Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/21 (D.G. i I.G.)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2165/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine, u predmetu broj AP-2165/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli D. G. i I. G., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli D. G.

i I. G. protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 147512 17 Gž od 20. travnja 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. D. G. i I. G. (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti) iz Čapljine, koje zastupa Anela Musa odvjetnica iz Mostara, podnijeli su 18. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 147512 17 Gž od 20. travnja 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili da se utvrdi ništavim ugovor o kreditu zaključen 6. ožujka 2007. godine između apelanata i tužene („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo) i ugovor o kreditu istog broja i datuma zaključen između prvoapelantice i tužene. Dalje je odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavim sporazum od 20. ožujka 2007. godine zaključen pred sudom između prvoapelantice kao dužnika i založnog dužnika, drugoapelanta kao založnog dužnika i tužene kao vjerovnika, te da se slijedom ovog utvrđenja naloži zemljišnoknjižnom uredu da na predmetnoj nekretnini u suvlasništvu apelanata izvrši brisanje založnog prava, kao i da se naloži tuženoj da prvoapelantici kao korisnici kredita slijedom prednjeg utvrđenja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje, djelomično je usvojen supsidijarni tužbeni zahtjev tako da je tužena obvezana prvoapelantici na ime neutemeljeno naplaćene kamate po ugovoru o kreditu isplatiti određeni novčani iznos, dok je prvoapelantica odbijena sa zahtjevom za isplatu naplaćene tečajne razlike u određenom novčanom iznosu i preko dosuđenog iznosa na ime razlike u kamatama. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni je sud naveo da iz spisa proizlazi da su 6. ožujka 2007. godine zaključena dva ugovora, jedan sačinjen na dvije stranice (u daljnjem tekstu: kraća verzija ugovora) u kome je prvoapelantica korisnica kredita, a tužena davatelj kredita, dok je drugi sačinjen na pet stranica (u daljnjem tekstu: duža verzija ugovora) u kome je prvoapelantica korisnica kredita, drugoapelant solidarni dužnik-jamac i tužena davatelj kredita. Kantonalni sud je naveo da je u oba ugovora naveden isti iznos odobrenog kredita (50.000,00 CHF) uz rok otplate (240 mjeseci), da promjenljiva kamatna stopa (koja je u trenutku zaključivanja 6,75%) zavisi od promjene 12- mjesečnog o LIBOR-a uvećanog za kamatnu maržu. Dalje je naveo da je u trenutku zaključivanja oba ugovora mjesečna obaveza iznosila 374,25 CHF, da prva rata dospijevala 1. svibnja 2007. godine, te da je kredit osiguran hipotekom (na predmetnim nekretninama apelanata). Također, naveo je da se prvoapelantica obvezala da će obveze izvršavati prema planu otplate, pri čemu je tužena ovlaštena izvršiti konverziju obaveze izražene u CHF valuti prema službeno utvrđenom tečaju Centralne banke BiH na dan dospijeća obveza. Nadalje, Kantonalni je sud istakao da je u dužoj verziji ugovora određeno da je kredit odobren uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju, da je odobreni iznos kredita na dan zaključivanja iznosio 61.119,70 KM, da se LIBOR zaokruživao na prvu veću četvrtinu, dok je mjesečna obaveza izražena u čl. 2. toč. II. u ratama, a u točki III. ovog ugovora (kao i u kraćoj verziji ugovora) u anuitetima. S obzirom na to, Kantonalni sud je istakao da nisu točni navodi apelanata da su odredbe ova dva ugovora u međusobnoj koliziji, jer je iz sporazuma o zasnivanju hipoteke vidljivo da se koristi samo tekst duže verzije ugovora, pa kako je u kraćoj verziji ugovora sadržano sve što i u dužoj verziji ugovora, a duža verzija ugovora ima i konkretnije određene obaveze, to je očito da su dužom verzijom ugovora stranke odredile svoja prava i obveze. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se radi se o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu, jer to proizlazi iz ugovora, kao i nesporne činjenice da je kredit isplaćen i otplaćivan u konvertibilnim markama. Dakle, istakao je da se ne radi o deviznom kreditu, već o ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu, s promjenljivom kamatnom stopom, a što je u skladu sa pozitivnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključivanja ugovora i koji nisu propisali da su nedozvoljeni ugovori sa valutnom klauzulom. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud F BIH rješavajući o spornom pravnom pitanju, u odluci broj od 25. svibnja 2016. godine, pri čemu je Kantonalni sud istakao da nema zakonsko ovlaštenje preispitivati pravno shvaćanje Vrhovnog suda F BIH zauzeto u toj odluci, te su navodi priziva kojima se pobija ova odluka bez osnova (odluke Vrhovnog suda F BIH donesene radi rješavanja spornog pravnog pitanja mimo postupka u kojem je ono pokrenuto imaju za nižestupanjske sudove usmjeravajuće djelovanje). Nadalje, istakao je da nema osnove za utvrđenje ništavosti ugovora ni primjenom čl.

47. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO), kojom je propisano da je ugovor ništav kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen, ili neodrediv. Naime, prema čl. 1065. ZOO predmet ugovora o kreditu je iznos novčanih sredstava koji banka odobrava korisniku kredita, a koji korisnik treba da vrati, iznos kamate i vrijeme u kojem ukupan iznos treba biti vraćen. U svezi s tim, Kantonalni sud je istakao da isplaćeni iznos kredita nesporno odgovara odobrenom iznosu kredita, a iznos koji prvoapelantica treba vratiti kroz redovnu kamatu i glavnicu određen je u broju mjesečnih otplata pojedinačno, samo u CHF valuti, ali s elementima koji ovu obavezu čine odredivom, jer je ugovoreno da će se otplaćivati u KM valuti po srednjem tečaju CHF na dan uplate, te je ugovoreno da se konverzija vrši prema službeno utvrđenom tečaju Centralne banke BiH na dan dospjelosti ili ispunjenja obaveza. Pri tomu, istakao je da iako dan dospjelosti i dan ispunjenja obaveze u primjeni mogu biti različiti dani, obaveza je odrediva izborom jednog od ova dva dana. Konačno, Kantonalni sud je istakao da je odluku o parničnim troškovima prvostupanjski sud donio primjenom čl. 386. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja propisuje mogućnost da se svaka stranka obaveže da snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je istakao da bez obzira na znatno manji uspjeh apelanata, u predmetnom postupku su oni imali veće troškove, pa bi procesno prebijanje troškova dalo rezultat kako je prvostupanjski sud i odlučio.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, između ostalog, ističu da su dva zaključena ugovora u međusobnoj koliziji, pri čemu je obveza iz oba ugovora neodređene i neodredive što čini ugovore ništavim. Apelanti, također, smatraju da je u presudi izostao odgovor suda u pogledu valutne klauzule i njene primjenjivosti. Naime, ističu da ugovaranje valutne klauzule u konkretnom slučaju pravno neutemeljeno, pri čemu za njeno ugovaranje nije bilo uporišta u poslovnim knjigama tužene (banka nije imala depozite i novčana sredstva vezana za valutnu klauzulu CHF). Osim toga, apelanti ističu da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u svojoj odluci odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, naime, ukazao na to dva ugovora nisu u međusobnoj koliziji, pri čemu je za takav svoj zaključak dao detaljne i jasne razloge u kojima Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne vidi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ́ rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. srpnja 2019. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2165/21 (D.G. i I.G.) | Sudska praksa | Aktio