Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-946/20 (Glik d.o.o. Brčko)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Mjenica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-946/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 946/20, rješavajući apelaciju Glika d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Glika d.o.o. Brčko podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH br.
96 0 P 093241 18 Rev od 23. decembra 2019. godine i 96 0 P 093241 18 Gž od 24. augusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 I 093241 17 P od 2. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Glik d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 093241 18 Rev od 23. decembra 2019. godine i 96 0 P 093241 18 Gž od 24. augusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 093241 17 P od 2. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Heta d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 2. jula 2021. godine, tužilac 8. jula 2021. godine a Osnovni sud 12. jula 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 I 093241 17 P od 2. marta 2018. godine djelimično je usvojen apelantov prigovor koji je izjavljen 19. aprila 2016. godine protiv Rješenja o izvršenju tog suda broj 96 0 Ip 093241 15 IP od 23. marta 2016. godine, pa je navedeno rješenje ukinuto u pogledu naplate zakonske zatezne kamate počev od 4. marta 2015. godine, te je u tom dijelu izvršenje rješenja obustavljeno, dok je u preostalom dijelu naplate iznosa od 612.889,08 KM do konačne isplate navedeno rješenje ostavljeno na snazi. Presudom je obavezan apelant da tužiocu na ime naknade troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi. U obrazloženju presude je navedeno kako slijedi. Prijedlogom za dozvolu izvršenja podnesenim Osnovnom sudu 16. novembra 2015. godine tražilac izvršenja – tužilac kao pravni sljednik ,,Hypo-Alpe Adria-Leasing“ d.o.o. Sarajevo je tražio da se apelant obaveže da mu na osnovu mjenice serijskog broja preciziranog u presudi isplati iznos od 612.889,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. marta 2015. godine do isplate, odnosno namirenja u cijelosti, te troškove protesta u iznosu od 55,00 KM, kao i troškove izvršnog postupka, sve u roku od tri dana od dana prijema rješenja o izvršenju, a u slučaju da apelant u tom roku ne namiri navedeno potraživanje, predložio je da se izvršenje provede na novčanim sredstvima (računima pobliže navedenim u prijedlogu) i pokretnim stvarima apelanta. Navedeno je da je Rješenjem Osnovnog suda broj 96 O lp 093241 15 lp od 23. marta 2016. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, a troškovi tražioca izvršenja su određeni u ukupnom iznosu preciziranom u presudi.
6. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor. Postupajući po njemu, Osnovni sud je donio Zaključak broj 96 0 lp 093241 15 lp od 31. maja 2017. godine da se navedeni prijedlog za izvršenje ima smatrati tužbom, te je predmet dostavljen parničnom sudu na postupanje, a izvršenje određeno pobijanim rješenjem sud je odgodio do pravomoćne odluke parničnog suda. U vezi s tim je navedeno da iz mjeničnog ovlaštenja od 24. februara 2006. godine proizlazi da su Agro-Stek SZTR, čiji je direktor Mićo Trivić (kao mjenični dužnik) i apelant (kao mjenični sudužnik), dali tužiocu (odnosno njegovom pravnom predniku) mjenično ovlaštenje i izričitu saglasnost da za slučaj neispunjenja obaveza koje proizlaze uz ugovora o zajmu preciziranog u presudi može u svako doba i bez njihove saglasnosti koristiti sopstvene mjenice (20 mjenica, od kojih je jedna i predmetna mjenica), te u tu svrhu naročito upisati iznos i visinu dospjelog dugovanog iznosa, uključujući i sve troškove koji mogu nastati po osnovu navedenog ugovora, te u sopstvene mjenice unijeti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice, sve s ciljem osiguranja ugovora, tj. zajma u iznosu od 687.500,00 KM. Osnovni sud je istakao da iz mjenice preciziranog serijskog broja proizlazi da je izdata u Tuzli 24. februara 2006. godine, da je u toj mjenici kao iznos koji se treba platiti upisan iznos od 612.889,08 KM, a da je kao dan dospjelosti označen 3. mart 2015. godine. Utvrđeno je da je tu mjenicu izdao apelant (stavljajući svoj pečat i potpis zakonskog zastupnika), da bi je isti vukao (trasirao) na sebe, a ista se mora platiti po naredbi tužioca, pri čemu je kao mjesto plaćanja označeno Brčko. Utvrđeno je i da je tužilac navedenu mjenicu podnio na isplatu 3. marta 2015. godine, pa kako iznos od 612.889,08 KM upisan na mjenici nije naplaćen protestni organ (u konkretnom slučaju Osnovni sud) je odobrio i izdao protest preciziran u presudi.
7. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da se, s obzirom na činjenično stanje, predmet ovog spora ima raspraviti prema odredbama Zakona o mjenici („Službeni list FNRJ“ broj 105/46, „Službeni list SFRJ“ br. 16/65, 54/70 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94), a iz razloga što se mjenično pravo (i poslovanje) zasniva na načelu apstraktnosti (kao jednom od njegovih načela), a to podrazumijeva da je mjenična obaveza apstraktna i odvojena od osnovnog pravnog posla, što znači da je mjenični odnos nezavisan i samostalan od osnovnog posla radi kojeg je mjenica izdata i kojem služi, ali apstraktnost mjenične obaveze nije apsolutna. Osnovni sud je obrazložio da shodno odredbama člana 46. Zakona o mjenici svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaoce mjenice (stav 1), a imalac mjenice ima pravo da postupi protiv svih tih lica, bilo pojedinačno bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno i pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali. Za razliku od entitetskih zakona o mjenici koji u svom prvom članu, kako je obrazložio Osnovni sud, mjenicu definiraju kao sredstvo plaćanja i instrument osiguranja, Zakon o mjenici koji se primjenjuje u konkretnom slučaju ne daje definiciju mjenice, ali, kako to proizlazi iz zakonskih odredbi, Zakon o mjenici poznaje dvije vrste mjenica, trasiranu i sopstvenu ili vlastitu, te uređuje njihovo izdanje, oblik, bitne elemente itd. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je za donošenje zakonite i pravilne odluke nužno utvrditi o kakvoj se mjenici radi (na osnovu koje tužilac zasniva svoje potraživanje), sadržaju i prirodi te mjenice, šta je sve upisano u njoj i koje sve elemente ista sadrži (načelo fiksne mjenične obaveze se ogleda u tome da je mjenični dužnik dužan da plati samo iznos upisan u mjenici). Zatim je potrebno utvrditi ko su potpisnici i u kojem su svojstvu, zatim da li je mjenica protestirana zbog neakceptiranja ili neisplate, s obzirom na to da imalac mjenice koji u zakonskom roku propusti da izvrši radnju protesta gubi prava iz mjenice, a blagovremenost protesta u konačnom može da utječe i na pitanje zastare mjeničnog potraživanja.
8. Osnovni sud je obrazložio da, suprotno tvrdnjama iznesenim u prijedlogu za izvršenje (da se prijedlog podnosi na osnovu trasirane mjenice), tužilac kao imalac mjenice (remitent) svoj tužbeni zahtjev zasniva na vlastitoj trasiranoj mjenici, preciziranog serijskog broja, a kod takve vrste mjenica postoji konfuzija izdavaoca mjenice i trasata, s obzirom na to da je istu kao izdavalac izdao apelant (stavljajući svoj pečat i potpis zakonskog zastupnika), te je vukao (trasirao) na sebe kao trasata, također stavljajući pečat preduzeća i potpis zakonskog zastupnika. Kako je obrazloženo, izdavanje i oblik trasirane mjenice, zapravo elementi (njih osam) takve mjenice, regulirani su članom 1. Zakona o mjenici, kojim je propisano šta sadrži trasirana mjenica, dok vlastita mjenica, shodno odredbama člana 107. istog zakona, ima sedam elemenata. Pri tome, kako je obrazložio Osnovni sud, bitnu razliku između ove dvije vrste mjenica čini to što trasirana mjenica predstavlja bezuvjetni uput da se plati određena svota novca (član 1. stav 1. tačka 2. Zakona o mjenici), dok je vlastita ili sopstvena mjenica bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti (član 107. stav 1. tačke 2. Zakona o mjenici). Zatim, što vlastita mjenica ne sadrži ime onoga koji treba da plati, što je element koji sadrži trasirana mjenica (član 1. stav 1. tačka 3. Zakona o mjenici), kao i to što lice koje izdaje mjenicu kod trasirane mjenice zakonodavac imenuje kao trasanta (član 1. stav 1. tačka 8. Zakona o mjenici), dok lice koje izdaje sopstvenu mjenicu zakonodavac imenuje kao izdavoca (član 107. stav 1. tačka 7. Zakona o mjenici). Dakle, prema obrazloženju Osnovnog suda, trasirana mjenica predstavlja mjenicu čiju će obavezu plaćanja izvršiti drugo lice nezavisno od lica koje je izdalo tu mjenicu (trasanta), pa kod takve mjenice postoje tri lica trasant, trasat i korisnik ili imalac mjenice (remitent), dok kod sopstvene mjenice postoje dva lica, lice koje izdaje mjenicu (izdavalac) i lice kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti. Obrazloženo je i da, s obzirom na prirodu vlastite mjenice, ne postoji akceptiranje jer se sam izdalavac mjenice obavezao da će isplatiti iznos na koji ona glasi, pa kako nema akcepta (radnja kojom neko lice svojim potpisom i stavljanjem određene klauzule potvrđuje da prihvata da po dospjelosti plati označenu svotu novca u mjenici ili određen dio koji je u akceptu označio), samim tim je isključena i prezentacija na akcept, intervencija zbog neakceptiranja i protest zbog neakceptiranja mjenice. Osnovni sud je istakao i da se vlastita mjenica, kao što je slučaj sa predmetnom, može trasirati (vući) na trasata, pa kada su izdavalac mjenice i trasat iste osobe, odnosno kada postoji tzv. konfuzija izdavaoca mjenice i trasata, i onda je riječ o vlastitoj trasiranoj mjenici, a takva mjenica je po svojoj prirodi vlastita, a ne trasirana, kako to tvrdi tužilac.
9. Osnovni sud je dalje obrazložio da apelantov prigovor da protest nije blagovremen jer je krajnji rok za naplatu istekao 24. februara 2007. godine, te kako je ona podnesena nakon isteka roka, te je tužilac izgubio pravo na njenu naplatu nije osnovan. Prema obrazloženju Osnovnog suda, samo u slučaju da konkretna mjenica nije protestovana (u konkretnom slučaju tužilac je blagovremeno izvršio radnju protesta), odnosno da nije pravovremeno protestirana, samo propuštanjem takve radnje mjenični dužnici bili bi oslobođeni ispunjenja obaveze na koju su se obavezali potpisivanjem. S obzirom na to da imalac mjenice (remitent), u konkretnom slučaju tužilac, tada gubi prava iz mjenice, zato što nastupa prekluzija odnosno gubitak prava, a ne zastara mjeničnog potraživanja, ali ne i protiv akceptanta ili izdavaoca sopstvene mjenice, tj. apelanta u ovom postupku. Osnovni sud je obrazložio da je Zakonom o mjenici propisano da svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti, pa imajući u vidu da je predmetna mjenica dospjela na isplatu 3. marta 2015. godine, a kako je tužilac prijedlog za izvršenje, koji se u skladu s odredbom člana 62. stav 4. Zakona o izvršnom postupku smatra tužbom, podnio Osnovnom sudu 16. novembra 2015. godine, prema zaključku Osnovnog suda, jasno je da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Pri tome je istaknuto da apelant nije dokazao da je mjenična obaveza ranije dospjela na naplatu, niti je dokazao da visina mjenične obaveze ne odgovara ugovorenom.
10. Osnovni sud je istakao da, s druge strane, tužilac neosnovano potražuje da mu apelant na iznos od 612.889,08 KM isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 4. marta 2015. godine jer predmetna mjenica, koja predstavlja osnov potraživanja, ne sadrži klauzulu o kamati, pa samim tim nema ni zakonskog osnova za njeno dosuđivanje. Pored navedenog, kako je obrazložio taj sud, apelant je u toku postupka istakao da se pred drugim sudom, tj. Općinskim sudom u Gradačcu vodi spor protiv Sztr ,,Agro-Steko“ Pelagićevo (kao glavnog dužnika iz pravnog posla), međutim ni takve tvrdnje apelant nije dokazao, pa kao takve nisu od utjecaja za donošenje drugačije odluka suda u ovoj pravnoj stvari. Osnovni sud je istakao da, u slučaju da se po istom osnovu protiv apelanta vodi i drugi postupak kod drugog suda, te u slučaju dvostruke naplate svog potraživanja, svakako da apelantu pripada pravo da u eventualno nekom drugom sudskom postupku namiri štetu koja mu je uslijed toga nastala.
11. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 093241 18 Gž od 24. augusta 2018. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je rješenje o izvršenju od 23. marta 2016. godine ostavljeno na snazi radi naplate iznosa od 612.889,08 KM, dok je u preostalom dijelu stava 1. prvostepene presude, kojim je ukinuto rješenje o izvršenju vezano za naplatu zakonske zatezne kamate i u tom dijelu izvršenje obustavljeno, kao i u dijelu izreke kojim je određena naknada troškova postupka, prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Presudom je odbijen zahtjev tužioca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je Apelacioni sud donio odluku kao u dispozitivu jer prihvaća utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda.
12. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu, koji je Presudom broj 96 0 P 093241 18 Rev od 23. decembra 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto kako je revizija neosnovana. Apelacioni sud je, između ostalog, naveo da apelant u reviziji neosnovano navodi povrede odredbi parničnog postupka, tvrdeći da su u ovoj parnici tužba i tužbeni zahtjev trebali biti uređeni i nakon toga dostavljeni apelantu na obavezni odgovor, ali da tako nije urađeno i da je drugostepeni sud zanemario ove navode. Apelacioni sud je u vezi s tim istakao da je jasno da je ovaj postupak proistekao iz izvršnog postupka, shodno odredbi člana 62. Zakona o izvršnom postupku prema kojem se u parničnom postupku odlučuje o prigovoru tuženog izjavljenom protiv rješenja o izvršenju, a time i o sudbini rješenja o izvršenju. Prema obrazloženju Apelacionog suda, u situaciji kada se zaključkom odredi da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, onda prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, nije u obavezi naložiti tužiocu uređenje tužbe niti je dostavljati na odgovor tuženom jer prijedlog za izvršenje, koji se smatra tužbom, sadrži sve obavezne elemente za pokretanje i vođenje postupka, jer je određen kako u pogledu glavne stvari tako i u pogledu sporednog potraživanja. Obrazloženo je da činjenica eventualnog postojanja paralelnog izvršnog postupka ne predstavlja razlog za prekid konkretnog postupka u smislu člana 171. ZPP jer postojanje drugog izvršnog postupka ne predstavlja prethodno pitanje za rješavanje konkretnog predmeta. Obrazloženo je da se u reviziji ne može ponovno ukazivati na povrede postupka koje, prema apelantovom mišljenju, počini prvostepeni sud jer to može biti samo predmet žalbenog postupka.
13. Apelacioni sud je istakao da su bez osnova apelantovi revizioni navodi da se predmetna mjenica morala podnijeti na naplatu u roku od jedne godine. Kako je obrazložio Apelacioni sud, bjanko mjenica je mjenica koja je u vrijeme izdavanja nepotpuna i prema sporazumu stranaka se popunjava naknadno s dijelovima koji nedostaju ili u skladu sa osnovnim pravnim poslom, ukoliko sporazuma nema i takva mjenica, kako je obrazloženo, koja nema svih bitnih sastojaka, a izdata je s time da se bitni sastojci naknadno popune, faktički još ne predstavlja mjenicu, već vrijednosni papir, koji naknadnim ispunjenjem tek treba postati mjenicom i tada se (kada se popuni) ocjenjuje njen sadržaj. Apelacioni sud je obrazložio da je u predmetnoj mjenici tužilac naknadno popunio dijelove koji su nedostajali, između ostalog i dospjelost mjenice, pa kada je to tako, onda se ne radi o mjenici po viđenju, pa samim tim, a suprotno apelantovoj tvrdnji, krajnji rok za podnošenje mjenice na naplatu nije istekao 24. februara 2007. godine. Na pravilnost i zakonitost odluka nižestepenih sudova, prema mišljenju Apelacionog suda, ne utječe ni apelantov navod da je stvarni raskid osnovnog Ugovora o zajmu nastupio 23. juna 2011. godine kada je rješenjem Agencije za bankarstvo FBiH pravnom predniku tužioca Hypo-Alpe Adria Leasingu d.o.o. oduzeta dozvola za obavljanje poslova lizinga, i da je tog dana cjelokupno potraživanje dospjelo, i da je, imajući u vidu zastarni rok od tri godine, propisan odredbom člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, tužilac zbog zastare izgubio pravo da svoje potraživanje ostvari. Ovo stoga, kako je obrazložio Apelacioni sud, što se pitanje dospjelosti potraživanja tužioca ne može vezati za dan kada je njegovom predniku oduzeta dozvola za obavljanje poslova lizinga, niti se pitanje zastare može rješavati primjenom odredbi Zakona o obligacionim odnosima jer predmetni spor predstavlja mjenični spori koji isključuje primjenu Zakona o obligacionim odnosima pa se, polazeći od same prirode mjenice i mjeničnog prava, sva relevantna pitanja, pa tako i pitanje dospjelosti i zastare potraživanja, rješavaju u skladu s relevantnim odredbama Zakona o mjenici. Predmetna mjenica, kako je obrazloženo, izdata je kao bjanko mjenica i kod takvih mjenica dospjelost se, kako je to već obrazloženo, naknadno ispunjava samo prema sporazumu stranaka, a ako tog sporazuma nema, onda u skladu s osnovnim pravnim poslom, a nikako prema nekom drugom datumu, kako to pogrešno ukazuje apelant. Apelacioni sud je istakao da na kraju nalazi potrebnim ukazati da jedno od osnovnih načela parničnog postupka predstavlja raspravno načelo propisano odredbom članka 7. ZPP, prema kojem su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sve prijedloge i činjenične navode kojima obrazlažu svoje prijedloge, kako je obrazložio Apelacioni sud, stranke su, shodno članu 193. ZPP, dužne da iznesu na pripremnom ročištu, uz izuzetak propisan odredbom člana 215. stav 2. istog zakona, koja određuje da stranke mogu tokom rasprave iznositi činjenice i predlagati dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Apelacionog suda, apelant nije postupio na navedeni način jer je sve relevantne činjenice kojima osporava osnov postavljenog zahtjeva tužioca (pitanje dospjelosti, akceptiranja, te zastare predmetne mjenice) iznosio u svom završnom izlaganju (što nije dozvoljeno imajući u vidu sadržaj odredbe člana 212. stav 1. tačka 6. ZPP), odnosno u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, dok u pogledu osporavanja visine tužbenog zahtjeva tužioca na pripremnom ročištu nije predlagao dokaze već samo na ročištu za glavnu raspravu, a da pri tome nije učinio vjerovatnim da te dokaze nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Posljedica toga je, prema mišljenju Apelacionog suda, da apelant nije dokazao navode kojima bi osporio tužiočevo potraživanje. Apelacioni sud je naveo da je slijedom svega iznesenog, kako nisu osnovani razlozi izneseni u apelantovoj reviziji niti su u postupku pred nižestepenim sudovima počinjene one procesne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, taj sud odlučio kao u dispozitivu presude.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant navodi da je Osnovni sud bio dužan dostaviti tužiocu tužbu na uređenje, kao i apelantu dostaviti tužbu na odgovor, ali da je sud zanemario ovu zakonom propisanu obavezu i nije postupio na navedeni način i pri tome nije dao obrazloženje za takvo postupanje, niti je drugostepeni razmotrio ovaj apelantov žalbeni navod. Prema apelantovom mišljenju, revizioni sud nije dao adekvatno obrazloženje po tom pitanju. Navodi da mu redovni sudovi nisu dopustili da provede dokaze u svoju korist, a pogotovo dokaz o visini dugovanja koji je apelant dobio nakon pripremnog ročišta, te da je shodno odredbama člana
215. ZPP dopušteno predlagati dokaze i na glavnoj raspravi ako se učini vjerovatnim da bez svoje krivice stranka nije mogla dokaz predložiti na pripremnom ročištu. Apelant navodi da redovni sudovi nisu obrazložili razloge odbijanja provođenja ovog dokaza, kao ni razloge vezano za prigovor kojim je apelant tražio prekid postupka do rješavanja prethodnog pitanja, koji se odnosi na nepostojanje pravnog interesa tužioca za vođenje konkretnog postupka, s obzirom na to da se vodio postupak namirenja tužioca iz vrijednosti založene nekretnine. Apelant navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da nije utvrđeno da je tužilac, prije protestiranje mjenice, pozvao apelanta da izmiri dugovanje po osnovu mjeničnog duga, a što je Ustavni sud utvrdio kao obavezu u svojoj Odluci broj AP 1290/09, kao i da je revizioni sud istakao da taj prigovor apelant nije mogao isticati na glavnoj raspravi, što, prema apelantovom mišljenju, nije tačno. Apelant navodi da se redovni sudovi nisu ni dotakli njegovog prigovora vezanog za ništavost materijalnog dokaza, odnosno načina na koji je popunjena sporna mjenica, iako su to bili u obavezi. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova vezan za nastupanje zastare, s obzirom na to da je isti prigovor apelant istakao u završnom izlaganju u kojem su detaljno obrazloženi argumenti vezani za zastaru tužiočevog potraživanja.
II.Odgovori na apelaciju
15. Apelacioni sud je naveo sadržaj osporenih presuda i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji, te da su redovni sudovi dali odgovore na sva pitanja u osporenim presudama, a koja apelant ponovo ističe u apelaciji.
16. Osnovni sud je naveo da je za sva pitanja koja je apelant postavio u apelaciji dao odgovore u svojoj presudi sa detaljnim obrazloženjima, te da smatra da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
17. Tužilac je naveo da apelaciju treba odbaciti kao prima facie neosnovanu jer apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje, te je tužilac parafrazirao zaključke redovnih sudova po svim pitanjima pokrenutim apelacijom.
V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o mjenici („Službeni list FNRJ“ broj 104/46, „Službeni list SFRJ“ br. 16/65, 54/70 i 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Izdanje i oblik trasirane mjenice Član 1.
Trasirana mjenica sadrži:
1) oznaku da je mjenica, napisanu u samom slogu isprave, na jeziku na kome je ona sastavljena;
2) bezuvjetni uput da se plati određena svota novca;
3) ime onoga koji treba da plati (trasat);
4) označenje dospjelosti;
5) mjesto gdje se plaćanje treba izvršiti;
6) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti (remitent);
7) označenje dana i mjesta izdanja mjenice;
8) potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).
Član 5.
U trasiranoj mjenici, plativoj po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, trasant može odrediti da svota u njoj označena nosi kamate U svakoj drugoj trasiranoj mjenici ova odredba o kamatima smatra se kao da nije napisana.
Kamatna se stopa mora naznačiti u mjenici; ako se to ne učini, odredba o kamatima smatra se kao da nije napisana.
Kamati teku od dana izdanja mjenice ako nije drukčije označeno.
Član 46.
Svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali odgovaraju solidarno imaocu mjenice.
Imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih tih osoba bilo pojedinačno bilo protiv više njih bilo protiv svih zajedno; pri tome nije dužan da se drži reda kojim su se oni obvezali.
Isto pravo pripada svakom potpisniku mjenice koji ju je iskupio.
Postavljanje zahtjeva protiv jednog od obveznika ne sprečava da se postupi protiv ostalih, makar oni dolazili iza onoga protiv kojeg je prvo postupljeno.
Član 52.
Sa protekom rokova:
za podnošenje mjenica po viđenju ili na određeno vrijeme po viđenju, za podizanje protesta zbog neakceptiranja ili zbog neisplate, za podnošenje na isplatu mjenice koja sadrži odredbu »bez troškova«, imalac mjenice gubi svoja prava protiv indosanata, protiv trasanata i protiv ostalih obveznika, izuzev akceptanata.
Ako se mjenica ne podnese na akceptiranje u roku koji je trasant odredio, imalac mjenice gubi pravo na regres i zbog neisplate i zbog neakceptiranja, osim ako iz sadržaja odredbe ne proizlazi da se trasant samo htio osloboditi odgovornosti za akceptiranje.
Ako je rok za podnošenje određen u nekom indosamentu, onda se time može poslužiti samo indosant koji je indosament napisao.
Zastara Član 78.
Svi mjenično-pravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti.
Mjenično-pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanata i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba »bez troškova«, onda od dospjelosti.
Mjenično-pravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastaruju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.
Vlastita mjenica Član 107.
Vlastita mjenica sadrži:
1) Oznaku da je mjenica, unesenu u sam slog isprave, na jeziku na kome je ona sastavljena;
2) bezuvjetno obećanje da će se određena svota novca platiti;
3) oznaku dospjelosti;
4) mjesto gdje se plaćanje treba izvršiti;
5) ime onoga kome se ili po čijoj se naredbi mora platiti;
6) oznaku dana i mjesta gdje je vlastita mjenica izdana;
7) potpis onoga koji mjenicu izdaje (izdavalac).
Član 109. stav 1.
Na vlastitu mjenicu ukoliko nisu u suprotnosti s njenom prirodom, primjenjuju se slijedeći propisi ovog zakona o trasiranoj mjenici:
(…) o dospjelosti (čl. 32. do 36.);
o plaćanju (čl. 37. do 41.);
(…) o protestu (čl. 69. do 77.);
o zastari (čl. 78. do 84.);
(…)
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.
Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 215. stav 2.
Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
20. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Brčko distrikta“ br. 39/2013 i 47/2017) relevantne odredbe glase:
Član 62. stav 4) 4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 093241 18 Rev od 23. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da je tim presudama prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se u predmetnom parničnom postupku, okončanom osporenom odlukom, odlučivalo o apelantovoj obavezi plaćanja dugovanja po osnovu ugovora o zajmu osiguranog mjenicom. Dakle, predmetni postupak se ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
29. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.
31. Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, za sve svoje zaključke dali jasna i argumentirana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje, u vezi s tim, da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da tužiočevo mjenično potraživanje nije zastarjelo, s obzirom na to da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili da mjenična potraživanja iz mjenice, kakva je konkretna, a čiju su detaljnu analizu izvršili, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti, te da je konkretna mjenica dospjela onog datuma koji je na njoj naznačen, a ne godinu dana nakon izdavanja. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje vezano za zastaru mjeničnog potraživanja i njenu dospjelost, pa je tako npr. u Odluci broj AP 2930/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2930/19 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud istakao: „Ustavni sud dalje zapaža da na proizvoljnost zaključaka redovnih sudova ne ukazuju ni apelanticine tvrdnje kojima osporava zaključak redovnih sudova o njenom prigovoru zastare mjeničnog potraživanja, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do produžavanja rokova zastarjelosti, što je suprotno članu 364. ZOO. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao jasno i argumentirano obrazloženje, a te zaključke je prihvatio i Kantonalni sud, da je u konkretnom slučaju izdata bjanko mjenica i da je tužilac kao mjenični povjerilac bio ovlašten u bjanko mjenicu upisati i datum plaćanja, a u ovom slučaju to je 7. februar 2011. godine kada je mjenica dospjela, pa kod činjenice da je tužilac prijedlog za izvršenje podnio 16. februara 2011. godine, utvrđeno je da je neosnovan prigovor zastare mjeničnog potraživanja. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje zastare mjeničnog potraživanja, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da se u slučaju bjanko mjenice zastarjelost računa od trenutka naknadno upisane dospjelosti potraživanja, a ne od trenutka izdavanja mjenice, kako je to apelantica tvrdila tokom postupka (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke broj AP 2288/17 od 11. oktobra 2017. godine, tač. 3. i 9, broj AP 5294/17 od 11. juna 2019. godine, tač. 3, 5 i 11. i broj AP 6177/18 od 2. jula 2020. godine, st. 31. i 32, dostupne na www.ustavnisud.ba).“
32. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je, suprotno apelantovim navodima, članom 215. stav 2. ZPP propisano da stranke u parničnom postupku nove činjenice i dokaze mogu iznositi na glavnoj raspravi izuzetno i to samo ako dokažu da ih iz objektivnih razloga nisu mogle isticati na pripremnom ročištu, te da iz stanja konkretnog predmeta proizlazi da apelant, predlažući nove dokaze na glavnoj raspravi (vezano za visinu dugovanja, ništavost mjenice, vođenje još jednog izvršnog postupka po istim obavezama i time nepostojanja pravnog interesa tužioca za vođenje konkretnog postupka), nije učinio vjerovatnim, niti dokazao da te dokaze nije mogao predložiti na pripremnom ročištu, zbog čega ih redovni sudovi i nisu uzeli u obzir. Ustavni sud, također suprotno apelantovim navodima, podsjeća da stranke u parničnom postupku ne mogu u završnoj riječi koristiti dokaze i tvrdnje koji nisu predlagani na pripremnom ročištu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, obrazloženje redovnih sudova da nije bilo obaveze za dostavljanjem tužbe na uređenje tužiocu, kao ni na odgovor apelantu, u situaciji kada je predmetni parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka shodno članu 62. stav 4. Zakona o izvršnom postupku i kada je u izvršnom postupku apelant već stavio prigovor na rješenje o izvršenju. S obzirom na navedeno, te kako apelant apelacionim tvrdnjama nije doveo u pitanje navedene zaključke redovnih sudova, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud zapaža i da je neosnovano apelantovo pozivanje na zaključke Ustavnog suda iz Odluke broj AP 1290/09 od (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) vezane za obavezu prethodnog pozivanja dužnika na izmirenje mjeničnog duga, s obzirom na to da se apelant, kako su to i redovni sudovi obrazložili, na ovaj stav pozvao tek na glavnoj raspravni, a što je, kako je već rečeno, bio dužan učiniti na pripremnom ročištu, a u toku postupka apelant nije dokazao da ga tužilac prije protestiranja mjenice nije pozvao na izmirenje dugovanja iz te mjenice.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da konkretno mjenično potraživanje nije zastarjelo, jer se zastarni rok računa od dospjelosti, a ne od izdavanja mjenice, da je apelant bio dužan, shodno odredbama člana 215. stav 4. ZPP, dokaze i činjenice predlagati i iznositi na pripremnom ročištu, a ne na glavnoj raspravi i u završnoj riječi, i kada je predmetni parnični postupak proizašao iz izvršnog postupka, shodno odredbi člana 62. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, zbog čega nije bilo potrebe za dostavljanjem tužbe na odgovor apelantu jer je apelant već izjavio prigovor na rješenje o izvršenju, zbog čega se prijedlog za izvršenje i smatra tužbom i vodi se parnični postupak.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić