Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4221/20 (R.B.)

Odluka donesena 16. 11. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4221/20

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 11. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4221/20, rješavajući apelaciju koju je podnio R. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 16. novembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio R. B.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029163 17 U od 5. juna 2020. godine.

Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da R. B. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati R. B.

zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio R. B. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029163 17 U od 5. juna 2020. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant R. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 24. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029163 17 U od 5. juna 2020. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 14. maja 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju, te je od Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: PIOFBiH) zatraženo 6. oktobra 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 21. maja 2021. godine.

4. PIOFBiH je dostavio odgovor na apelaciju 21. oktobra 2021. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 13. jula 2012. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: PIORS) – Filijala Doboj.

7. PIORS – Filijala Doboj je 23. novembra 2012. godine ustupio predmet na rješavanje PIOFBiH – Kantonalna administrativna služba Sarajevo.

8. Zaključkom PIOFBiH – Kantonalna administrativna služba Sarajevo od 13. februara 2017. godine odbačen je apelantov zahtjev zbog nenadležnosti.

9. U obrazloženju odluke prvostepeni organ je istakao da je postupak za priznavanje prava na starosnu penziju pokrenut u skladu s odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u provođenju penzijskog i invalidskog osiguranja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Tokom postupka prvostepeni organ je utvrdio da je apelant rođen 25. juna 1947. godine, da je 13. juna 2012. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, te da nakon 30. aprila 1992. godine nema staža osiguranja ostvarenoga na području FBiH. Nadalje, prvostepeni organ je utvrdio da je apelantu na osnovu rješenja PIORS od 30. januara 2009. godine utvrđeno svojstvo osiguranika u dobrovoljnom osiguranju, počevši od 20. januara 2009. godine, budući da su Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju RS bili ispunjeni uvjeti, kao i da mu je na osnovu rješenja PIORS od 5. juna 2015. godine prestao status osiguranika sa 20. januarom 2009. godine iz razloga što nije uplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje tri mjeseca zaredom. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni organ je zaključio da nije nadležan za rješavanje zahtjeva, pa je on odbačen na osnovu člana 65. stav 3. Zakona o upravnom postupku (koji popisuje da će organ koji utvrdi da nije nadležan za rad po dostavljenom podnesku donijeti zaključak kojim će se podnesak odbaciti zbog nenadležnosti).

10. Rješenjem PIOFBiH od 30. juna 2017. godine odbijena je apelantova žalba protiv zaključka od 13. februara 2017. godine kao neosnovana.

11. U obrazloženju odluke PIOFBiH je naveo da je odredbom člana 12. Sporazuma propisano da osiguranik koji je poslije 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više nositelja osiguranja zahtjev za ostvarivanje prava podnosi nositelju osiguranja kod kojeg je posljednji put bio osiguran (čl. 12. st. 1. Sporazuma). PIOFBiH je istakao da je, imajući u vidu navedenu odredbu Sporazuma, te činjenicu da je nakon 30. aprila 1992. godine zadnje apelantovo osiguranje ostvareno na području Republike Srpske, kao i da apelant nema status osiguranika, niti staž osiguranja ostvarenog nakon 30. aprila 1992. godine na području FBiH, pravilno prvostepeni organ postupio kada je odbacio apelantov zahtjev zbog nenadležnosti.

12. Apelant je 7. augusta 2017. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja rješenja PIOFBiH od 30. juna 2017. godine.

13. Apelant je podnescima urgirao postupanje Kantonalnog suda (7. jula, 31. augusta i 21. decembra 2018. godine, 30. januara 2019. godine, 11. januara, 21. maja i 9. septembra 2020. godine).

14. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 5. juna 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja PIOFBiH od 30. juna 2017. godine.

15. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je Sporazum zaključen nakon što su 6. aprila 1992. godine u Bosni i Hercegovini formirana dva nositelja osiguranja, te da su novonastali fondovi ovim sporazumom bliže regulirali i pitanje uračunavanja penzijskog staža kod ovih nositelja osiguranja. Kantonalni sud je istakao da je čl. 6. Sporazuma propisano da penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH (u daljnjemu tekstu: Fond), kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od nositelja osiguranja nositelj osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30. aprila 1992. godine uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije. Nadalje, istaknuto je da je čl. 12. st. 1. Sporazuma propisano da osiguranik koji je poslije 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više nositelja osiguranja zahtjev za ostvarivanje prava podnosi nositelju osiguranja kod kojeg je posljednji put bio osiguran, a st. 3. tog člana da je nositelj osiguranja koji je zaprimio zahtjev obavezan da zahtjev nakon što odluči o pravu zajedno sa dokumentacijom dostavi drugom nositelju osiguranja kod kojeg osiguranik ima navršen penzijski staž. Kantonalni sud je istakao da je čl. 12. st. 5. Sporazuma propisano da osoba koja poslije 30. aprila 1992. godine nema penzijski staž niti kod jednog nositelja osiguranja niti kod bivšeg Fonda prije 20. aprila 1992. godine, a ima penzijski staž iz čl. 5. st. 1. Sporazuma (penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ) zahtjev za ostvarivanje prava podnosi nositelju osiguranja koji je nadležan prema mjestu njegovog prebivališta, odnosno boravišta ukoliko je u pitanju raseljena osoba, na dan ispunjenja uvjeta za priznavanje prava za starosnu penziju.

16. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ, u skladu sa Sporazumom, pokrenuo postupak za priznavanje prava na starosnu penziju apelantu, a po zahtjevu koji je apelant podnio PIORS, te koji je proslijeđen PIOFBiH. Kantonalni sud je istakao da je apelant ostvario penzijski staž od 24. marta 1965. godine pa nadalje zaključno sa 2. septembrom 1986. godine na teritoriji koju sada pokriva PIOFBiH kao nositelj osiguranja, a od 5. septembra 1986. godine do 5. juna 1993. godine u tvrtki „Industrogradnja“ Zagreb, dakle na području Hrvatskog zavoda za penzijsko osiguranje (koji mu je rješenjem od 26. augusta 2016. godine priznao pravo na razmjeran dio starosne penzije i dodatak na penziju, počevši od 25. juna 2012. godine). Nadalje, istaknuto je da je tokom postupka utvrđeno da je po apelantovom zahtjevu od 20. januara 2009. godine Fond PIORS rješenjem od 30. januara 2009. godine apelantu utvrdio svojstvo osiguranika u dobrovoljnom osiguranju počevši od 20. januara 2009. godine, ali da je zbog neplaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za tri mjeseca uzastopno apelantu rješenjem Fonda PIORS od 5. juna 2015. godine prestao ovaj status zaključno sa 20. januarom 2009. godine. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ, utvrdivši da apelant nakon 30. aprila 1992. godine nije ostvario staž osiguranja na području PIOFBiH, pravilnom primjenom navedenih odredaba Sporazuma odbacio zahtjev zbog nenadležnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da Kantonalni sud zasniva presudu na „nekakvom međusobnom Sporazumu“, o kojem apelant „pa vjerujem i većina građana nema nikakva saznanja“, te smatra da su ga fondovi trebali upoznati s postojanjem Sporazuma. Apelant ističe da je taj sporazum „sigurno nezakonit“, te da su on i njegova porodica žrtve takvog sporazuma. Apelant ističe da se nezakonitost Sporazuma najviše ogleda u tome da zbog činjenice da nema navršen staž poslije 30. aprila 1992. godine, niko nema obavezu njegovog penzioniranja. Apelant, u konačnici, ističe kako je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, preko osam godina.

b)Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, te da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju presude od 5. juna 2020. godine.

19. PIOFBiH je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon niti su povrijeđena apelantova ustavna prava, da ostaje u cijelosti pri rješenju i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

9. Ocjena dokaza Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

14. Ekonomičnost postupka Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

21. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

23. Sporazum o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/00):

III – URAČUNAVANJE PENZIJSKOG STAŽA

Član 5.

Penzijski staž navršen u republikama bivše SFRJ i kod bivšeg Zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika Beograd, Nosioci osiguranja uzeće u obzir za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije, u skladu sa propisima koje primjenjuju.

Poseban staž uzima u obzir Nosilac osiguranja koji je priznao taj staž.

Član 6.

Penzijski staž navršen do 30. aprila 1992. godine kod bivšeg Fonda, kao i staž osiguranja navršen poslije 30. aprila 1992. godine kod jednog od Nosioca osiguranja, Nosilac osiguranja kod kojeg je penzijski staž navršen poslije 30.

aprila 1992. godine, uzima u obzir i za ispunjenje uvjeta za priznavanje prava i za određivanje visine penzije.

VI – NADLEŽNOST ZA RJEŠAVANJE O PRAVIMA

Član 12.

Osiguranik koji je poslije 30. aprila 1992. godine navršio penzijski staž kod jednog ili više Nosilaca osiguranja, zahtjev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja kod kojeg je posljednji put bio osiguran.

Osiguranik koji poslije 30. aprila 1992. godine nije bio osiguran ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali ima posebnog staža, zahtjev podnosi Nosiocu osiguranja koji je priznao poseban staž.

Nosilac osiguranja koji je zaprimio zahtjev u smislu stava 1. ovog člana, obavezan je da zahtjev, nakon što odluči o pravu, zajedno sa dokumentacijom, dostavi drugom Nosiocu osiguranja kod kojeg osiguranik ima navršen penzijski staž, na nadležni postupak.

Osiguranik koji poslije 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, ali je do 30. aprila 1992. godine bio osiguran kod bivšeg Fonda, zahtjev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja na čijem sadašnjem području je bio posljednji put osiguran.

Lice koje poslije 30. aprila 1992. godine nema penzijskog staža ni kod jednog Nosioca osiguranja, niti kod bivšeg Fonda prije 30. aprila 1992. godine, a ima penzijskog staža iz člana 5. stav 1. ovog sporazuma, zahtjev za ostvarivanje prava podnosi Nosiocu osiguranja koji je nadležan prema mjestu njegovog prebivališta ili, ako je u pitanju raseljeno lice, prema mjestu boravka na dan ispunjenja uvjeta za priznavanje prava na starosnu ili porodičnu penziju, odnosno na dan podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na invalidsku penziju.

VI.Dopustivost

24. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

25. Prema članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnu apelaciju podnio protiv presude Kantonalnog suda od 5. juna 2020. godine. Navedenu presudu Kantonalnog suda apelant je zaprimio 3. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. Ustavni sud konstatira da je apelant pokrenuo postupak radi ostvarivanja prava na penziju, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, iz čega proistječe da apelant u predmetnom postupku uživa jamstva iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporenu odluku

32. Apelant tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. Ustavni sud ukazuje na to da, u skladu s praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.

33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnoga suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su PIOFBiH i Kantonalni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoju odluku, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje, zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Dakle, kako to jasno navodi Kantonalni sud, predmetni sporazum i jest potpisan kako bi novonastali nositelji osiguranja, nakon 30. aprila 1992. godine, bliže odredili pitanje uračunavanja penzijskog staža. Ustavni sud zapaža da se PIOFBiH proglasio nenadležnim za rješavanje apelantovog zahtjeva jer je utvrdio da je apelant nakon 30. aprila 1992. godine zadnje osiguranje ostvario na području drugog nositelja osiguranja, tj. na području Republike Srpske, shodno čemu se ima primijeniti čl. 12. st. 1. Sporazuma. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelantu rješenjem PIORS od 30. januara 2009. godine utvrđeno svojstvo osiguranika u dobrovoljnom osiguranju na području Republike Srpske, koji status mu je prestao rješenjem istog organa od 5. juna 2015. godine (prestalo sa 20. januarom 2019. godine), iz razloga što apelant nije uplatio doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje tri mjeseca uzastopno. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, apelant na području Republike Srpske, odnosno nositelja osiguranja PIORS ostvario status osiguranika, u skladu s odredbom čl. 19. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 134/2011), kojom odredbom je propisano: „Lice koje nije osiguranik u obaveznom osiguranju može se osigurati na dobrovoljno osiguranje pod uslovima, u obimu i na način predviđen ovim zakonom, ako ima prebivalište na teritoriji Republike ili teritoriji Brčko distrikta, opštu zdravstvenu sposobnost, ako je starije od 15 godina i mlađe od godina života iz člana 41. ovog zakona.“. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant 2009. godine stekao status osiguranika na području drugog nositelja osiguranja (tj. PIORS), te da mu je naknadno (dakle 2015. godine) on prestao zbog neplaćanja doprinosa tri mjeseca uzastopno, što ne može utjecati na činjenicu da je posljednji status osiguranika ostvario na području Republike Srpske. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do proizvoljne primjene Sporazuma u situaciji kada je utvrđeno da je posljednje apelantovo osiguranje (na osnovu dobrovoljnog osiguranja) ostvareno na području drugog nositelja osiguranja, tj. PIORS, a ne PIOFBiH. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim navodima, imao u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da je dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Sporazuma na predmetnu situaciju.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stav 38).

37. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitnu narav (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).

Razdoblje koje treba uzeti u obzir

38. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 23. novembra 2012. godine kao dana kada je PIOFBiH dostavljen apelantov zahtjev na postupanje od Fonda PIORS, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 5. juna 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jest sedam godina i oko šest mjeseci.

Analiza dužine trajanja predmetnog postupka

39. Ustavni sud zapaža da je postupak pokrenut po zahtjevu za priznavanje prava na starosnu penziju, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Ustavni sud zapaža i da je postupak od velikog značaja za apelanta budući da je riječ o osobi starije životne dobi (u vrijeme podnošenja apelacije imao 73 godine života) i da se radi o postupku koji je od značaja za njegovu materijalnu egzistenciju.

40. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proistječe da apelant nije u konkretnom predmetu podnosio žalbu niti tužbu radi „šutanja administracije“. Ustavni sud ukazuje da je relevantnim propisima koji važe na teritoriji Bosne i Hercegovine omogućeno podnošenje žalbe, odnosno tužbe zbog šutnje administracije te da apelanti, shodno relevantnim odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, taj pravni lijek trebaju koristiti s ciljem ubrzanja upravnog postupka, odnosno upravnog spora (mutatis mutandis, AP 1885/07 od 25. februara 2010. godine, tačka 42, i mutatis mutandis, Evropski sud, Štajcar protiv Hrvatske, zahtjev broj 46279/99, odluka o dopustivosti od 20. januara 2000. godine, Grčar protiv Hrvatske, zahtjev broj 22715/09, presuda od 17. septembra 2013.godine). Međutim, Ustavni sud ukazuje da nekorištenje mogućnosti (dakle, mogućnosti, ali ne i obaveze) koje je zakon apelantu dao nije sprečavalo nadležne organe da odluče o apelantovom zahtjevu jer je zakonom propisana izričita obaveza nadležnih organa da postupaju u zakonom postavljenim rokovima (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3088/19 od 7. aprila 2011. godine, st. 39, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant podnosio urgencije Kantonalnom sudu s ciljem okončanja predmetnog postupka.

41. Ocjenjujući ponašanje organa uprave, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom organu uprave PIOFBiH trebalo četiri godine i oko tri mjeseca da donese prvostepenu odluku o apelantovom zahtjevu (zahtjev dostavljen na postupanje 23. novembra 2012. godine, a prvostepena odluka je donesena 13. februara 2017. godine). Ustavni sud zapaža da je o žalbi PIOFBiH riješio u relativno kratkom roku od oko četiri mjeseca. Dakle, upravni postupak je trajao u ukupnom razdoblju od četiri godine i oko sedam mjeseci, za što u odgovoru na apelaciju PIO nije uopće niti ponudio navode u pogledu dužine trajanja upravnog postupka. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je upravni spor pokrenut apelantovom tužbom od 7. augusta 2017. godine, te da je presuda donesena 5. juna 2020. godine. Dakle, predmet je pred Kantonalnim sudom bio na rješavanju u razdoblju od dvije godine i oko deset mjeseci, pri čemu niti Kantonalni sud nije ponudio navode u pogledu dužine trajanja upravnog spora. Imajući u vidu navedena razdoblja pasivnosti, Ustavni sud smatra da je PIOFBiH u odlučujućoj mjeri doprinio trajanju predmetnog postupka, ali i Kantonalni sud, te shodno tome dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice „razumnog roka“.

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog upravnog postupka i upravnog spora ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

43. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.

45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Federacije BiH s obzirom na pravni status PIOFBiH pred čijim organima je postupak trajao u najdužem razdoblju, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b)Pravo na imovinu

47. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, u biti, veže za proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u vezi s povredom prava na pravično suđenje (u odnosu na osporenu odluku). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao sedam godina i oko šest mjeseci, pri čemu PIOFBiH, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnog postupka, nije ni dostavio odgovor u pogledu navoda o dužini trajanja predmetnog postupka, a što nije učinio niti Kantonalni sud koji je također u određenoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka.

49. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Sporazuma na predmetnu situaciju, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4221/20 (R.B.) | Sudska praksa | Aktio