Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2540/21 (S. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2540/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2540/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Sanja Bulić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sanja Bulić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 113624 21 Gž 2 od 7. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 113624 20 P2 od 30. studenoga 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanja Bulić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatsko društvo "Glavović" d.o.o. Mostar, podnijela je 15. srpnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 113624 21 Gž 2 od 7. svibnja 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 113624 20 P2 od 30. studenoga 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je tuženik (Grad Mostar) da isplati apelantici za izvršene tehničke preglede građevina na ime naknade troškova i posebne nagrade za obavljena vještačenja, odnosno za izvršeni tehnički pregled poslovnoga objekta „Guma M“ d.o.o. Mostar na temelju rješenja tuženika od 31. svibnja 2009. godine, bruto iznos od 1.250,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelantice preko dosuđenoga iznosa.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je prema činjeničnome utvrđenja prvostupanjskoga suda nesporno da je apelantica na temelju odluke tuženika imenovana na listu stručnih osoba sa koje se imenuju članovi povjerenstava za tehnički prijam građevina na području tuženika, te da je angažirana od tuženika kao vještak na tehničkome pregledu objekata, te da je kao član povjerenstva vršila vještačenja u svim predmetima u kojima joj je to naloženo rješenjima, a koji su predmet ovoga postupka, kao i da joj za ta vještačenja pripada određena naknada. Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka bio sporan način obračuna naknade, pa samim time i utemeljenje i visina potraživanja, koje prigovore apelantica ponavlja i u prizivu. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud prihvatio način obračuna naknade propisan Odlukom o načinu obrazovanja i visini naknade za rad stručnih povjerenstava i drugih radnih tijela (u daljnjemu tekstu: Odluka) koju je donio gradonačelnik tuženika. Kantonalni je sud istakao da je čl. 8. Odluke određeno da u slučaju kada naknadu za rad povjerenstva snosi stranka (čiji se vrši tehnički prijem građevine) od ukupnoga uplaćenoga iznosa povjerenstvu se isplaćuje 50% kao naknada za rad i podmirenje zakonom propisanih poreza i doprinosa (s tim da je ova odredba mijenjana 2010. godine na način da je dio naknade koji se isplaćuje povjerenstvu smanjen na 30%), dok je u slučaju složenijih građevina ili zahvata predviđena mogućnost isplate veće naknade, ali ne preko 3.000,00 KM po jednome članu povjerenstva. Nadalje, da je čl. 9. Odluke određeno da ukupna godišnja naknada članovima povjerenstva na temelju rada u jednoj ili više povjerenstava u tijeku kalendarske godine ne može biti veća od iznosa mjesečne isplaćene neto plaće u F BiH pomnoženo sa 12. Kantonalni je sud istakao da neutemeljeno u prizivu apelantica osporava primjenu navedene Odluke. Kantonalni je sud istakao da sud u parničnome postupku nije nadležan preispitivati zakonitost i pravilnost odluke gradonačelnika tuženika, kao niti odluka gradskoga vijeća, te da je u nedostatku drugih propisa kojima se određuje visina naknade za rad povjerenstava za tehnički prijem objekata, prvostupanjski sud pravilno odredio naknadu na temelju naprijed navedene Odluke. Kantonalni je sud istakao da je visina naknade određena na temelju nalaza vještaka financijske struke (varijanta II B), kojim je vještak utvrdio da apelantici nije isplaćena naknada po rješenju tuženika od 31. svibnja 2009. godine za objekt „Guma M“ d.o.o. Mostar, te je pravilno sud obvezao tuženika za isplatu bruto iznosa od 1.250,00 KM, sukladno Odluci, a da zbog propisanih limita iz čl. 8. i 9. Odluke tuženik nije dužan da isplati utuženu nagradu apelantici za izvršene tehničke preglede po rješenjima tuženika od 29. listopada 2009. godine i 5. veljače 2010. godine, jer je apelantica iskoristila bonus, tj. naplatila je 12 prosječnih plaća u F BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su nezakonite odredbe Odluke koje su donesene prekoračenjem ovlaštenja iz čl. 43. Statuta grada Mostara, jer je to pravo prema čl. 117. Zakona o upravnom postupku u isključivoj nadležnosti kantona. Apelantica, dakle, smatra da je redoviti sud prvo trebao preispitati da li je predmetna Odluka usuglašena sa Ustavom i zakonskim propisima, te u ovisnosti od dobivenoga rezultata ispitivanja odlučiti o njezinoj eventualnoj primjeni na konkretan slučaj. Apelantica je navela da je imajući u vidu sve navedeno došlo do očito proizvoljne primjene propisa, osobito kada je ona svoj zahtjev temeljila na Zakonu o građenju HNK.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno istakao da sud u parničnome postupku nije nadležan preispitivati zakonitost i pravilnost Odluke tuženika, te da je u nedostatku drugih propisa kojima se određuje visina naknade za rad povjerenstava za tehnički prijem objekata, prvostupanjski sud pravilno odredio naknadu na temelju Odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2540/21 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio