Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2955/21 (M. Z.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2955/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2955/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mara Zovko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mara Zovko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 367678 20 Rev od 11. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mara Zovko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 367678 20 Rev od 11. marta 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 367678 13 Rs od 24. oktobra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i obavezana tužena (Raiffeisen bank d.d. BiH Sarajevo) da apelantici na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad za period od 1. jula 2010. do 30. juna 2013. godine isplati iznos od 48.718,11 KM sa zateznom kamatom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav I); obavezana je tužena da apelantici na ime razlike naknade za godišnji odmor za isti period isplati iznos od 217,31 KM sa zateznom kamatom (stav II); obavezana je tužena da za apelanticu obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period u iznosu od 16.239,35 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav III).
3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 367678 15 Rsž od 12. februara 2020. godine žalba apelantice je odbijena dok je žalba tužene djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tužena da na ime razlike plaće sa naknadom za minuli rad za period od 1. jula 2010. do 30. juna 2013. godine isplati apelantici iznos od 48.718,11 KM sa zateznom kamatom, kao i tužbeni zahtjev za obračun i uplatu razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje u iznosu od 16.239,35 KM za isti period, uz naknadu troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
4. Odlučujući o reviziji apelantice izjavljenoj protiv drugostepene presude od 12. februara 2020. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 11. marta 2021. godine kojom je odbio reviziju.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da apelantica ima završen šesti stepen školske spreme (VŠS) i da je kod tužene obavljala poslove saradnika za kontrolu kreditnih zahtjeva fizičkih lica za koje je predviđena stručna sprema VSS/VŠS/SSS, te da tužena nije, u skladu sa članom 26. stav 5. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU), Pravilnikom o radu konkretno razradila poslove u okviru grupa složenosti poslova koje su propisane članom 26. stav 1. GKU. Da bi se odredbe GKU u konkretnom slučaju mogle pravilno primijeniti kao najpovoljnije pravo, u smislu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU), Vrhovni sud je naveo nije bilo dovoljno utvrditi samo stručnu spremu apelantice kao zaposlenika, kako to smatra apelantica, nego i odrediti u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je apelantica obavljala kod tužene, tj. da li se radi o poslovima za koje je potreban V stepen stručne spreme. Budući da plaća predstavlja novčani iznos koji je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku u skladu sa pravnim propisom - kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu (član 68. Zakona o radu), za rad koji je zaposlenik lično obavio za poslodavca prema prethodno utvrđenim osnovama i mjerilima, Vrhovni sud je naveo da se plaća zaposleniku i prema odredbama GKU isplaćuje za poslove koje je zaposlenik u relevantnom periodu izvršavao, u okvirima stručne spreme predviđene za tu vrstu poslova. S obzirom da su ovom slučaju sudovi utvrdili da je apelantica kod tužene obavljala poslove koje mogu obavljati i zaposlenici sa srednjom stručnom spremom, za koje je propisan manji koeficijent složenosti poslova, Vrhovni sud je naveo da apelantica u ovom postupku nije dokazala da joj pripada pravo na obračun osnovne plaće primjenom koeficijenata propisanih za V grupu složenosti poslova. Vrhovni sud je naveo da okolnost da sud nije utvrdio da je tužena Pravilnikom o radu razradila poslove u okviru propisanih grupa, ne oslobađa apelanticu obaveze da dokaže sudu da poslovi koje je obavljala spadaju u grupu poslova čiji se koeficijent zahtijeva, te naglasio da je pravilna ocjena drugostepenog suda da se primjenom člana 26. GKU na utvrđeno činjenično stanje ne može utvrditi da je potraživanje apelantice u zahtijevanom iznosu osnovano. Također je naveo da nisu osnovani ni navodi apelantice koji se odnose na obaveznu pismenu saglasnost zaposlenika kod rasporeda na poslove sa nižom spremom, jer su suprotni utvrđenom činjeničnom stanju iz kojeg proizlazi da je apelantica potpisivanjem ugovora o radu prihvatila da je tužena može rasporediti i na poslove za koje je predviđena niža stručna sprema od njene i za koje je propisan niži koeficijent složenosti od 2,75. Budući da nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća, Vrhovni sud je naveo da ne postoji osnov ni da se usvoji tužbeni zahtjev za uplatu doprinosa, pa je i u tom dijelu navode apelantice odbio kao neosnovane.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi, između ostalog, da ima šesti stepen stručne spreme i da joj kao takvoj pripada koeficijent složenosti poslova 3,00. Dalje navodi da nije dala pismenu saglasnost da bude raspoređena na radno mjesto za koje se traži niža stručna sprema od one koje ima. Također navodi da Pravilnikom o radu tužene nije utvrđeno smanjenje ili povećanje koeficijenata složenosti poslova, pa se imaju direktno primijeniti koeficijenti složenosti poslova iz člana 26. stav 6. GKU.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1323/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić