u tim postupcima imao mogućnost i koristio pravne lijekove propisane zakonom, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije dovedena u pitanje suština apelantovog prava na sudsku zaštitu, već je to pravo ograničeno ispunjavanjem određenih zakonom propisanih uvjeta, što je proporcionalno legitimnom cilju poštovanja pravnog poretka i efikasnog funkcioniranja sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2196/18 od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u postupku pred Vrhovnim sudom, okončanim osporenom presudom, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje zagarantiranog članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Zatim, u odnosu na navode apelacije da je Vrhovni sud pogrešno primijenio procesno pravo u revizionom postupku, uz argumentaciju apelanata da je Vrhovni sud razmatrao činjenična pitanja u revizionom postupku, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jest u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u vezi s provedenim dokaznim postupkom, odnosno zašto potvrđuje presudu Općinskog suda, a preinačava presudu Kantonalnog suda, što je i morao učiniti poštujući odredbe ZPP-a, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući to u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio ZPP, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, kao i to da zadatak Ustavnog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava smatra neosnovanim.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant naveo u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljna ocjena dokaza, proizvoljna primjena procesnog i materijalnog prava), koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su u konkretnom slučaju dati jasni i detaljni razlozi zbog čega nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zbog čega, u skladu s relevantnim odredbama ZOO-a, u predmetnoj pravnoj stvari nema odgovornosti tužene, kada iz obrazloženja osporene odluke ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant ukazao, te kada ne postoje elementi koji bi pokretali pitanje pravne sigurnosti.

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju ovih prava zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovih prava u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1258/20 (Z. B.) | Sudska praksa | Aktio