Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-806/20 („Telrad Net“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-806/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 806/20, rješavajući apelaciju „Telrad Net“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Telrad Net“ d.o.o.

Bijeljina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 030113 19 Rev od 3. decembra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Telrad Net“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 030113 19 Rev od 3. decembara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 030113 18 Pž 3 od 9. aprila 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 030113 16 Ps od 21. avgusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca ASSOCIATION DE Gestion Internationale Collective des Oeuvers Audiovisuelles-AGICOA, Ženeva (u daljnjem tekstu: tužilac), zastupan od Advokatskog društva „Marić&Co“ d.o.o. Sarajevo, zatraženo je 22. juna 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 6. jula 2021. godine, Viši privredni sud 2. jula 2021. godine, a tužilac 1. jula 2021. godine. Okružni privredni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 030113 16 Ps od 21. avgusta 2018. godine, donesenoj po tužiočevoj tužbi protiv apelanta kao tuženog „radi isplate novčanog potraživanja“ i po apelantovoj protivtužbi protiv tužioca „radi utvrđenja ništavosti ugovora i isplate“ (stavom I izreke presude) djelimično je usvojen tužiočev tužbeni zahtjev tako što je apelant obavezan da tužiocu na ime duga isplati iznos od 210.693,32 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, i to na osam pojedinačno preciziranih iznosa počev od preciziranog datuma za svaki iznos pojedinačno do isplate detaljno navedeno u izreci presude, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka. Stavom II izreke presude je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev za iznos glavnog duga od 107,52 KM, potraživanjem zakonske zatezne kamate do datuma dosude u stavu I izreke presude i troškovima parničnog postupka preko iznosa dosuđenog, takođe kao u stavu I izreke presude. Stavom III izreke presude apelantu je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev koji glasi „Utvrđuje se da je ništav Ugovor o licenciranju i povratu duga zaključen u vezi sa licencom za simultanu neizmijenjenu i nepremoštenu transmisiju AGICOA Radova sadržanih u TV kanalima putem kablovske/IPTV rentransmisije u periodu između 2013– 016. g i povrata duga koji je nastao u skladu sa ugovorima o licenciranju za kablovsku/IPTV retransmisiju u periodu između 2006–2012. u Bosni i Hercegovini od 06. 09. 2013. godine zaključen između ASSOCIATION DE Gestion Internationale Collective des Oeuvres Audiovisuelles-AGICOA, 1. Rue Pestalozzi, CH-1202 Ženeva i Telrad Net d.o.o. Bijeljina. Obavezuje se tužilac-protivtuženi da tuženom-protivtužiocu isplati iznos od 24.130,92 KM na ime vraćanja primljenog na osnovu ništavog ugovora uvećan za zakonsku zateznu kamatu počev od 7. 09. 2015. g pa do konačne isplate. Obavezuje se tužilac-protivtuženi da tuženom-protivtužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.“ Okružni privredni sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza (sadržanih na str. od 6 do 16 obrazloženja presude) utvrdio da iz Izvoda privrednog registra u Ženevi, tužiočevog statuta, proizlazi da je tužilac udruženje registrovano za međunarodno, kolektivno upravljanje audio-vizuelnim radovima upisano u sudski registar 1984. godine, ovlašćeno od svojih članica da u njihovo ime zaključuje ugovore o licenciranju koji se odnose na kablovsku retransmisiju audio-vizuelnih radova, shodno Direktivi Evropskog savjeta broj 93/83/EEC i da po tom osnovu ubire naknadu. Nadalje je utvrđeno da je za period od 2006. godine do 2009. godine, a u vezi s licenciranjem simultane, nepromijenjene i neskraćene retransmisije televizijskih programa putem kabla u BiH, zaključen Opšti sporazum, Sporazum o licenciranju, između Korporacije za emitovanje koja se sastoji od državnih televizijskih organizacija koje zastupa Evropska unija za emitovanje (u daljnjem tekstu: EBU), VG medija kao zastupnika privatnih TV stanica, društva Sine Qua Non, svi označeni kao vlasnici prava s jedne strane i Asocijacije kabel operatera i distributera mrežnih usluga u BiH (u daljnjem tekstu: AKOP), kao krovne asocijacije kablovskih operatera u BiH. AKOP je od svojih članova opunomoćen da u njihovo ime vodi pregovore u vezi sa Sporazumom o licenciranju, s druge strane su vlasnici prava odobrili AKOP-u i kablovskim operaterima koji su njegovi članovi neekskluzivnu licencu da vrše retransmisiju programa i djela sadržanih u njima svojim pretplatnicima. Između istih ugovornih strana ponovo je zaključen Opšti sporazum/ugovor o licenciranju za period od 2009. godine do 2012. godine. Prema odredbama oba ova opšta sporazuma o licenciranju simultane, nepromijenjene i neskraćene retransmisije televizijskih programa putem kabla kablovski operateri su imali obavezu platiti ugovorenu naknadu. Za isti period za koji su zaključivani opšti licencirani ugovori zaključeni su i posebni ugovori o licenci za kablovsku i IPTV retransmisiju, i to za period od 2006. godine do 2009. godine između tužioca i AKOP-a kojim ugovorom je tužilac AKOP-u i kablovskim operaterima koji su njegovi članovi odobrio neekskluzivnu licencu za retransmisiju svojim pretplatnicima, dijela koje zastupa tužilac (AGICO) i koja su sadržana u TV kanalima pobrojanih u prilozima ovih posebnih ugovora.

