Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2097/21 (N. N.)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Krivični postupak
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Uslovi pritvora ili zatvora
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nije krivična optužba
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2097/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-2097/21, rješavajući apelaciju Nataliie Nachinkin, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka
h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nataliia Nachinkin protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 038927 21 Kv 4 od 26. maja 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Nataliia Nachinkin protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 038927 21 Kv 4 od 26. maja 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.b) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te člana 2.
tačka i), člana 10. stav (i) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kao i člana 12. st. (1) i (2) tač. b) i d) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.
OBRAZLOŽENJE
1. Nataliia Nachinkin (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Republike Ukrajine, koju zastupa Violeta Popović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 11. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 038927 21 Kv 4 od 26. maja 2021. godine.
2. Budući da uz apelaciju nije dostavljeno prvostepeno Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 038927 20 Krn od 11. maja 2021. godine niti su u tekstu apelacije precizirani navodi o povredi ustavnih prava, od apelanticine punomoćnice je, u smislu člana 22. stav (1) Pravila Ustavnog suda, zatraženo da dopuni/precizira apelaciju u roku od osam dana. Apelanticina punomoćnica je, 28. juna 2021. godine, ponovno dostavila apelaciju u istovjetnom tekstu kao i u apelaciji od 11. juna 2021. godine. Osim toga, apelantica nije dostavila traženu odluku Suda BiH broj S1 2 K 038927 20 Krn od 11. maja 2021. godine.
Uvodne napomene
3. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) vodi istragu protiv apelantice i Asmih Zhdanove (u daljnjem tekstu: saosumnjičena), zbog postojanja osnovane sumnje da su počinile krivična djela Međunarodno navođenje na prostituciju iz člana 187. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) i Međunarodna trgovina ljudima iz člana
186. KZ BiH. U toku trajanja istrage, apelantici i saosumnjičenoj je određena mjera pritvora i određeno je da će mjeru pritvora izdržavati u Kazneno-popravnom zavodu Busovača (u daljnjem tekstu: KPZ Busovača).
Postupak donošenja rješenja o promjeni mjesta izdržavanja mjere pritvora
4. Sud BiH (sudija za prethodni postupak) je donio Rješenje broj S1 2 K 038927 20 od 11. maja 2021. godine, kojim je određeno da se apelantica premješta iz pritvorske jedinice KPZ Busovača u Kazneno-popravni zavod Mostar (u daljnjem tekstu: KPZ Mostar), na dalje izdržavanje mjere pritvora, koja je određena po ranijoj odluci Suda BiH.
5. Odlučujući o žalbi apelanticine braniteljice protiv rješenja od 11. maja 2021. godine, Vanpretresno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Vijeće) je, na osnovu člana 321. st. 2. i 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), u vezi sa članom 125. Zakona [Bosne i Hercegovine] o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (u daljnjem tekstu: ZIKS) donijelo Rješenje broj S1 2 K 038927 21 Kv 4 od 26. maja 2021. godine kojim je žalbu odbilo, kao neosnovanu.
6. U obrazloženju rješenja Vijeće je navelo da je apelanticina braniteljica u žalbi istakla da je odluka o njenom premještaju u KPZ Mostar nepravilna zbog „jako bitnih razloga“, interesa vođenja postupka i zaštite Ustavom i Evropskom konvencijom za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) garantovanih sloboda i prava ličnosti. Kao jako bitne razloge, braniteljica je navela veliku udaljenost između nje i apelantice, a koja je u ovoj fazi postupka jako važna, obzirom da je braniteljici, otežano putovanje u KPZ Mostar, a put je povezan i sa dodatnim troškovima, koji su, kako je braniteljica navela, ekonomski neopravdani i ne priznaju se u troškovnik. Zbog navedenog, odbrana smatra da bi bilo moguće da se ad hoc zaključi ugovor o smještaju apelantice u pritvorsku jedinicu Kazneno-popravnog zavoda Tunjice u Banjaluci (u daljnjem tekstu: KPZ Tunjice), ako postoje smještajni kapaciteti, pri čemu bi i braniteljici bilo značajno lakše obavljati svoje dužnosti. Pored toga, u žalbi je navedeno da bi zbog činjenice da je apelantica „lice u stanju privremenog duševnog poremećaja, bilo dobro da se liječi u ustanovi u Banjaluci.“ S tim u vezi, braniteljica je navela da bi doktor kod kojeg bi liječenje bilo obavljano, mogla biti vještak koja je obavila specijalističku ekspertizu i dala nalaz i mišljenje, pri čemu bi apelantica imala i vrijeme da razvije povjerenje u doktora i da bi kontaktirala sa osobom istog pola i „možda bi se mogla povjeriti o smetnjama psihosomatskog karaktera.“ Također, odbrana smatra i da postoje interesi da dvije osumnjičene nisu u istom KPZ-u, a ako je to slučaj, odbrana smatra da ta lica trebaju biti razdvojena iz razloga što njihovi interesi u postupku ne moraju biti isti. Odbrana je dalje istakla da se licu, koje se nalazi u pritvoru, treba se omogućiti radni angažman, pravo da ne bude sama u pritvorskom dijelu, već da postoje i druga lica ženskog pola, boravak na svježem zraku, mogućnost vanredne nastave sa ciljem da se kvalifikuje za usluge pružanja tuđe njege i pomoći starijim i nemoćnim licima u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju dr Miroslav Zotović u Banjaluci. U žalbi je predloženo da se žalba uvaži i da se od nadležnog Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine zatraži da omogući apelantici da mjeru pritvora izvršava u KPZ Tunjice, tako što će zaključiti ad hoc ugovor, a sve kako bi se postigla specijalna i generalna prevencija u fazi istrage, očuvanje ličnosti apelantice, ostvarivanje ekonomske efikasnosti i poštovanje ljudskih prava. Konačno, odbrana je zatražila da se žalba uvaži i donese rješenje kojim će se rješenje preinačiti na način da se apelantica premjesti u KPZ Tunjice.
7. Vijeće je istaklo da je nakon preispitivanja osporenog rješenja u granicama žalbenih navoda, ocijenilo da je odluka sudije za prethodni postupak o premještaju apelantice pravilna i na zakonu utemeljena (član 125. stav 1. ZIKS) i da je donesena ocjenom svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja. Navedeno je da je u tom smislu, u pobijanom rješenju na pravilan način „ocijenjena činjenica da je Ministarstvo pravde zaključilo ugovore o smještaju lica koja se nalaze na izdržavanju mjere pritvora prema rješenjima Suda BiH sa KPZ Sarajevo, Tuzla i Mostar, s čim u vezi je Ministarstvo pravde molilo Sud da u svojim rješenjima određuje da se mjera pritvora, koja se ima izdržavati na teritoriji Federacije BiH, izdržava samo i isključivo u navedenim KPZ-ovima.“ Dakle, imajući u vidu da su KPZ-ovi samostalne proračunske organizacije i da Federalno ministarstvo od 1. januara 2021. godine ne vrši fakturisanje troškova za izvršenje pritvora, zbog čega je pomenuti ugovor i zaključen, apelantica je premještena u jedan od tri pomenuta KPZ-a, obzirom da je utvrđeno da pritvorska jedinica KPZ Mostar raspolaže slobodnim kapacitetima za smještaj pritvorenice.
8. Kada su u pitanju navodi braniteljice koji se odnose na troškove braniteljice i navodno otežano putovanje do Mostara, kao i navodi da se „dodatni troškovi, koji su ekonomski neopravdani i ne priznaju se u troškovnik“, Vijeće je istaklo, da se braniocima priznaju svi putni i drugi troškovi koje imaju u pogledu određenog krivičnog postupka, koji su potkrijepljeni potrebnim dokazima o posjeti pritvorenika u KPZ-u, potrošenom gorivu, plaćenoj putarini i slično. Također, kako je Vijeće istaklo, kada je u pitanju sama odbrana bilo kojeg osumnjičenog lica, braniteljica bi morala imati u vidu i da svaki branilac, prilikom prihvatanja odbrane nekog lica protiv kojeg se vodi postupak, mora voditi računa o tome da li je u mogućnosti zastupati određeno lice, te da je u suprotnom, dužan obavijestiti Sud BiH o nemogućnosti izvršavanja obaveza koje zakon propisuje u tom pogledu.
