Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-433/20 (Ž. L.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javni interes
- Kleveta
- Miješanje u privatni život
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Legitiman cilj
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-433/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 433/20, rješavajući apelaciju Žarka Lakete, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 3. novembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Lakete podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 055115 19 Gž od 18. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 Mal 055115 18 Mal od 19.
jula 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Žarko Laketa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Zoran Ignjatić, advokat iz Trebinja, podnio je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Mal 055115 19 Gž od 18. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Mal 055115 18 Mal od 19. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, Udruženja građana „Druga priča“ Trebinje i Milanke Kovačević (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene) zatraženo je 17. i 20. septembra 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud i tužene su 29. septembra 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Na traženje Ustavnog suda, Osnovni sud je 18. oktobra 2021. godine dostavio traženu informaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv tuženih radi naknade štete zbog klevete, Osnovni sud je donio Presudu broj 95 0 Mal 055115 18 Mal od 19. jula 2019. godine, kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se obavežu tužene da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete, povrede ugleda i časti i pretrpljenih duševnih bolova solidarno nadoknade novčani iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu solidarno nadoknade troškove sudskog postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant na pripremnom ročištu održanom 18. marta 2019. godine preinačio tužbeni zahtjev tako što ga je povećao s iznosa od 3.000,00 KM na iznos od 5.000.00 KM, dok je u ostalom dijelu tužbeni zahtjev ostao nepromijenjen. Dalje je naveo da je apelant na istom ročištu preinačio tužbeni zahtjev i na tekstove tuženih koji su objavljeni na sajtovima Žurnal info i Direkt portal od 20. septembra 2018. godine i 21. septembra 2018. godine pod naslovima „Na mene je stavljena meta-Rečeno mi je da ne idem sama nikuda“ i „Ne idi sama u mrak-Načelniku Policijske uprave Trebinje smeta novinarka Milanka Kovačević“, koji nisu navedeni u tužbenom zahtjevu. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da, iako je dozvolio preinačenje na ročištu, nije se bavio dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadno iznesene tekstove jer je tužba u dijelu koji se odnosi na preinačenje neblagovremena u smislu odredbe člana 12 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnje tekstu: ZZK). Naime, istaknuto je da je protekao zakonski rok od tri mjeseca jer su navedeni tekstovi objavljeni 20. i 21. septembra 2018. godine, a tužba je preinačena 18. marta 2019. godine. Dalje je obrazloženo da je sud dozvolio preinačenje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na tekst objavljen pod naslovom Disciplinska zbog tekstova sa ,,Direkta“ „jer tužba u tom dijelu nije zastarjela“ u smislu navedene odredbe ZKK, imajući u vidu da je tekst objavljen 15. marta 2019. godine od drugotužene.
8. Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da sud utvrdi da su tužene iznijele klevetu o apelantu, svjesno i namjerno iznoseći i prenoseći neistinu u tekstovima pod naslovima: „Kad stvarnost demantuje ministra: Policija nije garant bezbjednosti, Kad stvarnost demantuje ministra: Prati trag novca, Laketa demantuje - Direkt argumentuje, i Disciplinska zbog tekstova sa Direkta, objavljenih na Direkt portalu“, zbog čega apelant traži naknadu nematerijalne štete. Dalje je naveo da među strankama nije sporno da je drugotužena u svojstvu autora na portalu prvotužene objavila navedene tekstove. Osnovni sud je citirao odredbe člana 5 stav 1 i člana 6 ZZK, te zaključio da u ovom slučaju postoji izuzetak od odgovornosti na strani tuženih jer se u ovom slučaju radi o izražavanju mišljenja, i to prvenstveno kritičkog mišljenja, te da je izražavanje u suštini istinito jer su u većem dijelu tvrdnje tuženih dokazane. Dalje je zaključio da je prenošenje izražavanja od tuženih bilo razumno i iznijeto u adekvatnoj i razumnoj mjeri. Takođe je ocijenio da u pisanju tuženih nije bilo zlonamjernosti, te da u tekstovima tuženih prevladava kritičko mišljenje i da su se tužene pridržavale opšteprihvaćenih profesionalnih standarda iz oblasti novinarstva, naročito kada se uzme u obzir da je obaveza novinara da piše o društvenim pojavama, kao i društvenim anomalijama, što sve predstavlja njegovu profesionalnu obavezu u skladu sa novinarskim etičkim kodeksom. Imajući u vidu da su tužene za najveći broj svojih tvrdnji pružile sudu dokaze i dokazale da su istinite, Osnovni sud je ocijenio da navedeno upravo ukazuje na to da su imale razloga da vjeruju u svoje postupanje koje stoga nije zlonamjerno. Takođe je ukazao da je za klevetničko izražavanje nužno da se ono sastoji iz informacija (činjenica) čija je istinitost provjerljiva jer da bi se radilo o kleveti izneseno izražavanje mora biti neistinito, dok ne postoji odgovornost za klevetu, ako je sporno izražavanje izneseno mišljenjem.
