Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/21 (M. B. i R. B.)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2222/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. listopada 2021. godine, u predmetu broj AP-2222/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Milovan Babić i Ratko Babić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milovan Babić i Ratko Babić protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru broj 79 0 P 004451 19 Gž od 26. travnja 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 004451 19 P 2 od 14. listopada 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Babić i Ratko Babić (u daljnjemu tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Dajana Kojić iz Gradiške, podnijeli su 23. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Prijedoru (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 79 0 P 004451 19 Gž od 26. travnja 2021. godine i Rješenja Osnovnoga suda u Kozarskoj Dubici broj 79 0 P 004451 19 P 2 od 14. listopada 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, odbačena je kao nedopuštena uređena tužba apelanata od 4. listopada 2019. godine protiv tuženika (JP „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac – Šumsko gazdinstvo „Prijedor“ kao prvotuženika, Z.I., I.I., N.I., A.C., O.C., M.C., S.I., R.B. i R.B.) radi utvrđivanja vlasništva na temelju nasljeđivanja.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da su apelanti tužbeni zahtjev usmjerili na to da se utvrdi da su na temelju nasljeđivanja stekli pravo vlasništva sa po ½ na nekretnini, predmetna nekretnina bliže označena u obrazloženju osporene odluke, te da se apelanti kao suvlasnici sa ½ dijela upišu u katastarskome operatu i zemljišnim knjigama. Okružni je sud istakao da iz navedenoga proistječe da su apelanti pred prvostupanjskim sudom podnijeli tužbu za utvrđenje, a koja je tužba regulirana odredbom čl. 54. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Okružni je sud istakao da prema navedenoj odredbi zakon kao poseban uvjet za podnošenje tužbe za utvrđenje predviđa postojanje pravnoga interesa, pa je sud dužan da u svakome konkretnome slučaju nakon objektivne ocjene utvrdi da li je opravdano ili neophodno da se uzme u razmatranje zahtjev tužitelja za pružanje deklaratorne sudbene zaštite. Okružni je sud istakao da je postojanje pravnoga interesa poseban uvjet za podnošenje tužbe za utvrđenje ali i ujedno i procesna pretpostavka, dakle, interes tužitelja mora biti pravan i konkretan, dok postojanje nekoga drugoga interesa nije dovoljan razlog za podnošenje utvrđujuće tužbe. Okružni je sud istakao da iz ZK izvatka za predmetnu nekretninu slijedi da su apelanti upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine sa 1/15 dijela. Okružni je sud istakao da zemljišnoknjižni vlasnik ne može tražiti da se utvrdi da je on vlasnik, jer se pretpostavlja da je vlasnik onaj koji je upisan u zemljišnu knjigu, i svatko može bez dokazivanja svojega opravdanoga interesa tražiti na uvid bilo koji ZK uložak i zahtijevati da mu se izda pismeni izvod iz zemljišne knjige. Okružni je sud istakao da je točno to što navode u prizivu apelanti da prvostupanjski sud nije vezan za pravni temelj tužbe, shodno čl. 53. st. 2. ZPP, međutim da apelanti gube iz vida da su isti, što proistječe iz ZK izvatka, već upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine, a na temelju pravomoćnoga rješenja o nasljeđivanju, te obzirom da su isti upisani kao suvlasnici ne postoji pravni interes za podnošenje utvrđujuće tužbe u konkretnome slučaju. Okružni je sud istakao da apelanti nisu predložili dokaze da su po nekome drugome pravnome temelju stekli pravo vlasništva, odnosno suvlasništva u dijelu većemu od 1/15, odnosno dijela koji isti imaju prema zemljišnoj knjizi, dok na temelju nasljeđivanja, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, isti ne mogu potraživati veće dijelove, obzirom da poslije pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju nemaju pravo tražiti u parnici veći nasljedni dio. Okružni je sud istakao da apelanti gube iz vida razliku između vlasništva i posjeda, te ih i sam prvostupanjski sud u pobijanome rješenju upućuje na mogućnost da isti podnesu tužbu kojom bi tražili da se utvrdi da u odnosu na tuženike eventualno imaju jače pravo na posjed predmetnih nekretnina, obzirom da je u katastru kao posjednik predmetne nekretnine upisan prvotuženik, a da su apelanti upisani kao suvlasnici predmetne nekretnine sa 1/15 dijela, te bi u tome smislu isti eventualno imali pravni interes da se utvrdi njihovo jače pravo na posjed na predmetnoj nekretnini.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u biti, navode kako pravni interes postoji uvijek kada je svrha spora da se donese presuda koja bi tužitelju osigurala zaštitu prava koja su mu ugrožena. Shodno tomu, apelanti navode da kako je prvotuženik 2010. godine zabranio apelantima sječu šumskih stabala na predmetnoj nekretnini, to su apelanti dokazali da imaju pravni interes za podizanje predmetne tužbe, jer im je osporeno pravo korištenja i raspolaganja predmetnom nekretninom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Apelanti, u biti, smatraju da im je osporenim odlukama, kojima je odbačena njihova tužba u predmetnoj pravnoj stvari, povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Europskoga suda prema kojemu je u članak 6. stavak 1. Europske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Europski je sud ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Europski je sud ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati određenim ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena, jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj naravi zahtijeva da ga uredi država. Glede toga države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Europske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti sukladno članku 6. stavak 1. ako ne teži legitimnome cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Europski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenoga Kraljevstva, presuda od 22. listopada 1996. godine, Izvješće o presudama i odlukama 1996-IV, stavak 50.; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. veljače 2014. godine, stavak 37.).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno istakao da je prvostupanjski sud pravilno odbacio tužbu, u situaciji kada apelanti nisu imali pravni interes za podnošenje iste, što je ujedno i procesna pretpostavka za podnošenje utvrđujuće tužbe. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2222/21 (M. B. i R. B.) | Sudska praksa | Aktio