9. Nadalje, kada je u pitanju navod braniteljice da bi bilo moguće da se ad hoc zaključi ugovor o smještaju pritvorenice u pritvorsku jedinicu KPZ Tunjice, Vijeće je podsjetilo braniteljicu da se u konkretnom slučaju radi o premještaju osumnjičene po službenoj dužnosti, iz već navedenih razloga, kao i da je od ponuđena tri KPZ-a, odabran onaj koji je u trenutku ukazane potrebe imao slobodne smještajne kapacitete. Zatim, Vijeće je ukazalo da uvjete i kućni red u KPZ-u propisuje Pravilnik o kućnom redu pritvorske jedinice, a ne Sud BiH, kao i na činjenicu da se apelantica ni u jednom momentu nije žalila na postojeće uvjete koje ima za vrijeme izdržavanja mjere pritvora, ali i da je odredbom člana 65. ZIKS-a propisano da se posebna pažnja posvećuje potrebama žena, u smislu njihovih fizičkih, stručnih, socijalnih i psiholoških potreba prilikom donošenja odluka koje se tiču bilo kojeg aspekta njihovog boravka u zavodu.
10. Pored toga, vezano za navode odbrane o apelanticinom zdravstvenom stanju zbog čega bi bilo dobro da ista može obavljati liječenje u ustanovi u Banjaluci, kao i da bi doktor kod kojeg bi liječenje bilo obavljano, mogla biti vještak koja bi obavila specijalističku ekspertizu i dala nalaz i mišljenje, Vijeće je posebno ukazalo na odredbe člana 98. ZKP BiH koje propisuju da vještak ne može biti ljekar koji je obavljao liječenje lica protiv kojeg se vodi krivični postupak, a što bi braniteljica morala znati kao stručno lice.
Apelacioni navodi
11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 14. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, člana 2. tačka i. i člana 10. stav (i) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima ( u daljnjem tekstu: MPGP) kao i člana 12. st. (1) i (2) tač.
b) i d) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: MPESK). Obrazlažući povredu prava na koja se pozvala apelantica je u apelaciji navela da je Sud BiH u rješenju o njenom premještaju naveo da je odluka donesena ocjenom svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja i da su ispunjeni uvjeti iz člana 125. stav (1) ZIKS-a. Apelantica navodi da je u žalbi isticala da je odluka o mjestu premještaja nepravilna, imajući u vidu više elemenata te je u apelaciji ponovila sadržaj navoda koje je istakla u žalbi. Posebno, apelantica navodi da njeno „liječenje i utvrđivanje socijalno-zdravstvenog statusa nije završen proces“ te da su njeno „stanje i liječenje u kojem se nalazi specifični, pa makar da je privremeni problem poremećaja i prevaziđen, to bi trebalo konstatovati, a ne prepuštati slučaju da li je ili nije pritvorenica u dobrom socijalno-zdravstvenom statusu, a pravo ličnosti je da izabere najboljeg doktora.“ Apelantica ističe da apelaciju podnosi upravo da bi se zaštitila u što većoj mjeri njena „prava ličnosti“.
Relevantni propisi
12. Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (Službeni glasnik BiH broj 22/16 – službeni prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav (1) (Predmet i primjena ovog zakona) (1) Ovim zakonom uređuje se izvršenje [...], pritvora [...] koje izrekne Sud Bosne i Hercegovine, [...].
Član 65. stav (1) (Žene) (1) Uz odredbe ovog zakona koje se odnose na lica lišena slobode, posebna pažnja posvećuje se potrebama žena, u smislu njihovih fizičkih, stručnih, socijalnih i psiholoških potreba prilikom donošenja odluka koje se tiču bilo kojeg aspekta njihovog boravka u zavodu.
Član 81. stav (3) (Hospitalizacija) (3) U slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u zavodu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u tom zavodu, oboljelo lice uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje zavodski ljekar nakon konsultacija s upravnikom zavoda.
Član 89. st. (1) i (5) (Smještaj pritvorenika ili zatvorenika u posebnu prostoriju iz zdravstvenih razloga) (1) Pritvorenici ili zatvorenici narušenog fizičkog i mentalnog zdravlja ili s invaliditetom ili nepokretnošću, odnosno paraplegijom smještaju se u posebnu sobu ili odjeljenje u sklopu zdravstvene ambulante ili stacionara u zavodu, gdje su pod stalnom kontrolom zdravstvenog osoblja zavoda.
(5) U slučaju da ne postoji mogućnost adekvatnog smještaja i liječenja u zavodu lica iz stava (1) ovog člana, postupit će se shodno članu 81. stav (3) ovog zakona. Član 125. stav (1) (Premještaj pritvorenika) (1) Ako je u interesu vođenja krivičnog postupka ili ako to zahtijevaju sigurnosni razlozi, pritvorenik se može premjestiti iz jednog u drugi zavod ili na liječenje iz jedne zdravstvene ustanove u drugu zdravstvenu ustanovu bilo kojeg od entiteta.
Član 126.
(Smještaj u zdravstvenu ustanovu zbog psihičkih smetnji) (1) Pritvorenik koji za vrijeme izdržavanja mjere pritvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, smjestit će se u zdravstvenu ustanovu.
(2) O smještaju u smislu stava (1) ovog člana odlučuje Sud, na prijedlog upravnika zavoda, a na osnovu obrazloženog mišljenja dva ljekara, od kojih je jedan psihijatar.
(3) Pritvorenik ostaje u zdravstvenoj ustanovi dok ne prestanu razlozi za smještaj, a najduže do isteka vremena pritvora, osim ako je u skladu s odredbama odgovarajućeg zakona doneseno neko drugo rješenje.
13. Aneks I Ustava Bosne i Hercegovine – Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:
7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966. i 1989)
8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
14. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (http://www.mhrr.gov.ba/PDF/medunarodniPakt%20B.pdf) Član 2. stav 1.
1. Države članice ovog Pakta obavezuju se da poštuju i da jamče prava priznata u ovom Paktu svim pojedincima koji se nalaze na njihovoj teritoriji i potpadaju pod njihovu vlast bez ikakvog razlikovanja, naročito u pogledu rase, boje kože, spola, jezika, veroispovijesti, političkog ili svakog drugog ubjeđenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugog statusa.
Član 10. stav 1.
1. Sa svakim ko je lišen slobode postupat će se čovječno i s poštovanjem urođenog dostojanstva ljudske ličnosti.
Član 26.
Sva su lica jednaka pred zakonom i imaju pravo, bez ikakve diskriminacije, na jednaku zakonsku zaštitu. Zakon treba da zabrani svaku diskriminaciju i da garantuje svim licima jednaku i djelotvornu zaštitu protiv diskriminacije bilo na osnovu rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog i drugog mišljenja, nacionalnog i društvenog porijekla, imovine, roda ili bilo koje druge okolnosti.
15. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (https://unmik.unmissions.org/sites/default/files/regulations/05bosniak/ BIntCovEcSocCulRights.pdf) Član 12. stav 1. i stav 2. tač. b) i d)
1. Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svako lice na najbolje psihičko i mentalno zdravlje koje može da postigne.
2. Mjere koje će država članica ovog pakta poduzeti u cilju osiguranja punog ostvarenja ovog prava treba da obuhvate mjere potrebne radi osiguranja:
(b) poboljšanje svih vidova higijene sredine i industrijske higijene;
(d) stvaranje uvjeta za osiguranje svima ljekarskih usluga i pomoći u slučaju bolesti.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju osporena odluka Suda BiH kojom je odbijena žalba pritvorenog lica – apelantice na odluku kojom je apelantica premještena na dalje izdržavanje mjere pritvora iz jednog kazneno-popravnog zavoda u drugi zavod, odnosno iz KPZ Busovača u KPZ Mostar. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja žalbe (interpretiranom u osporenom rješenju) te navoda apelacije proizilazi da apelantica ne osporava odluku u dijelu koji se odnosi na njen premještaj iz KPZ-a Busovača nego osporava okolnost što je određeno da će daljnju mjeru pritvora izdržavati u KPZ-u Mostar a ne u KPZ-u Tunjice.
18. Ustavni sud ističe da će zbog činjenica navedenih u tački 2. ove odluke, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, apelaciju razmotriti na osnovu činjeničnog stanja predmeta (i dostavljene dokumentacije), kojim je Ustavni sud vezan u svom odlučivanju.
U odnosu na navode o povredi prava na prava iz člana II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije
19. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak izvršenja rješenja o premještaju apelantice, kao pritvorenog lica na dalje izdržavanju mjere pritvora, kako je naloženo pravosnažnim rješenjem Suda BiH, tiče određivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi sa tim, Ustavni sud se poziva na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka, odnosno analogno tome rješenje koje je donio Sud BiH o premještaju apelantice ne odnosi se na određivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice (vidi, odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84, O.I. 46, str. 225). Navedenu praksu usvojio je i Ustavni sud, te je također zauzeo stav da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude, u principu, ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa analogno tome ni na novo i posebno utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata.
20. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju nije odlučivalo ni na koji način o osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice, nego samo o njenom premještanju na izdržavanje mjere pritvora, iz jednog KPZ – a u drugi KPZ. Utvrđivanje eventualne osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice će biti predmet krivičnog postupka pred Sudom BiH, ovisno od rezultata istrage koju vodi Tužilaštvo BiH protiv apelantice. U tom smislu, Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta Ustavnog suda, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može analogno primijeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni postupak donošenja rješenja o premještaju osoba na izdržavanju kazne zatvora iz jednog KPZ u drugi KPZ nije ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelantice. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem, kojim je apelantica iz jednog KPZ-a premještena u drugi KPZ, na daljnje izdržavanje mjere pritvora ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u dijelu u kojem se odnosi na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije godine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi ostalih prava
21. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava iz MPGP i MPESK u predmetnoj apelaciji odnose, u suštini, na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise, odnosno odredbe ZIKS-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, odnosno da je miješanje u apelanticina prava propisana relevantnim odredbama koje su navedene u prethodnom dijelu ove odluke bilo proizvoljno.
23. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica navela da je: „lice u stanju privremenog duševnog poremećaja, i bilo bi dobro da se liječi u ustanovi u Banjaluci.“; da ukazuje i da njeno „liječenje i utvrđivanje socijalno-zdravstvenog statusa nije završen proces“, te da su njeno „stanje i liječenje u kojem se nalazi specifični, pa makar da je privremeni problem poremećaja i prevaziđen, to bi trebalo konstatovati, a ne prepuštati slučaju da li je ili nije pritvorenica u dobrom socijalno-zdravstvenom statusu, a pravo ličnosti je da izabere najboljeg doktora.“ Dakle, iz citiranih navoda suštinski proizilazi da apelantica smatra da je zbog njenog premještanja u KPZ Mostar (kako je Sud BiH odlučio) a ne u KPZ Tunjice (kako apelantica traži), došlo do kršenje člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, jer, kako proizilazi iz apelacionih navoda, u KPZ Mostar neće imati adekvatnu medicinsku njegu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj činjenica da je zatvaranje nekog lica inkompatibilno s njegovim zdravstvenim stanjem nije dovoljna da bi to lice bilo pušteno na slobodu, zato što utjecaj lišavanja slobode nekog lica na njegovo zdravlje nije ključno pitanje, već eventualno odsustvo odgovarajuće medicinske njege u vrijeme trajanja lišavanja slobode (vidi, bivša Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj 9610/81, 6 EHRR 110 (1983)).
24. Također, Ustavni sud podsjeća i na presudu Evropskog suda u predmetu Štitić protiv Hrvatske (vidi Štitić protiv Hrvatske, presuda od 8. novembra 2007. godine, aplikacija broj 29660/05) u kojoj je taj sud, između ostalog, istakao sljedeće: „U član 3. Evropske konvencije ugrađena je jedna od najvažnijih temeljnih vrijednosti demokratskog društva, budući da zabranjuje mučenje ili nehumano ili ponižavajuće postupanje i kažnjavanje bez obzira na okolnosti i ponašanje žrtve (vidi presudu Evropskog suda Labita protiv Italije od 6. aprila 2000. godine, aplikacija broj 26772/92). Kako bi postupanje koje je žrtva pretrpjela spadalo u domašaj zabrane sadržane u članu
3. Evropske konvencije, ono mora doseći minimalni stepen težine. Procjena ovog minimalnog stepena težine je relativna, ovisi o svim okolnostima predmeta, kao što su trajanje postupanja, njegove tjelesne i duševne posljedice, a u nekim slučajevima i spol, dob i zdravstveno stanje žrtve (vidjeti, između ostalog, predmete Evropskog suda), Kudła protiv Poljske [VC], br. 30210/96, tačka 91., Blokhin protiv Rusije [Vv], br. 47152/06, § 135., presuda od 23. marta 2016.; i Golubar protiv Hrvatske, br. 21951/15, stav 8., presuda od 2. maja 2017.). Član II/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije nameću nadležnim tijelima pozitivnu obvezu da osiguraju da zdravlje i dobrobit osobe budu odgovarajuće osigurani na način da se, među ostalim, pruži potrebna medicinska pomoći liječenje (vidi, Evropski sud, Kudła protiv Poljske [Vv], br. 30210/96, tačka 94., presuda od 26. oktobra 2000.; McGlinchey i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 50390/99, tačka 46., presuda od 29. aprila 2003.; i Farbtuhs protiv Latvije, br. 4672/02, tačka 51., presuda od 2. decembra 2004.). Međutim, gore navedene odredbe Ustava i Evropske konvencije ne mogu se tumačiti na način da propisuju opću obavezu puštanja osobe na slobodu zbog zdravstvenih razloga ili smještaja osobe u civilnu bolnicu kako bi mogla dobiti određeno medicinsko liječenje (vidi, Kudła protiv Poljske, , tačka 93.; Melnik protiv Ukrajine, br. 72286/01, tačka 93., presuda od 28. marta 2006.; i Golubar protiv Hrvatske, tačka 37.). Odgovarajuće liječenje u zatvorskim ustanovama ne traži da se svakom zatvoreniku osigura ista razina medicinska pomoći koja je dostupna u najboljim zdravstvenim ustanovama izvan zatvorskih ustanova (Evropski sud, Blokhin protiv Rusije, , tačka 137.).
25. Vraćajući se na okolnosti ovog predmeta, Ustavni sud ukazuje da je članom 1. stav (1) ZIKS-a, propisano da se tim zakonom uređuje izvršenje mjere pritvora koju odredi Sud BiH. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u osporenom rješenju istakao „da se osumnjičena ni u jednom momentu nije žalila na postojeće uslove koje ima za vrijeme izdržavanja mjere pritvora“, ali i da je ukazao (Sud BiH) na član 65. ZIKS-a kojim je propisano da se odredbama tog zakona, (koje se odnose na lica lišena slobode) posebna pažnja posvećuje potrebama žena, u smislu njihovih fizičkih, stručnih, socijalnih i psiholoških potreba, prilikom donošenja odluka koje se tiču bilo kojeg aspekta njihovog boravka u zavodu. Zatim, Ustavni sud ukazuje i na član 81. stav (3) ZIKS-a kojim je propisano da će u slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u zavodu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u tom zavodu, oboljelo lice uputit u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje zavodski ljekar nakon konsultacija s upravnikom zavoda. Dok je članom 89. stav (1) ZIKS-a propisano da se pritvorenici narušenog fizičkog i mentalnog zdravlja [...] smještaju u posebnu sobu ili odjeljenje u sklopu zdravstvene ambulante ili stacionara u zavodu, gdje su pod stalnom kontrolom zdravstvenog osoblja zavoda. Konačno, Ustavni sud ukazuje i da je članom 126. ZIKS-a propisano da će se pritvorenik, koji za vrijeme izdržavanja mjere pritvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, smjestiti u zdravstvenu ustanovu.
26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da citirane odredbe ZIKS-a propisuju da će osobe koje se nalaze na izdržavanju mjere pritvora, kao što je apelantica u konkretnom slučaju, u slučaju eventualnih zdravstvenih poteškoća imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantica svoje navode o eventualnom neadekvatnom zdravstvenom tretmanu u KPZ Mostar nije ničim potkrijepila. Štaviše, Ustavni sud zapaža da apelantica hipotetički navodi da postoji mogućnost pogoršanja njenog zdravstvenog stanja, bez bilo kakvih dokaza koji bi navedenu tvrdnju potkrijepili. Imajući u vidu navedeno, te kako apelantica nije ponudila relevantne argumente i dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak da će joj tokom lišenja slobode (boravka u pritvoru u KPZ Mostar) od strane nadležnih organa eventualno biti uskraćena odgovarajuća medicinska njega, Ustavni sud smatra da navodi apelantice ne pokreću pitanje poštivanja garancija obuhvaćenih članom II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kako u njegovom materijalnom tako i proceduralnom aspektu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Ustavni sud zapaža da je apelantica u obrascu apelacije navela da je u konkretnom slučaju došlo i do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim pozivanja na kršenje navedenih prava, nije ponudila bilo kakav argumenat i dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisana, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, budući da apelantica u apelaciji ne nudi relevantne argumente koji bi uputili na suprotan zaključak, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju također očigledno (prima facie) neosnovani.
28. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić