Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1625/20 (Z. H.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1625/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1625/20, rješavajući apelaciju Zlatka Hušidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Hušidića podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 01 0 K 010225 19 Kžž od 19. decembra 2019. godine i 01 0 K 010225 19 Kžk od 20. juna 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zlatko Hušidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz St. Louisa, SAD, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 30. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 01 0 K 010225 19 Kžž od 19. decembra 2019. godine i 01 0 K 010225 19 Kžk od 20. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 5. maja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 11. do 19. maja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 010225 15 K od 15. februara 2016. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Istom presudom oštećeni Đ. Ć., F. S. i E. P. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Osim toga, apelant je obavezan nadoknaditi troškove krivičnog postupka, te nagradu i nužne izdatke branioca.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 010225 16 Kž od 24. novembra 2016. godine djelimično je uvažena žalba apelantovog branioca, te je presuda Kantonalnog suda od 15. februara 2016. godine ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 010225 16 K 2 od 5. jula 2018. godine apelant je oslobođen optužbe da je, na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Istom presudom određeno je da troškovi krivičnog postupka, kao i nužni izdaci apelanta, nužni izdaci i naknada branioca padaju na teret budžetskih sredstava.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 010225 18 Kž 2 od 14. februara 2019. godine uvažena je žalba kantonalne tužiteljice, te je presuda Kantonalnog suda od 5. jula 2018. godine ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 010225 19 Kžk od 20. juna 2019. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je tokom rata u Republici Bosni i Hercegovini, za vrijeme trajanja oružanog sukoba između pripadnika V korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH) i pripadnika Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (u daljnjem tekstu: NO APZB), kao komandant 1. bataljona 1. brigade NO APZB, prema ratnim zarobljenicima, pripadnicima V korpusa Armije RBiH postupao suprotno članu 3. stav 1. tač. a) i c) III Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: III Ženevska konvencija), i to na način pobliže opisan u izreci presude, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom oštećeni Đ. Ć., F. S. i E. P. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Osim toga, apelant je obavezan da nadoknadi troškove krivičnog postupka (sve detaljno navedeno u izreci presude).
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su na glavnom pretresu preuzeti dokazi izvedeni tokom postupka pred Kantonalnim sudom, i to tako što su pročitani, kao dokazi optužbe, iskazi oštećenih Đ. Ć., F. S. i E. P., te svjedoka E. H., M. P., F. Ž., M. T., N. S., S. D. i M. Ć., a kao dokazi odbrane iskazi svjedoka V. S., H. K., S. B., H. G., J. L., M. L., E. R. i A. Ć., vještaka P. B., specijaliste ortopedske hirurgije, kao i apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka. Nadalje, navedeno je da je izvršen uvid, odnosno da su pročitani materijalni dokazi optužbe i odbrane (pobrojani na stranici 4. presude). Vrhovni sud je naveo da je. u smislu odredbe člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), ocjenom preuzetih i prihvaćenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude. Vrhovni sud je dalje naveo da je izvršio preciziranje u preambuli optužnice, kao i da su izvršene određene modifikacije u činjeničnom dijelu optužnice tako što su izostavljeni određeni navodi koji se odnose na radnje učinjenja krivičnog djela od apelanta, a koji nisu dokazani (detaljno navedeno na stranici 5. presude). Nadalje, navedeno je da takvo preciziranje i modifikaciju smatra dopuštenim, jer na taj način apelantu ništa novo, niti teže nije stavljeno na teret, već se radi o konkretizaciji onoga što je utvrđeno da je apelant zaista učinio, a sve radi preciziranja jasnijeg opisa radnji izvršenja krivičnog djela, koje nije dovelo do povrede objektivnog identiteta optužbe i presude.
11. Vrhovni sud je istakao da je na osnovu materijalne dokumentacije u spisu i iskaza oštećenih Đ. Ć., F. S. i E. P., apelanta, te iskaza svjedoka utvrdio da je u martu 1995. godine bio u toku rat u Republici Bosni i Hercegovini, a da je postojao i oružani sukob između pripadnika V korpusa Armije RBiH i pripadnika NO APZB na području Cazina i Velike Kladuše, dijela općine Bužim i dijela općine Bihać. Nadalje, navedeno je da je u inkriminirano vrijeme apelant bio komandant 1. bataljona 1. brigade NO APZB, a što je potvrđeno iskazima oštećenih Đ. Ć. i F. S., te svjedoka J. L., H. G., E. H., H. K. i drugih. Vrhovni sud je naveo da je na osnovu ocjene izvedenih dokaza utvrdio i da su oštećeni Đ. Ć., F. S. i E. P. kritične prilike imali status ratnih zarobljenika, da su bili pripadnici V korpusa Armije RBiH, te da su bili u oružanom sukobu sa pripadnicima NO APZB, koji su ih 18. marta 1995. godine zarobili na mjestu Podzvizd, na rejonu Gladno brdo, gdje su bili opkoljeni i odložili oružje. Dalje, naveo je da je na osnovu iskaza oštećenih Đ. Ć., F. S. i E. P., svjedoka E. H. i drugih, koji su se izjašnjavali na okolnosti predmetnih dešavanja, utvrdio da se sporni događaj desio 18. marta 1995. godine u mjestu Trnove, gdje su oštećeni dovedeni nakon zarobljavanja. Osim toga, naveo je da je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelant radnjama opisanim u izreci presude prekršio odredbe člana 3. stav 1. tač. a) i c) III Ženevske konvencije, prema kojoj ratni zarobljenici spadaju u kategoriju zaštićenih osoba (sve detaljno obrazloženo na str. 6-9. presude).
12. Vrhovni sud je ukazao na iskaz oštećenog Đ. Ć. (str. 9 i 10 presude), pri čemu je istakao da je navedeni iskaz detaljno analizirao, te da ga nije prihvatio u cijelosti, jer pojedini dijelovi nisu bili ubjedljivi, niti su potvrđeni iskazima dugih svjedoka, ali da se radi o navodima koji nisu od odlučnog značaja u pogledu predmetnog krivičnog djela (Vrhovni sud je na str. 10 i 11 presude detaljno obrazložio koje dijelove iskaza oštećenog Đ. Ć. nije prihvatio i iz kojih razloga). Međutim, Vrhovni sud je naveo da je ocijenio ubjedljivim i vjerodostojnim iskaz oštećenog Đ. Ć. u dijelu u kojem je naveo da mu je apelant prišao nakon što je izašao iz vozila, da je imao zamotanu ruku i da ga je udarao rukom, a potom da je od stražara uzeo pušku i udario ga kundakom puške od kojeg udarca je pao, kao i da ga je nastavio udarati kundakom puške i nogama na kojima je imao vojničke čizme po svim dijelovima tijela. S tim u vezi, istakao je da je iskaz oštećenog Đ. Ć. u tom dijelu potvrđen iskazima i drugih svjedoka. U odnosu na okolnost da je oštećeni Đ. Ć. prijavio apelanta nakon proteka 12 godina od spornog događaja, Vrhovni sud je naveo da to ne dovodi u pitanje vjerodostojnost prihvaćenog dijela njegovog iskaza. Dalje, naveo je da kod takve vrste predmeta nije neuobičajena situacija da se čeka određeni protek vremena kako bi se smirile tenzije, sigurnosna i politička situacija i postigla psihička spremnost osobe koja prijavljuje. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i prigovor odbrane da je oštećeni Đ. Ć. podnio prijavu protiv apelanta isključivo motiviran pribavljanjem imovinske koristi. S tim u vezi, istakao je da bi u takvoj situaciji bilo logično da oštećeni Đ. Ć., prije podnošenja prijave protiv apelanta, traži određeni iznos novca i da ga time uvjetuje sa podnošenjem prijave, a na koji način nije postupio. Nadalje, naveo je da je, suprotno tome, oštećeni Đ. Ć. naveo razloge zašto se nakon podnesene prijave sastao sa apelantom i tražio isplatu određenog novčanog iznosa za koji je znao da mu neće dati.
13. Vrhovni sud je ukazao na iskaze oštećenih S. F. i E. P., te svjedoka E. H. (str. 11-14. presude). Pri tome naveo je da je prihvatio vjerodostojnim iskaz oštećenog S. F. dat na glavnom pretresu koji, u biti, ne odstupa od njegovog iskaza datog u Kantonalnom tužilaštvu, dok nije prihvaćen iskaz oštećenog S. F. iz istrage od 11. jula 2007. godine kojem je prigovorio oštećeni S. F. (da nije dosljedno sačinjen), kao i odbrana. Nadalje, naveo je da je prihvatio vjerodostojnim i iskaz oštećenog E. P., dat na glavnom pretresu, pri čemu je istakao da su se oštećeni S. F. i E. P. izjašnjavali u pogledu njima poznatih činjenica i okolnosti, da nisu imali sumnju u identitet apelanta, te da su u odnosu na predočene dijelove iskaza iz istrage dali razložno obrazloženje. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je i iskazom svjedoka E. H. potvrđeno da je kritične prilike apelant udarao oštećene, na način opisan u izreci presude. Dalje, naveo je da je povjerovao njegovom iskazu, odnosno da ga je prihvatio ubjedljivim, pouzdanim i ocijenio ga vjerodostojnim, smatrajući da je navodio ono što je vidio i čuo. Vrhovni sud je dalje ukazao na iskaze svjedoka M. P., F. Ž., M. T. i N. S., koji su kritične prilike, također, bili zarobljeni kao pripadnici V korpusa Armije RBiH od NO APZB. Nadalje, istakao je da je prihvatio ubjedljivim iskaze navedenih svjedoka, nalazeći da nisu imali razloga da neistinito predstavljaju ono što su čuli, prije svega od oštećenog Đ. Ć. Vrhovni sud je naveo da, iako se radi o posrednim iskazima, oni potkrepljuju iskaz oštećenog Đ. Ć. da ga je apelant udarao.
14. Vrhovni sud je dalje ukazao na apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka (str. 14-17. presude), pri čemu je istakao da je prihvatio vjerodostojnim dio iskaza da je 29. januara 1995. godine bio ranjen u desnu ruku i da je zadobio ustrijelnu ranu desne nadlaktice sa komplikovanim prijelomom desne nadlaktične kosti, a što je potkrijepljeno i materijalnim dokazima (pobrojani na stranici 17 presude). S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao i na nalaz vještaka, prim. dr. P. B. Međutim, Vrhovni sud je istakao da nije prihvatio uvjerljivim dio apelantovog iskaza u kojem tvrdi da nikog od zarobljenika nije udarao, te da nije uzimao pušku u lijevu ruku, jer je on u suprotnosti sa iskazima oštećenih Đ. Ć., F. S. i E. P., svjedoka E. H. i drugim dokazima. Pri tome naveo je da je apelant svojim iskazom nastojao izbjeći krivičnu odgovornost. Vrhovni sud je istakao da nalazi utvrđenim da je apelantu desna ruka bila povrijeđena i u povoju, ali da je apelant koristio lijevu ruku koja je imala očuvanu funkciju. Nadalje, imajući u vidu da je apelant dešnjak, da prihvata i to da udarci lijevom rukom, u kojoj je držao pušku, nisu mogli biti onog intenziteta kakvi bi bili da je udarao desnom rukom, ali da se u svakom slučaju radilo o jakim udarcima zbog kojih su oštećeni trpjeli tešku fizičku i duševnu bol.
15. Vrhovni sud je potom ukazao na iskaze svjedoka J. L. i H. G., te je istakao da je, ocjenjujući ih pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i u vezi sa apelantovim iskazom, ocijenio da navedeni iskazi nisu pouzdani, niti ubjedljivi u dijelu da je apelant kritične prilike samo prišao postrojenim zarobljenicima i razgovarao, i to sa oštećenim Đ. Ć., a potom sa „svojim komšijom“, kao i da nikog nije udarao. S tim u vezi, naveo je da su takvi iskazi očigledno usmjereni na pomaganje apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti, kao i da se radi o dogovorenim iskazima u kojima se opisuje drugačije postupanje apelanta od onog utvrđenog iskazima oštećenih. Nadalje, ukazao je na iskaz svjedoka S. D., pri čemu je istakao da ga ocjenjuje uopćenim i neubjedljivim, te da ga nije mogao prihvatiti vjerodostojnim, nalazeći i da je navedeni svjedok bio apelantov vozač, te da je svojim iskazom želio pomoći apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti. Vrhovni sud je ukazao i na iskaze svjedoka M. L., V. S. i H. K., te je, pored ostalog, naveo da je iskaz svjedoka M. L. ocijenio neprihvatljivim, budući da je u suprotnosti sa iskazima oštećenih Đ. Ć. i F. S., apelanta, te svjedoka J. L. u pogledu činjenice kojem oštećenom se obraćao apelant, a kojem svjedok J. L. Osim toga, naveo je da je navedeni iskaz uopćen u dijelu u kojem navodi da je počela tuča, udaranje, bez preciziranja ko je započeo tuču, a posebno „od čega i koga“ je pao oštećeni F. S., a što je bilo očekivano da vidi s obzirom da je stajao do njega. Također, Vrhovni sud je naveo da je ocijenio uopćenim, nepouzdanim i neprihvatljivim i iskaze svjedoka V. S. i H. K. (sve detaljno navedeno na str. 18-22 presude).
16. Vrhovni sud je ukazao i na iskaz svjedoka S. B., kao i A. Ć. i E. R. (str. 22 i 23 presude), pri čemu je istakao da je iskaz svjedoka S. B. ocijenio pouzdanim i ubjedljivim, smatrajući da nije imao razloga da predstavlja drugačije stanje od onog kako je naveo, ali da navedeni iskaz, u pogledu činjeničnih utvrđenja u konkretnom predmetu, nema poseban značaj. U odnosu na iskaze svjedoka A. Ć. i E. R., Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da su usmjereni na pomaganje apelantu u izbjegavanju ili umanjenju krivične odgovornosti, kao i da to što su navedeni svjedoci bili pripadnici suprotstavljene strane u odnosu na oštećenog Đ. Ć. predstavlja mogući razlog zbog kojeg im oštećeni Đ. Ć. nije govorio o zarobljavanju i udaranju, a posebno identifikaciji osoba. Osim toga, naveo je da se iskaz navedenih svjedoka odnosi samo na oštećenog Đ. Ć., a ne i na oštećene F. S. i E. P.
17. Vrhovni sud je zaključio da su radnje koje je apelant počinio, kao pripadnik jedne strane u sukobu, u vezi sa postojanjem oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini, na području Velike Kladuše. Nadalje, naveo je da je na osnovu provedenih i analiziranih dokaza utvrdio da su se radnjama apelanta ostvarila sva obilježja predmetnog krivičnog djela u vidu nečovječnog postupanja, a što se ogleda u udaranju oštećenog Đ. Ć. lijevom rukom, te udaranju oštećenih Đ. Ć. i F. S. naizmjenično kundakom puške, nakon čega je oštećeni F. S. pao, a po njemu i oštećeni Đ. Ć., poslije čega je apelant navedene oštećene udarao i nogama po cijelom tijelu, dok je oštećenog E. P. udario kundakom puške lijevom rukom u predjelu glave i leđa dva puta. Vrhovni sud je zaključio da su oštećeni Đ. Ć., F. S. i E. P., kao ratni zarobljenici, kritične prilike, dok su se nalazili postrojeni ispred garaže u mjestu Trnove, bili nemoćne osobe koje strahuju za tjelesni integritet i svoje živote, jer su neki zarobljenici prilikom zarobljavanja lišeni života, da su morali držati ruke na leđima, glavu pognutu prema dolje, da nije bilo nikakve mogućnosti da dobiju bilo kakvu zaštitu, da su im poskidana vojnička odijela i čizme, a koje radnje su dovele do toga da su trpjeli tešku fizičku i duševnu bol, te predstavljaju ozbiljan nasrtaj na ljudsko dostojanstvo i imaju karakter nečovječnog postupanja. Dalje, zaključio je i da je apelant pri učinjenju predmetnog krivičnog djela postupio sa direktnim umišljajem, imajući u vidu način i okolnosti preduzetih radnji prema ratnim zarobljenicima kao zaštićenim osobama.
18. U odnosu na tvrdnje odbrane da nema pouzdanih dokaza da je apelant počinio predmetno krivično djelo, ukazujući da je prethodna odluka bila oslobađajuća primjenom pravila in dubio pro reo, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj člana 3. stav 2. ZKPFBiH, te istakao da nema mjesta primjeni navedene odredbe, budući da u konkretnoj situaciji ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 K 010225 19 Kžž od 19. decembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je presuda Vrhovnog suda od 20. juna 2019. godine potvrđena.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da se u žalbi ne precizira o kojim prigovorima u pobijanoj presudi nije odlučeno, dok se iz obrazloženja te presude vidi da je sud taksativno naveo koji prigovori su izjavljeni vezano za iskaz oštećenog Đ. Ć., te da se izjasnio u odnosu na sve te prigovore,rzbog čega su neprihvatljivi žalbeni prigovori da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. Nadalje, istakao je da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su svi izvedeni dokazi, pa tako i iskazi apelanta, oštećenih Đ. Ć., F. S. i E. P., te svjedoka E. H. ocijenjeni u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH i da je pobijana presuda obrazložena na način koji propisuje odredba člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Pri tome Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, u pobijanoj presudi nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Dalje, naveo je da je, nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, izveden zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica iz kojih, van razumne sumnje, proizlazi da je apelant u inkriminirano vrijeme počinio krivično djelo za koje je osuđen. U odnosu na prigovore kojima je ukazano na kršenje principa in dubio pro reo u vezi sa ocjenom dokaza, Vrhovni sud je naveo da se u okolnostima konkretnog slučaja ti prigovori ne mogu prihvatiti. S tim u vezi, istakao je da je nakon provedenog dokaznog postupka donesena odluka o krivici apelanta i za to dato argumentirano obrazloženje iz kojeg slijedi zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica koje nisu ostale nerazriješene u smislu principa in dubio pro reo, zbog čega je ocijenio neosnovanim žalbene navode da je na taj način činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
21. Vrhovni sud je dalje naveo da su razlozi za prihvatanje vjerodostojnosti iskaza oštećenih Đ. Ć., M. S. i E. P. pravilno nađeni u njihovoj kako pojedinačnoj, tako i međusobnoj povezanosti i dosljednosti, te činjenici da su njihovi iskazi potvrđeni i iskazom svjedoka E. H., očevica događaja, te iskazima svjedoka M. P., F. Ž., M. T. i N. S., koji su potvrdili da su oštećeni imali povrede kada su vraćeni u garažu gdje su se navedeni svjedoci nalazili i da su ispričali da ih je pretukao apelant. Dakle, istaknuto je da su navedeni svjedoci, nasuprot žalbenim tvrdnjama, potvrdili zlostavljanje oštećenih, koje je za rezultat imalo njihovo fizičko povređivanje. Vrhovni sud je istakao da su iskazi tih svjedoka međusobno saglasni i da se dopunjuju u odlučnim činjenicama, zbog čega su bez osnova prigovori kojima se nastoji obezvrijediti njihov dokazni značaj kroz isticanje argumenata kojima se dovodi u sumnju njihova vjerodostojnost, pa i pristrasnost, koja je, po stavu odbrane, kada je u pitanju oštećeni Đ. Ć., motivirana koristoljubljem, a kada je u pitanju svjedok E. H., osvetom apelantu. Vrhovni sud je, također, naveo da je u pobijanoj presudi pravilno ocijenjen iskaz oštećenog Đ. Ć. vezano za njegovo premlaćivanje, te premlaćivanje oštećenih F. S. i E. P. od apelanta. U odnosu na žalbene navode kojima se nastoji obezvrijediti dokazni značaj iskaza oštećenog Đ. Ć., uz isticanje paušalnih argumenata da je tek 2007. godine označio apelanta kao izvršioca djela, kao i tvrdnji da je oštećeni Đ. Ć. podnio prijavu protiv apelanta isključivo motiviran pribavljanjem imovinske koristi, Vrhovni sud je ukazao na obrazloženje iz pobijane presude dato s tim u vezi, pri čemu je istakao da navedeno obrazloženje prihvata. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi kojima se ukazivalo na netačnost iskaza svjedoka E. H.
22. Vrhovni sud je naveo da radnje apelanta prema oštećenim Đ. Ć., F. S. i E. P., s obzirom na to da su preduzete prema ratnim zarobljenicima, te s obzirom na način njihovog preduzimanja (udarci nogom obuvenom u čizmu u glavu i tijelo i udarci puškom po glavi i svuda po tijelu), bez obzira na dužinu njihovog trajanja, predstavljaju napad na tjelesni i lični integritet oštećenih, njihovo teško vrijeđanje i poniženje, te stoga i ozbiljan nasrtaj na njihovo ljudsko dostojanstvo. Nadalje, naveo je da karakter navedenih radnji nedvosmisleno ukazuje da ih je apelant preduzeo svjesno i s ciljem teškog omalovažavanja oštećenih, kao pripadnika V korpusa Armije RBiH. Slijedom toga, Vrhovni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima, one predstavljaju radnju nečovječnog postupanja prema ratnim zarobljenicima.
23. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani žalbeni prigovori da apelant nije učestvovao u izvršenju krivičnog djela i da su neprihvatljivi argumenti kojima su takve tvrdnje potkrijepljene, jer nemaju uporište u sadržaju provedenih dokaza. U odnosu na iskaze svjedoka J. L., H. G., S. D., V. S., M. L., H. K., S. B., A. Ć. i E. R., kao i iskaz apelanta, Vrhovni sud je naveo da navedeni iskazi nisu prihvatljivi jer nemaju uporište u drugim provedenim dokazima, zbog čega je pravilan zaključak u pobijanoj presudi da je namjera navedenih svjedoka bila da olakšaju krivičnopravni položaj apelanta u konkretnom postupku zbog čega im se ne može vjerovati.
24. U konačnici, Vrhovni sud je naveo da se žalbom neosnovano osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja iz izreke pobijane presude. Dalje, naveo je da se povreda krivičnog zakona, kao žalbeni osnov, zasniva na neosnovanoj tvrdnji o činjeničnim nedostacima pobijane presude koji su od značaja za pravnu kvalifikaciju djela, zbog čega ni tom žalbenom osnovu nema mjesta. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je na pravilno i potpuno utvrđenu činjeničnu osnovu u pobijanoj presudi pravilno primijenjen krivični zakon kada su radnje apelanta kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144. KZSFRJ. Pri tome istakao je i da je apelant, kršeći međunarodne propise za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupao prema oštećenim Đ. Ć., M. S. i E. P., a koji su imali status ratnih zarobljenika, jer je kod apelanta evidentno postojala svijest da se radi o pripadnicima protivne strane, a koja lica su uživala zaštitu u skladu sa međunarodnim propisima, pa su se u radnjama apelanta ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja navedenog krivičnog djela.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na hronologiju predmetnog postupka, na navode koje je isticao u žalbi protiv presude Vrhovnog suda od 20. juna 2019. godine, zatim, na dijelove obrazloženja odluka redovnih sudova, kao i na sadržaj iskaza pojedinih svjedoka. Apelant smatra da je Vrhovni sud povrijedio načelo pretpostavke nevinosti i jednakosti u postupanju, pravo na obrazloženu presudu i pravo na djelotvoran pravni lijek, kao i da je očigledno proizvoljno primijenio procesno pravo i proizvoljno utvrdio činjenično stanje. Apelant tvrdi da Vrhovni sud nije savjesno i svestrano analizirao sve provedene dokaze, a posebno iskaze oštećenih Đ. Ć., F. S. i E. P., te svjedoka E. H., na čijim iskazima se isključivo zasniva presuda. Dalje, smatra da obrazloženja presuda Vrhovnog suda u pogledu ocjene dokaza ne zadovoljavaju zahtjeve iz odredba ZKPFBiH, a naročito člana 296. stav 2. i člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Apelant ukazuje da nije pravilno ocijenjen iskaz oštećenog Đ. Ć. pojedinačno, kao i u vezi sa iskazima drugih svjedoka, a posebno iskazima koji mu protivrječe. Također, smatra da je bilo nužno iskaz oštećenog Đ. Ć. 0cijeniti kao cjelovit, a ne fragmentarno. Nadalje, ističe da se trećestepeno vijeće Vrhovnog suda nije dovoljno bavilo suštinom apelantovih prigovora. Apelant tvrdi da zakonita analiza i ocjena iskaza svjedoka optužbe i odbrane, te vještaka medicinske struke pokazuje da nije dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Apelant smatra da su dokazi koji mu idu u prilog unaprijed odbijeni, a da su favorizirani i prihvaćani dokazi koji mu idu na štetu. Osim toga, ističe da i činjenica da je oštećeni Đ. Ć. apelanta prijavio tek 2007. godine ukazuje na to da prihvaćeni dio njegovog iskaza nije vjerodostojan, pri čemu navodi i da je oštećeni Đ. Ć. imao motiv da neistinom tereti apelanta očekujući da će na taj način ostvariti novčanu satisfakciju od njega. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju princip in dubio pro reo doveden u pitanje time što je u osporenim presudama Vrhovnog suda izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza. U konačnici apelant ističe da, i kada bi se prihvatilo da je počinio radnje iz izreke presude, takve radnje ne sadrže sve elemente predmetnog krivičnog djela za koje je osuđen, a u čemu se ogleda povreda krivičnog zakona (sve detaljno navedeno u apelaciji).
II.Odgovor na apelaciju
26. Vrhovni sud je naveo da su činjenice i materijalno pravo na kojima se zasniva presuda tog suda od 19. decembra 2019. godine navedeni u toj presudi, zbog čega je suvišno obrazlaganje tog dijela apelacije. Nadalje, smatra da su u svemu ispoštovana prava apelanta, tako da nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
27. Kantonalni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana i da postupanjem tog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije.
28. Federalno tužilaštvo je, između ostalog, navelo da tokom postupka pred Vrhovnim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Nadalje, navelo je da apelant analizira navode presude i interpretira tok postupka uz ocjenu kvaliteta dokaza, te da ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima. Osim toga, naveo je da iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je Vrhovni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već, upravo suprotno, da je u pogledu ocjene dokaza dao detaljno obrazloženje. Federalno tužilaštvo je, također, navelo da su presude Vrhovnog suda donesene pravilnom primjenom odredaba krivičnog postupka, uz pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, primjenom relevantnih odredaba krivičnog zakona. Dalje, navelo je da su navodi apelanta o povredi prava na djelotvoran pravni lijek paušalni i u cijelosti neosnovani. U konačnici, predloženo je da se predmetna apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, ili da se odbije zbog nepostojanja povrede navedenih prava.
29. Kantonalno tužilaštvo je, pored ostalog, navelo da su navodi apelacije neosnovani, te da su redovni sudovi u konkretnom predmetu u svemu poštovali zahtjeve iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije. Nadalje, navelo je da su u obrazloženju osporene presude dati jasni i argumentirani razlozi o zaključcima u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava, kao i da u postupku protiv apelanta nije došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda. Kantonalno tužilaštvo je navelo da osporenom presudom nije ostavljeno mjesto za sumnju da je u bilo kojoj fazi postupka neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. U konačnici, predloženo je da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
30. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 144.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksprerimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na vršenje službe oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
31. Ukaz o ratifikaciji Konvencije za postupanje sa ratnim zarobljenicima („Službeni list FNRJ“ broj 24/50) Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949. godine Član 3. stav (1) tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba, a koji izbije na teritoriji jedne od Visokih strana ugovornica, svaka od strana u sukobu biće dužna da primenjuje bar sledeće odredbe:
1) Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usled bolesti, rane, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka, postupaće se, u svakoj prilici, čovečno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, veri ili ubeđenju, polu, rođenju ili imovnom stanju ili bilo kome drugom sličnom merilu.
U tome cilju zabranjeni su i zabranjuju se, u svako doba i na svakom mestu, prema gore navedenim licima sledeći postupci:
a) povrede koje se nanose životu i telesnom integritetu, naročito sve vrste ubistva, osakaćenja, svireposti i mučenja;
c) povreda ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20)U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 010225 19 Kžž od 19. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 9. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
40. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
41. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Osim toga, apelant smatra da nije zadovoljen standard obrazložene odluke, kao i da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
42. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
44. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
45. Razmatrajući navode apelanta kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, te na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Vrhovnim sudom, o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio u svojim odlukama. S tim u vezi, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je, nakon održanog pretresa pred Vrhovnim sudom, taj sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na dijelu iskaza oštećenog Đ. Ć., zatim, iskazima oštećenih F. S. i E. P., te svjedoka E. H., ocjenjujući, pored ostalog, da su vjerodostojni i pouzdani, a potom i na iskazima svjedoka M. P., F. Ž., M. T. i N. S., nalazeći da, iako se radi o posrednim iskazima, potkrepljuju iskaz oštećenog Đ. Ć. Nadalje, slijedi da je Vrhovni sud prihvatio i apelantov iskaz u dijelu u kojem je naveo da je bio ranjen u desnu ruku, ocjenjujući da je navedeno potkrijepljeno i materijalnim dokazima. Međutim, slijedi da Vrhovni sud nije prihvatio iskaz oštećenog Đ. Ć. u određenim dijelovima uz obrazloženje da ti dijelovi nisu bili ubjedljivi, niti su potvrđeni iskazima dugih svjedoka. Dalje, navedeno je da nije prihvaćen ni apelantov iskaz u dijelu u kojem tvrdi da nikog od zarobljenika nije udarao, te da nije uzimao pušku u lijevu ruku, ocjenjujući da je svojim iskazom nastojao izbjeći krivičnu odgovornost, kao ni iskazi svjedoka J. L., H. G., S. D., M. L., V. S., H. K., A. Ć. i E. R., ocjenjujući, pored ostalog, da su neubjedljivi, uopćeni, nepouzdani i/ili očigledno usmjereni na pomaganje apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti. U odnosu na iskaz svjedoka S. B., slijedi da ga je Vrhovni sud prihvatio, ali da je ocijenio da navedeni iskaz nema poseban značaj u pogledu činjeničnih utvrđenja u konkretnom predmetu (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke). Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize trećestepenog vijeća Vrhovnog suda, koje je zaključilo da su svi izvedeni dokazi ocijenjeni u skladu sa odredbom člana 296. stav 2. ZKPFBiH i da je pobijana presuda obrazložena na način koji propisuje odredba člana 305. stav 7. ZKPFBiH, kao i da je, nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, izveden zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica iz kojih, van razumne sumnje, proizlazi da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje da prihvaćeni dio iskaza oštećenog Đ. Ć. nije vjerodostojan, jer je apelanta prijavio tek 2007. godine, kao i da je oštećeni Đ. Ć. imao motiv da neistinom tereti apelanta očekujući da će na taj način ostvariti novčanu satisfakciju od njega, Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Vrhovnog suda u redovnom postupku. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju prvostepene presude naveo da kod takvih predmeta nije neuobičajena situacija da se čeka određeni protek vremena kako bi se smirile tenzije, sigurnosna i politička situacija i postigla psihička spremnost osobe koja prijavljuje, kao i da je neosnovan prigovor odbrane da je oštećeni Đ. Ć. podnio prijavu protiv apelanta isključivo motiviran pribavljanjem imovinske koristi (sve pobliže navedeno pod tačkom 12. predmetne odluke), a koje obrazloženje je, kao pravilno, prihvaćeno i od trećestepenog vijeća Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svojih presuda dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i one koje nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
46. U odnosu na navode apelanta kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenim presudama odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
47. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na temelju kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi sa navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na temelju dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na temelju brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da Vrhovni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim korištenim pravnim lijekom. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji je Vrhovni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u korist apelanta sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanta na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanta neosnovani. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene pozitivnopravnih propisa. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavao presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
51. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić