Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1715/20 (M.B.)
Odluka donesena 03. 11. 2021.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kleveta
- Građanski postupak
- Miješanje
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1715/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 11. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1715/20, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 3. studenog 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 142405 15 Gž od 3.
ožujka 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 142405 13 P od 3. travnja 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU Jurišić & Ćulanić Mostar, podnio je 11. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 142405 15 Gž od 3. ožujka 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 142405 13 P od 3. travnja 2015. godine. Apelant je 2. ožujka 2021. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih u predmetnom postupku Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, A.A. i M.G. (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je 23. i 24. lipnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 30. lipnja do 8. srpnja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 142405 13 P od 3. travnja 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obvežu tuženi da mu na ime naknade pričinjene štete solidarno isplate iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te da se obveže prvotuženi da objavi uvod i izreku ove presude po njezinoj pravomoćnosti u prvom narednom terminu TV emisije Dnevnik 2 koja se emitira u 19.30 sati, i na internetskoj stranici prvotuženog o svom trošku. Presudom je dalje obvezan apelant da tuženim nadoknadi troškove postupka u određenom iznosu.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da je 19. kolovoza 2013. godine prvotuženi u Dnevniku 2 objavio prilog sa uvodnom najavom „Kako je direktor Kazneno-popravnog zavoda Mostar, [R.Z.] zakoračio u kriminal“, čiji je drugotuženi urednik Redakcije Informativnog programa, a trećetužena novinarka, za koji apelant tvrdi da u sebi sadrži neistine koje se odnose na njega. Dalje je naveo da iz provedenog dokaza preslušavanjem i pregledanjem snimke emisije Dnevnik 2 od 19. kolovoza 2013. godine proizlazi da tuženi iznose da je „Federalna uprava policije podnijela Tužilaštvu Bosne i Hercegovine izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv dvije osobe iz Mostara, a u vezi sa krivičnim djelom organizirani kriminal i da je prijava podnesena protiv [R.Z.], direktora Kazneno-popravnog zavoda Mostar, te [apelanta], rukovodioca u KPZ Mostar. Član organizirane kriminalne grupe je i [apelant], rukovodilac u Kazneno-popravnom zatvoru Mostar. [Apelant] je osumnjičen za zloupotrebu položaja i primanje mita. Drugoprijavljeni je u saradnji i prethodnom dogovoru sa prvoprijavljenim [Z.] i drugim njemu poznatim licima, koristeći svoj položaj protivpravno omogućavao korištenje vanzavodskih pogodnosti licima koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u KP zavodu Mostar, te 'završavanje' drugih poslova s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi za sebe. Vođe ove organizirane kriminalne grupe kojoj pripadaju [Z.] i [apelant], braća [M. i B.S.], uhapšeni su u aprilu ove godine zbog planiranja ubistva policijskog komesara Zapadnohercegovačkog kantona, [Z.G.]“. Općinski sud je ukazao da iz demantija Federalne uprave policije od 15. listopada 2013. godine proizlazi da se odnosi na izjavu ministra pravosuđa Federacije Bosne i Hercegovine Z.M. objavljen u „Dnevnom listu“, te da je u njemu navedeno da Federalna uprave policije nije davala priopćenje za medije u svezi sa vođenjem istrage protiv ravnatelja Kazneno-popravnog zavoda Mostar (u daljnjem tekstu: KPZ Mostar).
7. Općinski sud je citirao odredbe članka 4. točka d) i članka 6. st. 1. i 3. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK), te ukazao da su tuženi na kojima je teret dokazivanja istinitosti objavljenog priloga kao dokaz ponudili informaciju Federalne uprave policije Sarajevo broj 10-11/2-04-3-3251 od 24. lipnja 2014. godine. Dalje je ukazao da je iz navedene informacije utvrdio da je 14. kolovoza 2013. godine, zbog postojanja osnova sumnje da su počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi sa kaznenim djelima zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 383, primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) podnijeli izvješće o izvršenom kaznenom djelu i izvršiteljima broj 10-11/2-KU-179/13/ protiv R.Z. i apelanta. Također je ukazao da su tuženi, sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini, 18. lipnja 2014. godine od Tužiteljstva BiH zatražili informaciju je li kod Tužiteljstva BiH podnesena kaznena prijava, odnosno vodi li se istraga ili kazneni postupak protiv R.Z. i apelanta, a radi zlouporabe položaja i primanja mita. S tim u svezi, obrazložio je da je navedeni zahtjev za pristup informacijama odbijen, jer bi, prema obrazloženju Tužiteljstva BiH, u konkretnom slučaju objavljivanje traženih informacija moglo prouzročiti štetu značajno veću od koristi, budući da u ovoj fazi nije moguće sa sigurnošću planirati dalji tijek događaja i radnje koje će ubuduće biti poduzete.
8. Općinski sud je naveo da je drugotuženi, saslušan u svojstvu parnične stranke, naveo da, kao urednik Informativnog programa prvotuženog, provjerava priloge koje objavljuje, te da su 19. kolovoza 2013. u Dnevniku 2 objavili „prilog o počinjenom krivičnom djelu koji je Federalna uprava policije podnijela nadležnom Tužilaštvu“. Dalje je naveo da je drugotuženi ukazao da se radi o vjerodostojnom dokumentu koji je potpisala odgovorna, odnosno rukovodna osoba Federalne uprave policije, te koji je ovjeren pečatom Federalne uprave policije i da to nije jedini dokument agencije za provedbu zakona kojim je raspolagao onog trenutka kada je kao urednik odlučio u Dnevniku 2 emitirati prilog koji su pripremile kolege. Također je naveo da je drugotuženi ukazao da kvalifikacija da je apelant osumnjičen za zlouporabu položaja i primanja mita nije kvalifikacija prvotuženog, već kvalifikacija ovlaštene policijske agencije. Općinski sud je istaknuo i da je drugotuženi naveo da su braća Š., koja su pravomoćnom presudom Suda Bosne i Hercegovine osuđena za kazneno djelo organizirani kriminal, imala neposredne telefonske kontakte sa upravnikom mostarskog zatvora R.Z., te njegovim po službenim dokumentima zamjenikom - apelantom, i na temelju tih presretnutih razgovora, snimanih po Zakonu u kaznenom postupku, jer je Tužiteljstvo BiH vodilo predmet i snimanje telefonskih razgovora je urađeno po naredbi suca za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, jasno proizlazi da je postojao kontakt između apelanta i osoba danas pravomoćno osuđenih za organizirani kriminal. Također je istaknuo i da je drugotuženi naveo da izvješće o izvršenom kaznenom djelu i izvršiteljima nije dostavio kao dokaz, jer nije želio da osobe osumnjičene za kriminal dobiju izvješće na uvid. Općinski sud je naveo da iz iskaza trećetužene proizlazi da je sporni prilog radila kao novinarka i da se tijekom pisanja priloga referirala isključivo na izvješće o počinjenom kaznenom dijelu Federalne uprave policije, koje je sačinjeno po nalogu Tužiteljstva BiH. Dalje je naveo da je trećetužena izjavila da ne želi otkriti izvor koji joj je dostavio izvješće i da ne postoje bilo kakve sumnje da se radi o vjerodostojnom izvješću, te je izjavila da nije kontaktirala sa apelantom prije objave spornog priloga.
9. Općinski sud je naveo da je na temelju informacije Federalne uprave policije, iskaza drugotuženog i trećetužene, kojim je u cijelosti poklonio vjeru kao istinitim i suglasnim sa sadržajem navedene informacije Federalne uprave policije, utvrdio da su tuženi u spornom prilogu prenijeli dijelove izvješća o izvršenom kaznenom djelu. Dalje je naveo da trećetužena, kao novinarka, autorica priloga, nije iznijela nikakve tvrdnje o apelantu, već da je dala pojašnjenje osnova sumnje za navode iz izvješća. Istaknuo je da su tuženi sporno izražavanje prenijeli iz akta Federalne uprave policije kao tijela, u smislu članka 4. stavak 1. točka b) ZZK, i da se ne radi o iznošenju mišljenja, nego o prenošenju izražavanja danog u nekom drugom izvoru, koje je u suštini bilo razumno. Kako tuženi ni od Federalne uprave policije, niti od Tužiteljstva BiH nisu dobili navedeno izvješće, ocijenio je da se očigledno radi o tajnom dokumentu, koji nije bio dostupan javnosti, jer kao izvorni dokument nije zvanično objavljen, do kojeg su tuženi došli od nepoznatog izvora, što nema utjecaja na kvalitetuo dokaza kojem je prigovorio apelant, budući da izvješće o počinjenom kaznenom djelu kao dokaz nije dostavljen za spis predmeta. Po mišljenju Općinskog suda, suštinsko pitanje je da li taj dokument postoji i da trećetužena, kao autorica priloga, samo prenosi, odnosno citira ili navodi informacije koje se nalaze u tom dokumentu na koji se poziva u spornom prilogu. Iako tuženi kao dokaz nisu dostavili izvješće Federalne uprave policije, Općinski sud je ocijenio da činjenice iznesene u spornom prilogu: da je apelant postao članom organizirane kriminalne skupine, da je zlouporabio službeni položaj, primao mito, da je omogućavao izvanzavodske pogodnosti osuđenicima koji na to nisu imali pravo, čine obilježje kaznenih djela organizirani kriminal iz članka 250. stavak 3. KZBiH u svezi sa kaznenim djelima zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 383, primanje dara i drugih oblika koristi iz članka 380. KZFBiH za koja je, zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena, podneseno izvješće Tužiteljstvu BiH.
10. Po mišljenju Općinskog suda, nema nanošenja štete nekoj osobi ako se prenosi samo ono što je navedeno u nekom dokumentu zvaničnog tijela. Dalje je naveo da, prema odredbi članka 7. stavak 1. točka a) ZZK, tuženi nisu odgovorni za klevetu, pogotovo ne na način kako to apelant pokušava predstaviti, obzirom da je izražavanje u spornom prilogu preneseno iz izvješća o počinjenom kaznenom djelu koje je dostavljeno Tužiteljstvu BiH. Istaknuo je i da tijekom postupka nije utvrdio da je apelant zvaničnim putem podnio zahtjev za ispravak tog izražavanja tuženima, dakle, nije poduzeo sve potrebne mjere da umanji štetu koju smatra da je pretrpio. S tim u svezi, obrazložio je da, iako je to diskrecijsko pravo apelanta, neizravno ukazuje na njegov odnos prema posljedicama objavljenog priloga. Općinski sud je naveo i da nije posebno ocijenio iskaze saslušanih svjedoka koje je predložio apelant na okolnost da su objavljivanjem spornog izražavanja u Dnevniku 2 prvotuženog i na internetu ozbiljno narušeni ugled i čast apelanta, te njegov položaj i autoritet. S tim u svezi, obrazložio je da u konkretnom slučaju nije utvrdio da su u odnosu na apelanta iznesene neistinite činjenice te da ne postoji kleveta u smislu članka 7. stavak 1. točka a) ZZK, pa samim tim ne postoje ni šteta ni odgovornost tuženih za naknadu štete.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 142405 15 Gž od 3. ožujka 2020. godine odbijen je apelantov priziv i potvrđena presuda Općinskog suda.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve pravno relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te provedene dokaze ocijenio na način kako propisuje odredba članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je naveo da je, imajući u vidu utvrđene činjenice i odredbu članka 7. stavak 1. toč. a) i b) ZZK, prvostupanjski sud pravilno zaključio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, ocjenjujući da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti, odnosno o iznošenju neistinitih informacija o apelantu, pa da stoga ne postoji ni odgovornost tuženih za klevetu, budući da su tuženi sporno izražavanje prenijeli iz akta Federalne uprave policije, kao tijela u smislu članka 4. stavak 1. točka b) ZZK. Kako su tuženi iznosili zapažanja zasnovana na relevantnim izvorima (policijske agencije koje su bile uključene u istragu i predmet kaznene istrage), ukazujući na nezakonite radnje koje su nesporno bile predmet istrage nadležnih tijela, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, pa su neutemeljena suprotna razlaganja apelantovog priziva. Pri tome istaknuo je da je tema o kojoj govori sporna emisija svakako zaslužila pozornost javnosti jer su u pitanju informacije od iznimne važnosti za javno mnijenje, u kom pravcu valja istaknuti i stajalište Ustavnog suda, izraženo u Odluci broj AP 4642/17 od 30. listopada 2019. godine.
13. Apelant je naknadno dostavio Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 142405 20 Rev od 11. siječnja 2021. godine, kojim je odbačena apelantova revizija podnesena protiv drugostupanjske presude, te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troškova revizijskog postupka iz razloga što nisu bili ispunjeni uvjeti iz članka 237. st. 2. i 3. ZPP.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ističe da se u konkretnom slučaju koristio dokaz koji uopće nije predložen kao dokaz u postupku – izvješće o počinjenom kaznenom djelu. S tim u svezi, apelant ukazuje da je punomoćnica tuženih na glavnoj raspravi odustala od provedbe dokaza saslušanjem E.V., koji je bio i jedini dokaz na okolnosti postojanja izvješća o počinjenom kaznenom djelu na koji se tuženi pozivaju i na njegov sadržaj, a koje nije predloženo niti tijekom postupka predano sudu kao dokaz, niti je predočeno apelantu na pripremnom ročištu ili tijekom postupka. Također, ističe da su redovni sudovi u cijelosti poklonili vjeru iskazu drugotuženog, potpuno zanemarujući da je drugotuženi stranka u postupku koja ima cilj da postigne uspjeh u postupku. Apelant smatra da je onemogućen da se očituje na izvješće koje je koristila druga strana, kao i da predloži dokaze kojim bi osporavao navode i vjerodostojnost izvješća. Također, smatra da je stavljen u nepovoljan položaj u odnosu na suprotnu stranu, kojim postupanjem je povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost u postupanju. Ističe i da u konkretnom slučaju nisu postojale iznimke iz članka 7. ZZK, jer nije postojala obveza tuženih za objavljivanje spornog priloga. Apelant smatra da tuženi nisu dokazali sadržaj spornog izražavanja, što je utjecalo na to da apelanta u javnosti učini nedostojnim za vršenje društvenih i državnih funkcija, posebno imajući u vidu da je u momentu emitiranja sporne emisije apelant vršio funkciju rukovoditelja KPZ Mostar. Ističe da je na temelju analize i ocjene svih izvedenih dokaza vidljivo da je apelantu od trenutka objavljivanja neistinitih vijesti i tekstova ozbiljno narušeni ugled i čast, te je time povrijeđeno njegovo pravo na dostojanstvo, pa su redovni sudovi trebali obratiti posebnu pozornost na pravilno rješavanje ovog spora.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud navodi da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjenja povreda postupka, te sukladno članku 6. Europske konvencije.
16. Općinski sud smatra apelantove navode neutemeljenim, kao i da u ovom predmetu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Ističe da je osporena presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjene povrede postupka.
17. Tuženi navode da su apelantove tvrdnje netočne, što jasno proizlazi iz sadržaja spornog izražavanja tuženih i obrazloženja osporenih odluka. S tim u svezi, ukazuju da su redovni sudovi svoje uvjerenje o činjenicama prenesenim u spornom izražavanju stekli uvidom u akt Federalne uprave policije od 24. lipnja 2016. godine, koji je proveden kao dokaz u postupku, a apelant se u tijeku, postupka na njegov sadržaj nije očitovao niti osporavao njegove navode ili vjerodostojnost. Ističu i da su postupali u dobroj vjeri i pružili točne informacije sukladno principima odgovornog novinarstva sa ciljem ukazivanja na nezakonite radnje koje su nesporno bile predmetom istrage nadležnih tijela, te da su svoje izražavanje zasnovali na izvorima iz policijskih agencija. Također, smatraju da je tema o kojoj govori sporni tekst svakako zaslužila pozornost javnosti i da postoji javni interes.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
19. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) glasi:
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Članak 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:
a) izražavanje - svaka izjava, a osobito svaki usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;
b) javni organ - organ odnosno pravna osoba u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i to:
- organ zakonodavne vlasti,
- organ izvršne vlasti,
- organ sudske vlasti,
- organ uprave,
- pravna osoba sa javnim ovlastima koje je utemeljena sukladno zakonu,
- pravna osoba koja je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor;
c) javni službenik – svaka osoba koja je uposlena u javnom organu;
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.
Odgovornost za klevetu Članak 6. st. 1-5.
(1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Iznimke od odgovornosti Članak 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a osobito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, narav i stupanj prouzročene štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Zaštita povjerljivih izvora Članak 9.
(1) Novinar i druga fizička osoba koja je redovno ili profesionalno uključena u novinarsku djelatnost traženja, primanja ili priopćavanja informacija javnosti, koja je dobila informaciju iz povjerljivog izvora ima pravo da ne otkrije identitet tog izvora. Ovo pravo uključuje i pravo da ne otkrije bilo koji dokument ili činjenicu koji bi mogli razotkriti identitet izvora, a osobito usmeni, pismeni, audio, vizualni ili elektronski materijal. Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ni pod kakvim okolnostima ograničeno u postupku koji se vodi u smislu ovog zakona.
(2) Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora ima i svaka druga fizička osoba koja sudjeluje u postupku u smislu ovog zakona, a koja kao rezultat svog profesionalnog odnosa sa novinarom ili drugom osobom u smislu stavka 1. ovog članka, sazna identitet povjerljivog izvora informacija.
VI.Dopustivost
20. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 142405 15 Gž od 3. ožujka 2020. godine, protiv koje je apelant izjavio reviziju, koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda, pa je konačna odluka u predmetu navedena presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelantova zastupnica je primila 10. ožujka 2020. godine a apelacija je podnesena 11. svibnja 2020. godine (62. dan jer je 60. dan padao u subotu), tj. u roku od 60 dana (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 2534/16 i AP 4836/19), kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
25. Ustavni sud u svezi s apelacionim navodima prvenstveno ima u vidu da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obvežu da apelantu nadoknade nematerijalnu štetu zbog klevete.
26. Sukladno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno člankom 8. Europske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati da li su redovni sudsovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. prosinca 2015. godine, točka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u svezi s pravom na pravično suđenje i pravo na imovinu. Pravo na privatni i obiteljski aživot, dom i prepisku
27. Člank II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
f) Pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje,
28. Članak 8. Europske konvencije glasi:
1. Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije sukladno zakonu i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili gospodarske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
29. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava –u daljnjem tekstu: Europski sud, Chauvu i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stavak 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stavak 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. listopada 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stavak 28). Osnovna svrha članka 8. Europske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi, Europski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1994. godine, Serija A, broj 297- C, stavak 31). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornog priloga u emisiji, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno članka 8. Europske konvencije.
30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je osporenim presudama došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz članka 8. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelantu odbijen zahtjev da se tuženi obavežu da mu nadoknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz članka 8. Europske konvencije.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razmatranje da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz članka 8. Europske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti sukladno principu proporcionalnosti.
32. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije.
33. Ustavni sud će dalje ispitati da li je osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U svezi s tim, Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Europskog suda i sumirani u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata osoba o kojoj je riječ i što je predmet izvješćivanja, ponašanje osobe o kojoj je riječ prije objavljivanja članka, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi, Europski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. veljače 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, toč. 108– 113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
34. Odgovarajući na pitanje da li sporni prilog u televizijskoj emisiji predstavlja doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da se sporni prilog odnosio na okolnost podnošenja izvješća o počinjenom kaznenom djelu protiv apelanta i još jedne osobe nadležnom organu. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvješćivanje o navedenoj temi u kojoj je obrađivano pitanje navodnog počinjenja kaznenog djela koje se odnosi na organizirani kriminal protiv osoba koje su obavljale rukovodne funkcije u javnoj ustanovi i us vezi s tim informiranje javnosti o podnošenju izvješća o počinjenom kaznenom djelu predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da je kao takav sporni prilog predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa. Pri tome je nesporna činjenica da je apelant u vrijeme podnošenja spornog izvješća, kako to proizlazi iz presuda redovnih sudova, bio rukovoditelj u KPZ Mostar, te da se, u smislu navedenih kriterija Europskog suda, sporni prilog bavio pitanjem ponašanja apelanta kao javne ličnostirukovoditelja javne ustanove i nije se ticao njegovog privatnog života.
35. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da su u konkretnom slučaju u spornom prilogu iznesene istinite činjenice. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su Europski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na temelju vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi, Europski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. srpnja 1986. godine, Serija A, broj 103, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. prosinca 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sustav jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Europski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjeničnu osnovu koja ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Europski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. srpnja 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stavak 76).
36. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojima osporava istinitost spornog izražavanja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da su tuženi prenošenjem spornih informacija, koje su objavljene u prilogu u Dnevniku 2 prvotuženog 19. kolovoza 2013. godine, prenosili istinite informacije, stečeno iz informacija dobvjenih od nadležnih organa, što su tuženi dokazali provedenim dokazima pred prvostupanjskim sudom. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u tijeku prvostupanjskog postupka provedenim dokazima nesporno utvrđeno da su tuženi u spornom prilogu prenijeli dijelove izvješća o počinjenom kaznenom djelu koji je Federalna uprava policije podnijela Tužiteljstvu BiH. Nadalje, u tijeku postupka su saslušani apelant, drugotuženi i trećetužena kao parnične stranke, i više svjedoka, te izveden dokaz uvid u određenu dokumentaciju, uključujući i informaciju Federalne uprave policije od 24. lipnja 2014. godine, te su navedenoj infomaciji i iskazu drugotuženog i trećetužene redovni sudovi poklonili punu vjeru. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da u tijeku postupka nije izvedeno kao dokaz izvješće o počinjenom kaznenom djelu koje je Federalna uprava policije podnijela Tužiteljstvu BiH, ali da je kao dokaz izvedena informacija Federalne uprave policije kojom je potvrđeno podnošenje navedenog izvješća i kojoj su redovni sudovi poklonili vjeru. Nadalje, redovni sudovi su, u kontekstu ocjene dokaza i utvrđivanja istinitosti prenesenog izražavanja, ocijenili i okolnost da tuženi nisu mogli pribaviti informaciju od Tužiteljstva BiH o navodnoj kaznenoj prijavi ili istrazi zbog mogućeg prouzročenja štete na budući tijek događaja, kao i okolnost da drugotuženi i trećetuženi nisu htjeli otkriti izvor koji je dostavio izvješće ili dostaviti izvješće, o čemu su dali dovoljno obrazloženje koje se ne doima proizvoljno. Osim toga, redovni sudovi su ocijenili i postojanje javnog interesa u konkretnom slučaju, te zaključili da su u pitanju informacije od iznimne važnosti za javno mnijenje.
37. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji analizira izvedene dokaze i osporava njihovu ocjenu i značaj, te ukazuje da izvješće o počinjenom kaznenom djelu nije izvedeno kao dokaz u tijeku postupka, niti se apelant mogao izjasniti na njega. Apelant, u suštini, smatra da tuženi zapravo nisu dokazali istinitost svojih navoda, te da u konkretnom slučaju nisu postojale iznimke iz članka 7. ZZK. S tim u svezi, Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća da sud na temelju slobodne ocjene dokaza odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (članak 8. ZPP), te da nije nadležnost Ustavnog suda da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Dovodeći navedeno u svezu sa obrazloženjem redovnih sudova u pogledu izvedenih dokaza, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud detaljno i opširno analizirao izvedene dokaze i obrazložio zašto u konkretnom slučaju izvješće o počinjenom kaznenom djelu nije moglo biti izvedeno kao dokaz u tijeku postupka. Osim toga, obrazložio je i razloge zbog kojih je zaključio da iz informacije Federalne uprave policije i iskaza drugotuženog i trećetužene proizlazi zaključak da je postojalo izvješće o počinjenom kaznenom djelu i da je u spornom prilogu samo prenesen sadržaj navedene informacije. Navedenu ocjenu dokaza potvrdio je i Kantonalni sud osporenom odlukom, tako da Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku da su tuženi dokazali istinitost svojih navoda u spornom prilogu. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na ocjenu iskaza drugotuženog, Ustavni sud primjećuje da redovni sudovi svoje stajalište o istinitosti spornog izražavanja nisu zasnovali samo na iskazu drugotuženog nego su ga ocijenili u kontekstu informacije Federalne uprave policije, kao vjerodostojnog izvora ( mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3212/19 od 16. ožujka 2021. godine, toč. 54. i 55, AP 2897/17 od 8. svibnja 2019. godine, toč. 33. i 34, i AP 5411/15 od 13. ožujka 2018. godine, stavak 36, dostupne na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija onako kako to zahtijevaju standardi Europske konvencije, te su argumentirano zaključili da se u konkretnom slučaju ne radi o pronošenju neistinitih činjenica, odnosno da se ne radi o kleveti, jer iz provedenih dokaza proizslazi da se radi o istinitim činjenicama. Dalje, Ustavni sud zapaža da se navedeno sporno izražavanje ne može dovesti u vezu sa apelantom kao privatnom osobom i njegovim privatnim životom, već da se isključivo odnosi na događaje koji su vezani za profesionalni aspekt njegovog djelovanja. Pri tome proizlazi da tuženi prilikom pribavljanja informacija, kao i prilikom iznošenje i prenošenja spornog izražavanja nisu postupali zlonamjerno. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi utvrdio da opći zahtjev za novinare da se sustavno i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom tiska da daje informacije o tekućim događanjima, mišljenjima i idejama (vidi, Europski sud, Thoma protiv Luksemburga, presuda od 29. ožujka 2001. godine, stavak 64).
39. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu odredaba ZZK, niti o odgovornosti tuženih. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirali apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu članka 8. Europske konvencije, i pravo tuženih na slobodu izražavanja, u smislu članka 10. Europske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.
40. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i emeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje :
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
44. Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
45. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
47. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao svjedoke, apelanta, drugotuženog i trećetuženu kao parnične stranke. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluke detaljno opisan sadržaj izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Nadalje, navedenu ocjenu dokaza prihvatio je Kantonalni sud, koji je u osporenoj odluci ukazao da je prvostupanjski sud ocijenio provedene dokaze sukladno članku 8. ZPP. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da iz navedenih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava (relevantnih odredaba ZZK), te da su ta obrazloženja sukladna standardima prava na pravično suđenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su, ocjenjujući sve okolnosti konkretnog slučaja, izveli jasan zaključak da nema odgovornosti tuženih za klevetu, pri tome ocjenjujući svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, nakon čega su zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete neutemeljen, jer se u spornom izražavanju tuženih nisu ispunili uvjeti za naknadu štete. Osim toga, imajući u vidu da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da se izjašnjava i osporava dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantovi navodi da u predmetnom postupku nije tretiran jednakopravno sa suprotnom stranom.
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodim točkama ove odluke i zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Europskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantiranog člankom 8. Europske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i razumno obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.
52. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić