Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-877/20 (MO-GRADING d.o.o. Čitluk)

Odluka donesena 03. 11. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Građanski postupak
  • Mjera obezbjeđenja
  • Raskid ugovora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-877/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 877/20, rješavajući apelaciju MO-GRADING d.o.o. Čitluk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija MO-GRADING d.o.o.

Čitluk podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 201903 19 Mo od 23. prosinca 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. MO-GRADING d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slaven Bevanda, odvjetnik iz Mostara, podnio je 5. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 201903 19 Mo od 23. prosinca 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i I. J., koji u predmetnom postupku ima položaj tuženog-protivnika predlagača (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zatraženo je 23. lipnja 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud i protivnik predlagača dostavili su odgovore na apelaciju 7. srpnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Pred Kantonalnim sudom je u tijeku postupak po žalbi protivnika predlagača, podnesenoj protiv Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 201903 18 P od 27. kolovoza 2019. godine (kojom je riješeno o apelantovoj tužbi). Navedenom presudom je utvrđeno da je raskinut predugovor o kupoprodaji nedovršenog stambeno-poslovnog objekta u Mostaru, te je protivnik predlagača obvezan apelantu vratiti iznos od 485.248,00 KM sa zateznom kamatom kako je sve preciznije navedeno u izreci presude.

Osporena odluka

6. Apelant je tijekom žalbenog postupka Kantonalnom sudu podnio prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja kojom je tražio da sud protivniku predlagača zabrani raspolaganje novčanim sredstvima u iznosu utvrđenom presudom Općinskog suda od 27. kolovoza 2019. godine, koja se nalaze na bankovnim računima protivnika predlagača, kao i da raspolaže nekretninom bliže naznačenom u prijedlogu (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te da se naloži Općinskom sudu da po osnovi ovog rješenja upiše zabilježbu navedene mjere osiguranja.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 P 201903 19 Mo od 23. prosinca 2019. godine odbijen je u cijelosti kao neutemeljen apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja, uz obvezivanje apelanta na naknadu troškova postupka protivniku predlagača (sve preciznije navedeno u izreci rješenja). Ispitujući utemeljenost prijedloga, u smislu čl. 268., 269. i

278. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je istaknuo da je apelant svoj prijedlog temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je 28. svibnja 2008. godine između apelanta kao kupca i protivnika predlagača kao prodavca zaključen predugovor o kupoprodaji nedovršenog stambeno-poslovnog objekta, koji je notarski obrađen pod brojem OPU: 1142/2008, te da je apelant po osnovi kupoprodajne cijene isplatio protivniku predlagača iznos od 485.248,00 KM. Nakon toga protivnik predlagača je nedovršeni stambeno-poslovni objekt prodao društvu Miraculum d.o.o. Mostar, a novčana sredstva koja je dobio po osnovi kupoprodaje položio na vlastite račune kod banaka. Kantonalni sud je naveo da apelant smatra da postoji opasnost da će protivnik predlagača navedena novčana sredstva prikriti ili otuđiti i da samim tim apelant neće moći namiriti svoje potraživanje u iznosu dosuđenom prvostupanjskom presudom od 27. kolovoza 2019. godine, pa predlaže da Kantonalni sud udovolji njegovom prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja, shodno odredbama članka 269. stavak (1) točke 1) i 2) ZPP-a.

8. Kantonalni sud je naveo da je protivnik predlagača u odgovoru na apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja istaknuo da je u prvostupanjskom postupku Općinski sud odlučio o apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja tako da se on smatra povučenim, te da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti za određivanje privremene mjere osiguranja, shodno odredbama članka 269. ZPP-a.

9. Kantonalni sud je potom ukazao da je odredbom članka 269. stavak 1. ZPP-a propisano da se mjera osiguranja može odrediti ako predlagač osiguranja učini vjerojatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja time što će svoju imovinu otuđiti, sakriti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na pravo predlagača osiguranja. U svezi s tim je istaknuo da je za određivanje sudske mjere osiguranja potrebno da se kumulativno ispune dva uvjeta – da predlagač osiguranja učini vjerojatnim postojanje potraživanja i postojanje opasnosti da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja, odnosno naplatu potraživanja time što će svoju imovinu otuđiti, prikratiti ili na drugi način njome raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na prava predlagača osiguranja.

10. Kantonalni sud je istaknuo da apelant smatra da postojanje potraživanja proizlazi iz činjenice da je prvostupanjskom presudom protivnik predlagača obvezan apelantu vratiti novčani iznos koji mu je apelant dao na ime avansa prilikom zaključenja predugovora. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da ukoliko bi se i pretpostavilo da je apelant učinio vjerojatnim prvi kumulativni uvjet, po mišljenju Kantonalnog suda, apelant mora učiniti vjerojatnim da bi bez predložene mjere ostvarivanje njegovog prava naplate novčanih sredstava bilo bitno otežano ili u potpunosti onemogućeno (članak 269. stavak 1. točka 2. ZPP-a). Naime, Kantonalni sud je istaknuo da apelant osim tvrdnje da protivnik predlagača posjeduje novčana sredstva na vlastitim računima kod banaka koje su navedene u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja nije ponudio dokaze na temelju kojih bi sud mogao utvrditi da je protivnik predlagača poduzeo bilo kakve radnje (otuđenje, sakrivanje) ili postojanje opasnosti da će protivnik predlagača na bilo koji način raspolagati novčanim sredstvima i predmetnom nekretninom, čime bi otežao ili onemogućio apelanta u naplati svog potraživanja, što bi bila osnova za određivanje privremene mjere osiguranja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da „iz navoda prijedloga i predloženih dokaza ne može se utvrditi opseg novčanih sredstava i imovine tuženog (protivnika predlagača), niti da on njome raspolaže. Opasnost da bi protivnik predlagača mogao otuđiti ili sakriti novčana sredstva, odnosno s njima raspolagati mora biti objektivna, te bi takvo raspolaganje trebalo biti najmanje u visini potraživanja tužitelja“ (apelanta). Prema mišljenju Kantonalnog suda, „pretpostavka da će protivnik predlagača poduzimati radnje raspolaganja nije dovoljna okolnost za određivanje predložene mjere budući da apelant nije dokazao konkretnu radnju i aktivnost protivnika predlagača u tom pravcu“. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da „mjera osiguranja po svojoj svrsi i karakteru mora biti u funkciji tužbenog zahtjeva koji se osigurava ili njegovog dijela, uz ispunjenje zakonom propisanih uvjeta, te da apelant svojim navodima i ponuđenim dokazima iz prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja pored postojanja potraživanja nije učinio vjerojatnom opasnost da bi bez mjere protivnik predlagača spriječio ili otežao ostvarivanje potraživanja, kao i nastupanje promjene postojećeg stanja i prijetnju za nastanak nenadoknadive štete.“

11. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije u smislu odredaba članka 269. stavak (1) točke 1) i 2) ZPP-a dokazao da su u konkretnom slučaju bili kumulativno ispunjeni uvjeti za donošenje predložene mjere osiguranja, te je apelantov prijedlog odbijen kao neutemeljen.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant osporava rješenje Kantonalnog suda i smatra da su mu tim rješenjem prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te da mu je na taj način prekršio prava na koja se poziva. U biti, apelant iznosi činjenice predmeta u odnosu na zaključenje predmetnog predugovora i načina isplate avansa na ime kupoprodajne cijene, ukazujući da je protivnik predlagača prilikom zaključenja postupao s prijevarnim namjerama jer apelanta nije pozvao na zaključenje glavnog ugovora, već je ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine zaključio s trećom osobom. U odnosu na odluku o mjeri osiguranja, apelant ističe da smatra da su ispunjena oba zakonom propisana uvjeta jer je dokazao da je protivnik predlagača drugoj osobi prodao predmetnu nekretninu i da je novac dobiven prodajom položio na račune banaka, te da „postoji opasnost da prikrije ili otuđi novac s bankovnih računa zbog čega „ima pravo da potražuje blokadu računa“. Apelant smatra da Kantonalni sud nije uzeo u obzir navedene okolnosti prilikom utvrđivanja jesu li u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za određivanje mjere osiguranja u smislu odredaba članka 269. stavak 1. točke 1. i 2. ZPP-a, te da je prilikom odlučenja propustio obrazložiti zašto ih nije uzeo u obzir. Stoga, apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio procesno pravo, te da mu je na taj način prekršio ustavna prava na koja se poziva.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima danim u osporenoj odluci, te smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva u apelaciji. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da apelant u prijedlogu za određivanje mjere osiguranja nije predložio dokaze kojima bi se utvrdilo da postoji opasnost da će protivnik predlagača raspolagati novčanim sredstvima kao svojom imovinom, čime bi otežao ili onemogućio apelanta u naplati njegovog potraživanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

14. Protivnik predlagača je naveo da su činjenični navodi predmetne apelacije u cijelosti neutemeljeni pa stoga predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 269.

(1) Mjera osiguranja može se odrediti:

1) ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje tražbina ili prava, i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znakovito otežati ostvarenje tražbine, posebice time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njome raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na koji drugi način štetno utjecati na prava predlagatelja osiguranja.

(2) Ako drukčije nije zakonom određeno, sud će odrediti mjeru osiguranja samo pod uvjetom da predlagatelj osiguranja, a na prijedlog protivnika osiguranja,u roku koji odredi sud, prema odredbama zakona o ovršnom postupku, da jamstvo za štetu koja bi protivniku osiguranja mogla nastati određivanjem i provedbom mjere osiguranja. Ako predlagatelj osiguranja ne da jamstvo u određenom roku, sud će odbiti prijedlog za određivanje mjere osiguranja. Na njegov zahtjev, sud može osloboditi predlagatelja osiguranja od obveze davanja jamstva ako sud ustanovi da on nije u financijskoj mogućnosti dati jamstvo.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 P 201903 19 Mo od 23. prosinca 2019. godine (kojim je odbijen apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja) protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1528/20 od 8. rujna 2021. godine, točka 18. i AP 3429/18 od 22. travnja 2020. godine, točka 20. dostupne na www.ustavnisud.ba ) . Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. siječnja 2020. godine, a apelacija je podnesena 5. ožujka 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na određivanje privremene mjere osiguranja, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni prava.

26. Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Kantonalni sud detaljno ispitao relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 269. stavak 1. točke 1. i 2. ZPP-a, da bi se mogla utvrditi utemeljenost apelantovog prijedloga za određivanje predložene privremene mjere osiguranja. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant bio dužan dokazati da protivnik predlagača poduzima određene radnje u pogledu raspolaganja novčanim sredstvima na vlastitim bankovnim računima i vlastitoj imovini kako bi onemogućio apelanta da svoje potraživanje i naplati. Međutim, kako je utvrdio i jasno obrazložio Kantonalni sud, apelant to nije uspio dokazati budući da nije ni ponudio dokaze da protivnik predlagača raspolaže novčanim sredstvima na vlastitim bankovnim računima i u kojem iznosu, odnosno da tuženi poduzima ili će poduzeti određene radnje kojima bi, shodno sadržaju tužbenog zahtjeva, otežao ili onemogućio apelanta da svoje potraživanje i naplati. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da za određivanje predložene mjere osiguranja zabranom otuđenja, opterećenja i raspolaganja novčanim sredstvima apelant nije dokazao da su ispunjeni kumulativni uvjeti propisani odredbama članka 269 stavak (1) točke 1 i 2 ZPP-a. Stoga, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Kantonalnog suda jasno i argumentirano, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je naveo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljene. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje da apelant nije uspio dokazati utemeljenost svog prijedloga za određivanje predložene mjere osiguranja u smislu članka 269. stavak (1) točke 1) i 2) ZPP-a, koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije kada apelant kršenje navedenih prava vezuje za iste tvrdnje koje je iznio u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-877/20 (MO-GRADING d.o.o. Čitluk) | Sudska praksa | Aktio