9. Osnovni sud je naveo da je u dijelu teksta pod nazivom „Kad stvarnost demantuje ministra: Policija nije garant bezbjednosti“, u dijelu teksta koji se odnosi na apelanta konkretno kao fizičko lice navedeno: ,,U tom smislu Policijska uprava Trebinje možda može da posluži kao eklatantan primjer. Međuljudski odnosi duboko su narušeni, a krivicu za to u najvećoj mjeri snosi načelnik Žarko Laketa i njegov prvi 'srodnik i rođak' Siniša Laketa-tvrde poznavaoci prilika sa kojima smo razgovarali“. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da se u navedenom izražavanju radi o iznošenju mišljenja, a ne o tvrdnji iz razloga što se takvo nešto ne može dokazati, imajući u vidu da se radi o dosta apstraktnom pojmu kao što je narušeni međuljudski odnosi. Pored toga, istaknuo je da je članom 10 stav 1 ZZK propisano da novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopštavanja informacija javnosti, koju je dobio od povjerljivog izvora, nije dužan saopštiti izvor informacije, a u citiranom dijelu teksta autor je naveo da sve navedeno tvrde poznavaoci prilika sa kojima su razgovarali.
10. Osnovni sud je ukazao da u dijelu teksta iz navedenog naslova stoji sljedeće: „Na čelu PU Trebinje je Žarko Laketa koji nije samo prvi policajac Hercegovine, nego i veoma uspešan poslovni čovek. Za poslednjih 15-tak godina je stekao, za naše prilike ogromno bogatstvo. Njegova supruga je formalni vlasnik firme Euro trans Nevesinje koja se bavi prevozom robe. Sa četiri zaposlena firma je u prošloj godini ostvarila prihod od 391.000,00 KM i dobit od 105.000,00 KM. Pored preduzeća porodica Laketa poseduje i 'inpozantan' spisak nekretnina. Između ostalog dva stana u Sarajevu, stan u Trebinju, kuću i nekoliko poslovnih prostora u Nevesinju. Poseduju i šest putničkih automobila“. U vezi s tim, iako se u navedenom radi o tvrdnjama i činjenicama, Osnovni sud je zaključio da su one većim dijelom dokazane, dokazima predloženim od tuženih (u presudi očitom omaškom navedeno „tužilaca“). Osnovni sud je zatim detaljno opisao sadržaj različite materijalne dokumentacije, koja se odnosila na ovlašćena lica i djelatnost preduzeća „Euro-trans“ d.o.o. Nevesinje i nepokretnosti u svojini apelanta i članova njegove porodice (u Istočnom Novom Sarajevu i Nevesinju). Dalje je naveo da iz akta nadležnog organa proizlazi da apelant, Biljana, Anja, Teodora, Mihajlo, Željko i Mirko Laketa nisu evidentirani kao vlasnici niti posjednici nepokretnosti na teritoriji „političke“ opštine Trebinje. Takođe je istaknuto da je iz podataka o preduzeću „Euro-trans“ d.o.o. Nevesinje sud utvrdio da je ukupan prihod ovog preduzeća u 2017. godini iznosio 390.671.00 KM. Osnovni sud je naveo i da je iz pisanog akta Policijske uprave Trebinje – Odjeljenje za pravne i kadrovske poslove od 8. novembra 2018. godine, koji je kao dokaz predložio apelant, proizlazi da apelant, Mirko Laketa, Biljana Laketa i Anja Laketa ne posjeduju putnička motorna vozila, da vozila posjeduju Mirko Laketa i Teodora Laketa, i to po jedno vozilo, a da preduzeće „Euro-trans“ d.o.o. Nevesinje posjeduje pet teretnih motornih vozila, dva putnička motorna vozila i dvije radne mašine. Po mišljenju Osnovnog suda, navedenim dokazima tužene su dokazale navedene tvrdnje o imovini apelanta i porodice Laketa. Pored toga, istaknuo je da je važno pomenuti i da tvrdnje koje predstavljaju klevetničko izražavanje treba da se odnose na tačno određeno lice. U vezi s tim, ukazano je da u ovom slučaju u dijelovima teksta koji se odnose na imovinu autor pominje porodicu Laketa, što znači da izostaje određenost lica na koje se kleveta može odnositi. Dalje je ukazano i da je sam apelant u svom iskazu potvrdio da njegova supruga ima registrovanu firmu u Nevesinju pod nazivom „Euro-trans“ d.o.o., da poslovni prostor koji se vodi na njegovom imenu nije prazan, te da se u njemu obavlja poslovna aktivnost, kao i da se restoran Atrium u Nevesinju nalazi u okviru firme ,,Euro-trans“ d.o.o. Nevesinje.
11. Osnovni sud je naveo da je u dijelu teksta pod navedenim naslovom navedeno: „Sud u Nevesinju je te 2001. godine Laketu kao prvooptuženog proglasio krivim, jer je dokazano da je kao inspektor opšteg kriminala pomogao u krađi, točnije, posredovao u legalizaciji otuđenog teretnog vozila. Prijavu su podnijeli policajci iz Gacka. Naši izvori kažu da je javna tajna da je kod Šata tokom 90-tih godina mogla da se kupi saobraćajna dozvola. Kasnije je, tvrde, deo obrazaca prodao Gordanu Pavloviću, sada uglednom biznismenu iz Foče.“ Dalje je Osnovni sud naveo da se u ovom citiranom dijelu teksta takođe radi o tvrdnjama koje su podložne ispitivanju i provjeravanju, a za koje su tužene dokazale da su istinite Presudom Osnovnog suda u Nevesinju broj K.49/01 od 27. novembra 2001. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 226 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske – posebni dio. Tom presudom je apelantu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i određeno da se neće izvršiti ukoliko u periodu od jedne godine od dana pravosnažnosti navedene presude ne učini novo krivično djelo. Istaknuo je da nisu od značaja apelantove tvrdnje da je ta presuda kasnije brisana iz kaznene evidencije jer, iako postoji činjenica da je presuda brisana iz kaznene evidencije, Krivični zakon Republike Srpske ne predviđa fikciju neosuđivanosti za počinioca krivičnog djela kada je osuda brisana. Po mišljenju Osnovnog suda, ostali navodi iz citiranog dijela teksta, koji se odnose na to da je javna tajna da se kod Šata 90-ih godina mogla kupiti saobraćajna dozvola, nisu od značaja jer u toku postupka nije utvrđeno ko je Šata, a ni sam apelant kako u tužbi tako ni u svom iskazu nije naveo da mu je nadimak Šata.
12. Osnovni sud je naveo da je u dijelu teksta pod gornjim naslovom navedeno: „Kako je tada pisala Slobodna Bosna osim toga što je voleo pojesti i popiti, bio je i jedan od retkih službenika koji je dužio dva službena automobila-Nisanov terenac i luksuzni BMW. Nezavisni magazin Dani je Laketu označio kao jednog od sedamdeset policijskih službenika koji nije prošao bezbedonosne provere, ali je uprkos tome ostao na mestu pomoćnika direktora“. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da nije lako dokaziva tvrdnja da je apelant volio pojesti i popiti, ali sama po sebi suštinski i ne predstavlja klevetu. Dalje je ukazao da tvrdnje da je apelant dužio dva službena vozila i da nije prošao bezbjednosne provjere, a uprkos tome ostao na mjestu pomoćnika direktora tvrdnje su u kojima se autor pozvao na dnevne novine, navodeći konkretno u kojim dnevnim novinama su takve tvrdnje objavljene. Istaknuo je da ovakvom stanovištu suda ide u prilog dio teksta pod nazivom Laketa demantuje, „Direkt“ argumentuje, objavljenog od prvotužene, u kojem se navodi da tužene djelomično uvažavaju apelantov demanti na takve navode jer u pomenutom magazinu apelantovo ime zaista nije među sedamdeset službenika koji su pali na provjeri. Po mišljenju Osnovnog suda, u svom preostalom dijelu teksta pod gornjim nazivom autor je iznosio kritičko mišljenje i vrijednosne sudove i nije poimenično pominjao apelanta.
13. Osnovni sud je naveo da u dijelu teksta pod nazivom „Kad stvarnost demantuje ministra (2): Prati trag novca“, označenom kao izražena kriminalizacija policije se navodi: „Tačno je da smatram da je kriminalizacija policije u zadnjih par godina intenzivirana i da je to postalo očito poslije hapšenja inspektora u Banja Luci koji su upravljali tržištem narkotika i poslije hapšenja pripadnika specijalne policije zbog pljačke pošiljke novca na auto putu. Kompletno je promjenjen rukovodeći kadar poslije davanja ogromnih ovlašćenja ministru na uštrb direktora policije, a rukovodioci na terenu su počeli da se nesmetano bave poslovima koji su nespojivi sa funkcijama u policiji, to su im postala dodatna zanimanja. Takav je slučaj i sa načelnikom Policijske uprave u Trebinju Žarkom Laketom.., istakao je Krsmanović za ,Direkt“. Po mišljenju Osnovnog suda, iznijeti navodi se ne mogu smatrati klevetom iznijetom od autora jer autor u potpunosti prenosi izražavanje iznijeto od poimenično određenog fizičkog lica, pozivajući se na izvor koji je prvenstveno objavio takvu informaciju.
14. Osnovni sud je naveo da je u dijelu teksta u kojem se pominje apelant navedeno: „Mesar iz Gacka u čijem autu su pronađene švercovane cigarete je kum Lakete. Umesto da im kao nadređeni da podršku, Laketa je policajcima nakon te akcije poručio – Čuvajte se, vi ste njima izbili stan iz ruku, tvrde naši sugovornici“. S obzirom na to da se u pomenutom dijelu teksta pominje da je mesar iz Gacka kum Siniši Laketi, u ostalom dijelu teksta u kojem se pominje Laketa, bez označavanja imena, Osnovni sud je istaknuo da se logično može zaključiti da se radi o Siniši, a ne o apelantu. Osnovni sud je naveo da u dijelu teksta pod gore navedenim naslovom se navodi: „Žarko Laketa je imao nameru da na njegovo mesto postavi svog rođaka Sinišu i tako potpuno stavi pod kontrolu ovu stanicu. Međutim, plan mu se nije ostvario, pa je pomenutog rođaka imenovao za najbližeg saradnika, čime ga je postavio za šefa komandirima policijskih stanica Hercegovine, pa i pomenutom Lučiću, objašnjava jedan od naših sagovornika stanje i atmosferu u policiji“. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da ovakve tvrdnje tužene navode da su saznale od svojih sagovornika. Dalje je ukazao da se navod da je apelant imao namjeru da na njegovo mjesto postavi svog rođaka Sinišu ne smatra tvrdnjom jer je samu namjeru u ovom slučaju teško dokazati, upravo iz razloga što se radi o eventualnim težnjama i željama pojedinca, što predstavlja njegov subjektivan psihički odnos izražen kroz želju i namjeru. Istaknuo je da i sam apelant u svom iskazu nije naveo da jest ili da nije postavio Sinišu Laketu za šefa komandira policijskih stanica Hercegovine, već je samo naveo da on i Siniša Laketa imaju isto prezime, da nisu bliža rodbina i da se radi o 10-om koljenu, a možda i više.
15. Obrazloženo je da je apelantov punomoćnik na pripremnom ročištu naveo da je drugotužena u tekstu objavljenom pod naslovom Disciplinska zbog tekstova sa „Direkta“ objavljenog 15. marta 2019. godine istakla da je apelant „bogataš“ i da posjeduje imovinu milionske vrijednosti, čime je takođe izvršila klevetničko izražavanje na apelantovu štetu. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da nije smatrao da se radi o klevetničkom izražavanju jer ocjena da je neko bogataš predstavlja vrijednosni sud i mišljenje, a pored toga, tužene su u najvećoj mjeri dokazale svoje tvrdnje kada je u pitanju apelantovo bogatstvo i imovina.
16. Po mišljenju Osnovnog suda, u najvećem dijelu objavljenih tekstova tužene su iznosile svoje kritičko mišljenje, vrijednosne sudove, navodile određene grupe kao što su npr. policijski službenici, izbjegavajući često pominjanje pojedinačnih fizičkih lica. Istaknuo je da tvrdnje tuženih doista vrijeđaju i šokiraju, ali su najveći i za ovaj sud dovoljan broj tvrdnji tužene (u presudi očitom omaškom navedeno „tužilac“) dokazale da su istinite. Takođe je istaknuto da je važno napomenuti i to da se apelant obratio tuženima zahtjevom za ispravku informacija, kao i to da se prvotužena oglasila povodom takvog zahtjeva i tražila da apelant navede koje to konkretne neistinite informacije predstavljaju klevetu, da bi tužene mogle da postupe u skladu s pravilima novinarske profesije i eventualne netačne navode isprave, ukoliko su napravile grešku. Ukazano je i da apelant u dopuni zahtjeva za ispravku informacija nije ispravio svoj zahtjev u pravcu da doslovno i tačno navede koje to tvrdnje konkretno i doslovno navedene predstavljaju klevetničko izražavanje s obzirom na to da su tekstovi objavljeni od tuženih dosta sveobuhvatni jer sadrže dosta imena drugih ljudi, pominju se različite grupe ljudi, citiraju se izjave drugih lica, pominju se određene aluzije itd. Osnovni sud je naveo da kako je apelant javna ličnost, što je i sam potvrdio u svom iskazu, njegova je dužnost da trpi jače i oštrije kritike jer su granice dopuštene kritike znatno šire kada su u pitanju javne ličnosti nego u slučaju kada se radi o privatnim licima. Imajući u vidu da su sporna izražavanja tuženih iznijeta u vidu tvrdnji i činjenica u najvećoj mjeri dokazana, a da se ostala izražavanja smatraju mišljenjem i vrijednosnim sudom, Osnovni sud je zaključio da se izražavanja tuženih ne mogu kvalifikovati kao kleveta, zbog čega je zaključio da nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra nije od uticaja na rješenje ovog spora.
17. Presudom Okružnog suda broj 95 0 Mal 055115 19 Gž od 18. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba u odnosu na odluku o glavnoj stvari i presuda Osnovnog suda u tom dijelu potvrđena, dok je uvažena apelantova žalba u odnosu na odluku o troškovima postupka, tako da su dosuđeni troškovi postupka u manjem iznosu. Presudom je takođe odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud dao iscrpno obrazloženje i svestranu analizu kompletnog dokaznog materijala. Dalje je naveo da je nesporno da je apelant dokazao da obavlja policijsku funkciju 30 godina, da je u jednom periodu bio na mjestu pomoćnika direktora Granične policije Bosne i Hercegovine, da je uzimao kreditna sredstva za porodičnu kuću i poslovni prostor u Nevesinju, te da je vještačenjem utvrđeno da je apelant pretrpio duševne bolove zbog izražavanja tuženih. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, ovakva činjenična utvrđenja ne mogu doprinijeti drugačijoj odluci od prvostepene. U vezi s tim, obrazložio je da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno izražavanje tuženih, a navedenim činjenicama se ukazuje na apelantov radni staž i kreditna sredstva koje je podigao. Dalje je obrazložio da je vještačenje pokazalo da je apelant imao određene zdravstvene tegobe zbog spornih tekstova. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, zadatak suda je da se bavi ocjenom pravnih kategorija kao što je postojanje klevete, pa nalaz i mišljenje vještaka mogu da pokažu da li su postojali duševni bolovi, ali ne i da automatski upute na zaključak o postojanju klevete. Dalje je naveo da je prvostepeni sud obrazložio da je pojam loši međuljudski odnosi dosta apstraktan, pa je stoga i teško dokaziv, te da su dijelovi teksta u kome se oni pominju navedeni kao tvrdnje poznavaoca prilika. Takođe, ukazao je da se u spornim tekstovima navodi da porodica Laketa posjeduje veliki broj nepokretnosti i veliku imovinu, što ne upućuje na apelanta kao pojedinca, već na tvrdnju da apelantova porodica u svojoj svojini ima više nepokretnosti, za šta su tužene u toku postupka ponudile valjane dokaze. Okružni sud je naveo da je tvrdnje koje se odnose na prodaju falsifikovanih saobraćajnih dozvola autor prenio pozivajući se na svjedočenje svojih izvora, što je napomenuo i u tekstu koji je nastao povodom zahtjeva za ispravku informacija. Imajući u vidu da je drugotužena odgovorila na zahtjev za ispravku informacija, sa napomenom da nije imala razloga da posumnja u tačnost tvrdnji svojih izvora, kao i da nije dokazano da je namjerno prenijela sporno izražavanje ili da je znala da je to izražavanje bilo neistinito, Okružni sud je naveo da se može zaključiti da je postupala u granicama prava na slobodno izražavanje i etike poziva koji obavlja. Dalje je naveo da se u tekstu drugotužene, koji je nastao kao odgovor na apelantov zahtjev za ispravku informacije iz spornih tekstova, navodi da su informacije o policijskim službenicima koji nisu prošli bezbjednosne provjere preuzete iz teksta nezavisnog magazina „Dani“. S obzirom na ovu činjenicu, zaključio je da se ne može zahtijevati od autora teksta da se formalno distancira od tuđih, moguće klevetničkih navoda, na šta upućuje i praksa Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Thoma protiv Luksemburga. Istaknuo je da je drugotužena ovaj apelantov demanti djelimično uvažila u naknadom tekstu.
19. Okružni sud je ukazao da se u spornom tekstu navodi: „kriminal, korupcija, mobing, nepotizam neka su od krivičnih djela koja se pripisuju rođacima na čelu uprave policije na jugu RS koji, uprkos tome, ostaju na funkciji“. Po mišljenju Okružnog suda, ovakvo izražavanje predstavlja mišljenje autora, koje nije kategorija koja se može dokazivati. Istaknuo je da ovi navodi nisu prenijeti kao činjenica, već kao nešto što se „pripisuje“ apelantu, pa se stiče utisak da je autor prenio stavove sagovornika ili utisak koji je stekao nakon istraživanja kroz razgovor sa, kako navodi, „poznavaocima prilika“. Okružni sud je naveo da se žalba odnosi i na nedokazanost tvrdnji drugotužene da joj je nakon objavljivanja spornih tekstova prijećeno, te da je apelant bio predmet sastanaka na kojima prisustvuje. U vezi s tim, obrazložio je da ove tvrdnje nisu obuhvaćene predmetnim tužbenim zahtjevom, već preinačenim tužbenim zahtjevom koji je bio neblagovremen, pa ne mogu biti ni predmet ocjene žalbe pred drugostepenim sudom. Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe koji ukazuju da se prvostepeni sud nije bavio načinom na koji je apelant stekao imovinu, te da nisu ponuđeni dokazi za tvrdnje iz spornih tekstova koje kažu da je apelant bogataš i da se imovina približava milionu. Ukazao je da zadatak prvostepenog suda nije bio da se bavi utvrđivanjem porijekla imovine, već utvrđivanjem klevete kroz izražavanje u spornim tekstovima. Dalje je ukazao da su tvrdnje da je neko bogataš subjektivnog karaktera i predstavljaju subjektivnu ocjenu i mišljenje autora, koje kao takvo ne može biti predmet dokazivanja.
20. Okružni sud je naglasio da, s obzirom na prirodu novinarskog posla, novinari nisu dužni da iznose isključivo činjenice, već se njihovo izražavanje može odnositi i na iznošenje vrijednosnih sudova, mišljenja, te prenošenje izjava drugih lica. Takođe je istaknuo da ZZK akcenat stavlja na postojanje odgovornosti, koja je propisana članom 5, kao i standard dokazivanja iz člana 7 ZZK, te da je ZZK jasno propisao da novinar nije dužan saopštiti izvor informacije, kao i da ovo pravo nije ograničeno kontekstom postupka ovog zakona. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno zaključio da je drugotužena postupala u skladu s pravilima svoje struke, te da sporni tekstovi nisu bili zlonamjerni, da je za činjenice iz teksta iznosila dokaze u toku postupka, kao i da je putem teksta od 10. avgusta 2018. godine odgovorila na apelantov zahtjev za ispravku informacija. Dalje je ukazao da je Evropski sud u više presuda naglasio da se treba praviti pažljiva razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, te da sloboda izražavanja ne uskraćuje mogućnost da novinski članci budu napisani uz određeni stepen pretjerivanja ili preuveličavanja, pa čak i šokiranja javnosti. Istaknuo je da dok god se ovakvo izražavanje kreće u granicama novinarske etike i postupanja s dobrom namjerom, uz nastojanje da se iznose tačne informacije, ne može se govoriti o izražavanju koje bi imalo karakter klevete. Istaknuo je da su iz prakse Evropskog suda razvijeni osnovni principi u pogledu odlučivanja u slučajevima klevete, te da jedan od ovih principa jasno upućuje na to da javne ličnosti trebaju da tolerišu povećano praćenje radnji koje preduzimaju zbog važnih pozicija koje imaju u društvu. Takođe je istaknuo da ovakav status ne daje za pravo širenje neistina o javnim ličnostima, ali se na osnovu okolnosti konkretnog slučaja ne može zaključiti da je došlo do klevetničkog izražavanja. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pogrešno zaključuje da brisanje osude ne predviđa fikciju neosuđivanosti, međutim, bez obzira na pravno dejstvo brisanja osude u konkretnom slučaju, ne može se zanemariti činjenica da je bila pomenuta u spornim tekstovima, da je postojanje osuđujuće presude činjenica, te da je kao takva dokazana u toku prvostepenog postupka. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje navodi da tužene nisu dokazale tvrdnje navedene u spornim člancima u predmetnom sudskom postupku. U vezi s tim, ukazuje da su tužene iznosile niz tvrdnji informacija koje tokom postupka nisu dokazane, niti mogu predstavljati vrijednosne sudove jer se iznose i pronose na način da se opisuju navodno stvarni događaji iz prošlosti koji se imputiraju na apelantov račun. Apelant smatra da sudovi pogrešno navode da u konkretnom slučaju postoji izuzetak od odgovornosti tuženih u skladu sa članom 6 ZZK jer su sporne tvrdnje u suštini činjenične tvrdnje koje nisu dokazane. Takođe ističe da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava izvršili povredu prava na pravično suđenje jer nisu „uobzireni“ dokazi, tvrdnje i zahtjevi postavljeni od apelanta tokom postupka, a bez ikakvih odlučnih razloga prihvaćeni su navodi tuženih kao osnovani, te da redovni sudovi nisu ponudili valjano i zakonito obrazloženje zbog čega nisu osnovani apelantovi navodi isticani tokom postupka. Ističe da je objavljivanjem spornih članaka u ozbiljnoj mjeri narušen apelantov lični i poslovni kredibilitet, kao i ugled i čast, te je duže vrijeme trpio veliki intenzitet duševnih bolova. Takođe ističe da je u toku postupka dokazao da je lice koje obavlja policijsku funkciju već 30 godina i da je bio na visokorangiranim pozicijama, te da je iz kreditnih sredstava sagradio i stekao porodičnu kuću i poslovni prostor u Nevesinju. Apelant, takođe, ukazuje da je članom 10 Evropske konvencije zagarantovana sloboda izražavanja, ali da takva sloboda i pravo ne mogu biti usmjereni na uštrb povrede ugleda i časti određenog lica, koje pravo je takođe zagarantovano Evropskom konvencijom (član 8).
b) Odgovor na apelaciju
22. Osnovni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su redovni sudovi svojim postupanjem povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje.
23. Tužene navode da su sve činjenične tvrdnje dokazane u toku postupku, a naročito one koje se odnose na apelantovu raniju osuđivanost, te su netačni apelantovi navodi da su takve tvrdnje proizvoljne i paušalne. Takođe ističu da su apelantu prihvaćeni svi dokazi i omogućeno mu je da učestvuje u postupku, a slobodna ocjena dokaza u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ne može činiti povredu prava na pravičan postupak.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13):
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
25. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01):
Član 5. st. 1.-3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 7.
Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Član 10. stav 1.
1. Novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopštavanja informacija javnosti, koji je dobio informaciju od poverljivog izvora nije dužan saopštiti izvor informacije. Ovo pravo uključuje pravo da ne otkrije bilo koji dokumenat koji bi mogao da razotkrije identitet izvora, naročito uključujući: usmene, pisane, audio, vizuelne ili elektronske materijale. Ni pod kakvim okolnostima pravo na neotkrivanje identiteta poverljivog izvora nije ograničeno kontekstom postupka u smislu ovog zakona.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 Mal 055115 19 Gž od 18. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 2. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2020. godine (60. dan), tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud u vezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u odluci o glavnoj stvari, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužene obavežu da apelantu nadoknade nematerijalnu štetu zbog klevete.
32. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
34. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
35. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornih članaka, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8 Evropske konvencije.
36. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jest da li je osporenim presudama došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantov zahtjev da se tužene obavežu da mu nadoknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi za razmatranje da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8 Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
38. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP-a koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
39. Ustavni sud će dalje ispitati da li je osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriterijumi, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
40. Odgovarajući na pitanje da li su sporni članci predstavljali doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su se sporni članci odnosili na stanje u policijskim organima u Republici Srpskoj i njihovoj navodnoj „kriminalizaciji“, te posebno na položaj i navodnu umiješanost apelanta kao načelnika Policijske uprave Trebinje u kriminalne aktivnosti i njegovo veliko bogatstvo. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi u kojoj je obrađivano pitanje funkcionisanja policijskih organa i njihove navodne protivpravne aktivnosti i u vezi s tim informisanje javnosti o toj temi predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da su kao takvi sporni članci predstavljali doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome je nesporna činjenica da je apelant u vrijeme pisanja spornih članaka, kako to proizlazi iz navedenih članaka, bio načelnik Policijske uprave Trebinje, te da su se, u smislu navedenih kriterijuma Evropskog suda, sporni članci bavili pitanjem ponašanja apelanta kao javne ličnosti – rukovodioca policijske uprave i nisu se ticali njegovog privatnog života.
41. U pogledu navoda iznesenih u spornim člancima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da su u konkretnom slučaju u spornim člancima iznesene istinite činjenice i vrijednosne ocjene. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome je Evropski sud ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
42. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojima osporava istinitost spornog izražavanja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su tužene prenošenjem spornih informacija, koje su objavljene u spornim člancima, prenosile vrijednosne ocjene i istinite informacije, koje su tužene dokazale provedenim dokazima pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno analizirao dijelove spornih članaka koji su se odnosili na apelanta, te da je za svaki dio dao razloge zašto smatra da su sporni navodi istiniti ili da se radi o vrijednosnim ocjenama. Naime, Osnovni sud je detaljno opisao dokaze kojima je dokazana istinitost činjeničnih tvrdnji koje su se odnosile na nepokretnosti i pokretnine u svojini apelanta i njegove porodice, vezu s preduzećem „Euro-trans“ d.o.o. Nevesinje, te apelantovu osuđivanost za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja. Takođe je obrazložio razloge zbog kojih je zaključio da određeni navodi iz spornih članaka predstavljaju vrijednosne ocjene (narušeni međuljudski odnosi, volio pojesti i popiti, bogataš, i dr.) ili se ne odnose striktno na apelanta (porodica Laketa) ili se radi samo o prenošenju informacija (drugih medija i fizičkih lica), koji zaključci se, u okolnostima konkretnog slučaja, ne čine proizvoljnim. Navedene stavove Osnovnog suda potvrdio je i Okružni sud. Pri tome, redovni sudovi su cijenili i postojanje javnog interesa u konkretnom slučaju i zaključili da su u pitanju informacije od izuzetne važnosti za javno mnijenje, te da je prenošenje izražavanja od tuženih bilo razumno i nezlonamjerno. Osim toga, cijenili su i okolnost da je apelant javno lice, pa da mora iskazati veći stepen tolerancije. Nadalje, pri navedenoj ocjeni svih okolnosti predmeta, redovni sudovi su uzeli u obzir apelantove navode, detaljno ih razmotrili i dali razloge zašto ih smatraju neosnovanim.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu činjeničnog stanja do kojeg su došli i doveli ga u vezu s relevantnim kriterijumima onako kako to zahtijevaju standardi Evropske konvencije, te su argumentovano zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti jer iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o istinitim činjenicama i vrijednosnim ocjenama. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu s apelantom kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već da se isključivo odnosi na događaje koji su vezani za profesionalni aspekt njegovog djelovanja. Pri tome proizlazi da tužene prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenja i prenošenja spornog izražavanja nisu postupale zlonamjerno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio da opšti zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom štampe da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. marta 2001. godine, stav 64).
44. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu odredaba ZZK, niti o odgovornosti tuženih. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirali apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8 Evropske konvencije, i pravo tuženih na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.
45. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
47. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te nedostatku adekvatnog obrazloženja.
50. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
51. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
52. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, te saslušao apelanta i drugotuženu kao parnične stranke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluke detaljno opisan sadržaj izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, navedenu ocjenu dokaza prihvatio je Okružni sud, koji je u osporenoj odluci ukazao da je prvostepeni sud ocijenio provedene dokaze u skladu sa članom 8 ZPP-a. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da iz navedenih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava (relevantnih odredbi ZZK), te da su ta obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da nema odgovornosti tuženih za klevetu, pri tome ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neosnovan jer se u spornom izražavanju tuženih nisu ispunili uslovi za naknadu štete. Takođe, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da su za svoje stavove dali jasne i logične razloge koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
53. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantovanog članom 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.
55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i razumno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, te su odgovorili na svaki apelantov navod koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, sudija Zlatko M. Knežević je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić