Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1513/20 ("MBI Development" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
  • Šta se smatra imovinom
  • Legitiman cilj
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Javni interes
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1513/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1513/20, rješavajući apelaciju „MBI Development“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „MBI Development“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 305417 18 Rev od 4. februara 2020.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 305417 14 Gž od 27. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 305417 12 P od 14. maja 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „MBI Development“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Eterović“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 305417 18 Rev od 4. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 305417 14 Gž od 27. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 305417 12 P od 14. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Jelice Vuković, koja je zastupala N. K. (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u periodu od 5. maja do 5. oktobra 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i advokat tuženog dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 11. maja do 18. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 305417 12 P od 14. maja 2014. godine odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže apelantu predati u posjed nekretninu, odnosno stan (pobliže opisan u izreci presude, u daljnjem tekstu: predmetni stan), slobodan od ljudi i stvari, te kojim je tražio da se tuženi obaveže apelantu isplatiti naknadu u određenom novčanom iznosu za korištenje predmetnog stana u visini zakupnine prema tržišnoj vrijednosti u periodu od 31. januara 2007. godine do 27. novembra 2013. godine sa zakonskom zateznom kamatom (detaljno navedeno u stavu I izreke presude). Istom presudom tuženi je obavezan apelantu na ime naknade za održavanje isplatiti iznos od 650,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je apelantu odbijen višak navedenog dijela tužbenog zahtjeva (detaljno navedeno u stavu II izreke presude). Apelant je obavezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (detaljno navedeno u stavu III izreke presude).

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da su na ročištu za glavnu raspravu provedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalne dokumentacije (pobrojanu na str. 4. i 5. presude), te da su saslušani svjedoci A. J. i M. G. Nadalje, istaknuto je da je odluku kao u izreci donio na osnovu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je ukazao na izjave saslušanih svjedoka, kao i na činjenice koje proizlaze iz sadržaja materijalne dokumentacije (str. 5–8. presude).

7. Općinski sud je naveo da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim apelant traži da mu tuženi preda u posjed predmetni stan, slobodan od ljudi i stvari. Pri tome, ukazao je na sadržaj odredbe člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Nadalje, naveo je da je iz provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tuženi 11. januara 2007. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da je predmet ugovora određen članom 1, a da je članom 2. određena kupoprodajna cijena u iznosu od 70.200,00 KM, dok je članom 3. određen rok za isplatu kupoprodajne cijene najkasnije do 31. januara 2007. godine, nakon čega tuženi kao kupac stječe pravo na uknjižbu predmetnog stana u zemljišne knjige. Općinski sud je naveo da su članom 5. predmetnog ugovora propisane obaveze apelanta kao prodavca, i to, između ostalog, da se apelant obavezuje da predmetni stan preda u posjed tuženom odmah po izmirenju kupoprodajne cijene. Dalje, istaknuto je da se apelantove obaveze smatraju izvršenim danom predaje predmetnog stana u posjed tuženom, odnosno po isteku sedam dana nakon prijema pismene obavijesti kojom se tuženi poziva da preuzme predmetni stan. Općinski sud je naveo da se članom 6. predmetnog ugovora tuženi obavezao da plaća mjesečno održavanje objekta u ukupnom iznosu od 130,00 KM, a da je članom 10. istog ugovora propisano da apelant preuzima obavezu uknjižbe i etažiranja stambene zgrade u zemljišne knjige, a tuženi obavezu da uknjiži predmetni stan na svoje ime, pri čemu troškove uknjižbe koji se odnose na uknjižbu zgrade i etažiranje snosi apelant, a tuženi troškove uknjižbe predmetnog stana na svoje ime. Dalje, istaknuto je da su se članom 11. apelant i tuženi saglasili da će po izmirenju kupoprodajne cijene u cijelosti, završetku procesa uknjižbe i etažiranja stambene zgrade u zemljišnim knjigama, te „obilježavanjem katastarskim česticama“ sačiniti aneks ugovora na osnovu kojeg će tuženi izvršiti uknjižbu predmetnog stana na svoje ime.

8. Općinski sud je istakao da je apelant na osnovu valjanog pravnog posla predao u posjed tuženom predmetni stan nakon izmirenja plaćanja kupoprodajne cijene, kako se i obavezao zaključenim ugovorom. Dalje, istakao je da je tuženi u zakonitom posjedu jer je ušao u posjed predmetnog stana na osnovu zaključenog ugovora s apelantom, a koji mu je predmetni stan predao nakon izmirenja kupoprodajne cijene. Općinski sud je naveo da apelant nije tražio raskidanje predmetnog ugovora, te da je odredbom člana 14. istog ugovora propisano da je apelant, ukoliko se zbog nepridržavanja tuženog odredaba tog ugovora odluči raskinuti ugovor, dužan pismeno obavijestiti tuženog o raskidu ugovora uz otkazni rok od 30 dana od dana obavijesti o raskidu. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da apelant, shodno navedenoj odredbi, nije obavijestio tuženog o raskidu ugovora, već da iz opomene pred tužbu proizlazi da traži njegovo ispunjenje. Prema tome, Općinski sud je naveo da sporni ugovor nije raskinut budući da apelant nije tražio raskid ugovora, niti je obavijestio tuženog o raskidu ugovora.

9. Općinski sud je istakao da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je apelant isplatio kupoprodajnu cijenu firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo. Dalje, istaknuto je da iz pisama koje je apelant upućivao navedenoj firmi, izjava svjedoka i materijalnih dokaza proizlazi da je apelant predmetni stan ustupio firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo kao kompenzaciju za izvršeni posao projektiranja tržnog centra Vrtovi Riverine, da je dogovor bio da se kupoprodajni ugovor sačini sa apelantom i tuženim, a da kupoprodajnu cijenu tuženi isplati firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, što je tuženi učinio, a što je svjedok M. G., zakonski zastupnik navedene firme, učinio nespornim prilikom saslušanja na glavnoj raspravi. Općinski sud je dalje naveo da je iz potvrde „M Design“ d.o.o. Sarajevo utvrdio da je tuženi za predmetni stan isplatio iznos od 70.200,00 KM u pet rata prema ugovoru o ustupanju stana od 9. januara 2007. godine, a koju potvrdu je potpisao direktor M. G. 10. januara 2011. godine, shodno članu 7. ugovora kojim se stječe pravo uknjižbe nakon uplate posljednje rate kod investitora. Također, Općinski sud je naveo da je svjedok A. J. (tadašnji generalni direktor) izjavio da je apelant sa „M Design“ d.o.o. Sarajevo imao zaključen ugovor o izradi projektne dokumentacije, da je navedena firma izradila projektnu dokumentaciju, kao i da je apelant dugovao navedenoj firmi preko 200.000,00 KM, zbog čega je predmetni stan ustupljen „M Design“ d.o.o. Sarajevo, koji je „doveo tuženog“. Dalje, istaknuto je da su „M Design“ d.o.o. Sarajevo i apelant imali kvalitetnu saradnju, zbog čega je i zaključen ugovor između tuženog i apelanta za predmetni stan, a sve s ciljem da se tuženi oslobodi plaćanja poreza na promet nekretnina jer se radi o prvoj kupovini, a da je cijena plaćena firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo. Općinski sud je istakao da je te navode potvrdio i svjedok M. G. Općinski sud je istakao da je izjave navedenih svjedoka prihvatio u cijelosti jer su u međusobnoj saglasnosti i u saglasnosti s ostalim provedenim materijalnim dokazima. Pri tome, zaključio je da je tuženi stekao vlasništvo nad predmetnim stanom, shodno zaključenom pravnom poslu, a imajući u vidu odredbu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, zbog čega je valjalo odbiti navedeni dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

10. Općinski sud je naveo da je osnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu mjesečne naknade za održavanje objekta u iznosu od po 130,00 KM. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je apelant navedeno zahtijevao nakon podnošenja tužbe podneskom kojim preinačava tužbeni zahtjev (13. juna 2013. godine). Pri tome, Općinski sud je naveo da je navedeni dio tužbenog zahtjeva osnovan za period od 6. juna do 15. septembra 2012. godine, kako je to navedeno u izreci presude, dok je višak tog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen jer navedeno potraživanje zastarijeva u roku od jednu godinu (član 378. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 305417 14 Gž od 27. decembra 2017. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena u stavu II tako što je tuženi obavezan apelantu na ime naknade za održavanje isplatiti iznos od 4.030,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (detaljno navedeno u izreci presude). U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena, te je prvostepena presuda potvrđena.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana. Pri tome, istakao je da nije sporno da je apelant upisan kao vlasnik predmetnog stana, ali da je iz dokaza koji su provedeni u toku prvostepenog postupka taj sud pravilno utvrdio da je apelantov poslovni partner, privredno društvo „M Design“ d.o.o. Sarajevo, projektirao naselje s tržnim centrom, a da se ta usluga kompenzirala dodjelom dva stana u vrijednosti od 214.200,00 KM, od kojih je jedan predmetni stan, koji koristi tuženi, kao i da je tuženi kupoprodajnu cijenu isplatio firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo. Nadalje, istaknuto je da apelant neosnovano prigovara da tako utvrđeno činjenično stanje ne proizlazi iz dokaza koji su provedeni u toku postupka. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je izvršen uvid u ugovor o izradi investiciono-tehničke dokumentacije od 22. maja 2006. godine, zaključen između apelanta kao investitora i „M Design“ d.o.o. Sarajevo kao projektanta, zatim potvrdu o isplati kupoprodajne cijene. Nadalje, istaknuto je da je sam apelant 20. novembra 2008. godine uputio opomenu „M Design“ d.o.o. Sarajevo za dostavljanje fakture na iznos od 214.200,00 KM jer nisu primili odgovarajuću dokumentaciju vezanu za ovu kompenzaciju. Dalje, istaknuto je da je odgovor uslijedio tek 17. januara 2012. godine, iz kojeg slijedi da je 21. novembra 2008. godine sačinjen protokol da se naprave cesije o međusobnim poravnanjima apelanta, „M Design“ d.o.o. Sarajevo i kupaca stanova u ukupnom iznosu od 214.200,00 KM, a razdvojeno prema kupoprodajnim ugovorima u iznosima od 70,200,00 KM i 144.000,00 KM, kako bi kupci mogli izvršiti knjiženje, a apelant sačiniti anekse ugovora. Kantonalni sud je istakao da je i prema mišljenju tog suda tužbeni zahtjev u navedenom dijelu neosnovan, ako se pri tome cijene i iskazi svjedoka A. J. i M. G. koji su, nasuprot apelantovoj tvrdnji, sasvim jasno naveli da je postojao dogovor o kompenzaciji, da tuženi izvrši uplatu kupoprodajne cijene firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, što se i desilo, te da je sačinjen ugovor o poravnanju međusobnih potraživanja od 27. novembra 2012. godine. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 43. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te je istakao da je u konkretnom slučaju apelant upisan kao zemljišnoknjižni vlasnik samo zbog ignoriranja dogovora o kompenzaciji posla s firmom „M Design“ d.o.o. Sarajevo i činjenice da je tuženi u potpunosti ispunio obavezu isplate kupoprodajne cijene. Dalje, istaknuto je da apelant nije postupio u skladu sa odredbom člana 11. ugovora o kupoprodaji ni nakon poziva firme „M Design“ d.o.o. Sarajevo da sačini aneks ugovora na osnovu kojeg će tuženi izvršiti uknjižbu predmetnog stana na svoje ime. Kantonalni sud je istakao da je tuženi apelantovom reivindikacionom zahtjevu za predaju u posjed predmetnog stana uspješno suprotstavio prigovor da je na osnovu ugovora o kupoprodaji stekao valjan pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na osnovu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, te da je prvostepeni sud donio zakonitu odluku kada je odbio navedeni dio apelantovog tužbenog zahtjeva.

13. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je djelimično osnovan žalbeni prigovor koji se odnosi na potraživanje naknade za održavanje objekta, pri čemu je naveo da se odredbom člana 6. ugovora o kupoprodaji tuženi obavezao apelantu plaćati mjesečnu naknadu za održavanje objekta i redovni mjesečni izdatak u visini od 130,00 KM. Nadalje, istaknuto je da je apelant takav zahtjev odredio već u tužbi od 8. novembra 2012. godine. Kantonalni sud je istakao da prigovor zastare potraživanja nije pravilno raspravljen, te da se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanjima koja su taksativno nabrojana u članu 378. ZOO-a, već da apelantova potraživanja predstavljaju povremena potraživanja, koja prema članu 372. ZOO-a zastarijevaju za tri godine. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je osnovan apelantov zahtjev za naknadu potraživanja od 17. novembra 2009. godine do 15. septembra 2012. godine u iznosu od 4.030,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama (detaljno navedeno na str. 7. i 8. presude).

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 305417 18 Rev od 4. februara 2020. godine odbijena je apelantova revizija, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su neosnovani navodi revizije da su u toku postupka učinjene povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209, u vezi sa članom 231. ZPP-a. Nadalje, istaknuto je da, suprotno apelantovom prigovoru da sud nije razmotrio njegove činjenične navode i pravne argumente, obrazloženje drugostepene presude sadrži dovoljne razloge o odlučnoj činjenici ispunjenja ugovorne obaveze tuženog isplatom kupoprodajne cijene, a ocjena pravnih učinaka utvrđenog činjeničnog stanja ne predstavlja primjenu odredbe člana 8. ZPP-a, već primjenu materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da apelant slobodnoj ocjeni dokaza suda ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu provedenih dokaza, koja u sebi uključuje prigovore činjenične prirode jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP-a). Vrhovni sud je dalje naveo da nije osnovan ni revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni odredbe člana 123. stav 1. i člana 126. stav 1. ZPP-a jer se navedeno pravilo primjenjuje supsidijarno, tek kada sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza (član 8. ZPP-a). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepeni sud pravilno prihvatio ocjenu dokaza prvostepenog suda, koji je sve provedene dokaze cijenio u skladu sa članom 8. ZPP-a, zbog čega nije ostvaren revizioni razlog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. u vezi sa članom 8. ZPP-a.

16. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju predmet spora apelantov zahtjev za predaju u posjed predmetnog stana iz razloga što je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana raskinut neispunjenjem obaveze tuženog da u roku plati kupoprodajnu cijenu, zatim zahtjev za isplatu naknade za korištenje predmetnog stana za period od 31. januara 2007. godine do 27. novembra 2013. godine, te zahtjev za isplatu naknade na ime održavanja objekta za period kada je tuženi koristio predmetni stan. Nadalje, ukazao je na to šta proizlazi iz činjeničnih utvrđenja redovnih sudova (detaljno navedeno na str. 2. i 3), pri čemu je, između ostalog, naveo da je 31. januara 2007. godine predmetni stan predat u posjed tuženom. Dalje, istaknuto je da je opomenom od 25. augusta 2009. godine apelant pozvao tuženog da isplati svoja dugovanja po osnovu neplaćenih računa za održavanje objekta u iznosu od 2.210,00 KM, na što se obavezao kupoprodajnim ugovorom. Također, Vrhovni sud je naveo da iz ugovora o poravnanju međusobnih potraživanja-cesiji od 27. novembra 2012. godine, koji nije potpisan od ugovornih strana (apelanta, tuženog i firme „M Design“ d.o.o. Sarajevo), proizlazi da apelant ima neizmirena dugovanja prema firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo u iznosu od 214.200,00 KM, nastala izradom projektne dokumentacije navedene firme prema ugovoru od 22. maja 2006. godine, a koje potraživanje navedena firma ustupa tuženom u iznosu od 70.200,00 KM za predmetni stan i T. G. u iznosu od 144.000,00 KM. Nadalje, iz potvrde firme „M Design“ d.o.o. Sarajevo od 10. januara 2011. godine slijedi da je tuženi za predmetni stan isplatio iznos od 70.200,00 KM u pet rata prema ugovoru o ustupanju stana od 9. januara 2007. godine, dok iz izjava svjedoka A. J. i M. G. slijedi da su dva stana ustupljena firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo na ime apelantovog duga prema navedenoj firmi, da je tuženi u skladu s dogovorom platio kupoprodajnu cijenu za predmetni stan firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, a ne apelantu, te da ugovor o cesiji nije potpisan jer je došlo do smjene direktora kod apelanta i da novi direktor nije prihvatio da potpiše „nešto od ranije“. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su pravilne odluke nižestepenih sudova o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog stana.

17. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi zaključak da je dug tuženog izmiren kompenzacijom tako što je apelant svoj dug prema firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo ispunio dajući dva stana navedenoj firmi, od kojih je jedan stan prodat tuženom, koji je kupoprodajnu cijenu platio navedenoj firmi. Međutim, Vrhovni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da se ne radi o kompenzaciji – prebijanju potraživanja kao jednom od načina prestanka obaveza (čl. 336–343. ZOO-a) jer ne postoji dvostruki obligacioni odnos između apelanta i tuženog u kojem su pravni subjekti međusobni povjerioci i dužnici, niti postoje istovrsna i jednorodna međusobna potraživanja parničnih stranaka u trenutku prebijanja. Dalje, istaknuto je da u konkretnom slučaju nije bilo uzajamnih potraživanja parničnih stranaka, već samo apelantovo novčano potraživanje prema tuženom za isplatu kupoprodajne cijene od 70.200,00 KM i potraživanje trećeg lica (firme „M Design“ d.o.o. Sarajevo) u iznosu od 214.000,00 KM prema apelantu na ime izrade projektne dokumentacije. Vrhovni sud je naveo da se na rješenje konkretne pravne stvari ima primijeniti odredba iz člana 305. ZOO-a (koja regulira kome se vrši ispunjenje obaveze dužnika) u situaciji kada je tuženi svoju ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene ispunio po nalogu apelanta firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, a apelant radi izvršenja plaćanja svog duga prema navedenoj firmi dao „trećem licu“ (firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo) dva stana od kojih je jedan prodat tuženom.

18. Vrhovni sud je zaključio da je isplatom kupoprodajne cijene firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, po apelantovom nalogu i odobrenju, tuženi ispunio svoju ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene, a pri čemu je i apelant predajom predmetnog stana tuženom ispunio svoju ugovornu obavezu. Nadalje, istaknuto je da iz navedenog proizlazi da su obaveze parničnih stranaka iz ugovora u potpunosti ispunjene, čime nema osnova za raskid navedenog ugovora, kao ni predaju u posjed predmetnog stana, koji je tuženi preuzeo i koristi po valjanom pravnom osnovu.

19. Vrhovni sud je naveo da je cijenio i ostale revizione navode, ali da ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značenja s aspekta predmeta spora (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP-a).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelant, između ostalog, ukazuje na činjenično stanje koje smatra bitnim za predmetni postupak, pri čemu ističe da je Vrhovni sud izmijenio zaključak o činjeničnom stanju, a čime mu je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, apelant navodi da je Vrhovni sud proizvoljno zaključio da je postojao apelantov nalog i odobrenje da tuženi kupoprodajnu cijenu isplati trećem licu, mada na navedenu okolnost nije izveden niti jedan dokaz, te tvrdi da je takav zaključak suprotan svim drugim izvedenim dokazima, a naročito odredbama ugovora o kupoprodaji. Apelant dalje ističe da revizioni sud nije dao obrazloženje na apelantove prigovore da ne postoji potraživanje tuženog koje može biti predmet kompenzacije, ni prijenos potraživanja s apelanta na tuženog kojim bi se stekao uvjet uzajamnosti, kao ni izjava o kompenzaciji tuženog, te da je prijedlog ugovora o cesiji firma „M Design“ d.o.o. Sarajevo uputila tek u novembru 2012. godine, tj. po nastupanju zastare potraživanja navedene firme prema apelantu, a koje potraživanje je predmet prijenosa. Dalje, istaknuto je da revizioni sud, kao ni nižestepeni sudovi ne obrazlažu svoju odluku o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, na koji način je došlo do povrede odredaba člana 191. stav 4. i člana

231. ZPP-a. Apelant tvrdi da svi dokazi koji su izvedeni u toku postupka ukazuju na činjenicu da ne postoji uzajamno potraživanje tuženog prema apelantu. Apelant navodi da je postupanjem redovnih sudova došlo i do povrede prava na pristup sudu. Osim toga, apelant ističe da se „miješanje u pravo na mirno uživanje imovine“ ne može nametnuti zakonskom odredbom koja samo ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, već da mora održati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti bilo kojom mjerom kojom se oduzima ili ograničava imovina. U vezi s tim, ističe da je u konkretnom slučaju izostala proporcionalnost jer se nije ostvario razlog zbog kojeg se oduzela imovina, a da bi razlog jedino mogao biti ispunjenje obaveze iz ugovora o kupoprodaji na način kako je ugovoreno, a kako to nalaže primjena odredbe člana 17. ZOO-a.

II.Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u presudi od 4. februara 2020. godine, koja je donesena u skladu s važećim propisima Federacije Bosne i Hercegovine, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije, te drugim međunarodnim aktima. Nadalje, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te je predložio da se odbije. Također, naveo je da je postupak u cijelosti vođen u skladu sa ZPP-om, pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.

23. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da je apelacija u cijelosti neosnovana s obzirom na to da je prvostepeni sud postupao u skladu sa odredbama ZPP-a, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U konačnici, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Advokatica tuženog je u opširnom odgovoru na apelaciju, pored ostalog, naveo da su navodi apelacije apsolutno proizvoljni, netačni, neosnovani i pravno neutemeljeni. Nadalje, istaknuto je da je apelant u apelaciji ukazivao na navodne pogrešne zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a za šta Ustavni sud nije nadležan. Osim toga, navedeno je da apelacija ne sadrži konkretne činjenice na kojima se zasniva, te da su navodi apelacije nerazumljivi. Advokatica tuženog je također navela da su se sudovi kretali u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, da nisu odbili izvođenje dokaza koje je apelant predložio, te da je apelantu omogućeno da koristi djelotvorne pravne lijekove. U konačnici, predloženo je da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju kao neosnovanu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03):

II STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA

1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

III ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Član 43.

Vlasnik može tužbom zahtjevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima):

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

III - KOME SE VRŠI ISPUNJENJE

Ovlašćeno lice Član 305.

(1) Ispunjenje mora biti izvršeno poveriocu ili licu odeđenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između poverioca i dužnika, ili od strane samog poverioca.

(2) Ispunjenje je punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je poverilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

28. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 305417 18 Rev od 4. februara 2020. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 20. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu da iz apelacije slijedi da apelant osporava navedene odluke samo u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu preda u posjed predmetni stan, kao i da mu isplati naknadu za korištenje predmetnog stana u određenom novčanom iznosu, Ustavni sud naglašava da će apelantove navode ispitati isključivo u odnosu na navedene dijelove osporenih presuda.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

37. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelant, u suštini, ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, te proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao i da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.

39. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra su apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu neosnovani.

40. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

42. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, između ostalog, odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed predmetni stan. Ustavni sud dalje zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka jasno ukazali na relevantne činjenice utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza. Pri tome, Ustavni sud uočava, a kako to proizlazi iz obrazloženja odluka redovnih sudova, da je apelant imao dug prema firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo na ime izrade projektne dokumentacije, a koji dug je ispunio dajući navedenoj firmi dva stana, od kojih je jedan stan prodat tuženom (predmetni stan), a da je tuženi svoju ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene za predmetni stan ispunio firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo. Ustavni sud dalje zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud smatrali da je dug tuženog izmiren kompenzacijom. Međutim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke obrazložio svoj stav da prvostepeni i drugostepeni sud nisu izveli pravilan zaključak da je dug tuženog izmiren kompenzacijom. Pri tome, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, u vezi s provedenim dokaznim postupkom, iznio konstatacije da se ne radi o kompenzaciji – prebijanju potraživanja, pri čemu je istakao da u konkretnom slučaju nije bilo uzajamnih potraživanja parničnih stranaka, već samo novčano potraživanje apelanta prema tuženom za isplatu kupoprodajne cijene i potraživanje firme „M Design“ d.o.o. Sarajevo prema apelantu na ime izrade projektne dokumentacije. Naime, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da se na rješenje konkretne pravne stvari ima primijeniti odredba iz člana

305. ZOO-a. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 305. stav (1) ZOO-a propisano da ispunjenje mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između povjerioca i dužnika, ili od samog povjerioca, dok je stavom (2) istog člana propisano da je ispunjenje punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u presudi ukazao na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, pri čemu je, između ostalog, naveo šta proizlazi iz ugovora o poravnanju međusobnih potraživanja-cesiji od 7. novembra 2012. godine (koji nije potpisan od ugovornih strana), potvrde firme „M Design“ d.o.o. Sarajevo od 10. januara 2011. godine, kao i iskaza svjedoka A. J. i M. G., ukazujući na to da iz navedenih iskaza nesporno slijedi da je postojao dogovor u skladu s kojim je tuženi kupoprodajnu cijenu za predmetni stan platio firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, a ne apelantu (detaljnije navedeno u tački 16. ove odluke), odnosno da je isplatom kupoprodajne cijene firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo, po apelantovom nalogu i odobrenju, tuženi ispunio svoju ugovornu obavezu isplate kupoprodajne cijene, kao i da je apelant predajom predmetnog stana tuženom ispunio svoju ugovornu obavezu. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju presude Vrhovnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

43. Osim toga, imajući u vidu navedeni pravni stav Vrhovnog suda u pogledu rješavanja konkretne pravne stvari, Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim apelantove navode kojima ukazuje da revizioni sud nije dao obrazloženje na apelantove prigovore da ne postoji potraživanje tuženog koje može biti predmet kompenzacije, da je prijedlog ugovora o cesiji firma „M Design“ d.o.o. Sarajevo uputila tek u novembru 2012. godine, tj. po nastupanju zastare potraživanja navedene firme prema apelantu, te da revizioni sud, kao ni nižestepeni sudovi ne obrazlažu svoju odluku o istaknutom prigovoru zastare potraživanja. Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao vlastiti zaključak u vezi s provedenim dokaznim postupkom isključivo u funkciji pojašnjenja svog zaključka o primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji pazi na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

46. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

47. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

49. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant upisan kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama, što predstavlja „postojeću imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

50. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi je li došlo do miješanja u apelantovu imovinu, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanta i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova kojima je, između ostalog, odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed predmetni stan nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

51. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. Budući da se Ustavni sud već detaljno izjasnio u vezi s povredom prava na pravično suđenje i zaključio kako nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda u odnosu na primjenu relevantnih zakonskih odredaba na konkretnu situaciju, Ustavni sud konstatira da je izvršeno zakonito miješanje u apelantovo pravo na imovinu. Zatim, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje je li miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da su obaveze parničnih stranaka iz ugovora o kupoprodaji predmetnog stana u potpunosti ispunjene, odnosno da je apelant svoju ugovornu obavezu ispunio predajom u posjed predmetnog stana tuženom, dok je tuženi svoju ugovornu obavezu ispunio isplatom kupoprodajne cijene firmi „M Design“ d.o.o. Sarajevo (prema kojoj je apelant imao dugovanje), po apelantovom nalogu i odobrenju, tako da je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu preda u posjed predmetni stan odbijen u smislu odredaba člana 305. ZOO-a. Dakle, dosljedna primjena navedenih odredaba u konkretnom slučaju nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom.

52. Stoga, Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

53. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Kantonalni sud i Vrhovni sud, nasuprot apelantovim navodima, razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasna obrazloženja, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu imali za rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u konkretnom slučaju dati jasni i detaljni razlozi zbog čega nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da mu tuženi preda u posjed predmetni stan i da mu isplati naknadu za korištenje predmetnog stana, odnosno kada je Vrhovni sud iznio konstatacije u vezi s provedenim dokaznim postupkom isključivo u funkciji pojašnjenja zaključaka o primjeni pozitivnopravnih propisa, u odnosu na koju, u okolnostima konkretnog slučaja, nema elemenata proizvoljnosti, kao i kada nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu.

55. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu legitimno i služi općem interesu, te kada zadovoljava princip proporcionalnosti.

56. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koje pravne lijekove je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1513/20 ("MBI Development" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio