Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/21 (R. K.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dostava
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2904/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2904/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rešad Kršo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rešad Kršo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 427665 18 Gž od 28. maja 2021. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 427665 14 Kom od 18.

aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rešad Kršo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. augusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 427665 18 Gž od 28. maja 2021. godine i Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 427665 14 Kom od 18. aprila 2017. godine.

2. Presudom zbog propuštanja Općinskog suda od 18. aprila 2017. godine obavezan je apelant da na ime duga tužiocu ("SARAJEVOSTAN" d.d.) isplati iznos od 264,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude zbog propuštanja Općinskog suda od 18. aprila 2017. godine, Kantonalni sud je donio presudu od 28. maja 2021. godine kojom je odbio kao neosnovanu predmetnu žalbu i potvrdio presudu zbog propuštanja.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u presudi zbog propuštanja konstatovao da je apelantu 25. aprila 2014. godine uredno dostavljena tužba na odgovor, uz dopis s poukom o obavezi iz člana 70. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da apelant nije odgovorio na tužbu u zakonskom roku, a da je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, zbog čega je donio presudu zbog propuštanja na osnovu člana 182. stav 1. ZPP-a. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je članom 433. stav 1. ZPP propisano da se presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dok je članom 208. stav 2. ZPP propisano da se presuda zbog propuštanja ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, nije došlo do povrede člana 345. ZPP, jer je primjenom člana 350. ZPP pravilno utvrđeno da se dostava tužbe na odgovor apelantu smatra obavljenom. U tom pogledu je naveo da je apelant, prema sadržaju dostavnice, odbio prijem pismena, pa je dostavljač to pismeno u skladu sa članom 350. ZPP pribio na vrata prostorije gdje se dostava obavlja. S obzirom da se dostavnica smatra javnom ispravom, te da apelant u žalbi nije pružio dokaze da je u dostavnici neistinito konstatovana činjenica o odbijanju prijema pismena, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod o povredi pravila o dostavljanju. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, u prvostepenom postupku nisu povrijeđene ni odredbe ZPP o zastupanju stranke, jer se u spisu nalazi uredna punomoć tužioca kojom je ovlastio iskazanog punomoćnika da ga kao advokat zastupa u ovoj pravnoj stvari. Također je naveo da apelantovi navodi o prestanku ovlaštenja ranijeg direktora koji je dao punomoć nisu dokazani, pa ih kod postojanja uredne punomoći sa pečatom tužioca nije našao potrebnim ispitivati. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio pravila ZPP o dostavljanju pismena, te da je, u smislu člana 182. stav 1. ZPP, pravilno utvrdio da su ispunjeni uslovi za donošenje presude zbog propuštanja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da u cijelosti osporava navode drugostepenog suda da mu je dostavljač pokušao uručiti pismeno odnosno da je odbio primiti pismeno i da je to pismeno pribijeno na vrata stana apelanta, te ističe da apelant i dostavljač uopće nisu bili u kontaktu tog dana. Dalje navodi da je prvostepeni sud donio presudu zbog propuštanja na osnovu člana 182. stav 1. ZPP-a samo iz razloga što je tužilac u tužbi predložio donošenje presude zbog propuštanja, a isto je prihvatio i drugostepeni sud. Također navodi da direktor, kao zakonski zastupnik tužioca, nije imao ovlaštenje 2/3 etažnih vlasnika (koje je morao imati kao posebno ovlaštenje) da može angažovati advokata.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi izjavljenoj protiv presude zbog propuštanja, u pogledu kojih navoda je Kantonalni sud dao detaljno i jasno obrazloženje zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da protiv osporene presude zbog propuštanja Općinskog suda od 18. aprila 2017. godine izjavi žalbu o kojoj je Kantonalni sud odlučivao meritornom odlukom (i za svoje odlučenje dao jasne i precizne razloge), te su, stoga, neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2904/21 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio