Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1626/20 (DOO “Agreks” Donji Žabar)
Odluka donesena 20. 10. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1626/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 10. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1626/20, rješavajući apelaciju DOO „Agreks“ Donji Žabar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 20. oktobra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Agreks“ Donji Žabar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 005371 19 Rev 2 od 20. februara 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. DOO „Agreks“ Donji Žabar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 27. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 005371 19 Rev 2 od 20. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene Republike Srpske, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 1. i 2. jula 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 5. do 20. jula 2021. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2370/06 od 16. novembra 2006. godine apelantu je dodijeljena koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u površini od 383,3197 hektara. Na osnovu navedene odluke, tužena kao koncendent i apelant kao koncesionar zaključili su ugovore o koncesiji broj 01-33-11262/06 od 4. decembra 2006. godine i broj 01-331212/07 od 27. decembra 2007. godine.
6. Vlada Republike Srpske donijela je, u konačnici, Odluku broj 04/1-012-2-751/09 od 23. aprila 2009. godine kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije od 16. novembra 2006. godine, te su poništene sve pravne posljedice koje je navedena odluka proizvela. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 001689 14 U 2 od 23. aprila 2014. godine (potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 001689 14 Uvp 2 od 30. oktobra 2014. godine) odbijena je apelantova tužba koju je podnio protiv odluke Vlade Republike Srpske od 23. aprila 2009. godine (u uvodu presude Okružnog suda u Banjoj Luci navedeno je da je postupano u izvršenju Odluke Ustavnog suda broj AP 1757/10 od 23. januara 2014. godine).
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 005371 16 Ps 3 od 12. februara 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete – izmakle dobiti zbog neuvođenja u posjed cijelog koncesionog dobra, prema ugovorima o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine koji su zaključeni između apelanta i tužene, isplati ukupan iznos od 1.365.459,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove postupka (stav 1). Prvostepenom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tužene, te je utvrđeno da su ništavi ugovori o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine zaključeni između tužene kao koncendenta i apelanta kao koncesionara, kojima je apelantu data koncesija na poljoprivrednom zemljištu u svojini tužene (stav 2). Istom presudom obavezan je apelant da preda tuženoj u posjed i slobodno raspolaganje zemljište (bliže označeno u izreci presude) koje je predmet ugovora o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine (stav 3), kao i da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.000,00 KM (stav 4).
8. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 005371 16 Pž 2 od 27. septembra 2016. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu (stav 3) tako što je odbijen kao neosnovan zahtjev za predaju u posjed i slobodno raspolaganje zemljišta, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U preostalom pobijanom, odbijajućem dijelu (stav 1) i utvrđujućem dijelu (stav 2) odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 005371 17 Rev od 20. aprila 2017. godine djelimično je usvojena apelantova revizija, ukinuta drugostepena presuda u dijelu u kojem je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu za naknadu štete, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu apelantova revizija odbijena. Istom presudom djelimično je usvojena revizija tužene, preinačena drugostepena presuda u dijelu u kojem je usvojena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda tako što je u tom dijelu odbijen protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed nepokretnosti, tako da je u tom dijelu apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda (stav 3 izreke prvostepene presude kojim je apelant obavezan da tuženoj preda u posjed i slobodno raspolaganje nepokretnosti koje su predmet ugovora o koncesiji), te je drugostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje. U preostalom dijelu odbijena je revizija tužene.
10. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3732/17 od 17. jula 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena kao neosnovana apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 005371 17 Rev od 24. aprila 2017. godine.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
11. U ponovnom postupku Presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 005371 17 Ps 4 od 12. januara 2018. godine (u presudi je pogrešno naveden datum donošenja presude 12. januar 2017. godine) odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete po osnovu izmakle dobiti zbog neuvođenja u posjed u cijelo koncesiono dobro prema ugovorima o koncesiji od 4. decembra 2006. godine i od 27. februara 2007. godine koji su zaključeni između tužene i apelanta za period od 27. februara 2007. godine do 23. aprila 2009. godine isplati ukupan iznos od 605.430,92 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove postupka (stav 1). Istom presudom obavezan je apelant da nadoknadi tuženoj troškove postupka u iznosu od 37.500,00 KM (stav 2).
12. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je apelant na glavnoj raspravi konačno precizirao tužbeni zahtjev kako je navedeno u stavu 1 izreke presude. Dalje, Okružni privredni sud je ukazao na činjenice vezano za donošenje odluke o dodjeli koncesije, zaključenje ugovora o koncesiji između tužene i apelanta, te odluku od 23. aprila 2009. godine kojom je poništena odluka o dodjeli koncesije i hronologiju upravnog spora koji je vođen po apelantovoj tužbi koju je podnio protiv odluke od 23. aprila 2009. godine (vidi uvodne napomene). Dalje, Okružni privredni sud je podsjetio da je pravosnažna presuda tog suda kojom je utvrđeno da su ništavi ugovori o koncesiji koje su zaključili tužena i apelant. Zatim, istaknuto je da među parničnim strankama nije sporno da tužena, nakon zaključenja ugovora o koncesiji, nije uvela apelanta u posjed cijelog koncesionog dobra (površina od 383,3197 hektara). Dalje, u 2008. godini apelant je ušao u posjed dijela koncesionog dobra u površini od 263,3197 hektara (nikada nije ušao u posjed preostalog dijela koncesionog dobra u površini od 120 hektara). U vezi s tim, navedeno je da apelant tužbenim zahtjevom traži izmaklu dobit za 2007. godinu na bazi površine cijelog koncesionog dobra, a za 2008. i 2009. godinu na bazi površine koncesionog dobra od 120 hektara. Nadalje, tužena je osnovano ukazala da ugovori ne mogu proizvoditi nikakva pravna dejstva ako su ništavi. Okružni privredni sud je naveo da u tom smislu ne postoji obaveza tužene za naknadu izmakle dobiti zbog neuvođenja apelanta u posjed cjelokupne površine koncesionog dobra koje je bilo predmet ugovora o koncesiji s obzirom na to da je pravni osnov u vidu postojanja ugovora prestao da postoji i uzima se da nikada nije ni postojao. Okružni privredni sud je naveo da ne može utvrditi da je ugovor o koncesiji postojao i proizvodio pravno dejstvo u periodu od njegovog zaključenja (27. februar 2007. godine) pa do oduke Vlade Republike Srpske o poništenju odluke o dodjeli koncesije od 23. aprila 2009. godine, između ostalog, zbog toga što je pravosnažnom presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 005371 16 Ps 3 od 12. februara 2016. godine utvrđeno da su ništavi ugovori o koncesiji.
13. Okružni privredni sud je naveo da je sasvim jasno da poništenjem odluke o dodjeli koncesije i poništavanjem svih pravnih posljedica koje je ta odluka proizvela ne postoji nikakva obaveza tuženog prema apelantu, odnosno ne postoji obaveza tuženog da uvede apelanta u posjed, odnosno da ispuni sve obaveze prema zaključenim ugovorima o koncesiji. Zatim, u takvim okolnostima ne može biti bilo kakve odgovornosti tužene za eventualnu štetu prema apelantu jer su poništene sve pravne posljedice koje je odluka o dodjeli koncesije proizvela. Zatim, Okružni privredni sud je ukazao da sve i kada bi se utvrdilo da postoji osnov tužbenog zahtjeva, da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva za naknadu štete u obliku izmakle dobiti, tj. nije dokazao elemente nužne za ostvarenje prava na naknadu štete. Dalje, apelantov tužbeni zahtjev nema uporište u odredbama čl. 155 i 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Zatim, da bi se odgovaralo za štetu, mora se dokazati da na strani štetnika postoji krivica, te da između radnje štetnika i nastale posljedice postoji uzročna veza. Okružni privredni sud je naveo da samo u tom slučaju štetnik može odgovarati za nastalu štetu po osnovu krivice. Okružni privredni sud je naveo da apelant ni na koji način niti približno nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva. Okružni privredni sud je naveo da je članom 4 ugovora o koncesiji kompletno koncesiono dobro dato apelantu na korišćenje isključivo radi proizvodnje žitarica za uzgoj živine. U vezi s tim, istaknuto je da se može jasno zaključiti da apelant nije imao mogućnost korišćenja koncesionog zemljišta u svrhu proizvodnje žitarica radi prodaje. Okružni privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da je pretrpio štetu u vidu izmakle dobiti jer nije mogao da uzgoji i proda više živine u tom periodu zbog nemogućnosti obrade koncesionog dobra u cjelini. Takođe, nijednim ugovorom ili predugovorom, te nekim drugim dokazom apelant nije dokazao da je eventualne količine žitarica koje je mogao uzgojiti na dijelu koncesionog dobra na koji nije uveden u posjed morao nabaviti od drugog dobavljača radi prehrane živine čijom se prodajom bavi. Okružni privredni sud je ukazao da je visinu izmakle dobiti apelant dokazivao samo putem vještačenja po vještaku poljoprivredne struke, pri čemu vještak nije procjenjivao niti jednu od navedenih činjenica, već je procjenjivao vrijednost žitarica (kukuruz) koje bi apelant mogao uzgojiti na dijelu koncesionog dobra u kojem nije uveden u posjed, odnosno navodni profit koji bi ostvario proizvodnjom tako uzgojenih žitarica.
14. Okružni privredni sud je naveo da pored navedenih činjenica vještak i apelant gube iz vida da predmet korišćenja koncesionog dobra, odnosno eventualna dobit, sve i da nisu određene članom 4 ugovora o koncesiji, moraju biti precizno određene svim ostalim nužnim i objektivnim pokazateljima za izračunavanje postojanja ili nepostojanja izmakle dobiti. Okružni privredni sud je ukazao da je tužena pravilno primijetila da vještak poljoprivredne struke u svom nalazu samo formalno, odnosno matematički računa vrijednost žitarica koje je apelant mogao uzgojiti na koncesionom dobru u koje nije uveden u posjed. Okružni privredni sud je naveo da vještak nije obrazložio šta znači vrijednost žitarica koje je apelant mogao proizvesti, niti je naveo koja bi bila razlika između vrijednosti proizvedene i prodajne cijene žitarica, niti je dokazao da je apelant bio ovlašćen, tj. registrovan za prodaju žitarica. Okružni privredni sud je naveo da je članom 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje navode, a apelant nije dokazao osnov, ni visinu tužbenog zahtjeva.
15. Presudom Višeg privrednog suda broj 60 0 Ps 005371 18 Pž 4 od 22. januara 2019. godine usvojena je apelantova žalba, preinačena prvostepena presuda tako što je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezana tužena da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 44.212,75 KM.
16. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je ugovor o koncesiji bio na snazi u periodu na koji se odnosi utuženo potraživanje i da iz tog razloga apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog povrede ugovorne obaveze od tužene koja nije ispunila u cjelini ugovor o koncesiji. Viši privredni sud je naveo da je ništavost ugovora o koncesiji utvrđena pravosnažnom presudom Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 005371 16 Ps 3 od 12. februara 2016. godine, a apelantovo potraživanje se odnosi na period prije donošenja navedene presude (od 27. februara 2007. godine do 23. aprila 2009. godine), što znači da je ugovor o koncesiji bio na snazi. Viši privredni sud je naveo da nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o odgovornosti tužene za štetu koju je prouzrokovala apelantu u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija, te da je ova vrsta odgovornosti propisana odredbama člana 172 ZOO-a. Viši privredni sud je ukazao da su ispunjene sve pretpostavke za ovu vrstu odgovornosti. Dalje, istaknuto je da je tužena povrijedila ugovornu obavezu iz razloga što nije predala apelantu cijelo koncesiono dobro i ta se povreda kao štetna radnja preoblikovala u odnos odgovornosti za štetu. Nadalje, protivpravnost se uvijek odnosi na štetnu radnju, a protivpravnost znači povredu nekog pravnog pravila pozitivnog poretka. Viši privredni sud je naveo da se odredba člana 104 ZOO-a odnosi na posljedice ništavosti koja se ogleda u tri pravca: u odnosu na sam ugovor, u odnosu na stranke i u odnosu prema trećim licima. Dalje, navedeno je da su za osnovanost tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju, relevantne posljedice koje ništav ugovor ima prema ugovornim stranama. Dalje, istaknuto je da je prema odredbama člana 104 ZOO-a tužena kao strana koja nije ispunila ugovor u cjelini (neispunjenje se ne može pripisati apelantovoj krivici) odgovorna za štetu koju trpi apelant (kao savjesna ugovorna strana) jer apelant nije znao, niti je morao znati za razloge ništavosti ugovora o koncesiji. Zatim, navedeno proizlazi i iz odredaba člana 108 ZOO-a, uz napomenu da je presuda kojom je utvrđena ništavost ugovora o koncesiji donesena i postala je pravosnažna nakon perioda na koji se odnosi utuženo potraživanje.
17. Viši privredni sud je naveo da iako je prvostepeni sud dao razloge zašto nije prihvaćen nalaz vještaka, da se može zaključiti da je ocjena ovog dokaza bila pogrešna s obzirom na to da tužena nije argumentovano i dokazom jače snage osporila valjanost nalaza vještaka poljoprivredne struke i dopunu nalaza, a što se valjano moglo osporiti samo putem drugog vještaka jer se radi o činjenicama koje nisu poznate sudu ni strankama. Viši privredni sud je naveo da se radi o izgubljenoj dobiti koja se, upravo zbog toga što ne predstavlja stvarnu, pozitivnu i direktno uzrokovanu štetu koju je lakše dokazati, definiše kao negativna, indirektna i naknadno uzrokovana šteta u vidu onemogućavanja ostvarenja određene imovinske koristi koja se u imovini oštećenog osnovano i po redovnom toku stvari očekivala i čije ostvarenje je spriječeno štetnikovom radnjom. Dalje, istaknuto je da navedeno u pravilu znači da je potreban manji stepen vjerovatnoće u dokazivanju tog oblika štete u odnosu na stepen dokazivanja stvarne (direktne) štete. Viši privredni sud je ukazao da je novim procesnim zakonodavstvom uloga parničnih stranaka dobila veću afirmaciju u smislu obaveze i dužnosti da s ciljem izvjesnijeg uspjeha u sporu predlože i izvedu dokaze i činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, odnosno kojima se tužbeni zahtjev osporava. U vezi s tim, mora se zaključiti da je izostala takva procesna aktivnost tužene, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP-a rizik nedokazanih činjenica trebalo da se stavi na teret tuženoj. Viši privredni sud je naveo da nesporne činjenice da je apelant bio u posjedu većeg dijela koncesionog dobra, da je intervencijom nadležnih sudova u nekoliko navrata uspio poništiti „odluke tužene o dodjeli koncesije“, te da je bio zainteresovan za predaju u posjed cijelog koncesionog dobra i da nema osnova za raskid ugovora o koncesiji upućuju na zaključak da je apelant te aktivnosti preduzimao upravo iz razloga da bi ostvarivao dobit od poljoprivredne proizvodnje. Nadalje, istaknuto je da je odbijanjem predaje ostatka koncesionog dobra tužena faktički onemogućila apelantu ostvarenje očekivane dobiti. Viši privredni sud je naveo da nije od značaja da li bi apelant plasirao te proizvode na tržištu ili bi ih koristio za potrebe uzgoja živine, pa da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao visinu štete.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 005371 19 Rev 2 od 20. februara 2020. godine usvojena je revizija tužene, preinačena drugostepena presuda tako što je apelantova žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda.
19. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da iz odluke Vlade Republike Srpske slijedi da se razlozi ništavosti nalaze isključivo u njenim propustima, što je preciznije navedeno u obrazloženju presude. Dalje, pravilan je stav drugostepenog suda da postoji pravni osnov za naknadu eventualno pretrpljene štete prema odredbama člana 108 ZOO-a, ali da nije pravilan stav tog suda da je apelant dokazao visinu štete, niti da je pravilno opredijelio vrstu štete koju traži. Vrhovni sud je podsjetio da apelant traži naknadu štete na ime izgubljene dobiti zbog neuvođenja u posjed dijela koncesionog dobra za period od zaključenja ugovora o koncesiji do donošenja odluke Vlade Republike Srpske o poništenju odluke o dodjeli koncesije. Vrhovni sud je naveo da je članom 4 ugovora o koncesiji decidirano ugovoren osnov dodjele koncesionog zemljišta, kojeg se koncesionar (apelant) obavezan pridržavati, dakle da koristi poljoprivredno zemljište isključivo za obavljanje dijela svoje osnovne djelatnosti, i to za obavljanje proizvodnje žitarica za uzgoj živine. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da bi šteta koja bi se mogla priznati apelantu predstavljala izgubljeni prihod nastao zbog manje proizvodnje i prodaje živine, uzročno-posljedično vezano za činjenicu da apelant nije mogao proizvesti planiranu količinu žitarica za uzgoj živine jer nije uveden u cijelo koncesiono dobro, odnosno izdatak koji predstavlja cijenu koju je platio drugom proizvođaču radi obezbjeđenja potrebne količine žitarica za uzgoj živine. Vrhovni sud je ukazao da tu vrstu i obim štete, kako je to pravilno cijenio prvostepeni sud, apelant nije ni dokazivao niti tražio tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je naveo da je šteta koju potražuje apelant obračunata kao gubitak mogućeg prihoda od proizvodnje žitarica na spornoj koncesionoj površini, a u koju svrhu apelantu nije data koncesija, što jasno proizlazi iz odredbe člana 4 ugovora o koncesiji, pa stoga to ne može biti šteta na čiju bi naknadu apelant imao pravo.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
20. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelant smatra da postoje svi elementi izmakle dobiti, te da je provedenim vještačenjem dokazao visinu štete. Dalje, istaknuto je da je utvrđen nesporan period za koji se traži izmakla dobit, kao i površina zemljišta koja apelantu nije predana u posjed po ugovoru o koncesiji. Zatim, imao je stvarnu i ozbiljnu namjeru da obrađuje cijelo koncesiono dobro, a da je tužena svojim radnjama onemogućila dobit koja se osnovano mogla očekivati (da je postupcima tužene onemogućen da proizvede hranu za živinu koju uzgaja zbog čega trpi štetu u vidu izmakle dobiti). Apelant je naveo da se ponašao savjesno jer je preduzeo aktivnosti da šteta ne bude veća, pa je hranu za živinu morao nabavljati na drugoj strani. Apelant smatra da mu se njegovo savjesno poslovanje ne može staviti u krivicu. Zatim, istaknuto je da mu nije zabranjeno da proizvedene količine hrane proda ili zamijeni za druge robe koje su mu potrebne u uzgoju živine. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljnom primjenom i tumačenjem člana 189 stav 3 ZOO-a oslobodio od odgovornosti za štetu koju su neizvršenjem ugovora prouzrokovali organi Republike Srpske, čime je proizvoljno primijenjena i tumačena odredba člana 172 ZOO-a.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da odluka tog suda sadrži jasne i pravno osnovane razloge, zasnovane na pravilnoj primjeni prava. Takođe, apelacioni navodi predstavljaju navode koji su isticani tokom postupka, te je predložio da se apelacija odbije.
23. Okružni privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te je istakao da apelant ni na koji način nije dokazao visinu štete koju je navodno pretrpio.
24. Tužena je navela da u cijelosti osporava predmetnu apelaciju, te je ukazala da je konačna odluka donesena na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz potpunu primjenu zakonskih propisa. Tužena je predložila da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi
DOKAZI
1. Opšte odredbe Član 123. stav (1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost lica krivog za ništavost ugovora Član 108.
Ugovarač koji je kriv za zaključenje ništavog ugovora odgovoran je svome saugovaraču za štetu koju trpi zbog ništavosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti.
Obična šteta i izmakla korist Član 189. st. (1), (2) i (3) Obična šteta i izmakla korist Član 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
(2) Visina naknade štete određuje se prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.
(3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 005371 19 Rev 2 od 20. februara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2020. godine, a apelacija je podnesena 27. aprila 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
33. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
34. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
35. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda vodio povodom apelantovog zahtjeva kojim je tražio da mu tužena na ime naknade štete po osnovu izmakle dobiti zbog neuvođenja u posjed u cijelo koncesiono dobro prema ugovorima o koncesiji isplati određeni novčani iznos. U vezi s tim, u ponovnom postupku, prvostepenom presudom Okružnog privrednog suda odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, nakon čega je u žalbenom postupku Viši privredni sud usvojio apelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu i obavezao tuženu da apelantu isplati potraživani iznos. Međutim, presudom Vrhovnog suda kao konačnom odlukom u predmetnoj pravnoj stvari usvojena je revizija tužene, preinačena drugostepena presuda tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena presuda Okružnog privrednog suda.
37. Ustavni sud dalje zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta kao nesporno proizlazi da je apelantu dodijeljena koncesija za korišćenje poljoprivrednog zemljišta u određenoj površini, te da su na osnovu toga tužena kao koncendent i apelant kao koncesionar zaključili ugovor o koncesiji (za koji je sudskom presudom utvrđeno da je ništav), te da je članom 4 ugovora o koncesiji kompletno koncesiono dobro dato apelantu na korišćenje isključivo radi proizvodnje žitarica za uzgoj živine. Dalje, nakon zaključenja ugovora o koncesiji apelant nije uveden u posjed cijelog koncesionog dobra, već je ušao u posjed određenog dijela koncesionog dobra, na čemu apelant zasniva tužbeni zahtjev za naknadu štete – izmakle dobiti.
38. Apelant tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno primijenjene odredbe člana 189 ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz odredaba člana 189 ZOO-a, između ostalog, proizlazi da oštećeno lice ima pravo i na izmaklu korist (stav 1), te da će se pri ocjeni visine izmakle koristi uzimati u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima (stav 3).
39. Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda kao konačne odluke slijedi da u skladu sa odredbama člana 108 ZOO-a postoji pravni osnov za naknadu eventualno pretrpljene štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 108 ZOO-a regulisana odgovornost lica (ugovarač) koje je krivo za ništavost ugovora za štetu koju saugovarač trpi, ako saugovarač nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništavosti. Dakle, iz navedene odredbe ZOO-a proizlazi pravni osnov za štetu koju apelant potražuje tužbenim zahtjevom jer se, kako to slijedi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, razlozi za ništavost nalaze isključivo u propustima Vlade Republike Srpske. Međutim, Ustavni sud uočava da iz presude Vrhovnog suda slijedi da nije pravilan stav drugostepenog suda da je apelant dokazao visinu štete, niti da je pravilno opredijelio vrstu štete koju traži. Naime, predmetnim ugovorom o koncesiji eksplicitno je ugovoren osnov po kojem je apelantu dodijeljeno koncesiono dobro, tj. dodijeljeno je isključivo za proizvodnju žitarica za uzgoj živine, a apelant kao koncesionar je bio obavezan da koristi poljoprivredno zemljište onako kako je određeno ugovorom o koncesiji. Šteta koja bi se mogla priznati apelantu predstavljala bi izgubljeni prihod nastao zbog manje proizvodnje i prodaje živine, odnosno izdatak koji predstavlja cijenu koju je platio drugom proizvođaču radi obezbjeđenja potrebne količine žitarica za uzgoj živine, a da je šteta koju potražuje apelant obračunata kao gubitak mogućeg prihoda od proizvodnje žitarica na spornoj koncesionoj površini, a u koju svrhu apelantu nije data koncesija, što jasno proizlazi iz odredbe člana 4 ugovora o koncesiji.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da je Vrhovni sud imao u vidu okolnosti relevantne za donošenje odluke, te da je u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za primjenu relevantnih zakonskih odredaba (ZOO), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, zbog čega su neosnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode u suštini zasniva na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (činjenično stanje i primjena prava), a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za odlučenje, iz čega ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOO-a.
44. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje (činjenično stanje i primjena prava), za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić