Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3056/21 (Invest drvo d.o.o. Nova Bila – Travnik)

Odluka donesena 20. 10. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3056/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 10. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine, u predmetu broj AP-3056/21, rješavajući apelaciju Invest drvo d.o.o. Nova Bila – Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Invest drvo d.o.o. Nova Bila – Travnik protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 045584 21 Pžip 2 od 7. jula 2021.

godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 045584 12 Ip od 19. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Invest drvo d.o.o. Nova Bila – Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je, 26. augusta 2021. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 045584 21 Pžip 2 od 7. jula 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 045584 12 Ip od 19. marta 2021. godine.

2. Apelant je podneskom od 1. oktobra 2021. godine zatražio donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud donio odluku „o privremenoj mjeri odgode izvršnog postupka do donošenja konačne odluke po apelaciji“.

3. Na prijedlog tražioca izvršenja „VES“ d.o.o. Nova Bila, Travnik (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja) od 20. januara 2012. godine, a na osnovu izvršne isprave (sudske nagodbe zaključene pred Općinskim sudom broj 51 0 Ps 045584 11 Ps od 12. oktobra 2011. godine), Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 51 0 Ps 045584 12 Ip od 17. jula 2012. godine, kojim je odredio izvršenje po prijedlogu tražioca izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, v.s. 31.800,00 KM.

4. Općinski sud je od 2013. godine, u više navrata, vršio sukcesivnu prodaju apelantovih pokretnih stvari (na prvoj javnoj prodaji su apelantove pokretne stvari prodate za iznos od 28.300,00 KM, a na drugoj za iznos od 2.600,00 KM), gdje ukupna vrijednost prodanih stvari iznosi 30.900,00 KM, a čija vrijednost je procijenjena, nalazom vještaka mašinske struke, u ukupnom iznosu od 92.600,00 KM.

5. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje o namirenju broj 51 0 Ps 045584 12 Ip od 19. marta 2021. godine kojim je odlučeno da se novčani iznos od 30.900,00 KM, dobiven na javnoj prodaji pokretnih stvari apelanta, dodijeli tražiocu izvršenja u cijelosti. U izreci predmetnog rješenja je konstatovano da je navedenom javnom prodajom i donošenjem rješenja o namirenju, tražilac izvršenja djelimično namiren.

6. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je pred tim sudom proveden izvršni postupak tražioca izvršenja protiv apelanta, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 31.800,00 KM sa sporednim potraživanjima, što prema opredjeljenom prijedlogu tražioca izvršenja sa troškovima postupka i zakonskom zateznom kamatom iznosi 62.754,71 KM. Općinski sud je naveo da je nakon provedenog izvršnog postupka, odnosno, održane javne licitacije, pokretnih stvari apelanta, kao najpovoljniji ponuđač, a ujedno i kupac, proglašen tražilac izvršenja, kojom prilikom je za pokretne stvari apelanta, ponudio iznos od 30.900,00 KM, što je platio svojim potraživanjima. Nakon što su rješenja o dosudi, postala pravosnažna, zakazano je ročište na kojem je saslušan vještak financijske struke koji je u svom nalazu istakao da neizmirena obaveza apelanta prema tražiocu izvršenja, na dan 16. juni 2019. godine iznosi 11.770,38 KM (glavnica 900,00 KM i zakonske zatezne kamate 10.870,38 KM). Nadalje, Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je na ročištu održanom dana 27. januara 2021. godine tražilac izvršenja predložio da se izvršni postupak nastavi te da se ponovo izvrši popis pokretnih stvari apelanta, dok je apelant istakao da je tražilac izvršenja u potpunosti namiren te se protivio nastavku izvršnog postupka jer se rješenjima o dosudi od 24. aprila 2014. i 7. marta 2019. godine tražiocu izvršenja kao kupcu dosuđene pokretne stvari u iznosu od 92.600,00 KM.

7. Općinski sud je naveo da je, uvidom u cio spis, utvrdio da su predmetne pokretne stvari apelanta prodate tražiocu izvršenja kao kupcu, za iznos od 30.900,00 KM, na ime svojih potraživanja. Cjelokupan dug zajedno sa kamatama i troškovima iznosi 62.754,71 KM. Procijenjena vrijednost mašina koje su bile predmet izvršenja iznosi 92.600,00 KM. S obzirom na navedeno, tražilac izvršenja je na ime troškova izvršnog postupka namiren u iznosu od 19.452,53 KM, zakonske zatezne kamate u iznosu od 10.870,38 KM i glavnog duga u iznosu od 577,09 KM, tako da je apelant ostao dužan na ime glavnog duga još da plati 31.222,91 KM, pa s obzirom na navedeno Općinski sud je ocijenio da tražilac izvršenja nije u cijelosti namiren.

8. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi donio Rješenje broj 51 0 Ps 045584 21 Pžip 2 od 7. jula 2021. godine kojim je odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio rješenje o namirenju Općinskog suda od 19. marta 2021. godine.

9. U obrazloženju rješenja je između ostalog navedeno da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje kojim je utvrdio da je tražilac izvršenja namiren na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 19.452,53 KM, zakonski zateznih kamata u iznosu od 10.870,38 KM i glavnog duga u iznosu od 577,09 KM, odnosno da je tražilac izvršenja djelimično namiren tj. nije u cijelosti namiren. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i zakonita, te da je donesena u skladu sa odredbom člana 133. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) koja propisuje da ako se iz prodajne cijene stvari namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobivenog prodajom stvari i oduzetog novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u izvršnoj ispravi, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje. Iz navedenog proizilazi da je prvostepeni sud u cijelosti postupio po navedenoj zakonskoj odredbi i odredio redoslijed namirenja i to da se namire prvo troškovi izvršnog postupka, zatim zakonska zatezna kamata i na kraju glavno potraživanje, isti je utvrdio da je tražilac izvršenja djelimično namiren jer je utvrdio da je glavni dug zajedno sa kamatama i troškovima u iznosu od 62.754,71 KM. Kantonalni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren u iznosu procijenjene vrijednosti pokretnih stvari, jer su predmetne pokretne stvari izvršenika prodate za iznos od 30.900,00 KM i za tu vrijednost je tražilac izvršenja namiren. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, jer prilikom donošenja prvostepenog izvršenja sud nije povrijedio odredbe ZIP-a koje se odnose na namirenje tražioca izvršenja i nije povrijedio pravo na imovinu apelanta.

10. Općinski sud je zaključkom od 13. septembra 2021. godine odredio provođenje rješenja o izvršenju tog suda od 17. jula 2012. godine, popisom, pljenidbom i procjenom pokretnih stvari izvršenika za 29. oktobar 2021. godine.

Apelacioni navodi

11. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Općinski sud i Kantonalni sud povrijedili njegovo pravo na imovinu obzirom da je tražilac izvršenja bio jedini kupac apelantove imovine procijenjene vrijednosti 92.600,00 KM, a koji iznos je znatno viši od njegovog potraživanja prema apelantu te bi svako tumačenje koje bi išlo u pravcu da je tražilac izvršenja namiren samo do iznosa koji je platio na licitaciji vodilo povredi njegovog prava na imovinu. S tim u vezi, apelant je ukazao na stav Ustavnog suda izražen u odluci broj AP-4308/13 kao i odluci broj U-3/16.

12. Zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant predlaže da se odgodi postupak izvršenja do konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji. U tom pravcu apelant ističe da je donošenje privremene mjere neophodno kako za apelanta ne bi nastupile štetne posljedice koje bi se odrazile na njegovo poslovanje, imajući u vidu činjenicu da je u dosadašnjim prodajama tražilac izvršenja kupio pokretne stvari apelanta - radne mašine u vrijednosti 92.600.00 KM, a sud je tretirao da su iste kupljena za iznos 30.900,00 KM, odnosno kao da ih je kupilo treće lice, a ne tražilac izvršenja. Apelant navodi da se suština apelacije odnosi na povredu njegovog prava na imovinu, obzirom da je tražilac izvršenja u izvršnom postupku koji se još uvijek vodi pred Općinskim sudom, za iznos duga od 31.800,00 KM (a koji dug uključuje glavni dug i kamate), u tri navrata kupio pokretne stvari apelanta procijenjene vrijednosti 92.600,00 KM, čime je višestruko naplatio svoja potraživanja. Apelant je u prilogu zahtjeva za donošenje privremene mjere dostavio zaključak Općinskog suda od 13. septembra 2021. godine.

Relevantni propisi

13. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS F BiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18 - Rješenje US BiH i 25/20 - OUS BiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS F BiH, 35/12, 35/12 - Rješenje US BiH i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 89.

Prodajna cijena (1) Bez pristanka lica koja se u izvršnom postupku po redu prvenstva namiruju prije tražioca izvršenja, nekretnina se na javnom nadmetanju ne može prodati po cijeni koja ne pokriva ni djelimično iznos potraživanja tražioca izvršenja.

(2) Na prvom ročištu za javno nadmetanje ne može se nekretnina prodati ispod polovine utvrđene vrijednosti. Početne ponude za prvo ročište na iznose manje od jedne polovine utvrđene vrijednosti neće biti razmatrane.

(3) Ako se nekretnina ne proda na prvom sud će zakazati drugo ročište u roku od 30 dana. Sud će zakazati ročište u istom roku i u slučaju da tri ponudioca sa najvišom ponudom na prvom ročištu nisu uplatila prodajnu cijenu u skladu sa odredbama člana 92. stav 3. ovog zakona.

(4) Na drugom ročištu nekretnina ne može biti prodata za manje od jedne trećine vrijednosti utvrđene zaključkom o prodaji. Početna ponuda na drugom ročištu ne može biti manja od jedne trećine od utvrđene vrijednosti.

(5) Ako nekretnina ne bude prodata ni na drugom ročištu, sud će u roku najmanje od 15 do najviše 30 dana zakazati treće ročište. Na ovom ročištu nekretnina može biti prodata bez ograničenja najniže cijene u odnosu na utvrđenu vrijednost isključivo uz prethodno pribavljenu saglasnost Porezne uprave Federacije Bosne i Hercegovine. Ako Porezna uprava Federacije Bosne i Hercegovine uskrati saglasnost za predloženu cijenu nižu u odnosu na utvrđenu vrijednost, dužna je sudu predložiti realnu vrijednost za koju nekretnina može biti prodata na ovom ročištu u roku 15 dana od dana prijema zahtjeva za davanje saglasnosti na prodajnu cijenu.

(6) Ukoliko nema nosilaca prava preče kupovine iz člana 83. stav 1. ovog zakona, lice koje prema odredbama člana 98. ovog zakona ima pravo prvenstvenog namirenja iz prodajne cijene stiče pravo preče kupovine po cijeni postignutoj na trećem ročištu.

(7) Stranke i lica koja se namiruju u postupku mogu da se sporazumiju, izjavom datom na zapisnik, da se nekretnina može prodati nadmetanjem i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana.

(8) Ako su se stranke prije pokretanja izvršnog postupka u sporazumu sklopljenom pred sudom saglasile da se nekretnina radi naplate potraživanja tražioca izvršenja utvrđene tim sporazumom može prodati i za cijenu nižu od one iz st. 1., 2. i 4. ovog člana, nekretnina se već na prvom ročištu za prodaju može prodati po toj cijeni ako u postupku ne učestvuju druga lica koja se u njemu namiruju, a svoje su pravo upisala u zemljišnu knjigu prije nego što je u tu knjigu upisano pravo tražioca izvršenja kojim je obezbijeđena naplata njegovog potraživanja. Najniža cijena po kojoj se nekretnina može prodati u tom slučaju ne može biti ispod jedne trećine utvrđene vrijednosti.

(9) Odredbe st. 1., 2., 4., 7. i 8. ovog člana na odgovarajući se način primjenjuju i u slučaju u kojem se nekretnina prodaje neposrednom pogodbom.

Član 133.

Namirenje jednog tražioca izvršenja (1) Ako se iz prodajne cijene stvari namiruje samo jedan tražilac izvršenja, sud će, bez održavanja ročišta, rješenjem odrediti da se iz iznosa dobijenog prodajom stvari i oduzetog novca namire redom: troškovi postupka, troškovi određeni u izvršnom dokumentu, kamate do dana unovčenja stvari i glavno potraživanje.

(2) Višak prodajne cijene koji preostane nakon namirenja predaće se izvršeniku ako za to nema smetnji.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je Općinski sud Rješenjem o izvršenju od 17. jula 2012. godine dozvolio predloženo izvršenje tražioca izvršenja, radi namirenja glavnog duga (iznos od 31.800,00 KM). U vezi sa navedenim taj sud je u više navrata sukcesivnim prodajama prodao apelantove pokretne stvari za ukupan iznos od 30.900,00 KM, čija vrijednost je je utvrđena nalazom vještaka mašinske struke u ukupnom iznosu od 92.600,00 KM. Nadalje proizilazi da je u daljnjem toku predmetnog izvršnog postupka Općinski sud donio rješenje o namirenju, koje rješenje je potvrđeno osporenim rješenjem Kantonalnog suda od 7. jula 2021. godine, kojim je novčani iznos od 30.900,00 KM, dobiven na javnoj prodaji pokretnih stvari apelanta, dodijeljen tražiocu izvršenja u cijelosti, te konstatovano da je navedenom javnom prodajom i donošenjem rješenja o namirenju, tražilac izvršenja djelimično namiren, budući da cjelokupan dug apelanta prema tražiocu izvršenja, zajedno sa kamatama i troškovima, iznosi 62.754,71 KM. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je tražilac izvršenja u cijelosti namiren u iznosu procijenjene vrijednosti pokretnih stvari, jer su predmetne pokretne stvari izvršenika prodate za iznos od 30.900,00 KM i da je za tu vrijednost tražilac izvršenja namiren.

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak pokrenut 2012. godine i da još nije okončan, da su pokretne stvari apelanta sukcesivno prodavane na javnim prodajama, te da je cijelo to vrijeme apelant raspolagao tim stvarima, a da je mogao i bio dužan da preduzme odgovarajuće mjere da sam proda te pokretne stvari i namiri sporni dug. Naime, apelant je, ako je želio da se njegove pokretne stvari ne prodaju na ročištu za javnu prodaju putem javnog nadmetanja i da izbjegne rizike koji su u to uključeni u vezi sa prodajnom cijenom (član 89. ZIP-a), u smislu visine prodajne cijene, mogao sam prodati te pokretne stvari mimo izvršnog postupka (mutatis mutandis Vrzić protiv Hrvatske, aplikacija broj 43777/13, presuda od 12. jula 2016. godine, stav 104, objavljena na www.mhrr.gov.ba) i namiriti tražioca izvršenja iz cijene dobijene prodajom svojih pokretnih stvari. Dakle, mogao je pokušati dobiti punu tržišnu vrijednost za predmetne pokretne stvari. Osim toga, Ustavni sud zapaža, da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da prvostepeni sud u cijelosti postupio u skladu sa članom 133. ZIP-a i odredio redoslijed namirenja i to da se namire prvo troškovi izvršnog postupka, zatim zakonska zatezna kamata i na kraju glavno potraživanje, isti je utvrdio da je tražilac izvršenja djelimično namiren jer je utvrdio da je glavni dug zajedno sa kamatama i troškovima u iznosu od 62.754,71 KM. Stoga, Ustavni sud zapaža da je apelant, koji je na osnovu sudske nagodbe pred Općinskim sudom od 12. oktobra 2011. godine, obavezan da tražiocu izvršenja isplati dug, propustio da svoje ponašanje prilagodi relevantnim zakonskim odredbama i da izvrši izmirenje svoje obaveze, zbog čega su u konkretnom slučaju rasli i troškovi postupka i zatezne kamate, za koju obaveze je nadležni sud utvrdio da nisu izmirene. U odnosu na pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda broj AP-4308/13 (vidjeti, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4380/13 od 22. decembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud zapaža da citirani predmet u kojem je tražilac izvršenja postao vlasnik založenih nekretnina izvršenika, čija je vrijednost procijenjena na iznos od 195.109,00 KM, koji je daleko veći od iznosa njegovog potraživanja od 72.048,41 KM, a da je redovni sud zaključio da je tražilac izvršenja namiren samo za iznos od 1.000,00 KM (za koji su prodate založene nekretnine) gdje Ustavni sud nije dozvolio povjeriocu (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik apelantovih nekretnina, ne pokreće slična činjenična ni pravna pitanja koja su predmet konkretnog predmeta u kojem je apelant pravno lice, čije su pokretne stvari (koje su procijenjene na iznos od 92.600,00 KM) prodavane sukcesivno od 2013. godine za iznos od 30.900,00 KM, a da cjelokupan dug zajedno sa kamatama i troškovima iznosi 62.754,71 KM, pa prema zaključku redovnih sudova proizilazi da je tražilac izvršenja namiren samo djelimično, a da je apelant ostao dužan na ime glavnog duga još da plati 31.222,91 KM. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati podnosiočev prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3056/21 (Invest drvo d.o.o. Nova Bila –… | Sudska praksa | Aktio