5. Apelant kao kablovski operater je na osnovu navedenih opštih ugovora sa tužiocem 6. septembra 2013. godine zaključio Ugovor o licenci i povratu duga (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Predmet navedenog ugovora je bilo ugovaranje licence za simultanu, neizmjenjenu i nepremoštenu transmisiju AGICOA radova sadržanih u EBU, VL-Medija i RTL TV kanalima, kao i u bilo kojim drugim TV kanalima koje distribuira operater svojim pretplatnicima, sve u skladu s propisima koji regulišu navedenu oblast u BiH. Navedenim ugovorom od 6. septembra 2013. godine tužilac i apelant su regulisali odnose u vezi s povratom duga koji je nastao u skladu s ugovorima o licenciranju za kablovsku/IPTV retransmisiju u periodu od 2006. godine do 2012. godine. Osim toga, navedenim ugovorom tužilac je apelantu dao neekskluzivnu licencu da retransmitira (AGICOA) radove sadržane u TV kanalima svojim pretplatnicima tokom trajanja na području BiH koja retransmisija mora biti simultana, neizmijenjena i nepremoštena i bez dodataka i izmjena, sve bez prava na ustupanje prava koja proizlaze iz ovog ugovora na treća lica osim uz prethodnu pismenu saglasnost tužioca i uz obavezu apelanta kao operatera da tužiocu plaća naknadu za korišćenje njegovih usluga prema fakturama, koje će tužilac izdavati kvartalno na osnovu broja pretplatnika i broja retransmitiranih TV kanala, koje će apelant plaćati do dana dospijeća navedenog u računu, a u protivnom je dužan tužiocu plaćati kamatu od 5% bez ikakve dalje opomene.

6. Dalje, Okružni privredni sud je utvrdio da Institut za standarde, mjeriteljstvo i intelektualnu svojinu BiH (u daljnjem tekstu: Institut za intelektualnu svojinu u BiH) u periodu od 2013. godine do 2015. godine nije izdao niti jedno odobrenje za obavljanje djelatnosti ostvarivanja autorskog prava i prava radiodifuznim organizacijama, dakle ni apelantu u spornom periodu zaključivanja predmetnog ugovora sa tužiocem 6. septembra 2013. godine. Tužilac je 2. aprila 2015. godine zaključio servisni sporazum sa ART Company d.o.o. Kiseljak kao novim predstavnikom-agentom radi prikupljanja naknada za period od 2006. godine do 2013. godine i fakturisanja naknada za retransmisiju izvršenu od tužioca.

7. Okružni privredni sud je dalje ukazao da je tužilac kao kolektivno međunarodno udruženje u ime i za račun svojih članica zaključivao ugovore, zastupao i prikupljao naknadu za reemitovanje, kablovsku retransmisiju audio-vizuelnih djela sve sa kablovskim distributerima na teritoriji BiH, pa i apelantom shodno ugovoru zaključenom 6. septembra 2013. godine. Odredbom člana 13 predmetnog ugovora je regulisano da će za potrebe ovog ugovora tužilac upravljati pravima kablovske retransmisije u BiH u smislu odredbe člana 4. 2) tačka c) Zakona o autorskim i srodnim pravima iz 2010. godine. Tom odredbom je upravljanje kolektivnim pravima obavezno za kablovsku retransmisiju autorskih prava s tim da je u skladu s odredbom člana 5 istog zakona regulisano da se pravima za koje je obavezno kolektivno upravljanje može upravljati pojedinačno do momenta kada Organizaciji za kolektivno upravljanje pravima bude dato odobrenje za teritoriju BiH. Dakle, odredbama predmetnog ugovora je regulisano da ukoliko tokom trajanja predmetnog ugovora ili njegovog produženja Institut za intelektualnu svojinu u BiH licencira lokalnu organizaciju za kolektivno upravljanje pravima kablovske retransmisije u BiH, tužilac će u dobroj vjeri „pregovarati integraciju te Organizacije za kolektivno upravljanje pravima u ovaj ugovor ili njegov produžetak“. Osim toga, navedenim ugovorom je dalje regulisano, budući da je apelant domaći kablovski operater, da bi mogao pružati audio-vizuelne medijske usluge u BiH prema odredbama tog ugovora, dužan je ispuniti uslove definisane pravilima Regulatorne agencije za komunikacije BiH (u daljnjem tekstu: RAK).

8. Prema tome, imajući u vidu odredbe čl. 26, čl. 28 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te čl. 66 i čl. 103 citiranog zakona, Okružni privredni sud je zaključio da apelant nije tvrdio niti dokazivao da je pod prinudom ili u zabludi i prijetnji zaključio navedeni ugovor sa tužiocem, slijedom čega predmetni ugovor, po ocjeni Okružnog privrednog suda, nije protivan prinudnim propisima. Stoga, prvostepeni sud je zaključio da nije osnovan protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora, da se tužilac obaveže da apelantu isplati iznos od 24.130,92 KM na ime vraćanja primljenog na osnovu ništavog ugovora, uvećan za zakonsku zateznu kamatu počev od 7. septembra 2015. godine pa do konačne isplate, pa je apelantov protivtužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. Naime, cijeneći izvedene dokaze, posebno nalaz vještaka finansijske struke, kojim je sud poklonio vjeru kao objektivnim i sačinjenim u skladu sa pravilima struke, Okružni privredni sud je zaključio da je apelant priznao iznos svog dugovanja prema tužiocu (iznos od 494,70 evra koji će se izmiriti u četiri jednake rate), dok se ostatak tužiočevog potraživanja u iznosu od 209.725,79 KM odnosi na račune kojima je apelantu fakturisana naknada po predmetnom ugovoru uz obavezu plaćanja ugovorene kamate od 5% za slučaj kašnjenja. Stoga je Okružni privredni sud odbio kao neosnovan apelantov prigovor o zastari potraživanja tužioca u smislu odredbe člana 366 stav 1 ZOO-a. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio primjenom odredbe čl. 386, čl. 387 i čl. 396 ZPP-a.

9. Dopunskom presudom Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 030113 16 Ps od 12. oktobra 2018. godine je utvrđeno da je apelant dužan tužiocu pored zakonske zatezne kamate dosuđene u stavu I izreke presude od 21. avgusta 2018. godine platiti i zakonsku zateznu kamatu i na još tri pojedinačno precizirana iznosa počev od preciziranog datuma za svaki iznos pojedinačno (od 18. avgusta 2015. godine, odnosno od 16. oktobra 2015. godine) do isplate.

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 030113 18 Pž 3 od 9. aprila 2019. godine apelantova žalba je odbijena tako što je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda od 21. avgusta 2018. godine i dopunska presuda od 12. oktobra 2018. godine. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za troškove sastavljanja žalbe i tužiočev zahtjev za troškove odgovora na žalbu u iznosima kao u izreci presude.

11. Viši privredni sud je u obrazloženju presude naveo da apelant osporava presude Okružnog privrednog suda iz svih zakonom propisanih razloga. Osporena presuda po ocjeni drugostepenog suda zasnovana je na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, a da pri tom taj sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka koje se ističu u žalbi. Naime, Viši privredni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode kojim osporava tužiočevu aktivnu legitimaciju. U vezi s tim je naveo da je tužilac izvodom iz privrednog registra u Ženevi od 14. aprila 2016. godine dokazao činjenicu da je registrovan kao Udruženje za kolektivno međunarodno upravljanje audio-vizuelnim uradcima još od 1984. godine i da je osnovan s ciljem da predstavlja i brani u okviru kolektivnog upravljanja materijalnim i nematerijalnim interesima svoje članove u audio-vizuelnoj oblasti. Iz njegovog Statuta takođe proizlazi da je tužilac Udruženje za međunarodno kolektivno upravljanje audio-vizuelnim radovima, osnovano kao neprofitno udruženje, korporativno organizovano u skladu sa Statutom sa sjedištem u Ženevi, sa svrhom da bez ikakvih teritorijalnih ograničenja zastupa i brani interese svojih članova u okviru kolektivnog upravljanja. Dakle, u okviru svojih prava, po ocjeni suda, tužilac ima pravo da svoju svrhu i razlog postojanja ostvaruje putem vansudskih pregovora, ali i drugih zakonskih postupaka, te da se u tom smislu vansudski pregovori odnose uglavnom na naknade plative članovima za simultanu, potpunu, neizmijenjenu i kontinuiranu retransmisiju kablovskim, satelitskim ili drugim sličnim putem, televizijskih programa koji sadrže audio-vizuelne radove za koje oni drže ili predstavljaju bilo koja prava, da prikuplja ugovorene ili zakonom utvrđene naknade te vrši podjelu iznosa koji pripadaju nosiocima prava u slučaju retransmisije njihovih audio-vizuelnih radova. Takođe, uvidom u pismene saglasnosti svih tužiočevih individualnih članova proizlazi da su članice tužiocu dale saglasnost za zaključenje ugovora o licenciranju u njihovo ime u BiH, koji pokrivaju kablovsku retransmisiju audio-vizuelnih radova u smislu Direktive Evropskog savjeta broj 98/83/EEC (kablovska i satelitska direktiva). Navedena direktiva odnosi se na koordinaciju određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitovanje i kablovsko reemitovanje i donesena je radi regulisanja pitanja kolektivnog ostvarivanja prava kada je u pitanju radio-difuzno emitovanje putem satelita i kabla, a sve s ciljem da se titularima autorskog i srodnog prava garantuje ostvarivanje prava uz adekvatnu naknadu kao rezultat ekonomskog iskorišćavanja predmeta zaštite s jedne strane, a s druge strane da korisnik zna da se za sticanje prava za iskorišćavanje djelima mora obratiti isključivo kolektivnim organizacijama.

12. Nadalje, Viši privredni sud je ukazao da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da u BiH nije postojala kolektivna organizacija sve do 16. oktobra 2015. godine, te da je apelantu ponuđen ugovor kojim bi se regulisalo reemitovanje dijela iz tužiočevog repertoara za period od 2013. godine do 2016. godina, koji je apelant potpisao 6. septembra 2013. godine. Predmetnim ugovorom apelant je tužiocu priznao dug po pojedinim računima navedenim u prilogu 5 tog ugovora za period od 2006. do 2012. godine. Odredbom člana 13 predmetnog ugovora je utvrđeno da su parnične stranke konstatovale da u momentu potpisivanja ugovora ne postoji licencirana lokalna organizacija za kolektivno upravljanje pravima kablovske retransmisije za teritoriju BiH, slijedom čega će za potrebe ovog ugovora tužilac upravljati pravima kablovske retransmisije sve imajući u vidu odredbe člana 4. (2) c) Zakona o autorskim i srodnim pravima iz 2010. godine. Prema toj odredbi je upravljanje kolektivnim pravima obavezno za kablovsku retransmisiju autorskih prava do momenta kada Organizaciji kolektivno upravljanje pravima bude dato odobrenje za teritoriju BiH. Takođe, predmetnim ugovorom je regulisano da je apelant kao domaći operater shodno Pravilima RAK-a obavezan da u svrhu posjedovanja odgovarajućih dozvola za rad pribavi prethodne pismene saglasnosti od vlasnika programskih sadržaja ili njihovih ovlašćenih predstavnika, kao i da prije početka distribucije dostavi RAK-u programsku listu i izjave o riješenim i pravima na distribuciju. Prema tome, apelant je kao kablovski operater, da bi mogao pružati audio-vizuelne medijske usluge u BiH, morao ispuniti sve uslove definisane Pravilima RAK-a.

13. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je utvrdio da je predmetni ugovor pravno valjan i da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, kojim je tražio da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora. U vezi s tim, smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada se pozvao na odredbu čl. 28 stav 2 ZOO-a, te odredbe čl. 66 i čl. 103 ZOO-a. U vezi s tim, takođe navodi da apelant nijednim dokazom nije uspio dokazati svoje činjenične tvrdnje o ništavosti predmetnog ugovora, da predmetni ugovor ne sadrži mane volje jer je apelant dao stvarnu izjavu volje jer je znao za razloge obavezivanja, da je dužan da od RAK-a dobije dozvolu za distribuciju audio-vizuelnih medijskih usluga i medijskih usluga radija koja propisuju uslove definisane Pravilima RAK-a, prije početka distribucije. Dakle, smatra da apelant nije dokazao da je predmetni ugovor ništav jer je apelant nesporno zaključivanjem predmetnog ugovora od 6. septembra 2013. godine priznao iznos svog dugovanja prema tužiocu, na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da tužilac nije dokazao da je na njega preneseno autorsko pravo za svako reemitovano autorsko djelo, Viši privredni sud je istakao da u cjelini prihvata činjenično utvrđenje prvostepenog suda u tom dijelu. U pogledu odluke o zakonskoj zateznoj kamati takođe navodi da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje primjenom odredbe člana 277 ZOO-a kojom je propisano da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate.

14. Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 030113 19 Rev od 3. decembra 2019. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio te presudu Višeg privrednog suda od 9. aprila 2019. godine preinačio na način što je apelantovu žalbu djelimično usvojio i presudu Okružnog privrednog suda od 21. avgusta 2018. godine i dopunsku presudu tog suda od 12. oktobra 2018. godine preinačio tako što je (vezano za protivtužbeni zahtjev) utvrdio da je „ništav Ugovor o licenciranju i povratu duga zaključen u vezi sa licencom za simultanu neizmijenjenu i nepremoštenu transmisiju AGICOA Radova sadržanih u TV kanalima putem kablovske/IPTV retransmisije u periodu između 2013–2016. godine i povrat duga koji je nastao u skladu s ugovorima o licenciranju za kablovsku/IP TV retransmisiju u periodu između 2006–2012. godine u BiH od 06. 09. 2013. godine zaključen između“ tužioca i apelanta. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

15. Vrhovni sud je naveo da je apelant izjavio reviziju protiv presude drugostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje prvostepenog suda, te ukazao da je drugostepeni sud prihvatio činjenično utvrđenje i zaključak tok suda. U vezi s tim je istakao da su odluke nižestepenih sudova djelimično pravilne, te je ukazao da nije sporno da su parnične stranke, tužilac kao međunarodno udruženje za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, audio-vizuelnih radova putem kablovskog reimitovanja, i apelant kao kablovski operater, 6. septembra 2013. godine „zaključile predmetni ugovor o licenciranju i povratu duga u vezi s licencom za simultanu neizmijenjenu i nepremoštenu transmisiju AGICOA Radova sadržanih u TV kanalima putem kablovske /IPTV retransmisija u periodu između 2013–2016. godine i povrat duga koji je nastao u skladu s ugovorima o licenciranju za kablovsku/IPTV retransmisiju u periodu između 2006–2012. godine u BiH; da je ovim ugovorom tužilac (apelantu) neekskluzivnu licencu da svojim pretplatnicima vrši kablovsku retransmisiju AGICOA Radova sadržanih u TV kanalima tokom trajanja ovog ugovora, na području BiH, koja retransmisija mora biti simultana, neizmijenjena i nepremoštena, bez dodataka i izmjena i bez prava na ustupanje trećim licima, uz obavezu (apelanta),da tužiocu plaća naknadu shodno odredbi 5 Tarife i prema fakturama koje će tužilac izdavati kvartalno po osnovu broja pretplatnika i broja retransmitiranih TV kanala, tako što će te račune (apelant) plaćati po dospijeću navedenog računa, a u protivnom će plaćati kamatu 5%, bez ikakve daljnje opomene.“ Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 147 st. 2 i st. 3 Zakona o autorskim i srodnim pravima (o načinu ostvarivanja autorskih prav-individualno i kolektivno), te odredbe čl. 2 st. 1 i st. 2 (kolektivno ostvarivanje autorskih prava), čl. 3 st. 1 tačka h) (aktivnosti kolektivne organizacija u ostvarivanju autorskog prava), čl. 4 st. 2 tačka b) i c) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava (obavezno kolektivno ostvarivanje prava). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da kada se ima u vidu „da je predmetom ugovora, zaključenim između parničnih stranaka 06.09.2013. godine, ostvarivanje autorskih prava, audio-vizuelnih radova većeg broja autora, putem kablovske reemisije, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se radi o ostvarivanju autorskih prava koja se moraju provoditi samo na kolektivan način, shodno odredbama člana 4 stav 2 tačka c) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava.“. Takođe je ukazao da je odredbom „člana 2 stav 1 i 2, a u vezi sa članom 3 stav 1 tačka h) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava propisano da se kolektivno ostvarivanje autorskog prava ostvaruje putem kolektivnih organizacija koje posjeduju dozvolu Instituta za intelektualnu svojinu u BiH i da su samo te kolektivne organizacije ovlašćene da sklapaju ugovore sa stranim kolektivnim organizacijama i njihovim udruženjima.“

16. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, „nameće zaključak, da apelant kao kablovski operater nije mogao sa tužiocem kao međunarodnim udruženjem za kolektivno upravljanje autorskim pravima, audio-vizuelnim radovima putem kablovske reemisije, da zaključi predmetni ugovor od 6. 9. 2013. godine, kojim je tužilac ustupio apelantu pravo na kablovsku reemisiju, audio-vizuelnih radova za određenu naknadu.“. Imajući u vidu da je predmetni ugovor zaključen između parničnih stranaka suprotno odredbama člana 2 stav 1 i 2, a u vezi sa članom 3 stav 1 tačka h) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava, kao prinudnim propisima, Vrhovni sud smatra da se pravilno revizijom ukazuje da su nižestepeni sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava došli do pogrešnog zaključka da predmetni ugovor nije ništav u smislu člana 103 ZOO-a. Stoga je Vrhovni sud primjenom člana 250 stav 1 ZPP-a preinačio odluku drugostepenog suda u tom dijelu odlučio kao u stavu 1 izreke ove presude.

17. Vrhovni sud je nadalje je ukazao da je odredbom člana 104 stav 1 ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. U tom kontekstu je Vrhovni sud obrazložio: „Kraj nespornih činjenica, da je u periodu od 2013. godine do 2015. godine (apelant) kao kablovski operater ostvario koristi po osnovu kablovske retransmisije audio-vizuelnih radova kojim tužilac kolektivno upravlja kao međunarodno udruženje, ovaj sud nalazi da je zahtjev tužioca kojim traži da mu apelant za navedeni period plati naknadu, osnovan u smislu odredbe člana 104 stav 1 ZOO-a.“ Vrhovni sud je u vezi s tim ukazao „da nijedna parnična stranka nije dovela u pitanje nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke u pogledu visine naknade za koristi koje je apelant ostvario na osnovu kablovske retransmisije audio-vizuelnih radova, kojima na kolektivni način upravlja tužilac“. Stoga je Vrhovni sud utvrdio „da je potraživanje tužioca osnovano do iznosa od 210.693,32 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na način pobliže opisan u nižestepenim odlukama.

18. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud smatra i da nije bilo mjesta udovoljiti apelantovom zahtjevu da mu tužilac vrati 24.082,25 KM s obzirom na to da je taj iznos apelant platio tužiocu na ime koristi koje je imao od kablovskog reemitovanja audio-vizuelnih radova kojima na kolektivni način upravlja tužilac. S obzirom na to da je tužiočev zahtjev osnovan u smislu odredbe člana 104 stav 1 ZOO-a, to su po ocjeni Vrhovnog suda bez uticaja na drugačiji zaključak suda apelantovi revizioni prigovori da je iskazane fakture potpisao ART Company d.o.o. Kiseljak. Takođe nalazi da pravo na isticanje ništavosti, shodno odredbama člana 110 ZOO-a ne zastarijeva, što se odnosi i na posljedice utvrđenja ništavosti, to se neosnovanim ukazuju apelantovi revizioni prigovori da je predmetno potraživanje po osnovu naknade za ostvarene koristi zastarjelo. Slijedom datih razloga Vrhovni sud je primjenom člana 248 ZPP-a apelantovu reviziju u preostalom dijelu odbio (stav II), te je odluku o troškovima postupka donio primjenom čl. 386 i 397 ZPP-a.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno naveo tok predmetnog postupka, ukazujući da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zbog čega ističe da je presuda Vrhovnog suda nezakonita. U vezi s tim, ukazuje da je sud djelimično usvajajući reviziju koju je izjavio protiv presude drugostepenog suda doveo do potpuno apsurdne i pravno nemoguće situaciju, prema kojoj sud utvrđuje ništavost predmetnog ugovora, a istovremeno potvrđuje nižestepene presude tako što apelanta obavezuje na plaćanje duga tužiocu, odnosno ispunjenje ugovore obaveze iz navedenog ugovora u smislu „da je zahtjev tužioca kojim traži da mu tuženi za navedeni period plati naknadu osnovan u smislu odredbe člana 104 stav 1 ZOO-a (str. 6 paragraf 3 presude Vrhovnog suda).” Ovakvo postupanje Vrhovnog suda smatra da je potpuno proizvoljno kako s aspekta procesnih tako i s procesa materijalnih normi, a iz niza razloga: što je obrazloženje presude u kontradikciji s izrekom presude jer iz obrazloženja presude proističe da Vrhovni sud tužiocu dosuđuje povrat datog zbog ništavosti ugovora, dok se izrekom presude potvrđuju nižestepene presude kojima se apelant obavezuje na ispunjenje ugovorne obaveze; što je ovakvom odlukom tužbeni zahtjev prekoračen, u smislu odredbe člana 2 stav 1 ZPP-a, dakle cijeni da je došlo do kršenja osnovnih procesnih principa, a pri tome da tužilac prema apelantu nije imao nikakvo davanje ili činjenje u odnosu na koje bi se mogao tražiti povrat odnosno novčana naknada. Međutim, kako iz relevantnih materijalnih odredaba, odnosno člana 2 Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava proističe da tužilac nema ovlašćenje za kolektivno ostvarivanje odnosno zaštitu autorskih prava, zbog čega je i poništen ugovor između tužioca i apelanta, to smatra da je jasno da tužilac apelantu nije ništa dao, niti pružio bilo kakvu uslugu, tj. apelant nije ništa primio od tužioca jer tužilac nije imao ovlašćenje za licenciranje programa na teritoriji BiH, pa je stoga potpuno proizvoljan zaključak tog suda. Dakle, apelant smatra da je postupanjem Vrhovnog suda tužilac ostvario sve koristi iz navedenog ugovora, s tim da nema nikakvih obaveza prema njemu. Osim toga, smatra da nije imao obavezu plaćanja naknade po fakturama dostavljenim od ART Company d.o.o. Kiseljak. Imajući u vidu navedeno, apelant ističe da su sudovi proizvoljno i pogrešno primijenili kako procesne tako i materijalne odredbe u situaciji kada je utvrđena ništavost ugovora koji je apelant zaključio s tužiocem, a apelant je istovremeno obavezan na ispunjenje ugovorene obaveze na koji način mu je kako navodi povrijeđeno i pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa samim tim da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana zakonom, Ustavom i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Viši privredni sud smatra da je presuda tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, o čemu su dati jasni i argumentovani razlozi, pa predlaže da se apelacija odbije.

22. Tužilac navodi da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo s obzirom na to da je zastupnik velikog članica, te čija je osnovna djelatnost zastupanje audio-vizualnih autorskih prava. Smatra da nema mjesta tvrdnji da je dispozitiv presude Vrhovnog suda suprotan obrazloženju presude tog suda. Naime, iako je Vrhovni sud utvrdio ništavost ugovora čije je poništenje apelant tražio isti je zauzeo stav da je tužbeni zahtjev kojim je tužilac potraživao naknadu od apelanta za period od 2013. godine do 2015. godine osnovan u skladu sa članom 104 stav 1 ZOO-a. U vezi s tim, tvrdi da je Vrhovni sud zauzeo ispravan stav da stranke nisu imale primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, pa cijeneći da se priroda ispunjenje protivi vraćanju, to je i Vrhovni sud zauzeo ispravan stav da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, a da su neosnovane apelantove tvrdnje da je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva jer Vrhovni sud nije dosudio ništa što nije traženo, ujedno kao što je i pogrešan apelantov zaključak da je tužilac primio novac za ništa jer je apelant dobio na korišćenje djela koja je dalje emitovao svojim gledaocima za naknadu koja pripada tužiocu. Stoga apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se odbije. V.Relevantni propisi

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.

Posledice ništavosti Član 104. stav 1.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

24. Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10):

Član 2. st. (1) i (2) (Kolektivno ostvarivanje autorskog prava) (1) Kolektivno ostvarivanje autorskog prava znači ostvarivanje autorskog prava za više autorskih djela većeg broja autora zajedno posredstvom pravnih lica specijaliziranih samo za tu djelatnost, koja ispunjavaju sve uslove prema odredbama ovog zakona i koja imaju dozvolu Instituta za intelektualno vlasništvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Institut) za obavljanje te djelatnosti (u daljnjem tekstu:

kolektivna organizacija).

(2) Kolektivna organizacija obavlja djelatnost kolektivnog ostvarivanja autorskog prava u svoje ime, a za račun autora.

Član 3. st. (1) tačka h) (1) Aktivnosti koje obavlja kolektivna organizacija u ostvarivanju autorskog prava obuhvataju sljedeće poslove:

h) sklapanje ugovora sa stranim kolektivnim organizacijama i njihovim udruženjima, Član 4. stav (2) tač. b) i c) (Obavezno kolektivno ostvarivanje prava) (2) Ostvarivanje autorskog prava mora se obavljati samo na kolektivan način u slučaju:

b) ubiranja naknade za privatnu i drugu vlastitu upotrebu djela,

c) kablovskog reemitiranja autorskih djela, osim ako se radi o vlastitim emisijama radiodifuznih organizacija, nezavisno od toga da li su to izvorna prava radiodifuznih organizacija, ili prava koja su na njih prenijeli drugi nosioci prava,

25. Zakon o autorskom i srodnim pravima u BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 63/10): Član 147. st. (2) i (3) (Način ostvarivanja prava) (2) Autorska prava mogu se ostvarivati za svako pojedinačno autorsko djelo (individualno ostvarivanje prava) ili za više autorskih djela više autora zajedno (kolektivno ostvarivanje prava).

(3) Kolektivno ostvarivanje prava uređuje se posebnim zakonom uz odgovarajuću primjenu odredbi ovog zakona.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 030113 19 Rev od 3. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja pravne valjanosti ugovora i pitanje vraćanja datog po osnovu ništavog ugovora, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

34. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6 stav 1 osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).

35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

36. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio veoma složene činjeničnopravne prirode, da je od prvostepenog suda proveden veoma obiman dokazni postupak na osnovu kojeg su utvrđene sve relevantne činjenice za odlučenje o tužiočevom tužbenom zahtjevu i apelantovom protivtužbenom zahtjevu, da je navedeno činjenično utvrđenje prvostepenog suda prihvatio drugostepeni sud. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnom predmetu, apelantovu reviziju djelimično usvojio i presudu drugostepenog suda djelimično preinačio primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP-a, a u preostalom dijelu odbio primjenom člana 248 ZPP-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio sva sporna pitanja i da je, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, dao iscrpna obrazloženja da je apelantova žalba djelimično osnovana u pogledu osnovanosti protivtužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je apelant tražio utvrđenje da je predmetni ugovor zaključen između tužioca i apelanta ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a, dok je u preostalom dijelu Vrhovni sud odbio apelantovu reviziju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud je primjenom citirane odredbe 103 ZOO-a zaključio da je predmetni ugovor protivan prinudnim propisima jer je sačinjen protivno odredbi člana 2 st. 1 i st. 2 a u vezi sa članom 3 stav 1 tačka h) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje da su samo kolektivne organizacije koje posjeduju dozvolu Instituta za intelektualnu svojinu u BiH ovlašćene da zaključuju ugovore sa stranim kolektivnim organizacijama ili njihovim udruženjima, koji uslov apelant u predmetnom slučaju nije ispunio jer nije dobio valjanu dozvolu Instituta za intelektualnu svojinu u BiH pa kao takav ne može predstavljati kolektivnu organizaciju za ostvarivanje autorskih i srodnih prava za područje BiH, koja bi u smislu člana 3 stav 1 tačka h) Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i srodnih prava mogla obavljati aktivnosti „sklapanje ugovora sa stranim kolektivnim organizacijama i njihovim udruženjima.“ Iz navedenog slijedi da apelant sa tužiocem kao međunarodnim udruženjem za kolektivno upravljanje autorskim pravima nije mogao zaključiti predmetni ugovor. Stoga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava kada je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen i kada je apelant obavezan da tužiocu na ime duga isplati iznos od 210.693,32 KM.

37. U pogledu apelantovog prigovora da je obrazloženje presude Vrhovnog suda u kontradikciji sa izrekom presude jer iz obrazloženja presude proizlazi da Vrhovni sud tužiocu dosuđuje povrat datog iz osnova ništavog ugovora, dok se izrekom presude potvrđuju nižestepene presude kojima se apelant obavezuje na ispunjenje ugovorne obaveze; što je ovakvom odlukom tužiočev tužbeni zahtjev prekoračen, u smislu odredbe člana 2 stav 1 ZPP-a. Iz navedenog proizlazi da apelant ne ukazuje na prekoračenje tužbenog zahtjeva u smislu da ne postoji istovjetnost tužbenog zahtjeva i presude, već problematizuje odlučenje Vrhovnog suda u pogledu protivtužbenog zahtjeva usmjerenog na utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora, dovodeći ga u vezu s pravnim posljedicama ništavosti takvog ugovora iz člana 104 stav 1 ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasno i argumentovano obrazloženje, da kod nesporne činjenice kada je zaključeno da je predmetni ugovor ništav nije bilo mjesta apelantovu reviziju u preostalom dijelu usvojiti i obavezati tužioca da apelantu u periodu od zaključivanja predmetnog ugovora do 2015. godine, u smislu odredbe člana 104 stav 1 ZOO-a, vrati iznos od 24.082,25 KM. Navedeno iz razloga jer je apelant tužiocu taj iznos platio na ime koristi koju je ostvario na osnovu ništavog ugovora zaključenog sa tužiocem. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenom presudom tužiočev tužbeni zahtjev prekoračen kod činjenice da je Vrhovni sud apelantovu reviziju djelimično usvojio u dijelu da je predmetnu ugovor ništav, da je apelant na osnovu ništavog ugovora ostvario korist u iznosu kako je naprijed navedeno, zbog čega je apelantova revizija u preostalom dijelu odbijena, tj. u dijelu da je po osnovu takvog ugovora tužilac u obavezi da apelantu vrati iznos od 24.082,25 KM

38. Prema tome, imajući u vidu navedeno, uzimajući pri tome u obzir apelantove navode i dokumentaciju priloženu uz apelaciju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja osporenom odlukom dao veoma detaljno i jasno obrazloženje koje se suprotno apelantovim navodima ne doima ni u jednom segmentu proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim pravnim propisima čija se primjena takođe ne doima proizvoljno, a koje okolnosti bi da su postojale, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda.

39. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

40. Apelant smatra i da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, te kada je taj sud za svoju odluku dao veoma jasne i argumentovane razloge.

42. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-806/20 („Telrad Net“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio