Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2993/21 (I. K.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2993/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2993/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Irena Korać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Irena Korać protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 009891 16 Uvp od 26. maja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Irena Korać (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnijela je 18. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 009891 16 Uvp od 26. maja 2021. godine.

2. Zaključkom Federalnog ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida (u daljnjem tekstu: tuženi), Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 12/2-41-5-2660/08 od 15. oktobra 2009. godine odbačen je zahtjev apelantice od 29. augusta 2008. godine za donošenje rješenja o priznavanju prava porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje radi usklađivanja iznosa ovih prava sa Uvjerenjem prvostepenog organa broj 12/2-41-7-2029/2008 od 6. juna 2008. godine, zbog nenadležnosti.

3. Rješenjem tuženog broj UP-II-03-41-64/15 od 17. februara 2015. godine poništen je zaključak od 15. oktobra 2009. godine i upravna stvar riješena tako što je odbijen kao neosnovan predmetni zahtjev apelantice.

4. U upravnom sporu apelantice, kao tužiteljice radi poništenja rješenja tuženog od 17. februara 2015. godine, Kantonalni sud u Bihaću je donio Presudu broj 01 0 U 009891 15 U od 26. aprila 2016. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

5. Odlučujući o zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesenog protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću od 26. aprila 2016. godine, Vrhovni sud presudom od 26. maja 2021. godine odbio predmetni zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je konačnim rješenjima br. 05/568-128/96 od 8. oktobra 1996. godine i 12/2-41-5-1251/04 od 11. juna 2005. godine apelantici priznato pravo na porodičnu invalidninu, a rješenjem broj UP-I/02/1-589- 3702/96 od 4. decembra 1996. godine i pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Dalje je naveo da je apelantica 29. augusta 2008. godine podnijela prvostepenom organu zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje usklađeno s uvjerenjem prvostepenog organa od 6. juna 2008. godine. Također je naveo da je tuženi rješenjem od 17. februara 2015. godine poništio zaključak od 15. oktobra 2009. godine i upravnu stvar riješio tako što je odbio kao neosnovan zahtjev predmetni zahtjev apelantice. U tom pogledu Vrhovni sud je naveo da je tuženi uvidom u cjelokupan spis utvrdio da je apelantici već priznato pravo na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, a po odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca (u daljnjem tekstu: Zakon), te da su usklađeni iznosi navedenih prava obračunati i isplaćeni apelantici u vidu certifikata. Zatim je utvrdio da je danom stupanja na snagu Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica prestala primjena Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca, kao i Zakona. Dalje je utvrdio da u skladu sa Zakonom o budžetima u Federacije Bosne i Hercegovine nije vršeno usklađivanje prava iz boračko-invalidske zaštite u periodu od 1. juna 1996. do 31. marta 1999. godine. Također je utvrdio da se apelantica nije izjasnila u kojem postupku traži da se predmetno uvjerenje koristi, odnosno koja prava traži da joj se priznaju (jer joj je pravo na porodičnu invalidninu već priznato rješenjem prvostepenog organa od 8. oktobra 1996. godine), te naglasio da uvjerenje ne može biti osnov za donošenje određenog rješenja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koje se pozvala aplantica u svome zahtjevu, u smislu člana 169. stav 1. Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokumentarnu ispravu, odnosno dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja, tako da se nije moglo zahtjevom tražiti donošenje rješenja (čiji ni dispozitiv nije preciziran) usklađenog isključivo sa izdatim uvjerenjem, bez da se jasno precizira o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim je to propisima regulisano. Također je ukazao da, shodno članu 170. stav 2. Zakona o upravnom postupku, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije, zbog čega samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 6. juna 2008. godine. U konačnici je zaključio da su nadležni upravni organi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i na isto pravilno primijenili federalni zakon, pri čemu nisu povrijedili pravila federalnog zakona o postupku.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi, između ostalog, da je zahtjevom od 29. augusta 2008.godine tražila donošenje rješenja o činjenicama koje su navedene u uvjerenju od 6. juna 2008.godine, koje je jedini dokaz za prava apelantice za period od 1. juna 1996. do 31. marta 1999.godine, a koja prava po ranijem Zakonu o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica poginulih boraca nastupaju kod apelantice u vrijeme važenja navedenog zakona. Također, navodi da je stekla pravo za navedeni period po tad važećem zakonu, a koja prava nije ostvarila, jer prvostepeni organ nije donio rješenje o tim činjenicama koje je apelantica tražila zahtjevom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4231/20 od 12. januara 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2993/21 (I. K.) | Sudska praksa | Aktio